Medojević: Socijalna pomoć ni približno ne prati troškove života, mnogi građani bez dostojanstvenog života

Svjetski dan humanosti, koji se obilježava 19. avgusta, prilika je za preispitivanje solidarnosti i empatije društva, ali i odnosa države prema građanima koji žive na ivici ili ispod granice siromaštva. Iz Banke hrane upozoravaju da postojeća socijalna davanja ne prate rast troškova života i da veliki broj građana osnovne potrebe ne može zadovoljiti bez pomoći nevladinog sektora i humanih pojedinaca.

Pozivajući se na podatke MONSTAT-a, iz Banke hrane navode da je prag siromaštva za jednočlano domaćinstvo oko 400 eura mjesečno, dok su četvoročlanoj porodici za osnovne životne potrebe potrebna najmanje 850 eura.

Istovremeno, kako ukazuju, više od dvije trećine zaposlenih ostvaruje prihode manje od 1.000 eura, dok dio građana tekuće mjesečne obaveze pokušava da pokrije nenamjenskim gotovinskim kreditima.

U najtežem položaju su, međutim, oni koji zavise od državne pomoći.

Predstavnica Banke hrane Marina Medojević upozorava na veliki raskorak između iznosa socijalnih davanja i stvarnih troškova života.

– Kada govorimo o socijalnoj pomoći, koja je izuzetno niska u Crnoj Gori i kreće se od oko 100 do nekih 200 eura za domaćinstva sa pet i više članova, to zaista govori o socijalnoj politici udaljenoj od potreba građana i nebrizi za ljude koji žive u dubokoj nemaštini. Ako MONSTAT ukazuje da je oko 400 eura granica siromaštva za jednog člana, a socijalna pomoć za pet i više članova iznosi polovinu te vrijednosti, onda zaista možemo govoriti o neodgovornom odnosu – kazala je Medojević za Televiziju E.

Upravo zbog nedovoljnog sistemskog odgovora, značajan dio tereta pomoći socijalno ugroženima godinama preuzimaju narodne kuhinje, nevladine organizacije i građani.

Medojević smatra da to najbolje pokazuje koliko je postojeći sistem socijalne zaštite udaljen od realnih potreba stanovništva.

– To može da znači samo da je socijalna politika daleko od potreba građana, da životni standard ne prati inflaciju i sve troškove koji rastu. Onda možemo govoriti o neodgovornoj politici Vlade i sistema socijalne zaštite, jer zaista imamo veliki broj ljudi koji nema dostojanstven život u Crnoj Gori u 21. vijeku, državi koja je na pragu članstva u Evropskoj uniji – istakla je Medojević.

Građani: Mogli bismo i morali biti mnogo humaniji

Da prostora za više solidarnosti ima i među građanima i među donosiocima odluka, smatraju i sagovornici Televizije E.

– Okrenite se prema Skupštini i vidjećete da smo humanost poprilično izgubili – kazao je jedan od anketiranih građana.

Drugi smatraju da bi društvo „moglo biti humanije nego što jeste“, podsjećajući da je nekada, uprkos skromnijim mogućnostima, spremnost da se podijeli sa drugima bila izraženija.

– Bilo je to nekad, dijelilo se. Bilo je malo, ali se dijelilo, sad toga nema – navodi jedan od sagovornika.

– Mislim da bi trebalo i da bismo morali mnogo više da radimo na tome – dodaje drugi.

Jedan od građana primjećuje da solidarnost najčešće pokažemo tek kada se dogodi velika nevolja.

– Kad dođe „stani-pani“, tada jesmo, ali inače nijesmo svaki dan – kaže on.

Početak školske godine novi udar na kućni budžet

Dodatni problem za porodice koje već teško podmiruju osnovne troškove predstavlja početak školske godine.

Medojević kaže da se građani Banki hrane često obraćaju upravo zato što nijesu u mogućnosti da obezbijede ni osnovno.

– Nažalost, građani često traže pomoć da zadovolje osnovne potrebe. Sada je vrijeme pripremanja djece za školu, a kod nas su samo za osnovce obezbijeđeni besplatni udžbenici. Već kada se radi o djeci srednjoškolskog ili nekog višeg nivoa obrazovanja, roditelji moraju sami da se snađu. To je zaista veliki udar na budžet porodica – upozorila je Medojević.

Humanost ne može zamijeniti sistem

Iz organizacija koje se bave zaštitom najugroženijih upozoravaju da pojedinačne humanitarne akcije mogu ublažiti posljedice siromaštva, ali ne mogu otkloniti njegove uzroke.

Za dugoročno smanjenje siromaštva, a posebno prekid kruga nasljednog siromaštva među djecom, neophodne su sistemske mjere – od dostupnijih formalnih i neformalnih programa obrazovanja do snažnije podrške porodicama i obrazovnih programa koji kod mladih razvijaju solidarnost i međusobnu podršku.

Poruka povodom Svjetskog dana humanosti zato nije samo poziv građanima da pomognu onima kojima je pomoć potrebna. Solidarnost pojedinca jeste važna, ali obezbjeđivanje minimuma dostojanstvenog života ne može zavisiti od humanosti pojedinaca – ono mora biti odgovornost sistema.