„Ma to je samo pas“: Relativizacija i(li) normalizacija nasilja nad životijama kao dio svakodnevice

Dva slučaja pucanja na vlasničke životinje u Danilovgradu i Budvi u nepuna 24 sata prošle nedjelje, ponovo su otvorila pitanje odnosa društva prema nasilju nad životinjama. Dok policija traga za počiniocima, volonteri i aktivisti upozoravaju da zakoni nijesu dovoljni ako izostaju efikasna istraga i kazna, a psiholozi upozoravaju da način na koji društvo reaguje na nasilje prema slabijima govori o stepenu njegove tolerancije prema nasilju uopšte.

Navedeni slučajevi samo su posljednji u nizu primjera napada, zlostavljanja i lošeg tretiranja životinja u Crnoj Gori i ponovo su otvorili pitanje koliko je nasilje nad životinjama postalo normalizovano u crnogorskom društvu, te šta je potrebno uraditi da bi se takva praksa zaustavila.

U Danilovgradu je, prema prijavi vlasnice, japanska akita ranjena vatrenim oružjem, odnosno pogođena većim brojem sačmenih zrna. Pas je zadobio teške povrede, a slučaj je policija prijavila nadležnom tužilaštvu, koje ga je kvalifikovalo kao krivično djelo ubijanje i mučenje životinja i razaranje njihovog staništa.

U Budvi je, takođe prema prijavi vlasnice, mačka povrijeđena iz vazdušne puške. Dijabola joj je prošla kroz oko i završila u predjelu obraza, zbog čega je bilo neophodno hirurški odstraniti oko. Vlasnica je kazala i da je životinja ranije već bila pogođena dijabolom, koja se i dalje nalazi u njenom tijelu, prenijele su ‘’Vijesti’’.

Policija u oba slučaja preduzima mjere i radnje kako bi identifikovala počinioce.

Rešetar: Nasilje nad životinjama se ne smije posmatrati kao sporedan problem

Za volonterku Daliborku Rešetar koja vodi udruženje NVO Kuća životinja, posebno je važno što je slučaj iz Danilovgrada prijavljen i što su institucije reagovale.

- Sada očekujemo da se istraga sprovede do kraja i da se, ukoliko se utvrdi ko je odgovoran, protiv te osobe preduzmu zakonom predviđene mjere- kaže Rešetar.

Međutim, ona upozorava da se nasilje nad životinjama ne smije posmatrati kao sporedan problem.

- Kada govorimo o ovakvim slučajevima generalno, smatramo da je krajnje vrijeme da nasilje nad životinjama prestanemo posmatrati kao nešto sporedno ili manje važno. Svaki ovakav slučaj mora biti ozbiljno shvaćen, adekvatno istražen i procesuiran- poručila je Rešetar.

Sistemsko zanemarivanje nasilja nad životinjama

Volonteri iz Nevladinog udruženja Srcem za šapice podsjećaju na slučave na sjeveru Crne Gore, koji je, prema njima, marginalizovan i van fokusa društva, i upozoravaju na širi problem sistemskog zanemarivanja i zlostavljanja životinja, te nepoštovanje zakonskih obaveza samih lokalnih zajednica.

- Nije protekao ni puni mjesec od kada smo javno otvorili pitanje selektivnog medijskog i institucionalnog fokusa kada je riječ o slučajevima zlostavljanja životinja u Budvi i drugim gradovima. Godinama unazad, civilni sektor i volonteri kontinuirano apeluju na hronični problem sistemskog zanemarivanja i zlostavljanja životinja- navode iz ovog udruženja.

Upozoravaju da nedavni slučajevi maltretiranja pasa u Rožajama, Beranama i Pljevljima, pa sve do Žabljaka koji je i turistički centar, gdje su vlasničke životinje prepuštene da žive u nehumanim uslovima, otvaraju fundamentalno i političko pitanje da li je sjever države i dalje marginalizovan i prepušten samom sebi.

Televizija E ispratila je slučaj u Bijelom Polju, kada je koordinator prihvatilišta za pse dobio otkaz nakon što se usprotivio eutanaziji 20 pasa i poručio da sistemsko ubijanje životinja od strane nadležnih lokalnih organa ne smije biti dozvoljeno.

