Radović: Priča o Crnoj Gori kao „kripto raju“ potrošila vrijeme za prilagođavanje EU regulativi

Crna Gora je trebalo da iskoristi priliku da u procesu evropskih integracija prilagodi nacionalni zakonodavni okvir Uredbi Evropskog parlamenta i Savjeta o kriptoimovini koja je u Evropskoj uniji stupila na snagu 2023. jer će punopravno članstvo zahtijevati primjenu evropskih propisa i u ovoj oblasti, naglasila je doktorantkinja blockchain tehnologije i urednica ekonomije na Anteni M Ana Nives Radović.

Ona je gostujući u Drugačijoj radio vezi naglasila da je, umjesto na usklađivanje s evropskim pravnim okvirom, vrijeme u našoj zemlji potrošeno na promovisanje ideje o Crnoj Gori kao „kripto raju“, za što nijesu postojali ni tehnički, ni zakonski preduslovi.

- Zemlja koja je među onima koja je i prije donošenja jedinstvene evropske regulative ovoj oblasti pristupila strateški je Slovenija, koja je prethodnih godina mnogo toga uradila da iskoristi prednosti ove tehnologije. Mi nemamo nikakvu regulativu i nemamo nikakvu perspektivu da sada uradimo ono što je Slovenija radila prije nekih 7-8 godina, najvjerovatnije zato što se u prethodnom periodu nekome očigledno nije pravila regulativa po mjeri EU. Zakonski okvir će se morati donijeti prije svega u kontekstu evropskih integracija. To je ono o čemu se nije govorilo otkako se pristupilo zatvaranju pregovaračkih poglavlja, iako sama regulativa “Markets in Crypto Assets”, odnosno MiCA ili Uredba o kriptoimovini nalaže da će, onog trenutka kada Crna Gora postane punopravna članica Evropske, ona imati ovo kao dio pravnog okvira. Šteta je što neko prilagođavanje tome nijesmo napravili u onim trenucima kada smo za to imali vremena, nego smo govorili o Crnoj Gori kao ‘kripto raju’ - ističe Radović.

Prema njenim riječima slučaj Do Kvona i činjenica da su subjekti koji su u Crnoj Gori zagovarali ove procese imali dodirnih tačaka s njegovom prevarnom Terra-Luna šemom najslikovitije objašnjava s kolikom nepromišljenošću se pokušavala predstaviti jedna ideja koja je s pravom nailazila na otpor dijela javnosti.

- Do Kvon se sam predstavljao kao da nije shvaćen, da ljudi koji kritikuju njegov projekat još nijesu na nivou svijesti da to razumiju, a u suštini je napravio veliku prevaru zbog koje mu se i sudilo i zbog kojeg su ga potraživale i Južna Koreja i Sjedinjene Države, odnosno američka Komisija za tržište kapitala (SEC). Ako neko sa percepcijom da je nešto poput njegovog projekta dobro i u šta treba ulagati, odnosno neko sa iskustvom ulaganja u Do Kvonov projekat krene da priča priču o Crnoj Gori kao nekom 'kripto raju' to je zabrinjavajuće, posebno jer priča kako Crna Gora ima potencijal. Da, za projekte poput Do Kvonovog svugdje može da bude i 'mjesta' i 'potencijala', samo je pitanje kakve će to posljedice da izazove i po budžet i po građane - dodala je.

Radović naglašava da, iako kriptovalute jesu interesantna oblast, mnogo veći potencijal donosi sama blockchain tehnologija. Njeno multidisciplinarno istraživanje koje je predstavila u aprilu odnosi se na primjenu ove tehnologije za stvaranje nepromjenjive dokumentacije u muzejima i drugim ustanovama kulture, kako bi se spriječilo da se konstantno eksploatiše priča o „nestalim muzejskim predmetima“.

- Uzmimo za primjer jedan muzej i ono što je problem u velikom broju zemalja, a u Crnoj Gori se on u posljednjih nekoliko godina malo više politički eksploatiše i pominje, o čemu smo nedavno imali priliku da čujemo i u Skupštini. Dinamika kulturnog života je takva da u jednom muzeju ne stoji svaka slika, svaki artefakt ili svaki muzejski predmet u svakom trenutku neprestano na istom mjestu, kako zbog toga što se s vremena na vrijeme rade postupci održavanja, konzervacija, restauracije, naravno, a imamo i gostujuće izložbe i druge razloge zbog kojih nije uvijek sve u svakom trenutku na istom mjestu, a način evidentiranja tih procesa koji nekada veoma dugo traju nije uvijek adekvatan. Ovdje primjena blockchain tehnologije može da odigra značajnu ulogu jer uz pomoć nje, ako se pravilno uređuju baze, a ide se ka tome, naravno, da se te baze kreiraju tako da u svakom trenutku znate šta se dešavalo sa određenim muzejskim predmetom i da je moguće odraditi neku vrstu forenzike procesa prije njegovog dospjeća u muzej ili prije povratka u muzej u slučaju oštećenja ili u slučaju da mu određeni način obrade nije odgovarao, moguće je evidentirati zašto je negdje zadržan, ko se time bavio, koji materijali su korišćeni... dakle, to je jedna stvar. Druga stvar je da u svakom trenutku imate precizne evidencije, jer u ovom smislu ona daje neku vrstu pouzdanosti i veoma precizne podatke u svakom detalju, što bi značilo kraj priče o tome da je nešto iz muzeja nestalo, a da o tome ne postoji trag - zaključila je Radović.