Beogradski službenici u Crnoj Gori, i oni u mantijama i oni u civilu, mora da su procijenili da više nema potrebe da se doma ukrivaju da im je cilj revitalizacija fašističkih i kvislinških pokreta iz sredine XX vijeka.
Dok Andrija Mandić na inostranim susretima još uvijek divani o evropskome putu Crne Gore, uz domaći aneks "ali dostojanstveno" i "uspravne kičme", očita je procjena da je biračko tijelo toliko sluđeno i neznaveno da ne samo da neće reagovati na ponižavanje antifašističkih tekovina no ni na ponižavanje slobodarske tradicije a i slobode uopšte.
Kako drugačije shvatiti procesuiranje ljudi s mirnih građanskih protesta te kriminalizaciju slobode javno izgovorene riječi i šikaniranje urednika nezavisnih medija, poput jučerašnjega saslušavanja Tinke Đuranović i telefonskoga poziva na tužilačko saslušanje Draška Đuranovića.
Dok je slučaj Milivoja Katnića još poodavno razotkrio da je crnogorsko tužilaštvo postalo servis vlasti koja se sadistički sveti čovjeku koji je prije nekoliko godina razotkrio zavjereničku i veleizdajničku ulogu onoga u čijim je rukama cjelokupna državna vlast, jučerašnji poziv Policije, po nalogu Tužilaštva, Predragu Boljeviću i Veselinu Raduloviću na saslušanje povodom govora mržnje iskazanoga kroz transparent "Ustaše i četnici, zajedno ste bježali" potvrda je metastaze velikosrpstva i fašizma u Crnoj Gori.
Ko išta zna nije mu nepoznato da su ta dva zločinačka kvislinška pokreta, iza kojih stoje klanja, masovna ubijanja, etnička čišćenja i zvjerski ratni zločini, djelovala kao nacističko-fašistička posluga na teritoriji bivše Jugoslavije ubijajući ne samo oslobodilačku partizansku vojsku no i nejač i civile.
Ko išta zna o Drugome svjetskome ratu nije mu nepoznato da se ta zločinačka banda kukavički povukla krajem rata tražeći spas kod "saveznika", a zapravo povlačeći se kao prirepak nacističke vojske, te da je u toj bježaniji bilo i paktiranja i saradnje. (Na stranu to što je u njihovim kolonama bilo i onih koji nijesu krvavili ruke i koji su bježali zbog lokalnih neprilika, a kroz čije primjere relativizatori istorije žele prikazati četnike kao nevine žrtve partizana i komunista. Ovđe je riječ o četničkome i o ustaškome pokretu.)
Dakle, u transparentu koji su gospoda Boljević i Radulović okačili povodom jučerašnjega protesta na Gorici nema ništa sporno. U njemu je lapidarno iskazana konačna istina o okupatorskim slugama iz Drugoga svjetskoga rata.
Umjesto da se Tužilaštvo i Policija bave porukama mržnje koje svakodnevno serviraju beogradski službenici u civilu i u mantijama, umjesto da se bavi povampirenjem četništva koje je sinonim za zločin na crnogorskome prostoru, umjesto da potraži kip Pavla Đurišića i prizove pravdi sve one koji ga promovišu kao heroja, oni slijede agendu Srpske crkve u Crnoj Gori, čiju je predvodnik u toku Drugoga svjetskoga rata klicao dučeu i fireru, a čiji je aktuelni predvodnik po ugledu na njega takvoga odabrao svoje duhovno ime, oni siju strah saslušanjima, privođenjima, biber sprejom i dimnim bombama onima koji Crnu Gore žele viđeti kao slobodno, prosperitetno, antifašističko, evropsko, građansko i pluralno društvo.
Da, ustaše i četnici, zajedno ste bježali. Da, sudeći po kipu Pavla Đurišića koji i danas bježi, bježanija je imanentna četnicima kad im se pokažu zubi.
Pozivamo stoga crnogorske građane da preplave društvene mreže porukom naših navijača: "Ustaše i četnici, zajedno ste bježali". A onda neka nas pozovu na saslušanja i neka se uvjere da imamo što da im kažemo.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1084x550

thumbnail

Imaju li Tužilaštvo i Policija dokaz da kvislinzi nijesu bježali nakon '44?

