Popović o rezultatima popisa: Velikosrbi će nastaviti proces asimilacije još brutalnije

Nakon dugog iščekivanja državni Monstat je objavio 15. oktobra rezultate popisa stanovništva, sprovedenog krajem prošle godine u Crnoj Gori. Po podacima toga popisa u Crnoj Gori živi 41,12 odsto Crnogoraca i gotovo 33 odsto Srba, ali više stanovnika govori srpskim nego crnogorskim jezikom. Hrvata je manje od jedan odsto. Ako se gledaju popisi od 1948. primjetna je „eksplozija“ onih koji su se upisali kao Srbi, jer navedene godine bilo ih je 1,78 odsto (Hrvata 1,8 odsto) a prema popisu 2023. godine 32,93 odsto. Takav rast jedne populacije u evropskim je okvirima bez presedana i bez obzira na to kako ga se objašnjavalo ima političke konotacije.

Rezultate crnogorskog popisa stanovništva analizirao je u razgovoru za Portal HKV-a poznati crnogorski književnik i nezavisni intelektualac Milorad Popović.

Što su pokazali rezultati popisa stanovništva koji su upravo objavljeni?

Popović: Popis stanovništva u Crnoj Gori je u kontekstu opštepolitičkih događaja, par excellence, političko pitanje, za razliku od onih u stabilnim državama, zemljama stabilnih nacija i demokratije. Jer, ovdje se vodi dugi bjesomučni imperijalni pritisak na Crnu Goru i Crnogorce, od Garašaninova Načertanija, s ciljem da se Crnogorci prikažu kao dio srpskoga korpusa. To se najbolje vidi po popisu stanovništva, u posljednjih 40 godina. Nacionalnih Crnogoraca je danas u odnosu prije antibirokratske revolucije za više od pola manje u ukupnom broju i postotcima, kad se govori o njima u Crnoj Gori i Srbiji. Prije te revolucije bilo je 400 hiljada Crnogoraca u Crnoj Gori, a u Srbiji 160 hiljada. Po posljednjem popisu ima oko 256 hiljada Crnogoraca u Crnoj Gori, a u Srbiji oko 20 hiljada. To govori o jednoj bjesomučnoj asimilaciji, koja se vodi kroz jedan širok spektar – propagande, diskriminacije, ucjena itd., kako to rade imperijalne i kvaziimperijalne ideologije.

Na osnovi iznesenog, što se može zaključiti?

Popović: Ako bismo sumirali, može se, dakle, reći sljedeće: velikosrbi nisu postigli što im je bio cilj, a to je da na popisu bude više od 50 posto govornika srpskoga jezika i da Srbi budu većinska nacija u Crnoj Gori. Dakle, to nije postignuto. Ali, s druge strane popis govori – s obzirom na malobrojnost – o velikoj ranjivosti Crnogoraca, o tome da se proces asimilacije nastavlja, a perspektive opstanaka crnogorske nacije vrlo su nesigurne.Osim toga većina institucija je na srpskim pozicijama, posebno SPC-a koji je glavni generator srpskoga nacionalizma u Crnoj Gori; silom i prevarom oteo je najvrjednije istorijsko-kulturno blago koje je stvarano u nezavisnoj Crnoj Gori. Uz to 80 posto medija u Crnoj Gori je u velikosrpskim rukama. Vodi se permanentna kampanja u javnom prostoru, gdje se negira crnogorski identitet. U institucijama, pogotovu kulture, obrazovanja, sigurnosti, obrane ne može nacionalni Crnogorac dobiti posao, a kamoli neki važniji posao. Ovoga su trenutka Crnogorci u Crnoj Gori građani drugoga reda.

Kad to slušam, moram pitati: kakva je perspektiva Crnogoraca?

Popović: Predstoji grčevita borba za nacionalni opstanak. Samim time što velikosrbi imaju u fokusu ponovno vratiti Crnu Goru, ne samo de facto, nego i de iure, u okvir srpskoga državnoga i nacionalnoga prostora. Nisu se odrekli cilja, nego čekaju pogodan međunarodni politički trenutak kako bi ponovo vratili Crnu Goru u okvire nekakve srpske federacije, kako bi Crnogorce kao nacionalno politički subjekt minorizovali, pretvorili u folklornu zajednicu, poput Bunjevaca, Cincara i slično. I to će se tako nastaviti dok se Crnogorci ne organizuju i internacionaliziju crnogorsko pitanje.