Crnogorska javnost svjedočila je nedavno i akciji spašavanja pasa u Klikovačama koji su, kako aktivisti vjeruju, korišćeni u borbama ili kao ''mamci''. Upravo zahvaljujući insistiranju volontera i građanskih aktivista, slučaj pasa iz Klikovača postao je poznat i nadležni su reagovali oduzimanjem pasa i njihovim smještanjem na sigurno mjesto.

Nikolić: Od volontera ne treba očekivati da zamijene državu i preuzmu obaveze institucija

Volonterka i aktivistkinja Zorana Nikolić smatra da učestali slučajevi nasilja prema životinjama govore o društvu u kojem se takvo ponašanje još uvijek relativizuje, posebno kada su žrtve napuštene životinje, ali i kada je riječ o vlasničkim.

- Kod nas je, nažalost, još uvijek prisutna normalizacija oružja i ideje da pojedinac može samovoljno presuđivati životinji. S obzirom na to da se na takvo ponašanje ne reaguje, za šta su odgovorne institucije, šalje se poruka da je nasilje prihvatljivo kada nema neposrednih posljedica- upozorila je Nikolić.

Prema njenim riječima, nepohodno je da nadležne institucije reaguju.

- Kada građani mjesecima i godinama gledaju slučajeve pucanja, trovanja, prebijanja i napuštanja životinja bez jasnog epiloga, nasilje prestaje da bude izuzetak i postaje dio svakodnevice- kazala je Nikolić.

Crnogorski propisi predviđaju sankcije za ubijanje i mučenje životinja. Prema izmjenama Krivičnog zakonika iz 2023. godine, za krivično djelo ubijanje i mučenje životinja i razaranje njihovog staništa propisana je novčana ili kazna zatvora do dvije godine.

Nikolić, međutim, upozorava da postojanje zakona samo po sebi nije dovoljno.

- Nije dovoljno da zakon postoji na papiru, on mora biti primijenjen. Policija, tužilaštvo, inspekcijske službe i lokalne zajednice dužne su da reaguju, da utvrde odgovornost počinilaca i da obezbijede da ovakvi slučajevi ne budu završeni na prijavi, objavi na društvenim mrežama ili kratkotrajnom interesovanju javnosti- smatra volonterka.

Upravo je, smatra Nikolić, dosljedna reakcija institucija jedan od ključnih elemenata prevencije.

- Ako izostane kazna, počinilac dobija osjećaj nekažnjivosti, a budući nasilnici dobijaju dodatni podsticaj. I to je ono sa čim se suočavamo- rekla je Nikolić.

Veliki dio odgovora na problem nasilja nad životinjama, kako je istakla Nikolić, godinama nose upravo građani, volonteri i aktivisti. Oni pronalaze povrijeđene životinje, organizuju liječenje i smještaj, prikupljaju novac i prijavljuju slučajeve.

Nikolić smatra da je njihov doprinos ogroman, ali da se od njih ne može očekivati da trajno preuzimaju obaveze institucija.

- Volonteri i aktivisti svoj dio posla rade izuzetno odgovorno. Pronalaze povrijeđene životinje, organizuju prevoz, liječenje i smještaj, prikupljaju novac, razgovaraju sa građanima i često prvi prijavljuju slučajeve institucijama. Međutim, ne može se očekivati da građani i volonteri trajno preuzimaju posao države- kategorična je Nikolić.

Posebno je zabrinjava činjenica da se vatreno oružje ili vazdušne puške koriste u naseljenim područjima, te da neko iz zabave puca u mačku ili psa. Takvo ponašanje vidi kao ozbiljan društveni problem, a ne kao izolovani čin.

Milošević: Nasilje se normalizuje kada izostane posljedica

Psihološkinja Dijana Milošević smatra da nasilje nad životinjama često predstavlja simptom šire kulture tolerisanja nasilja. Upozorava da izostanak reakcije na nasilje vodi ka njegovoj reativizaciji i sugeriše da je ono dozvoljeno.

