U odbrani NDH – ginu bivši Đurišićevi četnici

„Bio sam se našao u čudu, jer o njihovoj prisutnosti u Zagrebu i okolici nisam znao ništa. Oni su imali svoj Glavni stan u Hrvatskom seljačkom domu na Zrinnjevcu, a njihove jedinice nalazile su se južno od Zagreba, po selima koje obuhvaćaju Odru i Sv. Klaru. Jedan drugi manji dio nalazio se na Kordunu u području Pisarovine”.

Ovako se o Crnogorskoj narodnoj vojsci (CNV) priśećao Branimir Vidmar, doratni bankarski činovnik u Slavonskome Brodu, od 1941. domobranski natporučnik Hrvatskih oružanih snaga (HOS). Odra i Sveta Klara danas su četvrti u Novome Zagrebu; a Pisarovina je mjesto na Kordunu, oko 25 km od Zagreba - dio je Zagrebačke županije.

Nakon što je Titova Jugoslovenska armija uz pomoć sovjetske Crvene armije 13. aprila 1945. probila Sremski front, Vidmarova postrojba se povlačila ka Zagrebu. On je pozvan u Ministarstvo oružanih snaga NDH.

Ka prijestonici NDH nastavili da prodiru Titovi ešeloni: 1. armija generala Peka Dapčevića, 2. armija gen. Koče Popovića, 3. armija gen. Koste Nađa. 

Vidmar iz emigracije 1974. piše za „Hrvatski glas” („Od Zagreba do Salzburga”,19-38, Vinipeg- Kanada) —— da je „određen za pomoćnog časnika za vezu između Hrvatskih oružanih snaga i Crnogorske narodne vojske, kojom je zapovijedao general Agram [Boško], a politički vođa im je bio dr. Sekula Drljević sa svojim tajnikom Štedimlijom [Savić Marković]”.

Oko godinu ranije, dr Drljević se sa suprugom iz Zemuna, u kojem je imao doratnu advokatsku kancelariju, preselio u Zagreb. Sa statusom političkoga emigranta u NDH, on je u Zagrebu okupio grupu tamošnjih viđenijih Crnogoraca.

Održali 26. jula 1944. sastanak i - pozivajući se na Crnogorski sabor od 12. jula 1941. i „odluku o objavljivanju uspostave crnogorske države” - stvorili Državno vijeće, koje će, navedeno je, „rukovoditi borbom crnogorskoga naroda za ostvarenje uspostave crnogorske državne nezavisnosti”.

Uz dr Drljevića, članovi Državnoga vijeća: - advokat dr Savo Bašović, primarijus dr. Nastadin Zečević, ljekar dr. Filip Šoć, službenik Dušan Stojanović, novinar Krsto Brajović, publicista Savić Marković Štedimlija; sekretar inž. Duka Perović.

Državno vijeće je proširivalo svoj sastav. U Zagreb 12. novembra 1944. doputovao iz Berlina Dušan Krivokapić, rodom iz Nikšića, koji je od 1925. živio uglavnom u Belgiji, baveći se trgovinom. Prije emigriranja iz Crne Gore bio komita - borac Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost.

Krivokapić je putovao po cijeloj Evropi, zatim boravio u Egiptu, raznim mjestima u Americi. Na zahtjev vlade Kraljevine SHS uhapšen u Beču 1926. i bezuspješno je traženo njegovo izručenje. Po njemačkoj okupaciji Belgije, nastanio se u Berlinu - u kojem je imao poznanike na uticajnim funkcijama u Trećem Rajhu. Dr Drljević 18. novembra 1944. u pismenoj instrukciji Krivokapiću - koji je postao član Državnoga vijeća - piše:

- „Molim Vas uložite najveći trud, da ne ostane neprimjećeno od njemačkih političkih ljudi i pored njihovih velikih briga današnjice, da je crnogorska država ne samo zahtjev pravde, nego i preduslov za održanje ravnoteže na Balkanu i slobode na Jadranskom Moru. Nema uglednijega političara u Bugarskoj ni u Hrvatskoj, koji državnu slobodu Crne Gore ne smatra garancijom državne slobode tih zemalja. To važi u jednakoj mjeri i za Albaniju. Ni Grčka ni Rumunija nijesu nikada u istoriji bile hladne prema interesima Crne Gore”.

- „Dakle, pitanje crnogorsko nije samo stvar Crne Gore, nego i stvar daleko najvećega dijela balkanskih zemalja. Ne znati to, znači ostati stran interesima i željama Balkana. Uostalom već i samo činjenica, da crnogorska državnost — prvo pod imenom Duklje i Zete a zatim Crne Gore - postoji već 1000 godina dovoljno snažno upozoruje na političku i istorijsku nuždnost postojanja crnogorske države. - Neka Vam je Bog na pomoć!”

Liše diplomatskih, uz pomoć svojih njemačkih prijatelja Krivokapić je preduzeo korake i za organizovanje borbenih jedinica Crnogoraca. Ministarstvo vanjskih poslova u Berlinu izdalo mu pasoš i omogućilo put u Zagreb avionom, a sa hrvatske strane data mu je potrebna viza za dolazak u NDH i povratak.

Dušan Krivokapić je u Sarajevu, vjerovatno i u Doboju, nastupajući ispred dr Drljevića i Državnoga vijeća, inicijalni pregovarač s Dušanom Arsovićem i drugim oficirima Pavla Đurišića oko izdvajanja jedinicâ Komande Crne Gore, Boke i Staroga Rasa iz četničkih redova Dragoljuba Čiča-Draže Mihailovića - i stvaranja CNV.

