Devedeset četiri hiljade...

Za PA piše: Predrag Zakov Boljević

Devedeset četiri hiljade. Toliko je otprilike, birača DPS-a, SDP-a, SD-a i LP-a, koji su 2020. izašli na birališta, a 2023. su ostali doma. Nijesu izdali, nijesu prelećeli, nijesu kapu promijenili, ostali su doma jer su se naljutili, najedili i ko zna što već sa sobom učinjeli. 

Za ovaj račun ne treba ni vještak, ni analitičar: staviš, sabereš i oduzmeš zbirove iz dva izborna ciklusa i dobiješ broj koji te ostavlja bez teksta sa pitanjem: Zašto? Račun je prost, a posljedice su bolne, isuviše ozbiljne da bismo dozvolili da se sličan scenario ponovi.

Ne pišem ovo onima koji su glasali drukčije, niti mi je cilj da ga oni čitaju. Oni su izašli i rekli svoje. Iskreno, baš me briga i što misle i zašto su takvi kakvi su. Pišem vama koji ste se tog dana veljali i jedili – na partiju, na lidera, na listu, na ovoga i onoga – pa ste odlučili da ih kaznite tako što ćete ostati kući. 

Kaznili ste nekog, samo njih nijeste. Kaznili ste sebe i sve nas koji volimo ovaj đavolji krš crnogorski; nas kojima je do njegovog dobra stalo, koji bismo da mu ime opstane i da se s ponosom izgovara. 

Šta je donijela vaša uvrijeđenost? Vaša pizma na ovoga i onoga što vam nešćaše nešto svršit, što vam reče krivo ili vam ne bi pravo, pa da mu se osvetite – sebe i sve nas kazniste i kući pored anuma vaših ostaste. 

A kako nas kazniste, evo da vam rečem:

Prvo. 30. oktobra 2023. na čelo Skupštine Crne Gore postaviste Andriju Mandića, kojega 2007. Milo Rakočević proglasi četničkim vojvodom. Nijesu ga postavili PES, NSD, DNP, SNP i ini, već vi vašim neizlaskom. Istina je da je u fotelju zasjeo, i u njoj odsjeo, uz nesebičnu podršku albanskih nacionalnih prvaka koji kosovsku nezavisnost drže za crvenu liniju, ali podržaše čovjeka koji tu nezavisnost ne priznaje. Njihov se račun, očigledno, složio. Vaš – viđite vi, ali meni se čini da se nije složio.

Drugo. Osmog juna 2024. predśednik crnogorskog parlamenta sjedio je u Beogradu na „Svesrpskom saboru“, đe je proglašena deklaracija po kojoj srpski narod predstavlja jedinstvenu cjelinu koja je kroz istoriju imala više država sa različitim imenima. Neke, i to najstarije i najslavnije od tih „država sa drugim imenom“, jesu Duklja, Zeta i Crna Gora – vaše države i vaše istorijsko trajanje – koje Mandić ponese u prćiju biogradskim gazdama.

Treće. Dvadeset dana kasnije, baš na Vidovdan, Skupština je sa 41 glasom od 81 usvojila Rezoluciju o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen – odgovor na rezoluciju o Srebrenici, napisan u Podgorici, a adresiran Zagrebu koji srbijanska skupština dva puta odbi i da razmatra, a kamoli usvoji.

Četvrto. Otkako je sjeo u fotelju predśednika Skupštine, Andrija Mandić Dan nezavisnosti države čijim parlamentom predśedava nešće da čestita njenim građanima, niti ga dostojanstveno obilježava. Dvadeset prvi maj mu svake godine padne u nezgodan termin. Vučićevoj partiji čestita rođendan uz „duboku zahvalnost za brigu prema srpskom narodu“, Srbima Dan državnosti Srbije i Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, a na srpska sijela, sabore i parastose ide redovno, uredno i u prvom redu – a sve mu vi plaćate. Vama 21. maj – NE OBILJEŽAVA NITI ČESTITA. 

Peto. Predlaže Mandić da Podgorica, „po uzoru na Beograd“, dobije spomenik Stefanu Nemanji, koji je, kako napisa njegov sin Stefan Prvovjenčani u Žitiju oca Simeona, popalio i uništio sve zetske gradove. Mandić pritom najavljuje da generacije koje dolaze „neće učiti lažnu istoriju“. Lažna je, razumije se, ona istorija koja njega i njegovu ideologiju smješta tamo đe im je mjesto: među gubitnike i promotere gubitničke ideologije velikosrpstva i svetosavskog nacionalizma.

