Svjedočenje preživjelog iz logora Lora o zločinima koji ni nakon 33 godine nijesu stigli do suda

— Ubij me, zakolji, samo me nemoj više mučiti... Te vapaje sam čuo kroz jauke, po naglasku sam znao da su naši — tim riječima Veselin Bojović iz Žabljaka opisuje mučenje Crnogoraca u splitskom logoru Lora, u Hrvatskoj.

On je jedini Crnogorac koji je kao devetnaestogodišnjak preživio 125 dana torture i zlostavljanja u Lori, ratne 1992. godine.

— Poslije te noći sam čistio taj blok C. Jedna ćelija je bila zatvorena… čistio sam krv, odsječeno uho i polni organ. Stražar Botić mi je rekao da su te noći mučeni moji zemljaci i da su sad u hladnjači — priča Bojović.

U Lori su od marta 1992. hrvatski vojni policajci 72. jedinice Hrvatske vojske zlostavljali i mučili civile i zarobljene pripadnike Jugoslovenske narodne armije (JNA), mahom srpske nacionalnosti, što je utvrđeno pravosnažnim presudama.

Za te ratne zločine — slučajevi Lora 1 (nad civilima) i Lora 2 (nad ratnim zarobljenicima) — Hrvatska je osudila osam vojnih policajaca na ukupno 60 godina zatvora.

Predmet Lora 3 i dalje je u fazi izviđaja.

Da se upravo slučaj stradanja tzv. „nikšićko-šavničke grupe“ vodi kao Lora 3, saopštilo je 2011. Županijsko državno odvjetništvo u Splitu.

Sudbina te grupe — 14 zarobljenih pripadnika rezervnog sastava JNA iz Crne Gore — ispituje se od 2007. godine.

I dalje nema optužnice.

Prema dostupnim podacima, u Lori su iz Crne Gore usmrćeni:

Dušan Barović, Luka Gazivoda, Borivoje Zirojević, Ranko Vujović, Dragoman Doknić, Dragan Jakovljević, Pavle Popović, Miloš Perunović, Ratko Simović, Neđeljko Janković, Miljan Šušić, Radivoje Petković, Radomir Vulić i Luka Adžić (razmijenjen u avgustu 1992. u teškom stanju, preminuo godinu kasnije u Nikšiću).

Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su godinama kasnije na različitim lokacijama u Bosni i Hercegovini i sahranjeni u Crnoj Gori. Tijelo Miloša Perunovića nikada nije pronađeno.

 Šta je Bojović preživio u Lori

Bojović je zarobljen kao vojnik JNA u proljeće 1992. na teritoriji BiH.

— Zarobili su me pripadnici Hrvatske vojske u Gabeli, blizu Čapljine. Poslije nekoliko dana odveli su nas u Loru. I šta sam tamo preživio — to niko ne može shvatiti. U nekim trenucima smrt je bila bolja, samo da se prekraju muke — kaže on.

Navodi da su u Lori u bloku C najbrutalnije mučeni momci iz „nikšićko-šavničke grupe“:

— Luka Adžić iz Nikšića je bio u tom bloku i ispričao mi je sve šta su im radili, a ja sam slušao njihove jauke i muke dvije-tri noći. Dijelila nas je samo pregrada...

Adžić je jedini iz grupe živ izašao iz logora — putem razmjene, u teškom psihofizičkom stanju, i preminuo je godinu kasnije.

— U Lori sam bezbroj puta bio premlaćen. Tukli su me i bejzbol palicama, mučili strujom. Odvedu me u tu prostoriju kao da se javim kući telefonom. I kreće mučenje... padam u nesvijest od bolova. To je improvizovani telefon: svežu mi žicu za prst, poliju vodom noge i zavrte... užasni bolovi — prisjeća se Bojović.

Opisuje i druga zlostavljanja:

— Kupali su nas gole hidrantom, tukli čim i ko stigne, gazili čizmama... Imam ožiljke i po licu.

— Od dasaka od sanduka za municiju kovao sam mrtvačke sanduke... dva sam napravio, zajedno sa zatvorenikom Čučkom iz okoline Čapljine...

Sjeća se i mučitelja:

— Najviše me je tukao upravnik Duić, ali bih prepoznao sve njih. I danas mi dolaze u san...

Vjeruje da je preživio jer ga je evidentirao Međunarodni crveni krst.

Dva puta je svjedočio u Crnoj Gori — 2012. i 2025. pred Specijalnim tužilaštvom — ali pravosudnog epiloga nema.

Zbog posljedica torture teško je narušenog zdravlja, a od države Crne Gore ne prima nikakvu naknadu:

— Živim od krampe i kanala koje kopam... Imam dvoje djece, dva studenta — kaže on.

Porodice stradalih traže pravdu

Među ubijenima je i 27-godišnji Nikšićanin Ratko Simović.

Njegova supruga Radmila kaže da država decenijama ćuti:

— Moj suprug je otišao na poziv države, koja ih nije zaštitila, niti je decenijama pominjala njihovu sudbinu, niti je tražila odgovornost...

— Za stradanje 14 momaka do danas nije pokrenuta zvanična istraga. Niko nije osuđen ni institucionalno ni moralno. Hrvatska nije priznala da je ratni zločin počinjen.

Primala je porodičnu invalidninu još od 1998:

— Taj iznos danas iznosi 538 eura. Nije se mijenjao od 2006.

 Državni postupak sporo napreduje

Akcija za ljudska prava je saopštila da se od 2016. ispituju i sumnje u stradanje tzv. „barske grupe“ u Lori, ali bez rezultata.

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović je zahtijevao da se pitanje žrtava Lore uključi u međudržavne razgovore sa Hrvatskom.

Aneks Sporazuma o saradnji u procesuiranju ratnih zločina potpisan je 11. novembra 2025. i uvodi princip reciprociteta.

Pravnosnažne presude u slučajevima Lora 1 i Lora 2

Za zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima osuđeni su:

• Tomislav Duić — 10 godina

• Emilio Bungur — 8 godina

• Tonči Vrhić — 10 godina

• Ante Gudić i Anđelko Botić — po 8 godina

• Davor Banić — 7 godina

• Miljenko Bajić — 4,5 godine

• Josip Bikić — 4 godine