Komande i jedinice CNV, ustrojene od najvećega broja Đurišićevih četnika u Staroj Gradiški oko 10. aprila 1945, raspoređene su nakon toga u više mjesta i garnizona u Zagrebu i okolini.

Evo izvoda iz emigrantskih zapisa natporučnika Branimira Vidmara o njegovim aktivnostima - u svojstvu jednoga od časnika za vezu sa CNV:

- „Zapovjednik te hrvatsko-crnogorske misije bio je general Rolf, a ja sam mu bio određen za pomoćnika, dok smo domobranskog natporučnika Brnčića uzeli za pobočnika”.

- „General Rolf i ja bili smo se dogovorno sastali sljedećeg dana u 11 sati dopodne pred zgradom Hrvatskog doma, a zatim pošli na dogovore sa crnogorskim zapovjednim generalom Agramom i Sekulom Drljevićem”.

- „Ti dogovori odnosili su se isključivo na prehranu i regularno opskrbljivanje Crnogorske narodne vojske po Ministarstvu hrvatskih oružanih snaga u Zagrebu. Njihove potrebe bile su tada spomenute u glavnim crtama, dok je meni stavljeno u dužnost, da sljedećega dana odem u terenski Štab Crnogoraca u Odri i Sv. Klari, gdje ću dobiti brojčana stanja njihovih potreba”.

- „Radilo se, uglavnome, o dnevnom snabdijevanju kruhom iz zagrebačkih vojnih pekara, a zatim o cipelama i vojnoj odjeći, što su imali dobiti iz hrvatskih vojnih skladišta. Znam da smo se i smijali kad je došlo pitanje vojničkih kapa, jer mi smo im predložili da bi bilo uputno da oni ne inzistiraju na nošenju ‘šajkače’ iz razumljivih razloga, a, pokraj toga, i zbog možebitnih nesporazuma i zabuna na samome terenu. Sporazumno smo dogovorili, da će se za njih izraditi kape koje neće po obliku povrijediti ni jednu stranu. Odluku za konačni model odložismo za dan-dva”.

- „Ja sam imao dužnost da se sljedećega jutra javim u Zapovjedništvo vojnog redarstva, gdje mi je dodijeljen auto i vozač, a također su mi izručena dva sanduka cigareta uz nekoliko boca stare šljivovice, čime sam imao počastiti crnogorski časnički zbor, a ostatak im ostaviti na dar. Otišli smo oko 9 sati ujutro, a vratili se natrag u Zagreb poslije podne”.

- „Došavši do prvoga mjesta i primijetivši veće grupe crnogorskih vojnika, usporili smo vožnju u traženju njihova zapovjedništva. Crnogorci, koji su većinom ležali po ledini ispred seljačkih kuća, bili su oštro uprli oči u auto, vjerojatno iz znatiželje, jer je na njemu pisalo ‘Ministarstvo oružanih snaga’. Konačno se zaustavismo kod poveće grupe. Ljudi su izgledali samilosno: izmršavjeli, neošišani, neobrijani, osim toga poderani i zamazani, a od sunca opaljena lica još su pogoršavala njihov izgled”.

- „Jednog razgovorljivijeg zatražim da me pobede do njihovog ‘Štaba’, to jest do Zapovjedništva. Nekoliko kuća dalje, uđosmo u dvorište, gdje me on ostavi čekati dok dozove ‘dežurnog oficira’ (službujućeg časnika). Kad se taj pojavio pozdravi me sa ‘spremni’. Začuđeno me pogleda, oči mu se još više otvoriše, te najednom - kao izbezumljen - usklikne: - Ma, bre, ‘Žicare’, jesi li to ti? I ja se istodobno nasmijem i uzvratim: - A jesi li to ti, Risto? Stisnusmo si desnice”…

Vidmar i „od Kolašina u Crnoj Gori” Risto služili 1936/37. obavezni vojni rok u 24. četi škole rezervnih pješadijskih oficira u Sarajevu, „kasarni ‘Jajce’, iznad rijeke Miljacke”. Objašnjava Vidmar da je svirao za bataljonski orkestar - tamburaš, otuda i nadimak.

- „Poručnik Risto (ili natporučnik po hrvatskom) uvede me u kuću i ponudi sjesti dok on u nekoliko minuta prikupi ostale časnike. Svi posjedasmo oko dugačkoga stola u predsoblju seljačke”.

- „Dok sam ja predavao pismo njihova ‘štaba’ iz Zagreba, podijelio im darove, dotle se Risto već pobrinuo za rakijske čašice, pa smo vodili razgovor pijuckajući šljivovicu. Za to vrijeme su i njihovi časnici prikupili podatke o brojnom stanju i potrebama, a što sam ja pribilježio u svoju tiskanicu. Po završenoj misiji, vratio sam se popodne natrag u Zagreb generalu Rolfu, a on je po tome dalje postupio”.

- „Po povratku u Zagreb, pristupili smo odmah i organiziranju ove ‘nove vojne ustanove’, te dogovorili narudžbu pečata i pisaćeg pribora”...

U svojstvu vrhovnoga komandanta, dr Sekula Drljević, između ostaloga, 28. aprila 1945. u Zagrebu pripadnicima CNV na svečanosti uručio novi barjak: trobojnicu crveno-crno-zelenu - o tom i drugim događajima kroz dokumente smo podrobno izvijestili u prethodujućim nastavcima ovoga serijala, dostupni su preko donjega linka.