Stijepović: Adolescencija period kad može doći do eksperimentisanja sa supstancama, vrlo često kritikama ne postignemo to što bismo htjeli
Adolescencija je period kad djeca žele da osjete pripadnost grupi, porodice im je nije u fokusu koliko su vršnjaci i može doći do eksperimentisanja sa bilo kojim supstancama - rekla je u emisiji Srećan dan, na Televiziji E, psihološkinja Marica Stijepović.
Svako "eksperimentisanje" kod mladih sa psihoaktivnim supstancama, prema njenim riječima, ne mora nužno voditi u dugotrajnu upotrebu, jer ono može biti pod uticajem vršnjaka.
- Ono što je važno da roditelji znaju da se ne bi uspaničili jeste da nije sve pokazatelj da će dijete biti u nekom problemu, da će dugotrajno upotrebljavati supstancu i razviti neki oblik zavisnosti. Trebalo bi da budemo oprezni, da pazimo na sve znake, ali ne mora da znači ako nam dijete na tri dana, na sedam dana promijenilo raspoloženje, ako vidimo da se nešto dešava u njegovom društvenom životu, da je u problemu. Ono za čim treba da tragamo su dugotrajni obrasci, u smislu ako neka faza traje, ako dolazi do nekog popuštanja u svim oblastima, vršnjačkoj, loše postignuće u školi, loš odnos sa ukućanima, odjednom se traži novac ili nestaje novac iz kuće. To je nešto što bi svaki roditelj koji je prisutan već mogao da primijeti u samom startu i da reaguje - rekla je Stijepović.
Kaže da je alarmantno kad se primijeti da je adolescentu potrebno izmijenjeno stanje svijesti da bi funkcionisao, da mu je potrebna neka supstanca da bi bio psihološki izmješten iz okruženja.
Dodaje i da nema podataka koji stil roditeljstva, permisivni ili strožiji dovodi do problema u odrastanju adolescenta, a njeno iskustvo u radu sa porodicama varira iskustva od haotičnog funkcionisanja bez nadzora, sve dok se ne desi problem i dolaze jako stroge kazne.
- Ako porodica funkcioniše haotično, ne znaju se pravila, nije nadzor čvrst, onda oni kasnije primijete problem kada ga je teže rješavati…Svakom roditelju je noćna mora da pomisli da njegovo dijete može da pođe nekim putem koji može da ga dovede do nekog disfunkcionalnog načina života, ponekad čak i smrtnog ishoda i onda smo kao roditelji skloni da malo izdramimo, da napravimo neku paniku baš tamo gdje je potrebno prikupiti informacije, dobro procijeniti situaciju i zadržati odnos sa adolescentom. To znači ne izgubiti ga time tako što ćemo da upadnemo u paniku, da previše kritikujemo, da katastrofiziramo, jer djeca vrlo dobro znaju koja je njihova realna situacija. Ako odmah krenemo sa najcrnjim scenarijima nećemo im pomoći. I za druge teme u roditeljstvu važi da vrlo često kritikama ne postignemo to što bismo htjeli - zaključila je Stijepović.