Domaći proizvođač između većih plata i jeftinijeg uvoza

Najavljeno povećanje zarada od početka naredne godine prirodno je otvorilo brojne ekonomske teme. Za zaposlenog je veća plata nesumnjivo dobra vijest. Veća kupovna moć trebalo bi da znači i veću potrošnju, a ona može biti snažan pokretač domaće ekonomije. Ali postoji jedno pitanje koje iz ugla poljoprivrede ne bismo smjeli preskočiti: šta će od te povećane potrošnje završiti kod domaćeg proizvođača?

Kako piše Portal analitika, ako građanin sa većom platom kupi više uvezenog mesa, sira, voća, povrća i prerađevina, veća kupovna moć neće sama po sebi ojačati crnogorsku poljoprivredu. Naprotiv, može dodatno povećati tržište za uvoz. Međutim, polazna pozicija nije naročito dobra.

Prema zvaničnim podacima Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, izrađenim na osnovu podataka MONSTAT-a, Crna Gora je tokom 2025. godine uvezla poljoprivrednih proizvoda u vrijednosti od čak 1,069 milijardi eura, dok je izvoz iznosio svega 106,2 miliona eura. 

Pokrivenost uvoza izvozom bila je samo 9,94 posto. Još je upečatljivije poređenje sa 2012. godinom, kada je uvoz iznosio oko 446,5 miliona eura. Za trinaest godina vrijednost uvoza poljoprivrednih proizvoda više je nego udvostručena. Zato pitanje konkurentnosti domaće proizvodnje više nije usko poljoprivredno pitanje.

Ko bere maslinu kada rad postane skuplji?

Najjednostavnije je to objasniti na imanju. Uzmimo maslinara koji ima nekoliko stotina stabala. Tokom većeg dijela godine brojne poslove može obavljati sam ili uz pomoć porodice. Ali kada dođe berba, vrijeme postaje presudan faktor. Plod treba ubrati u optimalnom trenutku, što prije transportovati i preraditi. 

Ako proizvođač želi visok kvalitet ulja, ne može beskonačno produžavati berbu zato što nema dovoljno radnika.Tada mu treba sezonska radna snaga. Ako cijena rada raste, njegov prvi problem nije politički nego matematički: koliko će ga koštati kilogram ubrane masline i, na kraju, litar proizvedenog ulja? Može pokušati da poveća cijenu. Ali na polici ga čeka ulje proizvedeno na većim plantažama, uz veći stepen mehanizacije, drugačiju strukturu troškova i neuporedivo veći obim proizvodnje.

Druga mogućnost je mehanizovana berba. Upravo tu dolazimo do suštine: održiv odgovor na skuplji rad nije jeftiniji radnik, nego produktivniji rad. Jedan radnik sa odgovarajućim tresačem, mrežama i organizovanim transportom može za isto vrijeme uraditi mnogo više nego u potpuno ručnoj berbi. Tada povećanje zarade ne mora nužno značiti proporcionalno povećanje troška kilograma proizvoda. Ali postoji problem. Malom proizvođaču oprema često nije dostupna ili mu se njena kupovina za nekoliko dana korišćenja godišnje jednostavno ne isplati.

Paradajz ne može čekati bolju računicu

Slična je priča u povrtarstvu. Proizvođaču paradajza, paprike, krastavca ili drugog svježeg povrća radnik nije potreban samo kada njemu odgovara. Berba se obavlja sukcesivno, proizvod treba sortirati, pripremiti, spakovati i brzo plasirati. Povrće ne može mjesecima čekati kupca niti proizvođač može odložiti berbu dok ne pronađe jeftiniju radnu snagu. 

Istovremeno, tokom 2025. godine Crna Gora je uvezla povrće vrijedno oko 38,5 miliona eura, dok je vrijednost izvoza povrća bila svega oko 3,8 miliona. To je tržište na kojem domaći povrtar treba da bude konkurentan. Ako njemu porastu troškovi berbe, pakovanja i transporta, nije dovoljno reći: „neka podigne cijenu“. 

Trgovac i potrošač imaju alternativu – uvoz. Posebno je zanimljivo što je Ministarstvo ove godine moralo prije roka zatvoriti javni poziv za podršku investicijama u povrtarskoj proizvodnji jer je broj zahtjeva premašio raspoloživa sredstva. Slično se dogodilo i sa podrškom investicijama u maslinarstvu. To nam šalje važnu poruku: proizvođači žele da investiraju. Možda zato dio odgovora već imamo pred sobom.

Ali krava ne zna da je nedjelja

Stočarstvo ovaj problem pokazuje na još direktniji način. Krava se mora hraniti i musti svakoga dana. Životinje se moraju njegovati bez obzira na vikend, praznik, sezonu ili cijenu rada. Na gazdinstvima gdje nema dovoljno članova porodice, radna snaga nije povremeni nego svakodnevni trošak. 