Ima nešto bizarno u priči o rehabilitaciji četnika, podizanju spomenika Pavlu Đurišiću koji se šetka po bogomoljama, u celoj toj ujdurmi koja traje već decenijama. Većini ljudi u Srbiji i diljem Srpskog sveta danas je nemoguće dokazati da su četnici Draže Mihailovića bili saradnici okupatora, kolaboranti, kvislinzi i zločinci. Uprkos tome što se radi o elementarnim činjenicama koje se mogu lako utvrditi prostim uvidom u četnička dokumenta iz Drugog svetskog rata. Ili uvidom u nemačka dokumenta u kojima na primer, ubrajaju četnike u svoje regularne snage.
Ili jednostavnim iščitavanjem jezivog spiska žrtava četničkog pokolja iz februara 1943. godine u opštini Pljevlja, gde se ređaju imena 1.370 žrtava, od kojih su prvih 13-oro bebe rođene iste, 1943. godine, pa zatim narednih 16 beba rođenih prethodne 1942. godine, pa onda 39-oro dečice rođene 1941. godine i tako redom, do kraja jezivog spiska od kog se muti pred očima, zastaje dah a utroba se podiže. Neshvatljivo i monstruozno.
<h2>Masovna podrška masovnim zločinima</h2>
Svakome ko je iole dobronameran dovoljno je da ovlaš zaviri u par istorijskih dokumenata i da mu jednom zasvagda bude jasno ko su četnici. I da je smešno i sramno čak i pomišljati na nekakvu rehabilitaciju, a nekmoli sprovoditi je u delo. Pa u čemu je onda problem? Zašto je tako teško objasniti elementarne činjenice? Zato što je objašnjavati da su četnici zločinci isto što i objašnjavati da je trava zelena, a nebo plavo. Naizgled ništa lakše od toga. Problem je u tome što to treba objasniti daltonistima.
Publika kojoj se obraćamo nije sačinjena od ljudi koji imaju nekakvu humanističku lestvicu etičkih vrednosti koje se drže. Naprotiv. Mi se obraćamo saučesnicima u zločinu. U zločinu koji je po mnogo čemu nalik upravo na zločin Draže Mihailovića. Građani Srbije su krajem osamdesetih i početkom devedesetih zdušno stali na stranu ideologije krvi i tla čiji je zagovornik bio Slobodan Milošević, uz veliku pomoć dobrog dela tzv. opozicije. Mržnja prema drugim narodima postala je sastavni deo pogleda na svet, opšteprihvaćena činjenica u koju se ne sumnja, osim ako niste izdajnik ili strani plaćenik, autošovinista, slučajni Srbin, dakle - neprijatelj srpstva.
Masovni zločini koji su usledili, uključujući otvaranje stotina logora po Bosni, uništavanje Vukovara, četvorogodišnje granatiranje i snajperisanje Sarajeva, masovna silovanja, genocid u Srebrenici... imali su podršku građana Srbije. Većina je podržavala zločine u skladu sa svojim mogućnostima, neko ličnim učešćem, neko otvorenom podrškom, glasanjem za Miloševića ili Šešelja, ili u najgorem slučaju ćutanjem. Ali bez masovne podrške masovni zločini nikada ne bi bili izvršeni. Sećate li se kako su se obični, fini, pristojni ljudi odjednom pretvorili u ljudoždere žedne muslimanske, hrvatske, albanske krvi? Ili ste i vi bili jedan od njih? Ako ste rođeni kasnije, pitajte roditelje. Nije to bilo tako davno, setiće se. Ili sebe ili svojih prijatelja, komšija, rođaka, kolega sa posla.
<h2>Isto klanje, drugo pakovanje</h2>
Kada se artistička ratna akcija završila, kada su mrtvi strpani u hladnjače i masovne grobnice, nastupila je grobna tišina. Ćutanje se nastavlja, samo drugim sredstvima. Ćutanje kao saučesništvo u zločinu i u njegovom prikrivanju, poricanju i zaboravu. Hiljade činjenica koje su izašle na videlo nisu skoro ništa promenile u svesti srpskog naroda. Čak ni snimak iz Srebrenice na kome se jasno vide Škorpioni kako ubijaju golobrade dečake nije pomogao. Posle kratkotrajnog šoka sve se vratilo u morbidnu normalu. U tavorenje i ništavilo malograđanina običnog.
Ispostavilo se da su činjenice jedino što građani Srbije ne žele da znaju. Činjenice su opscene, skaredne, subverzivne; činjenice podrivaju našu borbenu gotovost; činjenice ugrožavaju naš društveni poredak; činjenice nam rade o glavi; činjenice su vekovni neprijatelji srpskog naroda. I to činjenice koje se odnose na neposrednu prošlost, koje se svi sećamo. Kako onda utvrditi činjenice o istorijskim događajima koji su se odvijali pre osamdeset i kusur godina? Pogotovo što su činjenice iz oba perioda naše neslavne i sramne istorije istog krvavog sastava. I što ih svi zapravo znaju, samo se ne usuđuju da to priznaju, čak ni samima sebi. Jer nije lako pogledati u ogledalo i ugledati zver.