- Nasilje nad životinjama je često simptom šire kulture tolerisanja nasilja, a način na koji društvo na njega reaguje mnogo govori o tome šta smatramo prihvatljivim- kazala je Milošević.

Prema njenim riječima, nasilje se normalizuje onda kada se ponavlja, umanjuje, opravdava i kada izostane jasna posljedica

- Kada kažemo: ‘Ma to je samo pas’, ‘Mačka je samo životinja’, ‘Djeca su se igrala’, ‘Bio je bijesan’ – mi zapravo šaljemo poruku da postoji biće prema kojem je nasilje manje važno zato što nije čovjek- upozorila je Milošević.

Poseban problem, kako ističe, predstavlja način na koji takve situacije doživljavaju djeca.

- Opasno je kada djeca odrastaju uz poruke da je agresija prihvatljiv način rješavanja problema. dijete ne uči empatiju samo kroz ono što mu roditelj kaže, već kroz ono što vidi da odrasli rade i šta vide da društvo toleriše- upozorava psihološkinja.

Ako dijete vidi da neko povrijedi životinju, a odrasli se nasmiju, okrenu glavu ili kažu „nije to ništa“, ono, prema njenim riječima, može usvojiti poruku da nasilje nije problem kada je žrtva dovoljno slaba da se ne može zaštititi.

Milošević smatra da cilj ne treba da bude „iskorjenjivanje agresije“, jer je ona dio ljudskog ponašanja. Ključ je u učenju ljudi da je regulišu i da je ne pretvaraju u nasilje.

Prvi korak je, kako ističe, jasno imenovanje onoga što se dogodilo.

- Prije svega treba da prestanemo da nasilje nazivamo ‘incidentom’. Važno je da društvo jasno imenuje ono što se dogodilo. Pucanje na psa ili mačku nije ‘šala’, ‘ispad’ ili ‘nečija nepromišljenost’. To je nasilje- kategorična je Milošević.

Drugi korak su jasne i dosljedne posljedice.

- Ako društvo nema reakciju na nasilje, ono implicitno vodi ka tome da je nasilje dozvoljeno. Prevencija nije samo edukacija – ona podrazumijeva i odgovornosti- tvdi Milošević.

Promjena, međutim, mora početi mnogo ranije – kroz vaspitanje i razvoj empatije kod djece.

Umjesto opštih poruka poput „budi dobar“, Milošević predlaže konkretna pitanja: kako se životinja osjeća, šta bi dijete uradilo kada bi vidjelo da neko povređuje životinju i kako joj može pomoći.

- Briga o životinjama može biti veoma moćan način razvijanja empatije kod djece- istakla je psihološkinja.

Odgovornost, upozorava psihološkinja, nije samo na institucijama i školama. Odrasli svojim ponašanjem svakodnevno pokazuju djeci šta je prihvatljivo.

- Ne možemo djecu učiti da ne rješavaju probleme nasiljem ako odrasli pred njima viču, prijete, ponižavaju, tuku ili agresiju predstavljaju kao znak snage- kazala je.

Zato, ističe Milošević, djeca ne uče samo iz riječi odraslih, već i iz načina na koji oni reaguju kada su ljuti.

U konačnom, odnos prema životinjama može biti i svojevrsni test društva.

- Snaga nije u tome koliko straha možemo da izazovemo kod slabijeg. Snaga je u tome koliko možemo da kontrolišemo sebe kada imamo moć da povrijedimo drugog- poručila je Milošević.

A upravo zato što životinja ne može da govori, pozove pomoć ili objasni šta joj se dogodilo, način na koji se prema njoj odnosimo govori mnogo o društvu.

Dva posljednja slučaja pucanja na životinje zato ne bi smjela ostati samo još dvije vijesti o povrijeđenom psu i mački. Oni bi morali biti povod da institucije pokažu da zakon postoji i da se primjenjuje, ali i da društvo preispita koliko je dugo spremno da nasilje opravdava, relativizuje ili prećutkuje. Jer kada nasilje postane „normalno“ zato što je žrtva životinja, problem više nije samo u onome ko je nasilje izvršio. Problem je i u društvu koje je odlučilo da na to ne reaguje.