Bogetić: Kriza u Zalivu podiže cijene i usporava rast, Crnoj Gori prijeti stagflacija

Eskalacija krize u Persijskom zalivu već se preliva na ekonomije poput crnogorske kroz rast cijena goriva i transporta, a njen puni efekat tek dolazi kroz poskupljenja hrane i usluga i usporavanje privrede.

Ovo je u intervjuu za Bankar kazao dr Željko Bogetić, saradnik Instituta za primijenjenu ekonomiju, globalno zdravlje i proučavanje privatnog preduzetništva u Baltimoru, i dugogodišnji vodeći ekonomista u Svjetskoj banci u Vašingtonu.

Prema ocjeni Bogetića, čak i u blažem scenariju očekuju se stagflacioni pritisci – istovremeni rast cijena i pad ekonomske aktivnosti – koji bi tokom ove godine mogli smanjiti životni standard i usporiti privredni rast za nekoliko procentnih poena.

Bogetić je u intervjuu govorio i o putu Crne Gore ka Evropskoj uniji, ističući da, ako želimo da budemo poput Finske, moramo da se ponašamo kao Finci.

- Crnogorska privreda je mala i ranjiva evropska privreda, visoko zavisna od turizma i uvoza energenata. Ipak, uprkos brojnim ekonomskim udarima, dostigla je nivo opšteg razvoja koji je zavidan za veći dio zemalja svijeta i danas se nalazi nadomak donjeg praga dohotka po glavi stanovnika razvijenih zemalja - kazao je Bogetić.

Kako bi eventualna eskalacija krize u Persijskom zalivu uticala na inflaciju i životni standard u Crnoj Gori, posebno kroz rast cijena energenata? Na koji način se sad osjeća?

Bogetić: U ovom trenutku, jedan bazni scenario krize u Zalivu se zasniva na dvije povezane pretpostavke. Prva je da će rat biti završen i Hormuski moreuz otvoren do kraja maja. I druga, da će cijena nafte po barelu tokom 2026. godine, u prosjeku, iznositi oko 100 dolara po barelu. Čak i u ovom scenariju da se rat završi relativno skoro, normalizacija morskog saobraćaja u regionu i ocjene i popravke štete naftne i gasne i druge infrastrukture će trajati makar tokom ove godine, a moguće i nekoliko godina za pojedine kapacitete. Stoga će jaz izmedju globalne ponude i tražnje za naftom i gasom potrajati, a time i visoke cijene tokom ove godine.

U tom scenariju, može se očekivati stagflacioni pritisak ove godine, na cijene i na privrednu aktivnost, u Evropi i Crnoj Gori. Prvi talas tog uticaja se već osjeća kroz cijene dizela i benzina na pumpi kao i na troškovima transporta, posebno avio transporta. Medjutim, drugi talas će naići kasnije, kada se cijene ovih važnih inputa, nafte i gasa i transporta, a takodje i vještačkog djubriva, ugrade u cijene velikog broja proizvoda, uključujući hranu, prehrambene i hemijske proizvode. Sa druge strane, ovo će uticati na pad privredne aktivnosti koja zavisi od nafte i gasa jer će ponuda ovih inputa biti niža a cijene veće od normalnih. A pad realne kupovne moći potrošača zbog porasta cijena će pojačati taj negativan pritisak na privrednu aktivnost. Neto uticaj su više cijene i sporiji privredni rast, ne samo energenata nego širokog spektra roba i usluga koje zavise od ovih inputa i ti uticaji će trajati tokom ove godine.

U ovom scenariju, pritisak na cijene i privredni rast u Crnoj Gori ove godine će vjerovatno biti reda veličine nekoliko procentnih poena na godišnjem nivou. Ukoliko se kriza u Zalivu nastavi a Zaliv bude zatvoren i u drugoj polovini godine, njen uticaj u svijetu i u Crnoj Gori će se intenzivirati i preliti i na 2027. godinu.

Da li bi se mogao javiti tzv. „efekat okupljanja oko zastave“ u takvim okolnostima, kako u regionu, tako i u državama Evropske unije?

Bogetić: Svaka kriza, na neki način, potencijalno izaziva neku vrstu budjenja u novu realnost i preispitivanja postojećih pretpostavki, kao i prilagodjavanje na novonastalu situaciju. Tako da je i ovo momenat kada mnoge zemlje intenzivno razmatraju šta kriza ovih razmjera znači za njihove privrede i kako odgovoriti na njene udare. U istočnoj Aziji se već uvode oštre mjere štednje goriva jer je jasno da je ovo kriza koja će trajati i u kojoj jednostavno jedno vrijeme neće biti dovoljno goriva za prethodno normalan nivo privredne aktivnosti. U Evropskoj Uniji se takodje razmatra širok dijapazon mjera kako bi se ublažili ovi uticaji.