Niko neće biti iznenađen kad sazna da su sva imena sa pomenutog spiska žrtava u opštini Pljevlja – bošnjačka. I da taj spisak podseća na jedan drugi spisak, nastao pola veka kasnije, u Srebrenici. Kao što veli instrukcija Draže Mihailovića, Đorđu Lašiću i Pavlu Đurišiću 20. decembra 1941. godine u kojoj se navode ciljevi četničkog pokreta: "Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije - Crne Gore - Bosne i Hercegovine - Srema - Banata i Bačke." Ili "Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata." Ili: "Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa."
Ili: "U krajevima očišćenim od narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata izvršiti naseljavanje Crnogorcima (u obzir dolaze siromašne nacionalne ispravne i poštene porodice)" – neobično podseća na popularnu teoriju humanog preseljenja Dobrice Ćosića i na ubilačku praksu etničkog čišćenja koju su sprovodili JNA, paravojne formacije, Vojske Republike Srpske i Republike Srpske Krajine tokom ratova devedesetih. Isto klanje, drugo pakovanje.
<h2>Pripadnici istog pogleda na svet</h2>
Nije moguće dokazati da su četnici zločinci upravo zato što svi znaju da su zločinci. Ili u najgorem slučaju to slute i doživljavaju četnike kao svoje. Kao pripadnike istog pogleda na svet. Koji su bili dovoljno hrabri da okrvave ruke, a ne da samo navijaju iz prikrajka. Ili bar istovremeno i znaju i ne znaju, kao što kaže profesor Stenli Koen za stanje poricanja. Da nisu činili zločine, četnike niko ne bi rehabilitovao niti bi ih smatrao bliskim. Upravo su klanje i saradnja sa nacistima ono što četnike kvalifikuje za miljenike srpske javnosti. Jer srpsku javnost čine ljudi koji su saučesnici u zločinima devedesetih. I njihovi dobrovoljni naslednici, oni koji se ponose svojim precima i njihovim nedelima.
Jedini problem je što to ne može otvoreno da se kaže. Nije više 1991. godina kad se pevalo u horu "Ko je drugi, ja sam prvi, da pijemo turske krvi". A retki su oni koji su osvestili svoje potajne žudnje, pa priznali sebi i celom svetu "Žudnja za zločinom u mojoj duši, nepojamna za mene, navukla je masku patriotizma", kao što je to učinio dr Miloš Perović na samrtničkoj postelji, sagledavši jasno i surovo realno svoju prošlost u trenucima lucidnosti, dok mu se smrt približavala.
Zato danas priča o mogućoj povezanosti Aleksandra Vučića sa Sarajevo safarijem nije tema. Nikom ne pada na pamet da ga ruši na tome, čak se takozvana opoziciona javnost pomalo i ljuti što neki zlobnici željni senzacija navode vodu na tu krvavu vodenicu. A u toj priči uopšte nije važno da li je Vučić u ruci držao pušku ili kišobran ili stativ kamere. Zapravo, njegov posao nije ni bio da nosi pušku.
<h2>Nepodobne činjenice</h2>
Udruženi zločinački poduhvat je ozbiljna stvar, tu postoji jasna podela posla. Ne mogu svi da budu izvođači zločinačkih radova, neko mora da se bavi i drugim segmentima projekta kao što su: ideološka priprema za zločin, medijsko pravdanje ubica, politička podrška snajperistima koji ubijaju decu, ratno huškanje, bodrenje div-junaka da istraju u pravednoj borbi protiv žena, dece i staraca. Činjenica je da je Vučić bio deo tog zločinačkog poduhvata od početka, i pre nego što je ušao u Srpsku radikalnu stranku, nebitno je koja su mu konkretno bila zaduženja u okviru tog projekta.
Međutim, ta činjenica slabo koga interesuje u Srbiji. Učešće u zločinačkom poduhvatu koji je pobio preko 130 hiljada ljudi, raselio milione, uništio nebrojene živote i razorio celu jednu zemlju – nije razlog za obaranje sa vlasti. Ta činjenica gotovo nikog ne interesuje, upravo zato što većina ima razumevanja za Memorandum-dum politiku koja je devedesetih sprovođena ognjem i mačem, tenkom i haubicom. Kao što ni činjenice o četničkim zločinima i kvislinškim aktivnostima malo koga zanimaju, jer su i one deo istog projekta, samo u njegovoj prethodnoj fazi, koja je nastavljena devedesetih godina, čim su se za to stvorili uslovi.
Svo to zlo koje je naša politička i nacionalna zajednica počinila – naprosto nije predmet interesovanja iste te zajednice. Kao da se ništa naročito nije dogodilo, ni četrdesetih, ni devedesetih godina prošlog stoleća. I ta ravnodušnost govori sve o suštini našeg društva, o onome što ga utemeljuje i određuje, o našem kolektivnom preobražaju u naciju saučesnika.

