Ne vjerujem u pozorište koje uspavljuje

Autorski rukopis Kokana Mladenović karakteriše potreba da pozorište ostane prostor dijaloga, a ne gotovih odgovora. Kao reditelj brojnih kultnih predstava u regionu, izgradio je prepoznatljiv i angažovan scenski izraz, za koji je višestruko nagrađivan i koji publika iznova potvrđuje snažnim i neposrednim reakcijama. Upravo takav odjek imala je i njegova najnovija predstava „Bolivud“ Gradskog pozorišta, koja je na HAPS-u izazvala oduševljenje i još jednom potvrdila snagu njegovog autorskog teatra.

„Bolivud“ je predstava koja od premijernog izvođenja ne gubi na intenzitetu reakcija publike. U čemu Vi vidite njenu najveću vrijednost i dugovječnost?

- Mislim da „Bolivud“ traje zato što govori o nečemu što, nažalost, nije prolazno. On nije predstava o jednom vremenu, nego o stanju koje se uporno ponavlja — o društvu koje stalno pristaje na kompromise, o sistemu koji normalizuje nepravdu i o kulturi koja se sve češće nudi kao roba na tržištu. Ta predstava je nastala iz vrlo konkretne „muke“, ali je brzo prevazišla svoj povod i postala ogledalo mnogo šire stvarnosti. 

Publika u njoj prepoznaje sopstvene frustracije, sopstvene poraze, ali i neku vrstu pritajenog otpora. I možda je upravo u tome njena dugovječnost — u činjenici da ne nudi utjehu, nego prepoznavanje. Dok god živimo u vremenu u kojem se vrijednosti relativizuju, u kojem se javni prostor urušava, a umjetnost pokušava da preživi između entuzijazma i zanemarivanja, „Bolivud“ će imati razlog da postoji. Njegova energija dolazi iz tog sudara između potrebe da se govori istina i svijeta koji tu istinu uporno izbjegava.

Vaše predstave često izazivaju snažne reakcije publike. Da li je i posle toliko godina rada to i dalje Vaš osnovni cilj?

- Reakcija nikada nije cilj sama po sebi, ali jeste nužna posljedica živog pozorišta. Pozorište koje ne proizvodi nikakav trag, koje ne izaziva ni otpor ni prepoznavanje, za mene je zapravo mrtvo. Ono može biti tehnički savršeno, može biti zabavno, ali ako ne uspostavi dijalog sa publikom, onda propušta svoju osnovnu funkciju. Ja ne vjerujem u pozorište koje uspavljuje. 

Vjerujem u pozorište koje otvara prostor za sumnju, postavlja pitanja, koje ponekad i zaboli. Reakcija publike — bilo da je to smijeh, nelagoda, tišina ili čak odbijanje — znak je da se nešto dogodilo između scene i gledališta. A taj trenutak susreta, taj kratki spoj između umjetnosti i života, jedini je razlog zbog kojeg se bavim ovim poslom.

Predstava „Bolivud“ je izazvala snažne reakcije publike na HAPS-u. Kako vidite ulogu festivala danas?

- Festivali su danas, rekao bih, posljednji prostori susreta koji nisu do kraja kontrolisani. U vremenu zatvorenih kulturnih politika, ideoloških podjela i tržišne logike koja sve svodi na isplativost, festivali mogu biti mjesta gdje se čuje drugačiji glas. Oni omogućavaju da predstave putuju, da se različite poetike sudare, da publika vidi nešto što možda u svojoj sredini nikada ne bi imala priliku da vidi. Naravno, to važi samo za festivale koji imaju hrabrost selekcije, koji ne pristaju na kompromise i koji ne podilaze ukusu ili političkim očekivanjima. Kada su takvi, oni postaju važan korektiv — i za umjetnost i za društvo. Kada nisu, pretvaraju se u još jedan dekor. Ali vjerujem da potreba za tim stvarnim, živim susretom još uvijek postoji i da upravo u tome leži smisao festivala danas.

U jednom od Vaših intervjua rekli ste da je pozorište „gorka pilula upakovana u šećernu vunu“. Da li publika danas više traži šećer ili je spremna na gorčinu?

- Publika je danas rastrzana između ta dva pola. S jedne strane, bombardovana je sadržajima koji služe isključivo zabavi, koji joj nude bijeg i zaborav. S druge strane, duboko je svjesna da taj bijeg ništa ne rješava. I zato postoji ta potreba za „šećerom“, ali postoji i potreba za istinom. Problem nastaje kada joj se nudi samo šećer, kada se umjetnost svede na površnu zabavu koja ništa ne problematizuje. Ja vjerujem da publika, uprkos svemu, nije naivna. Ona prepoznaje kada je nešto iskreno, kada iza forme postoji sadržaj.

„Šećerna vuna“ može biti način da je privučemo, da je uvedemo u priču, ali ako unutra nema te „gorke pilule“, ako nema suočavanja, onda smo je zapravo prevarili. A pozorište ne bi smjelo da vara.

Da li ste ikada poželjeli da napravite „lakšu“ predstavu – bez društvene odgovornosti?

- Možda kao ideju, ali nikada kao stvarnu potrebu. Ne zato što mislim da „lako“ nema pravo na postojanje, nego zato što ne znam kako da radim predstavu koja nema nikakve veze sa svijetom u kojem živim. Taj svijet je previše prisutan, previše agresivan, da bi se mogao ignorisati. Čak i kada pokušate da pobjegnete od njega, on vas sustigne. Uđe u likove, u odnose, u tekst, u kontekst. I zato mi se čini da je ta „lakša predstava“ često samo iluzija — jer i ona, ako je iskrena, neminovno progovori o vremenu u kojem nastaje. A ako to ne učini, onda postaje prazna forma.

A, o čemu bi ta predstava bila?

- Vjerovatno o toj iluziji bijega. O ljudima koji pokušavaju da naprave mali, zaštićeni svijet u kojem nema politike, nema konflikta, nema odgovornosti. O potrebi da se sakrijemo od stvarnosti koja nas umara i frustrira. Ali mislim da bi se i ta predstava, prije ili kasnije, raspala pod pritiskom te iste stvarnosti. Jer mi ne možemo živjeti izvan svijeta u kojem postojimo. I možda bi upravo taj sudar između želje za bijegom i nemogućnosti da se pobjegne bio njena osnovna tema.

Kada niste u pozorištu i ne razmišljate o pozorištu – šta Vas najviše opušta i puni energijom za nove projekte?

- Paradoksalno, upravo ono što nema veze sa pozorištem. Razgovori sa ljudima koji nisu iz ovog svijeta, svakodnevni život, priroda, tišina. To su trenuci u kojima se čovjek vrati sebi, u kojima se podsjeti da postoji stvarnost izvan scene. Ti trenuci su važni jer bez njih pozorište počinje da se hrani samo sobom, a tada postaje zatvoreni krug. 

Meni je potrebno da stalno iznova izlazim iz tog kruga, da posmatram ljude, da slušam, da pokušam da razumijem svijet oko sebe. Jer na kraju, sve što radimo na sceni jeste pokušaj da tom svijetu damo neki smisao — makar privremeni, makar krhak, ali istinit.

Autorka teksta: Marina Strugar