Partije pune administraciju, građani skupo plaćaju ceh
Partijsko zapošljavanje nije politički incident, već jedan od najskupljih i najopasnijih mehanizama urušavanja države. Kada partijska knjižica postane važnija od znanja, iskustva i stvarne potrebe institucije, javni sektor prestaje da bude servis građana i postaje instrument političkog namirivanja. Cijenu takve prakse ne plaćaju partije – plaćaju je građani, kroz veće rashode, slabije institucije i lošije usluge. Upravo zato problem partijskog zapošljavanja nije samo pitanje političke etike, već pitanje ekonomije, fiskalne održivosti i opstanka profesionalne države.
„Partijsko zapošljavanje ozbiljno ugrožava javni sektor, jer slabi osnovni princip da javna uprava mora biti profesionalni servis građana, a ne nikako prostor za političko namirivanje. Problem nije samo u tome što se neko zaposli mimo znanja, iskustva i realne potrebe institucije, već u tome što se time slabi čitav institucionalni sistem: stručni ljudi se obeshrabruju, kvalitet odluka opada, troškovi rastu, a građani gube povjerenje da institucije rade jednako za sve“, ukazuje za Portal ETV dr Jovan Rabrenović sa Instituta ekonomskih nauka.
Kako ističe, u Crnoj Gori je to dugogodišnji problem koji se ne može vezati samo za jednu vlast ili jednu partiju. Obrazac je najvidljiviji poslije izbora, kada se otvara prostor za pritiske na javna preduzeća, opštine, ustanove i državnu upravu da se zapošljavanje koristi kao mehanizam političkog uticaja. Ne znači da je svako novo zapošljavanje sporno, jer dio institucija zaista ima manjak kadra. Sporno je zapošljavanje koje nije zasnovano na stvarnoj potrebi, javnoj proceduri, sistematizaciji i provjerljivom izboru najboljeg kandidata.
NAJSKUPLJI OBLIK LOŠEG UPRAVLJANJA
„Ekonomski gledano, to je jedan od najskupljih oblika lošeg upravljanja javnim sektorom. Svako radno mjesto koje nije opravdano stvarnom potrebom ne proizvodi samo trošak javnim finansijama. Ono stvara dugoročnu budžetsku obavezu: bruto zaradu, doprinose, naknade, opremu, prostor, administrativnu podršku, obuke i kasnija prava iz radnog odnosa. Zato partijsko zapošljavanje nije isključivo pitanje političke kulture, nego i pitanje fiskalne odgovornosti“, upozorava Rabrenović.
Podaci pokazuju zašto je taj rizik ozbiljan. Prema Programu ekonomskih reformi Crne Gore 2026–2028, bruto zarade u okviru javne potrošnje projektovane su na 794,3 miliona eura u 2025. godini, odnosno 9,8% BDP-a. Projekcija za naredne godine iznosi 806,0 miliona eura u 2026, 820,0 miliona eura u 2027. i 832,1 milion eura u 2028. godini. Kada je jedna rashodna kategorija na tom nivou, svako novo zapošljavanje mora biti strogo opravdano stvarnom potrebom, sistematizacijom i mjerljivim doprinosom javnoj usluzi.
Rabrenović podvlači da i Međunarodni monetarni fond ukazuje na težinu tog rashoda. U izvještaju za Crnu Goru iz 2025. navedeno je da je masa zarada u periodu 2020–2024. u prosjeku iznosila 11,4% BDP-a i oko 30% ukupne javne potrošnje, što je na višem nivou u odnosu na regionalne uporedive zemlje. IMF dodatno procjenjuje da bi ograničavanje rasta mase zarada na stopu inflacije moglo donijeti uštede od 0,9% BDP-a u odnosu na osnovni scenario do 2028. godine. To ne znači da su sve zarade problem. Naprotiv, javni sektor mora imati kvalitetne i plaćene ljude. Problem nastaje kada se novac za zarade koristi za širenje administracije bez jasne potrebe i bez provjere učinka.