1250x600

Nacija saučesnika

Nevladine organizacije i građanske aktivistkinje i aktivisti upozoravaju javnost na opasnost od istorijskog revizionizma kroz emocionalnu i simboličku manipulaciju, čiji je najnoviji primjer parastos borcima četničkog pokreta na Krnovu. 
Građani se, kako kažu u saopštenju za javnost, navode na zabludu manipulativnim tehnikama iskrivljavanja činjenica, prećutkivanja istorijskog konteksta i zloupotrebom vjerskih i nacionalnih simbola. 
- Cilj je mitologizacija četničkih snaga kao “nevinih žrtava zločina”, suprotno istorijskim činjenicama da se radilo o oružanoj bici i borcima koji su u njoj stradali ratujući na strani fašističkog i nacističkog okupatora. Posebno osuđujemo institucionalnu podršku ovom procesu poricanja istorije kroz prisustvo državnih funkcionera - poručeno je u saopštenju za javnost.
Saopštenje prenosimo integralno:
Na Krnovu je u nedjelju, 12. oktobra, na lokalitetu Lobanje glave, u organizaciji udruženja “Kosovski božur od Nikšića”, Srpska pravoslavna crkva služila parastos četnicima. Parastosu je prisustvovao i predsjednik Skupštine Crne Gore, Andrija Mandić, što je za osudu s obzirom na to da on predstavlja državu Crnu Goru i da svojim učešćem podržava skupove na kojima se iskrivljeno predstavlja državna istorija i vrijeđaju žrtve fašističkog terora. Na osnovu govora izlagača moglo se zaključiti da su na tom lokalitetu strijeljani nenaoružani mladići, dok je sasvim izostavljeno da se na Krnovu zapravo radilo o oružanoj borbi između partizana (boraca Narodnooslobodilačkog pokreta) i naoružanih četnika Pavla Đurišića, koji su bili u sastavu okupatorskih snaga pod njemačkom komandom.
Služenjem parastosa, prisustvom i obraćanjem visokog državnog funkcionera, nastavljeni su bezočni pokušaji da se manipulacijama javno mnjenje privoli da prihvati rehabilitaciju četničkog pokreta, koji je odgovoran za najsurovije zločine nad civilima i kolaboraciju sa stranim fašističkim i nacističkim okupatorom.
Prilikom služenja parastosa, ciljano su korištene manipulativne retoričke tehnike, prije svega upotreba naglašeno emotivno obojenog jezika. Izrazima kao što su “golobradi mladići, “nevine žrtve”, “ubijeni mladići”, “bez suda i presude”, “pasja groblja”, “grob se ne zna” pokušavao se proizvesti utisak da se radilo o nevinim žrtvama. Emocionalna instrumentalizacija služi da se premosti složenost istorijskih činjenica i da se na građane utiče kroz osjećanja, a ne kroz analitičko sagledavanje činjenica.
Izostavljanje objašnjenja vremena i konteksta relativizuje istorijsku ulogu i odgovornost četnika koji su počinili masovne zločine. Nažalost, i pored podrobno istoriografski dokumentovanih zločina, pobornici ove pogubne ideologije iz vlasti i Srpske pravoslavne crkve (SPC) i danas nastavljaju da podržavaju poraženi četnički projekat i da poriču činjenice. Četnici su vršili zločine i nad Srbima koji su se priključili partizanima ili odbili saradnju sa četnicima – što osporava tvrdnju da su “branili srpski narod”. Ova dimenzija unutaretničkog nasilja je važan dokaz političke, a ne nacionalne motivacije četničkog pokreta. Međutim, fabrikovanjem sentimentalnih mitova negiraju se dobro poznate činjenice.
Scenografija se takođe koristi u manipulativne svrhe. Upotrebom srpskih zastava i vjerskih obilježja (kao što je krst) želi se izjednačiti srpski narod sa četnicima, što je neprihvatljivo i na štetu srpskog naroda, koji je neopravdano identifikovati sa ratnim zločinima koje su počinili četnici.
Prisustvom visokog državnog funkcionera Crne Gore revizionističkom skupu pokušava se u javnosti opravdati neprihvatljivo – prekrajanje sramotne istorije četničkog pokreta. Istovremeno, crkva i religija se zloupotrebljavaju kao moralni autoriteti za pridobijanje stanovništva za ovaj projekat.
Dakle, kao što u<a href="https://etv.me/drustvo/antifasisti-cetinja-o-metodijevim-i-mandicevim-izjavama-na-krnovu-svjesno-prekrajaju-istoriju-za-cetnike-bila-cast-ratovati-uz-njemce-i-italijane"> saopštenju navode Antifašisti Cetinja</a>: četnici Pavla Đurišića i Osmi „gvozdeni puk”, borili su se rame uz rame sa zloglasnom SS divizijom „Princ Eugen“, istom onom koja je samo desetak dana ranije počinila masakr u Velici, a godinu prije toga opustošila Pivu. Na Krnovu su ti isti četnici pomagali nacistima da ponovo prodru u Pivu. Navedene činjenice dokumentovane su kako u partizanskim, tako i u četničkim i njemačkim dokumentima i izvorima i dostupni su u arhivima i zbornicima dokumenata.
Iako je Skupština Crne Gore prije tri godine usvojila Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici, kojom je taj zločin osudila, danas predsjednik Skupštine traži da se za neke od njegovih počinilaca podigne spomen-obilježje, “hram”. Napori da se javno pamćenje na ovaj način nasilno preoblikuje mogući su samo zahvaljujući tome što svi koalicioni partneri koji konstituišu Vladu (uključujući PES, Demokrate, Bošnjačku stranku i albanske partije) ostaju nijemi na već podignuta revizionistička spomen-obilježja, kao i na zahtjeve da se podignu nova.
Ponavljamo najoštrije protivljenje nastojanjima da se 80 godina nakon Drugog svjetskog rata podižu spomenici za izgubljene četničke bitke i poražene ideje o etnički čistim teritorijama. Četnički pokret nikada, pa čak ni prema pristrasnim interpretacijama njegovih pobornika, nije imao za cilj slobodu i ravnopravnost svih građana i građanki Jugoslavije već dominaciju jedne etničke grupe nad svima ostalima. Zbog toga je javno veličanje njihovih vođa apsolutno neprihvatljivo. Antifašizam je univerzalistički koncept, oslobođen etničke isključivosti, dok je četnička ideologija promovisala notorno etničko čišćenje, što je zabilježeno i u zvaničnim programskim dokumentima četnika (npr. “Homogena Srbija” Stevana Moljevića).
Četnički zločini nisu bili incidenti, već dio planirane politike, dokumentovane u četničkim direktivama koje pozivaju na istrebljenje “nepravoslavnog” stanovništva. Uz to, četnici su u više navrata sarađivali s okupatorima – nacistima i fašistima – protiv partizanskih snaga, čime su izdali ideju otpora i slobode i zbog čega je neophodno jasno i odlučno odbiti sve pokušaje njihovog javnog glorifikovanja.
Dina Bajramspahić, građanska aktivistkinja
Paula Petričević, građanska aktivistkinja
Filip Kuzman, Antifašisti Cetinja
Miloš Vukanović, Udruženje profesora istorije Crne Gore – HIPMONT
Tea Gorjanc Prelević, Akcija za ljudska prava (HRA)
Daliborka Uljarević, Centar za građansko obrazovanje (CGO)
Ervina Dabižinović, Centar za žensko i mirovno obrazovanje ANIMA
Milena Popović Samardžić, NVO Ipso Facto
Maja Raičević, Centar za ženska prava (CŽP)
Velija Murić, Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava
Jovana Marović, građanska aktivistkinja
Demir Ličina, Udruženje “Štrpci – Protiv zaborava”
Milica Kovačević, Centar za demokratsku tranziciju (CDT)
Nevenka Vuksanović, Centar za demokratiju i ljudska prava (CEDEM)
Milka Tadić Mijović, Centar za istraživačko novinarstvo (CIN CG)
Zlatko Vujović, Centar za monitoring i istraživanje (CEMI)
Olivera Nikolić, Institut za medije
Zorana Marković, Centar za razvoj nevladinih organizacija (CRNVO)
Ivana Vojvodić, Juventas
Aida Perović, PRIMA
Jovan Ulićević, Asocijacija Spektra
Staša Baštrica, KVIR Montenegro
Ana Dedivanović, Stana
Slavica Striković, Ženska Akcija
Almedina Dodić, Eduko Plus
Milica Kankaraš Berber, umjetnica i aktivistkinja
Dušan Pajović, građanski aktivista
Nikoleta Đukanović, građanska aktivistkinja
Milena Bešić, građanska aktiviskinja
Aleksandar Saša Zeković, građanski aktivista
Sabina Talović, građanska aktivistkinja

Grupa NVO i građanski aktivisti o parastosu borcima četničkog pokreta na Krnovu: Zloupotreba emocija u službi istorijskog revizionizma

