Škole u Mojkovcu i Kolašinu pune, ali sela ostaju bez djece

Dvadesetak dana nakon početka nove školske godine, škole Mojkovca i Kolašina imaju učenike, nastavnike i bolje uslove nego ranije. Ali iza uređenih učionica i školskih dvorišta ostaje pitanje veće od školskog upisa – šta se dešava sa selima kada iz njih ode posljednje dijete?

Prvi septembar donio je uobičajenu sliku – nove torbe, prve razrede, školska zvona i dječiju graju. Danas, kada su se prvi utisci slegli, škole se mogu pogledati kroz ono što govore brojke, ali i kroz ono što one prećutkuju. Za Portal RTCG govorili su direktori škola.

U JUSMŠ „Vuksan Đukić“ u Mojkovcu upisano je 211 učenika, 13 više nego prošle godine, među kojima je 55 prvaka. Ipak, rezultati eksterne provjere znanja uticali su na strukturu upisa – formirana su tri odjeljenja, a posebno zabrinjavaju rezultati iz matematike.

Direktorica Iva Vlaović kaže da je oko 30 odsto učenika ostalo bez dovoljnog broja bodova za četvrti stepen.

- Posebno su loši rezultati iz matematike, što je postao ozbiljan problem za upis u srednje škole - ističe Vlaović.

Škola je dobro opremljena i digitalizovana, a učenicima nudi više stručnih programa. Vlaović upozorava i na mogući odliv učenika prema drugim opštinama, posebno Bijelom Polju, koje ima srednju medicinsku školu.

Još snažniju sliku daju osnovne škole.

U Osnovnoj školi „Aleksa Đilas Bećo“ ove godine upisano je 46 prvaka, od toga 43 u matičnoj školi, a ostali u područnim odjeljenjima. U Gojakoviću je ostao jedan učenik trećeg razreda. Kada on završi školovanje, škola će se ugasiti. U Štitarici i Poljima ove godine upisan je po jedan đak prvak.

Direktor Vuksan Gašević kaže da baš ti podaci najbolje pokazuju demografske promjene u Mojkovcu.

- To su najkritičnije tačke i podaci koji najbolje oslikavaju demografski problem Mojkovca - istakao je on.

U Srednjoj stručnoj školi „Braća Selić“ u Kolašinu ove godine upisana su 192 učenika, od čega 54 prvaka, devet više nego prošle godine. Škola je dobila novu računarsku salu sa 15 računara i novu opremu za učionice.

Ipak, jedan od najvećih infrastrukturnih problema je krov škole, koji nije rekonstruisan od izgradnje objekta 1979. godine. Škola je pokrenula inicijativu prema resornom ministarstvu da se uradi rekonstrukcija krova.

Direktor ove škole Dušan Dragojević ukazuje i na potrebu bolje saradnje srednjih stručnih škola iz Mojkovca, Kolašina, Berana i okolnih opština.

- Bilo bi dobro da podijelimo zanimanja, kako bismo učenicima ponudili što više različitih programa - kazao je Dragojević.

U Osnovnoj školi „Risto Manojlović“ ove godine upisana su 54 prvaka – 53 u matičnoj školi i po jedan prvak u područnim odjeljenjima u Gornjem Lipovu i Lipovskoj Bistrici. U Gornjem Lipovu ove godine ima šest učenika, dok je u Lipovskoj Bistrici upisan samo jedan učenik.

Matična škola ima 486 učenika i veoma dobre uslove za rad. Izgrađena je 2011. godine, a u nju se dodatno ulagalo – sanira se fiskulturna sala, zamijenjeni su reflektori, okrečeno je 25 kabineta, a u toku je rekonstrukcija kotlarnice koja grije više obrazovnih ustanova u Kolašinu.

Direktorica Ljubica Anđelić kaže da Ministarstvo prosvjete prepoznaje potrebe škole i da su za brojne zahtjeve dobili podršku.

- Ministarstvo prepoznaje naše probleme i zaista nam izlazi u susret. Sve što smo tražili, u okviru mogućnosti, dobijali smo - ističe Anđelić.

Početak školske godine obilježen je i svečanim prijemom prvaka, kojem je prisustvovala predstavnica Ministarstva, mr Dragana Ćetković, kao izaslanica ministarke Anđele Jakšić-Stojanović.

- Bila nam je čast da neko iz Ministarstva dođe na tako važan dan za sve nas, svečani prijem prvaka - kazala je ona.

Posebna pažnja posvećena je djeci sa posebnim obrazovnim potrebama. U matičnoj školi ima ih četrnaestoro, od kojih devet imaju asistenta u nastavi.

Ipak, ni najbolji uslovi ne mogu riješiti problem ako nema djece.

Područne škole u Trebaljevu i Crkvinama ne rade već oko dvije decenije. Objekti su očuvani, ali učenika nema.

Anđelić to sažima u nekoliko riječi.

- Sve ima, ali nema djece - zaključila je ona.

Roditelji uglavnom djecu upisuju u matičnu školu zbog većeg broja vršnjaka, dodatnih aktivnosti i mogućnosti da pohađaju i muzičku školu.

Šta gubimo kada izgubimo školu u selu?

Škola nije samo zgrada. Ona je mjesto gdje dijete nauči prva slova, stekne prve prijatelje i napravi prve korake ka svijetu.

Mnoge velike ljude naše prošlosti nijesu oblikovale velike škole, već male seoske učionice i učitelji koji su znali svakog svog đaka.

Ko zna čija je noga nekada prelazila pragove tih škola? Čiji su snovi počeli tamo gdje danas stoje prazne klupe? Danas su mnoge od njih ostavljene, napuštene i same.

Zato ovaj tekst i nije samo priča o tome koliko je djece upisano ovog septembra, već o tome koliko će ih biti naredne godine i hoće li se tada u svim školama još čuti školsko zvono?

Na kraju, nije najvažnije gdje živimo, već kako i sa kim živimo.