Da li Crna Gora ima dovoljno razvijene mehanizme, fiskalne rezerve i institucionalni kapacitet da ublaži takav spoljašnji šok ili bi ponovo bila primorana na kratkoročne, ad hoc mjere?

Bogetić: Mislim da bi bilo mudro razraditi antikrizni paket mjera koji cilja širi dijapazon potencijalnih problema na tržištu kako bi se eventualni udari ublažili, kako za domaćinstva tako i za privredu i javni sektor. Čako i ako se situacija na tržištu neočekivano poboljša, što je manje vjerovatno, dobro je imati ovakve mjere spremne i potpuno razradjene, ako to bude neophodno. Opšti pravac tih mjera bi trebalo da cilja sljedece (i) stabilno snabdijevanje tržišta gorivom, (ii) štednju goriva u javnom sektoru, (iii) opcije mjera za štednju u privatnom sektoru, (iv) jačanje nacionalnih rezervi goriva, (v) adaptivne mjere ciljane socijalne pomoći ranjivim slojevima, (vi) mjere za turističko, prehrambeni i energetski kompleks, (vii) kratkoročne, ograničene i fiskalno održive cjenovne odnosno fiskalne mjere, koje po prirodi moraju biti ograničene i fiskalno održive. U širem smislu, krize su dobra prilika da se u upotrebi javnih resursa preispita potrebno od nepotrebnog, dobro od lošeg, te da se racionalizuje makar dio neproduktivne javne potrošnje i rasipanja i usmjere te uštede na ključne funkcije države, posebno na podizanje kvaliteta obrazovanja i vještina, zdravstva, socijalne pomoći i ulaganja u javnu socijalnu i ekonomsku infrastrukturu.

Gdje se danas nalazi crnogorska ekonomija i postoji li, prema Vašem mišljenju, jasna vizija njenog dugoročnog razvoja ka prosperitetu u okviru Evropske unije?

Bogetić: Crnogorska privreda je mala i ranjiva evropska privreda, visoko zavisna od turizma i uvoza energenata. Ali i pored toga, kao i brojnih ekonomskih udara, ona je dostigla nivo opšteg razvoja koji je zavidan za veći dio zemalja svijeta i danas se nalazi na domašaj od donjeg praga dohotka po glavi stanovnika razvijenih zemalja svijeta. I skoro je izvjesno da će ona dostići taj prag, koji danas iznosi 14 hiljada dolara po stanovniku, narednih nekoliko godina. I to nije samo nivo dohota u pitanju. Većina drugih indikatora razvoja, od infrastrukture, institucija, do socijalnih indikatora, takodje smještaju Crnu Goru u gornju trećinu od preko dvjesta država i teritorija. Konačno, kada je u pitanju njena priroda i lokacija i iminentno članstvo u EU, Crna Gora ima izuzetne resurse i veliki dalji razvojni potencijal. Znači, dostignuća su značajna i ona su rezultat dugoročnih i tekućih napora prethodnih i sadasnjih generacija. A izazova ne hvali. Makroekonomska stabilnost i fiskalna održivost, unapredjenje strukturnih reformi, od investicione klime do kvaliteta upravljanja javnim sektorom, institucija i konkurentnosti, pa do neophodnog ubrzanja zelene tranzicije i njeng integrisanje u privredu i društvo i potrebe produktivne integracije nove ekonomije, digitalizacije i vještačke inteligencije u privredu i društvo.

Kada govorimo o viziji budućnosti, institucionalno prilagodjavanje i ulazak u EU će sigurno dati podsticaj da se privreda i društvo i njene institucije još više unaprijede i da se postigne veći životni standard kao i unaprijede standardi institucija i ponašanja narednih godina. Medjutim, veliki posao poboljšavanja institucija i pravila igre, odnosno pravila ponašanja u Crnoj Gori, koja su ključna za prosperitet društva, jedino može da se obavi u zemlji i od strane njenih gradjana, aktera i države. Taj posao niko drugi ne može da obavi. Crna Gora može da postane još više uredjena i prosperitetna zemlja, kao, recimo Finska, ali zato moramo da se ponašamo po sličnim pravilima. I u tome moramo poći prvo od sebe.