Saradnja ustaša i četnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj predstavlja jedan od najčudnijih aspekata Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Uprkos nepomirljivom sukobu između hrvatske i srpske nacionalne koncepcije, pojava zajedničkog neprijatelja u vidu Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) dovela je do njihove zajedničke borbe protiv „komunističke opasnosti“.
Italijanski general Roatta predložio je saradnju u Ljubljani 1942. godine, istaknuvši da četnici nijesu neprijatelji Osovine i da je potrebno da NDH zaboravi na ovog svog neprijatelja, kako bi imali samo jednog neprijatelja, odnosno komuniste.1 (Fikreta Jelić-Butić, „Četnici u Hrvatskoj : 1941-1945.“, Zagreb 1986.)
Dodatni faktor koji je olakšao zbližavanje bilo je postupno povlačenje italijanske vojske s reokupiranog područja NDH sredinom 1942. godine. Četničke grupe koje su se dotad oslanjale na italijansku zaštitu našle su se u neizvjesnosti pa su bile prinuđene tražiti nova savezništva ne bi li opstale.
Prvi formalni sporazum sklopljen je krajem aprila 1942. godine između ustaških predstavnika i zapovjednika četničkih grupa u okolici Mrkonjić-Grada Uroša Drenovića, za koga je sporazum predstavljao izlaz nakon teškog poraza u sukobu s kozaračkim partizanima. Suštinu dokumenta činila je izjava da će se četnici i oružane snage NDH zajednički boriti protiv NOP-a dok su vlasti NDH jamčile zaštitu srpskih sela, materijalnu pomoć i slobodu vjeroispovijesti.
Krajem maja 1942. uslijedili su sporazumi na području sjeveroistočne Bosne, konkretno s ozrenskim, trebavskim i zeničkim četničkim grupama. Prema ovim dogovorima, četničke grupe su priznale vrhovništvo Nezavisne Države Hrvatske i obvezale se surađivati na uništavanju partizana.2 (Jelić-Butić, „Četnici“)
Značajan je podatak da je područje 2. domobranskog zbornog područja u Banja Luci 1943. godine sarađivalo sa četiri četničke grupe (ozrenska, trebavska, sobotička i borjanska), jednim četničkim pukom (Manjača) i jednim četničkim bataljunom (Obilić). Ove su jedinice imale ukupno 13250 boraca, što pokazuje razmjere saradnje.3 (Mihael Sobolevski, „Uloga četnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“ Časopis za savremenu povijest, 27(3) 475-487 1995.)
Najbolja saradnja razvila se u sjevernoj Dalmaciji i Lici u organizaciji stožernika Davida Sinčića. Početkom 1942. godine Sinčić je uspostavio kontakte s četničkim vođama poput Mane Rokvića, Branka Bogunovića i Steve Rađenovića. Sinčićevi izvještaji pokazuju da je već u maju 1942. postignuta konkretna saradnja, uključujući zajedničke akcije protiv partizana i uspostavu hrvatskih upravnih organa na područjima pod četničkom kontrolom, uz pomoć četničkih vođa. Posebno je značajan bio dolazak četničkih predstavnika Slavka Bjelajca i Milana Plečaša u Knin u julu 1942. godine, kada su izrazili spremnost za saradnju uz uslov vraćanja oduzete imovine Srbima i puštanja iz koncentracijskih logora onih Srba koje zatraže četnički vođe.4 (Jelić-Butić, „Četnici“)
Posebno kompleksan slučaj predstavlja Momčilo Đujić, istaknuti četnički vođa u sjevernoj Dalmaciji, koji je, uprkos početnom otporu, s vremenom prihvatio određene oblike saradnje. Najznačajnija promjena u Đujićevu ophođenju prema NDH dogodila se 10. aprila 1943. kada je poslao delegaciju koja je došla čestitati i prisustvovati zboru povodom godišnjice NDH u Kninu, što je predstavljalo jasno priznavanje ustaške države. Nakon kapitulacije Italije u septembru 1943. Đujić je potpuno prešao pod njemačko zapovjedništvo.5 (Jelić-Butić, „Četnici“)
Uprkos formalnim sporazumima, saradnja je bila opterećena međusobnim nepovjerenjem i sumnjičenjima. Četničke grupe izbjegavale su potpuno priznavanje NDH kao nadležnog faktora i često su preferirale pokroviteljstvo italijanskog okupatora. S druge strane, ustaški faktori nijesu se mirili s autonomnim statusom četnika i insistirali su na potpunoj subordinaciji. Četničke jedinice kontinuirano su kršile dogovorenu saradnju, napadale manje skupine domobrana i ustaša te provodile zločine nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom. Svoje činjenje negirali su pred vlastima NDH, a svoje zločine pripisivali partizanskom pokretu. Zbog toga su vlasti NDH tokom 1944. i 1945. godine mijenjale svoja gledišta o četničkom pokretu, nastojeći ih razoružati i uništiti.6 (Sobolevski, „Četnici“)
Zanimljiv je i slučaj Pavla Đurišića, komandanta crnogorskih četnika koji se povlačio pred partizanskim snagama, pri čemu je u Zagrebu 16. marta 1945. sklopio sporazum sa Sekulom Drljevićem.&nbsp;
Međutim, ova saradnja završila je tragedijom: ustaške i domobranske jedinice iznenadno su napale Đurišićeve snage na Lijevča polju 4. aprila 1945. te ih u trodnevnim borbama razbile. Nakon što se predao nadajući se milosti, Đurišić se uputio u Staru Gradišku i predao. Tu su ga ustaše razoružali, a Đurišić i njegova grupa odvedeni su u Jasenovac gdje su pogubljeni. Ovaj slučaj ilustruje krajnje granice četničko-ustaškog nepovjerenja čak i u trenucima saradnje.7 (Jelić-Butić, „Četnici“)
Važnu ulogu u omogućavanju saradnje igrali su njemački i italijanski okupatori. Inicijativa za saradnju četnika i ustaša potekla je od Njemaca i Italijana, koji su već do početka 1942. godine uspostavili niz saradničkih odnosa sa četničkim pokretom.
Posljedice zaustavljanja njemačkih ispostava pred Moskvom zimi 1941. na 1942. godinu bile su potreba izvlačenja njemačkih snaga s Balkana i njihovo upućivanje na istočno bojište.
Stoga su Njemci nastojali spriječiti otvorene sukobe između četnika i oružanih snaga NDH, te ih privoljeti na saradnju protiv partizanskog pokreta.
Vlasti NDH uočile su da su postignuti sporazumi o saradnji između četnika, Italijana i Njemaca uglavnom na štetu njihovih interesa, pa su zahtijevale da prigodom pregovora bude prisutan i njihov neslužbeni promatrač. Upute poglavnika Pavelića od 26. juna 1942. godine o postupku sa četnicima razotkrivaju pragmatičnost ove saradnje. Zaključeno je da su se četnici opredijelili za saradnju jer su partizani ugrožavali njihov opstanak i da će saradnja postojati samo dok postoji opasnost od partizana, a kada ona prestane, tada četnike treba razoružati.8 (Sobolevski, „Četnici“)
Obje strane nastojale su opravdati svoju saradnju. Četničke vođe objašnjavale su saradnju kao taktičku nužnost za očuvanje srpskog stanovništva od „fizičkog istrebljenja“. U elaboratu „Četnički pokret u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji“ iz oktobra 1942. godine naglašava se da četnici moraju smanjiti broj svojih neprijatelja i da su njihovi interesi u ovom momentu identični sa interesima okupatorskih vlasti – borba protiv ustaša i komunista.9 (Jelić-Butić, „Četnici“=
Ustaše su ipak saradnju sa četnicima smatrale „državnom nuždom“ i taktičkim potezom usmjerenim protiv glavnog neprijatelja – NOP-a. Pavelić je ovu politiku odobrio okružnicom od 26. juna 1942. godine, u kojoj je naglasio četničke ponude za predaju valja prihvatiti.10 (Jelić-Butić, „Četnici“)