Ima li u Evropi primjer „eksplozije“ neke nacionalne manjine, ako se posmatra popis stanovništva iz 1948, te prijeti da postane većina kao npr. Srbi u Crnoj Gori?

Popović: Bjeloruska je nacija pod velikim pritiskom, ali s obzirom na brojnost u boljem je položaju negoli crnogorska nacija. Položaj je Crnogorca, kao državotvornoga naroda, bez premca, u puno su lošijem položaju od nacija koje nemaju svoju nezavisnu državu, a borili su se za nacionalni identitet, kao baskijska, katalonska.

Ko ima glavnu ulogu u procesima asimilacije i brisanja crnogorskog kulturnog i državnog identiteta?

Popović: Glavnu ulogu imaju srpske institucije, sa SPC-om na čelu. Zar patrijarh SPC-a Porfirije u Podgorici nije javno pozivao građane da se izjasne kao Srbi, koji govore srpskim jezikom? U medijima je objavljeno prije negoli je popis krenuo da su državnu Upravu za statistiku – Monstat, posjetili agenti srbijanske tajne policija BIA-e. Opozicija je na to reagovala vrlo mlako. Po mom mišljenju neodlučno i politički neproduktivno, dogovorivši s vlašću provedbu popisa, u maju prošle godine. Što se tiče samoga popisa nisu napravili distinkciju između državljana koji žive u Crnoj Gori i onih koji imaju boravište. Kad bi se pravio popis državljana koji žive u Crnoj Gori, onda bi Crnogoraca bilo gotovo 50 posto. U toj igri malih brojeva, kad je Crna Gora u pitanju, neobično važnih za legitimisanje, velikosrpska politika manipulira brojevima. To radi da bi provela svoju hegemonističku politiku u sferi kulture, obrazovanja itd. S obzirom na to crnogorska politička elita nije bila na visini zadatka u pogledu popisa, jer je jednostavno nedorasla strateškim političkim zadatcima koji su od sudbonosnoga značenja za opstanak države i nacije.

Zar to nije neobično?

Popović: Imate jedan paradoks. Ovi koji predstavljaju Srbe u Crnoj Gori i izvan Crne Gore s puno više su strasti ušli u pitanja popisa, nego predstavnici Crnogoraca, iako je nama u pitanju elementarni opstanak. U Crnoj Gori imamo elitu koja je nedorasla političkim zadatcima – nasrtaju na identitet i na ljudska prava – lišenu svake ideologije, elementarnoga samopoštovanja i nacionalnoga ponosa.

Ako dobro razumijem reakcije u javnim glasilima, DPS je zadovoljan sprovedenim popisom?

Popović: Crnogorci su imali dvije velike prilike stabilizovati svoj nacionalni identitet. Prvu u vrijeme komunizma, od 1945. do 1989., kad su na primjer Makedonci koji nisu imali državu, u prvih 13 godina, do 1958., stvorili svoju Crkvu, akademiju znanosti, sveučilište, verifikovali jezik i drugo. Crnogorskim komunistima to je bilo drugorazredno pitanje i nikad se nisu bavili nacionalnim pitanjem. Osim toga nikada nisu doveli u pitanje Đilasovu teoriju o srpskom etničkom porijeklu Crnogoraca koje je bilo recidiv Cvijićeve, Skerlićeve i Belićeve velikosrpske škole.

Druga je prilika bila od 1997. do 2020., kad se bivša Đukanovićeva stranka (DPS) otrgla Beogradu i krenula putem suverenizma, kad je obnovljena država. Pristup nacionalnom pitanju često je bio lakouman i improvizatorski. Tako i danas, čelnici DPS-a su popisom zadovoljni, jer crnogorska nacija nije mrtva, premda je s veoma lošim izgledima za opstanak kao samobitan kulturni i politički subjekt. Očigledno je da su im stranački i dnevnopolitički interesi ispred nacionalnih. U ovakvoj situaciji to je pogubno. Za sve ovo vrijeme nisu posvetili ozbiljnu pozornost brutalnim napadima na crnogorsku kulturu, identitet, crnogorsku tradiciju, na sve što nas čini drukčijima. Zato je to, po mojem mišljenju, odraz lakoumnoga i neodgovornoga odnosa prema bitnim pitanjima opstanka Crne Gore. Treba biti jedno jasno: Crna Gora nema razlog za opstanak bez crnogorske nacije!