Šesto. Popis iz 2023. zabilježio je da je crnogorski jezik maternji za 34,52 odsto građana, a srpski za 43,18. Pokazao sam da su ti podaci plod manipulacije, da je istina drugačija i kako je to urađeno – ali nijesam imao podršku. Po mojoj analizi, crnogorski je ubjedljivo većinski, a srpski manjinski. Vi ste im, ostavši kući, dali moć da vas pokradu i na popisu.

Sedmo. Trobojka, kokarda i pjesma o vojvodama preselile su se s margine i zadimljenih i zamračenih kafana iz grla bradatih spodoba, u institucije sistema. Ono što se nekad pjevalo po kafanama, danas se citira s govornice, snima se i iz vojnih vozila, u crnogorskim uniformama.

Osmo. Skupština je dobila novi logo. Na njemu je cetinjska zgrada koju je za sjedište Zetske banovine podigla ona ista vlast koja je Crnu Goru okupirala, ukinula joj i ime i državu i oduzela crkvu. Predśedniku Skupštine to je najljepša zgrada u Crnoj Gori, zgrada koja Skupštini daje dušu – onu istu dušu koju su njeni graditelji Crnoj Gori oteli, ali ne i satrli. 

Mi koji imamo zgradu crnogorskog kraljevskog pozorišta, Zetski dom, u kojoj je 1906. zasijedao prvi crnogorski parlament, i Vladin dom na Cetinju, koji Crnogorci sagradiše – arhitektonski neuporedivo ljepše i izvorno crnogorske – dozvolismo da nam se četnički vojvoda sa znamenjem ruga. Dozvolismo da nam četnički vojvoda za skupštinski logo metne okupaciono obilježje. Iako to ne govori o nama, već o vojvodi, ipak bi moralo da nas trgne, da nas opomene šta nam naša nesloga može i šta nam danas radi.

Deveto. Od januara 2024. u kabinetu predśednika Skupštine stoji srpska trobojka – na počasnom mjestu, a državna zastava sa strane. Zakon to ne prepoznaje, ali ni Ustav, kao ni obraz što to ne prepoznaje, ali zato predśednik crnogorskog parlamenta jako dobro to poznaje. Onaj kome je tuđa zastava milija od crnogorske – koji ni sam ne krije da je državljanin druge države i da se tog državljanstva, po sopstvenim riječima, nikad neće odreći – danas nam protivno zakonu i Ustavu predśedava najvećim zakonodavnim domom. 

Ovih dana, mimo Ustava, kroz zakon mlađani pripadnici serpskog naroda iz Crne Gore pokušavaju da proguraju trobojku, srpski jezik i ostale fukarluke u crnogorskijavni diskurs, dok Ustavni sud snom mrtvijem spava. Ustav je, izgleda, i Ustavnom sudu obično parče papira koje ga ni na šta ne obavezuje. Ljudi se ne stide, Boga se ne boje, obraz su davno pod noge metnuli; njima, nebeskim podanicima, u fukarluku je nebo granica.

Deseto. Osmog avgusta 2025. u Gornjem Zaostru kod Berana otkriven je spomenik Pavlu Đurišiću – četničkom komandantu kome je najveći junački domet pokolj, kako on sam dokumentovano se pohvalio svom komandantu Draži, „…potpunim uništenjem muslimanskog življa…“ i pokolj kako napisa „…8.000 muslimanskih žena, đece i staraca…“. Spomenik je postavljen nezakonito, ministarstvo je naložilo uklanjanje, sud se koprca, na kraju je odobrio oduzimanje, ali ga policija do dan-danas ne mogaše pronaći. Tako se, korak po korak, izdaja Crne Gore i svega crnogorskog i kolaboracija s okupatorom prodaje kao patriotizam veći od vašega.

Jedanaesto. Na počasnom mjestu u Skupštini Crne Gore stoji „Kosovka devojka“ Uroša Predića – slika srpskog slikara, sa srpskom temom, iz srpskog epa. A crnogorsko slikarstvo ima Vlaha Bukovca i njegovu „Crnogorku“ sa Vučjega dola. Ko stavi te dvije slike jednu do druge, viđeće ranjenika i đevojku u položajima isuviše sličnim da bi bili slučajni, a Vlaho je „Crnogorku“ naslika decenijama prije Predićeve „Kosovke“.

Na zid Skupštine Crne Gore okačena je, ipak, srpska kopija – isto kao što na stranici Univerziteta možete naći ne izvorni, već prepravljeni Zakonik knjaza Danila, onaj štampan 1855. u Novom Sadu, po kojemu u Crnoj Gori drugoga naroda do srpskoga nema. 