Saradnja ustaša i četnika u NDH

Današnji rehabilitatori ratnih zločinaca, kvislinga i kolaboracionista Draže Mihailovića, Pavla Đurišića i ostalih zločinaca trebalo bi makar pročitaci izvještaje Bila Hadsona i ostalih britanskih oficira koji su izvještavali o kolaboraciji četničkog pokreta tokom rata sa naci-fašističkim okupatorima, a ne da neznaveno i obmanama, na javnoj sceni pričaju neodržive i manipulativne političko propagandne priče koje veze nemaju sa objektivnim, očiglednim, odlučnim istorijskim činjenicama, kazao je predsjednik Crnogorske evropske partije (CEP) i akademik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU) Novak Adžić.
Adžić je podsjetio da je Bil Hadson bio britanski obavještajac, kapetan, potom major britanske vojske, šef savezničke misije u Jugoslavije od septembra 1941. do kraja decembra 1942. 
Istakao je da je on realno prikazao, odnosno, razobličio je u izvještajima britanskoj vladi kolaboraciju četnika s okupatorima - italijanskim fašistima i njemačkim nacistima i za Dražu Mihailovića rekao je polovinom 1942. godine da je "u velikom stepenu igrao ulogu kvislinga".
Takođe, Adžić je podsjetio da je Bil Hadson, nešto ranije, početkom maja 1942. godine, u izvještaju britanskoj vladi o četnicima u Srbiji i Crnoj Gori jasno rekao da su četnici saradnicima okupatora i da se jedino bore protiv partizana. 
- O tome on kaže: "Da ja znam da stvarno i partizani jedino vode borbu sa Nemcima i Italijanima, dok četnici sarađuju sa okupatorima a da se jedino bore protiv partizana" - citirao je Adžić.

Adžić: Rehabilitatori kvislinga i kolaboracionista Draže Mihailovića, Pavla Đurišića i ostalih zločinaca trebalo bi da pročitaju izvještaje Bila Hadsona

Ako Vlada Crne Gore ne ukloni spomenik Pavlu Đurišiću u Gornjem Zaostru znači da je pristala da uđe u četničko kolo, ocjenjuje za Antenu M Ferhat Dinoša, jedan od lidera Pokreta za nezavisnost Crne Gore, nekadašnji ministar ljudskih i manjinskih prava, prvi crnogorski ambasador na Kosovu, danas predsjednik Nacionalne albanske unije.&nbsp;
Maske su pale i car je go - kaže Dinoša, komentarišući današnja dešavanja u beranskom Gornjem Zaostru.&nbsp;
- Danas je blizu Berana otkriven spomenik ozloglašenom četničkom komandantu Pavlu Đurišiću. Otkrio ga je mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije. Nakon toga intonirana je himna države Srbije, ojačana pjesmom okupljenih Đurišiću. Ako Vlada Crne Gore ne ukloni ovaj spomenik, znači da je pristala da uđe u četničko kolo. da je, u stvari, vodi predsjednik SNS-a i predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić, kojemu je davno dodijeljena titula četničkog vojvode i čija je stranka juče rekla da je spomenik na privatnom posjedu, sto znači da država ne treba da ga dira. Za vjerovati je da Vlada neće u ovom slučaju podbaciti - ističe Dinoša.&nbsp;
No, kako kaže, ako ona to i učini, antifašistička Crna Gora neće.
- Crna Gora neće pristati da je vode pristalice saradnika fašizma, nego potomci onih koji su je od fašizma oslobodili - uvjeren je Dinoša.

