Umjetnik koji je obogatio likovni život Cetinja

Publikacija „Milutin Milo Božović“, koju je nedavno objavila Matica crnogorska, predstavljena je sinoć u Centru za kulturu Prijestonice.

Promociju publikacije „Milutin Milo Božović“, održanu u organizaciji Matice crnogorske – Ogranka Cetinje i Centra za kulturu Prijestonice, obilježili su razgovori o životu i stvaralaštvu ovog crnogorskog umjetnika i pedagoga. O njegovom radu govorili su urednik izdanja Marko Špadijer, istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković i magistarka vajarstva Aleksandra Božović.

Špadijer je govorio o umjetnicima koji su postali zaštitni znak Cetinja, među kojima je i Milo Božović. Kako je istakao, Božović je sa „preko pedeset godina aktivnog života u likovnom Cetinju i nevelikim opusom vajarskih radova obogatio kulturnu riznicu Cetinja i Crne Gore u mjeri koju mu je davao talenat i dozvoljavale skromne materijalne mogućnosti“.

– Završio je vajarstvo u umjetničkoj školi u Herceg Novom kod Draga Đurovića, Voja Stanića i Luke Tomanovića. On je jedan od onih Lesovih „ljudi-sjenki“ koji su nečujno živjeli cetinjski život, omiljeni nastavnik likovnog obrazovanja u Osnovnoj školi „Njegoš“, amater-arheolog koji je tragao za ostacima neolita u svom selu Zagora, vajar koji je izlagao svoje skulpture na crnogorskim salonima, boravio u inostranstvu i bio prisutan decenijama na svakom likovnom događaju. U njegovom Cetinju brojnim generacijama cetinjske djece ulio je ljubav prema umjetnosti – rekao je Špadijer.

Istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković istakla je da umjetnički rad Mila Božovića potvrđuje „nespornu činjenicu da vrijednosni nivo stvaraoca ne određuje broj sačuvanih radova već njihov likovni kvalitet visokog nivoa“.

Prema njenim riječima, Božović je bio jedan od rijetkih cetinjskih umjetnika koji je čitav životni i profesionalni vijek proveo na Cetinju, u sredini u kojoj je umjetnost bila neodvojiva od društvene i političke klime u zemlji.

Ona se osvrnula na Božovićeve cikluse, motivske sadržaje i lirsku poetiku kao tradicionalnu varijantu unutar stilski heterogenog jugoslovenskog vajarstva pedesetih godina XX vijeka. Istakla je da njegovo vajarsko djelo karakteriše način tretiranja raznorodnih materijala, od kojih je zavisio i njegov likovni izraz – od realnih i asocijativnih formi do skromnih iskoraka prema aktuelnoj postmodernističkoj praksi.

– Tek kad se uđe u suštinu njegovog cjelokupnog stvaralaštva, moguće je razgrnuti veo koji je decenijama sakrivao ono što ga čini posebnim, jedinstvenim. Pored radova u kojima možemo pratiti finese njegove likovne samosvojnosti, suočavamo se sa djelima koja pripadaju kognitivnim, spoznajnim interesovanjima umjetnika koji je radio za svoju dušu i radovima angažovanog karaktera nastalim u periodu raspada SFRJ, a mogu se tumačiti kao jedinstven ciklus posvećen vremenima uoči i za vrijeme rata, vremenima smrti, stradanja i neizvjesnosti, u kojima je čovjek polagao svoj najdragocjeniji životni ispit savjesti i humanosti. Riječ je o radovima koji su do danas bili nepoznati javnosti, a u čijoj je realizaciji koristio konceptualne forme izraza – objekte i instalacije – rekla je Zeković.

Magistarka vajarstva Aleksandra Božović, kćerka umjetnika, zahvalila je svima koji su objavljivanjem ove publikacije doprinijeli afirmaciji djela njenog oca.

– Odrastati uz oca umjetnika značilo je odrastati u svijetu u kome je umjetnost sastavni dio života. Ona je bila svuda oko nas, u knjigama, katalozima, izložbama, razgovorima o njegovom radu i naročito u njegovom ateljeu. I danas mogu da prizovem mirise tog prostora, terpentina i gline. Njegov atelje je bio za mene posebno mjesto, prostor slobode, igre i otkrivanja. Tada nisam znala da će taj svijet u velikoj mjeri odrediti i moj odnos prema umjetnosti i da ću i sama krenuti tim putem. Ipak, moj otac nije bio neko ko je olako podsticao izbor umjetničkog poziva, svjestan koliko je taj put zahtjevan i neizvjestan. Znao je koliko je teško živjeti od umjetnosti i koliko odricanja ona traži – rekla je Božović.