Mislim da u profesiji postoji konsenzus i vizija da crnogorska privreda, da bi napredovala brže i kvalitetnije i da bi odgovorila očekivanjima gradjana, mora da napusti postojeći model rasta zasnovanog u dobroj mjeri na potrošnji i da se fokusira na mehanizme i ekonomsku politiku koji povećavaju kvalitetne investicije i produktivnost, kao dugoročnog motora rasta i prosperiteta. U tom pogledu, makroekonomska stabilnost i odgovorna fiskalna politika je fundament ekonomske politike u Crnoj Gori i ona se mora unaprijediti i to bi doprinijelo da Crna Gora perspektivno dostigne medjunarodni investicioni kreditni rejting. Takodje, ta vizija podrazumijeva društvo u kojem se sistematski, dugoročno i prioritetno ulaže u ono od čega najviše zavisi kvalitet života, a to su zdravstvo, obrazovanje, vještine, socijalni programi za ranjive kategorije gradjana, kao i kvalitet socijalne (klinike, zdravstveni centri, škole, visokoškolse i naučne i inovacione institutcije, laboratorije) i ekonomske infrastrukture (putevi, željeznice, energetika i telekomunikacije, digitalizacija). Da bi se to obezbijedilo, potrebno je da nosioci politike, koje gradjani biraju, treba da budu pošteni, kompetentni i da rade u dugoročnom javnom interesu društva.

Koliko je finansijski sistem zaista stabilan, a koliko zavisan od kreditiranja građana i rasta lične potrošnje?

Bogetić: Finansijski sistem Crne Gore je stabilan, likvidan i solventan. On se takodje ubrzano integriše u ključne sisteme Evropskog sistema Centralne Banke. Centralna Banka je kompetentna i snažna institucija koja igra veliku ulogu u procesu integracije Crne Gore u Evropsku Uniju. Kreditiranje gradjana je povećano proteklih godina, u odredjenoj mjeri zbog brzog oporavka privrede nakon pandemije i zbog velikog povećanja plata i to je jedan ciklus koji je sada pri kraju, tako da će se kreditna aktivnost normalizovati u skladu sa usporavanjem privredne aktivnosti. Pouke o neodrživom rastu kreditne aktivnosti i posljedicama za privredu su, vjerujem, naučene. Mislim da je efikasnost i nekamatni trošak elementarnih bankarskih usluga moguće i potrebno unaprijediti. Naravno, predvidjanje i upravljanje rizicima i konstantno praćenje mogućih slabosti ostaje trajna neophodnost u svakom pa i crnogorskom finansijskom sistemu.

Ako plate nominalno rastu, a građani se i dalje osjećaju siromašnije, da li to znači da ekonomska politika ne daje stvarne rezultate ili je problem u inflaciji i strukturi troškova?

Bogetić: Opšti nivo inflacije od 4% u Crnoj Gori je niži od onoga koji gradjani osjećaju svakog dana u prodavnicama, saobraćaju, na pumpi i na pijaci. Ti troškovi rastu brže u dobroj mjeri jer zavise od rastućih cijena uvoznih proizvoda i to je ono što utiče na standard života. Politika plata treba da dugoročno bude uskladjena sa rastom produktivnosti a fiskalna politika dovoljno čvrsta da ne doprinosi inflatornim pritiscima. Dio problema je, medjutim, što Crna Gora, kao mala i visoko uvozna privreda strukturno ima visoke troškove po jedinici proizvoda ili usluge. Dugoročno, taj problem se može smanjiti povećanjem i širenjem domaće proizvodne osnove u oblastima komparativnih prednosti koje još nijesu dovoljno iskorišteni, u energetici, posebno obnovljivim izvorima, agrroprocesnom i ugostiteljskom i širem uslužnom sektoru ali i u novijim aktivnostima vezanim za digitalizaciju, inovacije i aplikacije vještačke inteligencije gdje su barijere za korištenje novih tehnologija niske a postoji veliki prostor za inovacije i komercijalizaciju na mikro nivou.

Da li je Crna Gora suštinski zarobljena u modelu niske produktivnosti koji zavisi od turizma i sezonskih prihoda, i da li mala ekonomija uopšte može izaći iz tog obrasca?

Bogetić: Struktura svake privrede, pa i crnogorske se ne mijenja preko noći. Struktura crnogorske privrede je konzistentna sa njenim razvojnim perfromansama koje, kao što sam rekao, iz šireg komparativnog ugla, su bolje nego što se to čini na prvi pogled. Prirodna ljepota i prirodno bogatstvo ove zemlje su njen blagoslov. I to se prepoznaje u svijetu i to će ostati trajna karakteristika njene privredne strukture. Medjutim, sljedeća faza razvoja Crne Gore će zahtijevati veći fokus na kvalitetne investicije, na produktivnost, znanje, vještine, inovacije koji mogu unaprijediti kako postojeću strukturu tako i mijenjati je postepeno ka znanjem intenzivnim aktivnostima. To se dogodilo u drugim novim zemljama Evropske unije koje su postale članice i to će se dogoditi, vjerujem, i u Crnoj Gori.