A u rukopisu koji se čuva na Cetinju, u članu 92, knjaz piše: „I ako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti i nikakve druge vjere do jedine pravoslavne istočne, to opet svaki inoplemnik i inovjerac može slobodno samo ako ima o čem u našoj zemlji slobodno živiti.“ Ni spomena od Srba, Srpstva i Srbije.

Dvanaesto. Šest godina Univerzitet Crne Gore vodi Vladimir Božović, jedan od osnivača portala IN4S, koji je ambasada SAD, našeg NATO saveznika, svrstala među glasila što po nalogu Kremlja šire dezinformacije. Isti profesor je 2015, na konferenciji pod naslovom „Borba Rusije i Srbije juče i danas“, izlagao kako ruska „meka moć“ djeluje u Crnoj Gori. Crnu Goru je tom prilikom opisao kao zemlju „srpske pravoslavne, proruske i panslovenske duhovne suštine“. Krivce za to što Crnogorci više nijesu većinom proruski Srbi pronašao je u socijalizmu i u američkim filmovima i muzici. 

Čovjek takvih svjetonazora, kome je izdaja i kolaboracija mjera patriotizma, potom, zahvaljujući vašoj pizmi, dobi na upravljanje najvišu naučnu obrazovnu ustanovu države o čijoj se „duhovnoj suštini“ toliko brinuo. Đeca upisuju fakultet da bi gradila Crnu Goru, a uče pod rektorom koji je javno analizirao kako da se ona poništi, ime joj satre i kako da se na nju utiče spolja. 

A sad zamislite drukčiji scenarij, da ste vas 94.000 izašli i glasali 2023.

Evo kako bi izgledala Skupština. Uzmite konačne rezultate DIK-a iz 2023, dodajte tih 94.000 glasova listama za koje su isti birači glasali 2020 – listi „Zajedno!“ i SDP-u – i podijelite 81 mandat po istom zakonu, D’Ontovom metodom, uz cenzus od tri odsto. „Zajedno!“ bi imala 37 mandata umjesto 21. SDP bi imao 2 umjesto nijednog – a SDP je 2023. ostao ispod cenzusa za svega 63 glasa. 

Evropa sad bi pala sa 24 na 17, Za budućnost Crne Gore sa 13 na 10, Demokrate i URA sa 11 na 8, Bošnjačka stranka sa 6 na 4, albanske liste sa 3 na 2, a HGI bi zadržala svoj jedan mandat. SNP–Demos bi ostao ispod cenzusa, bez ijednog poslanika umjesto dvojice.

Crnogorski opredijeljene stranke imale bi 39 poslanika. Bilo bi dovoljno da im se pridruže Bošnjačka stranka i HGI – 44 poslanika, tri iznad većine. Bez Evrope sad, bez Demokrata i URA-e, bez ijednog glasa iz bloka koji je danas na vlasti.

Takva Skupština ne bi birala Jokovića za ministra, ne bi bilo Božovića da predaje neustavne zakone o trobojci i jeziku i da plače nad zlehudom sudbinom srpstva. Ne bi Skupštinom predśedavao Mandić, ma bi bilo pitanje đe bi uopšte bio. Ne bi bilo Camaja, Abazovića, u Vladi ne bi bilo Spajića, Đeljošaja, Milačića, fizioterapeuta da vam kulturu vode i raznoraznih dragovića, pejovića, danilovića, dajkovića, da vam se sa stvarnošću rugaju.

Da ste izašli, Skupštinom bi predśedavao neko kome je Crna Gora država, a ne „srpska država sa drugim imenom“. Ne bi Podgorica pisala rezolucije po tuđoj narudžbini. Ne bi se sa crnogorskim jezikom rugali, niti bi se o njemu raspravljalo kao o višku. Ne bi se Zagreb i Podgorica dopisivali protestnim notama. Ne bi na počasnom mjestu u Skupštini stajala Predićeva „Kosovka devojka“, nego Bukovčeva „Crnogorka“. Ne bi šest godina Univerzitet vodio čovjek iz kuhinje proruske propagande. 

Ne bi predśednik parlamenta preskakao 21. maj, a stizao na svako srpsko sijelo. I u Evropi danas ne bi vojvoda govorio u ime srpskog naroda, nego bi Crnogorac predvodio državu Crnu Goru i njene građane u evropskim integracijama. Vojvoda i njegovi albanski saveznici Camaj, Đeljošaj i ini bili bi tamo đe im je mjesto – u opoziciji, u fusnoti i na margini institucija koje ne priznaju.