Dinoša: Maske su pale i car je go! Ako Vlada ne ukloni spomenik Đurišiću - znači da je u četničkom kolu

Spomenik četničkom komandantu Pavlu Đurišiću koji je otkriven danas u beranskom selu Gornje Zaostro, mještani su uklonili oko 14 sati.&nbsp;
On je sada izmješten u obližnju crkvu.
Podsjećamo, Mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije poručio je danas sa liturgije kod hrama Svete mati Paraskeve u selu Gornje Zaostro u Beranama u čijoj je blizini juče osvanuo spomenik u čast četničkom komandantu i zločincu iz Drugog svjetskog rata Pavlu Đurišiću, da će ga staviti u crkvu, da ga tu neće smjeti rušiti, te da očekuje da spomenik bude podignut i u centru Berana.
Metodije je otkrio spomenik Đurišiću, nakon čega je intonirana himna države Srbije.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fmetodije-spomenik-pavlu-durisicu-cemo-staviti-u-crkvu-pa-neka-dodu-da-je-ruse&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Spomenik Pavlu Đurišiću prenijet u obližnju crkvu

Poslanica Demokratske partije socijalista (DPS) Aleksandra Vuković-Kuč oglasila se povodom jutrošnje liturgije mitropolita budimljansko-nikšićkog Metodija u selu Gornje Zaostro u Beranama u čijoj je blizini juče podignut spomenik u čast ozloglašenom četničkom komandantu Pavlu Đurišiću.
- Predśednik, premijer, ministri, vlast i opozicija osudiše spomenik fašizmu. Samo rektorov IN4S, prvaci SPC i Mandićeva NSD istrajavaju u glorifikaciji ratnoga zločinca Pavla Đurišića čijeg se nedjela gnuša Crna Gora - napisla je Vuković-Kuč na Iks mreži.
Neka, kaže, ostane zapisano "ovo nas definiše“.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 550px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 100%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fx.com%2FAVposlanica%2Fstatus%2F1953726213848965189&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Vuković-Kuč: Rektorov IN4S, prvaci SPC i Mandićeva NSD istrajavaju u glorifikaciji Đurišića

Radikalizacija politike koji vrši predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić i skupina oko njega, dovešće do toga da sve veći broj ljudi otkaže poslušnost tim idejama, ocijenio je predsjednik SO Budva i funkcioner Evropskog saveza Petar Odžić.
- Mandić i klika oko njega žele da od Crne Gore naprave ono što je Federacija Bosne i Hercegovine - rekao je Odžić u emisiji “Klub Aplus”.
Na pitanje voditeljke ove emisije da li misli da je Mandić jedini u vladajućoj većini koji ima takve ideje, Odžić se osvrnuo na funkcionera Nove srpske demokratije (NSD) Jovana Vučurovića.
- Vučurović je Mandićev čovjek. Vučurović je iz partizanske kuće. Da li on podržava četništvo Andrije Mandića? Ovome se mora stati na kraj. Nikad narod Crne Gore neće dozvoliti da se petokraka i kokarda izjednače. Nikada nijesu bile isto i nikada neće biti isto - kategorično je odgovorio Odžić.
Prema njegovim riječima, veći broj ljudi u Crnoj Gori će prelaziti u građanske varijante.
- Crna Gora je mala da bi se dijelila na nacionalnoj osnovi. Ovdje ima 600.000 stanovnika. Ako svako krene da uzima svoje, od Crne Gore ne ostade ništa - smatra Odžić.
Tvrdi i da oko 80 odsto ljudi u Crnoj Gori razmišlja antifašistički.
- To što se sada kroz spinove, medijske hajke i politička djelovanja bivšeg Demokratskog fronta napraviti revizija istorije, nemoguća je misija - zaključio je Odžić.

Odžić: Vučurović je iz partizanske kuće, neka se oglasi da li podržava Mandićevo četništvo

Kako stvari stoje, sa četnicima se ipak ne može u Evropsku uniju, kazao je na Iks mreži Miloš Đuričković, međunarodni sekretar SD-a i predstavnik Evropskog saveza.
- Ne pomaže ni Mandićev rebrending četničkog pokreta u "otadžbinsku vojsku". Ne pomažu ni kandila, ni vapaji oba mitropolita Crkve Srbije u Crnoj Gori – Joanikija i Metodija - navodi Đuričković.&nbsp;
Evropska komisija je, dodaje, u izvještaju jasno konstatovala da je neprihvatljiva revizija istorije.&nbsp;
- Da budemo precizni – nedopustivo je prevođenje fašista u antifašiste, tj. četnika u antifašiste. Mandić i kompanija uspjeli su da osamdeset godina kasnije dobiju "friške papire", sa sve pečatom Evropske unije, da je ideologija koju baštine i propagiraju u Crnoj Gori u istoriji upamćena kao fašistička - naveo je on u saopštenju.&nbsp;
Takođe, ističe Đuričković, Mandić i kompanija uspjeli su da trideset godina kasnije dobiju još jedne "friške papire", opet sa pečatom Evropske unije, da nije prihvatljiva glorifikacija ratnih zločinaca, niti široko rasprostranjeno javno poricanje međunarodnih presuda za ratne zločine.
- Time su, kako rekosmo, dobili friški papir da je njihova politika istinski sukcesor zločinačke i genocidne politike devedesetih. U konačnom, kada na ovo dodamo prethodne aktivnosti poput Rezolucije o Jasenovcu, nepoštovanja odluka Ustavnog suda BiH, negiranja genocida u Srebrenici itd., uzimajući u obzir sve navedeno i konstatovano u izvještajima, jasno je da Mandić i kompanija u kontinuitetu sprovode aktivnosti usmjerene na urušavanje puta Crne Gore ka Evropskoj uniji - dodao je Đuričković.&nbsp;
Fakti koji su konstatovani u izvještaju EK, kaže Đuričković, razotkrivaju sve druge konstituente vlasti kao licemjere kad god stave ruku na grudi i kažu da su u ovoj i ovakvoj većini zbog ulaska Crne Gore u Evropsku uniju.