Koliko komentarišete iseljavanje građana iz Crne Gore u Evropsku uniju?

Bogetić: Crna Gora je uvijek bila emigrantsko područje. Pa je i opstala i napredovala, uz sve turbulencije, do mjere da je danas sljedeća članica najvećeg i najbogatijeg ekonomskog bloka u Svijetu. Mladi ljudi često odlaze na rad ili studije, stiču znanja, iskustva iz naprednijih privreda i aktivnosti i jedan dio se vraća. U medjuvremenu, tipično, oni šalju veoma značajne doznake porodicama u Crnoj Gori, što je dodatni izvor porodičnih budžeta i podržava životni standard. Mislim da je dijaspora u cjelini veoma privržena svojoj zemlji i da podržava svojim doprinosima puno dobrog u Crnoj Gori. Oni takodje daju primjer i pouku šta je moguće postići ovdje radom, redom i disciplinom i ljubavlju prema svojim porodicama, prijateljima i svojoj zemlji.

Može li Crna Gora izgraditi funkcionalne i efikasne institucije bez ozbiljnog političkog resetovanja, ili su trenutne reforme više formalne nego suštinske?

Bogetić: Vidite, i formalne reforme vode suštinskim. Usvajanje evropskih standarda nije kraj nego početak transformacije crnogorskog društva koje će, vjerujem, kao članica EU, za deset godina izgledati kao naprednije u uredjenije društvo. Brzina te transformacije zavisi, naravno, od suštinskih reformi u samoj zemlji, ali očekivati da se sve suštinske reforme završe samim članstvom nije ni realno ni neophodno. Put je važan, možda važniji od trenutnog cilja.

Oko političkog resetovanja, ja to vidim kao proces učenja demokratiji. Naravno da politika utiče mnogo na kvalitet ekonomske politke i društvo u cjelini. Idealno, političari treba da su pošteni, kompetentni i da rade u dugoročnom javnom interesu društva a ne samo pojedinim programiskim interesima. Demokratski proces treba da obezbijedi da izbor predstavnika gradjana što više predstavlja njihove interese u ovom smislu. Svaki demokratski institut kao sto su izbori su prilika da se taj proces ojača i učini robustnim i sposobnim i da obezbijedi sklad izmedju interessa društva kao cjeline i njegovih politickih predstavnika.

Ako proces pristupanja EU traje predugo, postoji li rizik da Crna Gora izgubi razvojni zamah i ostane „zaglavljena“ između tranzicije i članstva?

Bogetić: Mislim da ne. Istorijski, to nije slučaj. Naprotiv. Sve zemlje nove članice EU su imale određeni period prilagodjavanja, ali su napravile ogroman ekonomski napredak u odnosu na pediod prije ulaska. Sve su, bez izuzetka, danas zemlje as visokim nivoom dohotka po stanovniku, što nije bio slučaj ranije. A neke su, poput Ruminije, taj put počele iz izuzetno teških, naslijedjenih uslova. Baltičke zemlje, koje imaju male privrede kao i Crna Gora, su posebno napravile ogroman napredak. Ne vidim razlog da Crna Gora neće imati slično iskustvo ulaskom u Evropsku Uniju.

Koje bi nepopularne mjere, ali nužne mjere vi preporučili da Crna Gora uvede?

Bogetić: Mislim da više od bilo kakvih pojedinačnih mjera i programa, važno je da svako podje od sebe i da primijeni osnovna, univerzalna pravila dobrog gradjansko, poslovnog i državnog ponašanja. Koja su dobro poznata. Ako svi napravimo i mali pomak u ovom smislu, puno stvari će doći na svoje mjesto.

Kako vidite jačanje pravila, jednakosti i društvene odgovornosti – da li bi ih danas trebalo odmah uvesti ako želimo standard razvijenih zemalja?

Bogetić: U prethodnom sam dao djelimičan odgovor na to to pitanje, naglašavanjem pravila ponašanja. To podrazumijeva meritokratiju, standarde i protokole. Ali ovo što ste pomenuli je izuzetno važno. Ako se pravila ponašanja unaprijede, uz kvalitetnu ekonomsko socijalnu politiku, doći će do veće jednakosti šansi i brige za ranjive članove društva, kao i do veće društvene odgovornosti.