RASHOD KOJI GUŠI RAZVOJ
Prema njegovim riječima, dodatni pokazatelj fiskalnog pritiska vidi se u samom budžetu. Prema prikazu Parlamentarne budžetske kancelarije za Prijedlog izmjena Zakona o budžetu za 2025. godinu, bruto zarade i doprinosi na teret poslodavca u rebalansu su planirani na 717,1 milion eura, a izdaci po osnovu ugovora o djelu na 16,8 miliona eura. Bruto zarade su stalni rashod, dok ugovori o djelu predstavljaju godišnje planirane rashode koji se mogu ponavljati ako se koriste kao zamjena za redovno kadrovsko planiranje. Ako nijesu strogo kontrolisani, takvi rashodi povećavaju pritisak na tekuću potrošnju i mogu smanjiti prostor za kapitalne projekte, održavanje infrastrukture, digitalizaciju, obrazovanje, zdravstvo i druge razvojne potrebe.
LOKALNI NIVO, VELIKI FISKALNI RIZIK
Na lokalnom nivou rizik je posebno vidljiv. Institut alternativa je objavio da su 22 lokalne samouprave kadrovskim planovima za 2025. iskazale potrebu za 1.355 novih lica, od čega je 338 predviđeno ugovorima na određeno vrijeme. Taj podatak ne dokazuje da je svako planirano zapošljavanje partijsko ili nepotrebno, ali pokazuje zašto kadrovski planovi moraju biti javno obrazloženi i fiskalno provjereni. Ilustracije radi, ako bi se broj od 1.355 lica pomnožio prosječnom bruto zaradom u Crnoj Gori iz juna 2025. od 1.203 eura, godišnja bruto masa zarada iznosila bi oko 19,6 miliona eura.
“To nije procjena stvarnog troška tih planova, jer nijesu poznate konkretne zarade po radnim mjestima, već orijentacioni prikaz fiskalne težine novih angažovanja. Orijentacioni obračun pokazuje veličinu mogućeg troška. Ako se samo za ilustraciju koristi prosječna bruto zarada u Crnoj Gori iz juna 2025. godine od 1.203 eura, mjesečna bruto masa zarada za 1.355 zaposlenih iznosila bi oko 1,63 miliona eura, odnosno oko 19,56 miliona eura godišnje. To je samo osnovni obračun bruto zarada, bez dodatnih troškova prostora, opreme, administracije, obuke, službenih sredstava i budućih prava”, navodi on.
Upravo zato, kako dodaje, svako novo radno mjesto u javnom sektoru mora imati jasno obrazloženje i budžetsko pokriće.
VEĆI APARAT, SLABIJA USLUGA
„Najveća šteta nije samo u rastu troškova, nego u slabijoj produktivnosti. Ako se zapošljava po političkoj lojalnosti, a ne po znanju i kompetencijama, javni sektor može postati brojniji, ali ne i efikasniji. Tada građani plaćaju više, a ne dobijaju bržu i kvalitetniju uslugu. To je ekonomski najopasniji dio problema: rast rashoda bez odgovarajućeg rasta kvaliteta i produktivnosti“, ocjenjuje Rabrenović.
Evropska komisija je u Izvještaju za Crnu Goru 2025. ocijenila da pravni okvir samo djelimično obezbjeđuje profesionalnu, depolitizovanu i meritornu državnu službu. Posebno se ukazuje na visoki broj v.d. stanja, zapošljavanja putem sporazuma o preuzimanju zaposlenih, posebno iz privatnog sektora, ugovore o djelu, slabosti postupka zapošljavanja i nedostatak tačnih podataka o broju zaposlenih po vrstama ugovora. Bez takvih podataka nema ozbiljne kontrole ni kadrova ni troškova.
BEZ KONTROLE NEMA DEPOLITIZACIJE
„Rješenje ovog hroničnog problema ne može biti samo deklarativna depolitizacija. Potrebni su potpuna javnost konkursa, objavljivanje rang-lista i obrazloženja izbora, digitalni registar zaposlenih u javnom sektoru, stroga kontrola ugovora o djelu i privremenih angažmana, ograničenje v.d. stanja, jača uloga inspekcije i Državne revizorske institucije, kao i odgovornost rukovodilaca koji zapošljavaju mimo zakona, sistematizacije i stvarnih potreba institucije“, poručuje Rabrenović.
JAVNI SEKTOR NIJE IZBORNI PLIJEN
Najvažnije je vratiti princip da javni sektor nije izborni plijen.
„Zapošljavanje mora biti zasnovano na znanju, iskustvu, potrebama institucije i mjerljivim rezultatima. Sve dok je politička lojalnost važnija od stručne biografije, javna uprava neće biti dovoljno efikasna, racionalna ni pravedna. A bez profesionalne javne uprave nema ni ozbiljne države, ni evropskih integracija, ni kvalitetnih usluga za građane“, zaključuje Rabrenović.