Ðuričković: Evropska komisija jasno konstatovala da je neprihvatljiva revizija istorije, sa četnicima se ipak ne može u EU

Italijanski modni dizajner Valentino je preminuo, saopštila je njegova fondacija.
Valentino je imao 93 godine.
- Valentino Garavani je danas preminuo u svojoj rimskoj rezidenciji, okružen najmilijima - saopštila je fondacija na Instagramu.
Dodaje se da će komemoracija (odavanje počasti) biti održana u srijedu i četvrtak, dok će sahrana biti održana u Rimu u petak u 11 časova (10.00 po GMT-u).
Rođen 11. maja 1932. godine u Vogeri, na sjeveru Italije, Valentino je vrlo rano pokazao interesovanje za modu i dizajn. Prve korake napravio je u Milanu, da bi se potom usavršavao u Parizu, tada neprikosnovenom centru visoke mode. Radio je u ateljeima poznatih dizajnera, gdje je stekao tehničko znanje i osjećaj za liniju, formu i detalj koji će kasnije postati njegov zaštitni znak.
Prekretnica u njegovoj karijeri dogodila se 1960. godine, kada je u Rimu osnovao sopstvenu modnu kuću Valentino. Već prve kolekcije privukle su pažnju modne scene, a svjetsku slavu donijela mu je revija u Firenci 1962. godine, nakon koje je njegovo ime postalo nezaobilazno na međunarodnoj modnoj mapi.
Valentino je tokom karijere izgradio prepoznatljiv stil zasnovan na čistim linijama, vrhunskim materijalima i savršenom kroju. Posebno mjesto u njegovom stvaralaštvu zauzima čuvena "Valentino crvena", boja koja je postala globalni simbol luksuza i ženstvenosti. Njegove kreacije nosile su holivudske zvijezde, evropske princeze, aristokratkinje i prve dame, čime je dodatno učvršćena reputacija dizajnera koji oblači elitu svjetske scene.
Tokom decenija rada, Valentino je proširio brend i na aksesoare, parfeme i ready-to-wear linije, ali je visoka moda ostala srž njegove kreativne filozofije. Iako se 2008. godine povukao sa mjesta glavnog kreativnog direktora, njegov uticaj i dalje je snažno prisutan, kako kroz arhive kuće Valentino, tako i kroz generacije dizajnera koje je inspirisao.
Valentino Garavani se u istoriju mode upisao kao kreator koji je dosljedno branio ideju elegancije kao trajne vrijednosti. Njegov život i rad svjedoče o spoju talenta, discipline i nepogrešivog osjećaja za ljepotu, spoju koji je Valentino učinio jednim od najvećih imena svjetske modne industrije.

Preminuo italijanski modni dizajner Valentino

Devetnaestogodišnji R.M. zadobio je teže tjelesne povrede u udesu koji se danas dogodio u Nikšiću, javlja RT Nikšić.
Saobraćajna nezgoda dogodila se u Trebješkoj ulici kada je vozilo u kojem je bio R.M. iz za sada neutvrđenih razloga udarilo u stub od rasvjete.

U udesu u Nikšiću jedna osoba teže povrijeđena

Prethodna turistička sezona u Crnoj Gori bila je uspješna, uz povećan broj turista, ocijenjeno je na sastanku ministarke turizma Simonide Kordić sa predsjednikom Privredne komore Turske (TurkCham Montenegro) Burhanom Gençom.
Iz Privredne komore Turske saopštili su da je tokom sastanka, kojem je prisustvovao i generalni direktor hotela Merit Starlit, Orçun Akın, razgovarano o aktuelnoj situaciji u sektoru turizma u Crnoj Gori.&nbsp;
Kako su naveli, razmijenjena su mišljenja o unapređenju uslova za poslovanje hotela i daljem razvoju crnogorskog turizma u cjelini.
- Sagovornici su ocijenili da je prethodna turistička sezona u Crnoj Gori bila uspješna, uz povećan broj turista - dodaje se u saopštenju.&nbsp;
Kordić je istakla da posebno raduje rast interesovanja za sjeverni i centralni dio zemlje, kao i produženje turističke sezone na mjesece koji se ranije nijesu smatrali tipično turističkim.
- Zabilježili smo veći broj turista u odnosu na prethodne godine, a dodatno nas ohrabruje činjenica da se interesovanje širi i na sjeverni i centralni dio Crne Gore. Takođe, uspjeli smo da produžimo sezonu i na mjesece van glavnog turističkog perioda - kazala je Kordić.
Ona je naglasila da je unapređenje avio-povezanosti jedan od ključnih prioriteta, jer bez dobre saobraćajne povezanosti nema atraktivne turističke destinacije.
Kako je saopšteno, Genç je ocijenio da je prethodna sezona bila veoma uspješna i izrazio optimizam da će i predstojeća godina donijeti još bolje rezultate, sa očekivanim rastom broja turista i investicija.
- Na sastanku je zaključeno da postoji obostrana spremnost za dalju saradnju, sa ciljem jačanja turističke ponude Crne Gore, povećanja broja posjetilaca i privlačenja novih investicija u ovaj sektor - navodi se u saopštenju.

Kordić sa predsjednikom Privredne komore Turske: Prethodna turistička sezona bila uspješna

Guvernerka Centralne banke Crne Gore Irena Radović predložila je parlamentu da se za viceguvernerku imenuje dr Zorica Kalezić.
Taj prijedlog objavljen je na sajtu parlamenta. Prethodno su izabrani viceguverneri, a popunjen je i Savjet CBCG.
Kako se navodi u predlogu guvernerke, Kalezić je diplomirala na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Podgorici 2003. godine, magistrirala je 2005. godine u Velikoj Britaniji i doktorirala 2014. godine, iz oblasti ekonomije-ekonometrije.
Kalezić je i do sada bila aktuelna viceguvernerka Centralne banke Crne Gore, a mandat joj je istekao 27. decembra 2025. godine.
Započela je profesionalnu karijeru 2004. godine kao specijalna savjetnica ministra za međunarodne odnose i evropske integracije, a od 2007. do 2013, godine obavljala je poslove specijalne savjetnice viceguvernera Centralne banke Crne Gore za finansijsku stabilnost i platni promet.

Tag: cetnici