Nakon ove Vaše posljednje tvrdnje, moram pitati kako je moguć opstanak i afirmacija crnogorske nacije ako Crnogorci svoj jezik ne nazivaju crnogorskim?

Popović: To je tipično stanje u tzv. podijeljenoj naciji. Jezično pitanje, kao i crkveno je zapušteno, iako su uz državotvornu tradiciju glavni elementi crnogorskoga nacionalnoga identiteta. Nadam se da ne treba podsjećati kako iz istoga etničkoga korpusa imamo dva nacionalna osjećaja, koji su duboko ideološko sukobljeni. Pitanje naziva jezika ide takođe, da tako kažem, u taj okvir.

Jesu li za položaj crnogorskog jezika, u svjetlu popisa stanovništva po kojem ima više govornika srpskog jezika negoli crnogorskog, saodgovorni kulturni radnici, književnici, novinari?

Popović: Snažni su recidivi komunizma i jugoslovenstva i toga se sporo oslobađamo. Jezično pitanje bilo je potpuno zapostavljeno. S jezičnim pitanjem relativno sam zadovoljniji, u odnosu na ono što je bilo prije dvadesetak godina, negoli sa statusom crnogorske nacije, koja se prepolovila. To je inače vrlo složena priča, koja će se nastaviti. Hoće li crnogorska nacija opstati, ponajprije zavisi o tome hoćemo li imati zreliju elitu nego sada, hoće li mlađe elite biti nešto lucidnije, borbenije, s više patriotizma.

Smatrate li da pri tome ne bi trebalo zaboraviti i institucije, koje su temelj stabilnosti države?

Popović: Institucije su u ovom trenutku dominantno anticrnogorske. Jedina institucija na proračunu jeste Matica crnogorska, koja je prilično neaktivna i više liči penzionerskom klubu, negoli onome što bi trebala biti: instituciji koja će promicati nacionalne ideje. Crnogorska akademija nauka praktički i ne postoji, bavi se sinekurama. Ni o jednom važnom političkom i kulturnom pitanju do sada nije se oglasila. Jedino imamo aktivnu instituciju – Fakultet za crnogorski jezik i književnost, zahvaljujući grupi mladih ljudi. Što se tiče raznih udruženja, među njima i književnih, njima država posljednje četiri godine nije dala ni centa. Skinuti su s proračuna neki važni časopisi. Vodi se jedan strateški plan uništavanja svega što je eminentno crnogorsko.

Osim onoga što ste napomenuli na početku razgovora, je li bilo i drugih anomalija, nepravilnosti prilikom popisa?

Popović: Bilo ih je više. Neki su se popisivači koristili olovkom, a znamo da se trag olovke može lako obrisati i unijeti drukčiji podatak. Ima puno sumnja u nepravilnosti, a sama činjenica da je deset mjeseci trebalo čekati obradu 630 hiljada ljudi govori da to nisu čista posla, da je riječ o inženjeringu. Taj je posao dvoje ljudi, budimo realni, moglo obaviti za 15, najviše mjesec dana. Koliko bi trajala tim tempom obrada popisa u Njemačkoj? Bar 15 godina! To navodi na sumnju da rezultati popisa nisu regularni. Bio sam za bojkot popisa, dok se ne dopusti fizička kontrola unutar Monstata. Međutim, sad imamo što imamo, posljedice ćemo tek vidjeti. Velikosrbi će nastaviti proces asimilacije još brutalnije. Vidjet ćemo kakvi će biti odgovori. Prve reakcije suverenističke strane ne ohrabruju, jer se pokazuje zadovoljstvo što smo još živi. To ne sluti na dobro. Ako se taj rasion d'etre ne promijeni, ako se Crnogorcima ne kaže da smo ugroženi, da nam prijeti nestanak i da se svim sredstvima moramo boriti, a ne da smo, eto, zadovoljni što nismo nestali, da nas ima 256 hiljada, smatram to gubitničkom logikom. No ipak vjerujem da će se probuditi crnogorski oslobodilački genij, koji je preživio vjekovima u mnogo težim istorijskim okolnostima, u neprijateljskom okruženju najvećih evroazijskih imperija. Preživjela je Crna Gora tursku okupaciju Balkana, 1918, i Miloševića, pa će i najnoviji velikosrpski nasrtaj i pokušaj asimilacije. Credo quia absurdum est!