Nijeste izašli. Imali ste razloga, znam, vi ih vazda nađete da se operete kad vidite da ste grdno zgriješili. Velite, lider vas je razočarao, lista vam se nije svidjela, kandidat nije bio po mjeri, moguće. Ali država nije partija, a glasački listić nije pismo podrške lideru. 

Dan glasanja nije dan kad se treba bilo kome svetiti, jer vaša odluka određuje vašu sudbinu, ne i političara. Jednom političar, zauvijek političar. Njima plata ko 4–5 vaših najnižih ne gine a vama naopakim izborom đao ga pojede, a izabrali ste i kad se nijeste pojavili. Listić je jedino oružje koje ova država daje svakom svom građaninu – i jedino sredstvo koje se ne može upotrijebiti u odsustvu, niti se njime može nekome napakostiti, a da vam se ne vrati.

Godine 2027. ponovo idemo na izbore. Opet će vam nuditi ekonomske programe pisane kao lutrijski listić: plate koje se same množe, penzije bez pokrića, mirnu starost na rate. Za te priče prodajete budućnost svoje đece i sopstvenu starost – za bilo što i za budi zašto – i ne vidite da hrlite u sopstvenu propast. 

Ovoga puta, međutim, po prvi put imate pred sobom i drukčije ljude – one okupljene u STEGA Evropskom klubu 28: i mlađe i one iskusnije, zrele, koji su se ostvarili i kao ljudi i kao pregaoci, svaki u svojoj branši, i koji vas mole za jedno jedino – da im date podršku da ovoj pošasti koja se danas zove vlast stanu nogom za vrat. Glasačkim listićem, jedinim oružjem koje demokratija priznaje, i jedinim koje je dovoljno.

Da vas pitam: nije li vakat da se ipak podignemo, saberemo i okrenemo sebi i svome? Onako kako su se naši preci znali sabrati na Tuđemilima, Ćemovskom polju, Carevom Lazu, Martinićima, Krusima, Vučjem Dolu, Fundini, Trijebču, Mojkovcu, Prozoru, Sutjesci i u inim bitkama. Da mi danas, perom, između dvije kafe svrnemo do biračkog mjesta i zaokružimo nekoga – bilo koga – iz bloka kome su majske zore svetinja, a avgustovska „osvježenja“ i mrak koji je s koronom došao u jesen 2020. – da zaboravimo kao ružan san.

Da zaboravimo, ali ne i da oprostimo. Ovoga puta ne smije se ponoviti 1945. i 2006, kad se u ime pomirenja praštalo bez kajanja i zaboravljalo bez utvrđivanja istine. Pomirenje bez odgovornosti nije pomirenje, već ludost, odlaganje sljedećeg udara i davanje prilike da se konsoliduju i još jače i bezobzirnije udare na nas, na našu državu, našu zajednicu slobodno mislećih ljudi. 

Ovoga puta: Ustav, zakon i sud – za svakoga ko se o zakon i Ustav ogriješio, bez amnestije i bez popusta. A one kojima do ovoga sistema nije stalo i koji bi ga, da mogu, urnisali, iz sistema treba odstraniti – zakonom, procedurom i glasom birača, onako kako to rade pravne države.

Zato, ajde da ih ovog puta oduvamo kao nikad prije. Da ih demokratski strvinamo. Da ih smjestimo tamo đe im je mjesto – u opoziciju, u knjige beščašća, u fusnotu udžbenika istorije kao opomenu nekim budućim da više nikad nikom neće biti oprošteno okretanje protiv Crne Gore i imena crnogorskog pa ma ko on bio. 

Kauč će i dalje biti udoban, kafa i dalje topla, a uvrijeđenost i dalje besplatna. Samo račun više neće biti s popustom. Ako se ne avizamo, đao će nas ponijet, račun će nas u propast odvest. Ovoga puta, jednom za svagda, trebamo reći dosta je bilo, izaći i na biralištu svesti račune – da nas više ne lažu, da više ne krivotvore našu istoriju, ne nose naše ime, naše znamenje i naše svetinje, ne otimaju našu teritoriju i u prćiju nose svojim gospodarima i śeverno i južno i ružno, za svoj šićar.

Ja sam im vazda stajʹo na crtu i prošli put, biću naredan i svaki sljedeći put izaći i zaokružit za Crnu Goru. Naći ću, naravno, kao i uvijek prije, tog dana vremena za popit jedan makiato, za Crnu Goru i njenu budućnost, za junsko svitanje, kao što nam je uvijek s proljeća svitalo.