Istovremeno smo 2025. godine uvezli mlijeko i mliječne proizvode u vrijednosti većoj od 84 miliona eura, od čega je samo uvoz sira vrijedio oko 33 miliona. Dakle, domaćem stočaru ne možemo jednostavno reći da svaki novi trošak ugradi u cijenu mlijeka ili sira. Njegov proizvod ne postoji u tržišnom vakuumu. Pored njega stoji uvozni.

Crnogorska poljoprivreda je prije svega porodična

I zato je važno znati o kome govorimo kada kažemo „poljoprivredni proizvođač“. Prema konačnim rezultatima Popisa poljoprivrede 2024, Crna Gora ima 26.711 poljoprivrednih gazdinstava. Od toga su čak 26.618 porodična gazdinstva, a samo 93 poslovni subjekti.

Prosječna starost nosioca gazdinstva je 59 godina. To nije struktura velikih agroindustrijskih sistema koji mogu jednostavno reorganizovati proizvodnju kada se promijene troškovi. To su dominantno porodice koje proizvode hranu, često uz sopstveni rad i ograničene mogućnosti ulaganja.Popis je zabilježio i 1.828 gazdinstava koja su angažovala sezonsku radnu snagu, sa ukupno više od 104 hiljade sezonskih radnih dana. Zato će svaka ozbiljna promjena na tržištu rada stići i do njive.

Nije rješenje da radnik bude jeftin

Da budem potpuno jasna: budućnost crnogorske poljoprivrede ne smije se graditi na tome da ljudi rade za male zarade. Poljoprivredni rad je težak. Često se obavlja na suncu, hladnoći, kiši, na strmom terenu, u ranim jutarnjim satima i onda kada ostatak društva odmara. Čovjek za taj rad treba da bude pristojno plaćen. Ali upravo zato država paralelno sa politikom povećanja životnog standarda mora mnogo snažnije otvoriti pitanje produktivnosti domaće poljoprivrede.

Kako da jedan čovjek za osam sati uradi više, da gazdinstvo sa iste površine dobije veći i stabilniji prinos, a da se gubici i trošak po kilogramu proizvoda smanje? I kako da mali proizvođač dođe do tehnologije koju sam ne može racionalno da kupi? To su pitanja koja će odlučivati o konkurentnosti mnogo više od toga da li ćemo domaćeg proizvođača pozivati da „izdrži“ još jedno pAgrobudžet za 2026. godinu iznosi više od 77,3 miliona eura, uključujući sredstva državnog budžeta, Evropske unije, donacija i kreditna sredstva. Podrška postoji i ona nije mala. Ali možda je vrijeme da uspjeh agrarne politike sve više mjerimo ne samo iznosom isplaćenih sredstava i brojem korisnika, već pitanjem: koliko smo tim novcem povećali produktivnost jednog gazdinstva?

Ako subvencija omogući proizvođaču da kupi opremu kojom će posao pet ljudi završiti sa dva, to nije samo nabavka mašine. To je odgovor na nedostatak radne snage i rast njene cijene. Ako sistem navodnjavanja poveća i stabilizuje prinos, to nije samo infrastruktura. Ako hladnjača omogući proizvođaču da ne prodaje robu istog dana po bilo kojoj cijeni, to nije samo objekat. Sve su to elementi konkurentnosti.

Možda nam ne treba deset traktora

Možda zato u narednim godinama ne treba samo povećavati iznose podrške, već promijeniti način na koji razmišljamo o njoj. Ako deset malih proizvođača ima po nekoliko hektara zemlje, odgovor ne mora biti subvencionisanje kupovine deset istih mašina koje će najveći dio godine stajati. Mnogo racionalnije može biti da im savremena mehanizacija bude dostupna onda kada im je zaista potrebna.ovećanje troškova.

Crnoj Gori bi zato, uz postojeće mjere podrške, vrijedio ozbiljan model zajedničkog korišćenja mehanizacije kroz zadruge, udruženja, opštine ili druge modele prilagođene konkretnom području. Isto važi za hladnjače, sortirnice, pakirnice i male prerađivačke kapacitete. Malom proizvođaču ne mora sve pripadati – ali mu mora biti dostupno onda kada mu je potrebno.

Takva podrška ne bi značila samo kupovinu opreme, već mogućnost da desetine gazdinstava isti posao obave brže, sa manje angažovanih radnika i manjim troškom po kilogramu proizvoda. 

Možda će upravo rast cijene rada natjerati crnogorsku poljoprivredu da ozbiljnije razgovara o takvim modelima. I to ne mora biti loša posljedica. Cilj ne može biti da radnik ostane jeftin kako bi naš paradajz, sir ili maslinovo ulje bili konkurentni. Radnik treba da zaradi više, ali proizvođač mora dobiti uslove da njegov rad vrijedi više.

Ako čovjek koji danas za osam sati ubere određenu količinu maslina sjutra treba da bude bolje plaćen, ne treba da tražimo način da njegova dnevnica ostane manja. Treba da pronađemo način da za tih osam sati ubere više. Domaću poljoprivredu nećemo sačuvati jeftinijim radnikom. Sačuvaćemo je produktivnijim proizvođačem.