Hemon: U toku je fašistička revolucija

Aleksandar Hemon ima toliko bogat i raznolik privatni i profesionalni život, iskustva, književne i novinarske radove i interese da je teško odlučiti o čemu razgovarati u jednom intervjuu. U telefonskom razgovoru uoči njegovog nastupa na riječkom sajmu Vrisak ove nedjelje načeli smo stoga neka i umjetnička i politička i lična pitanja koja, nadam se, mogu probuditi znatiželju čitatelja tako da ga požele bolje upoznati i – ako već nijesu – pohrle pročitati njegove nagrađivane romane, priče i eseje. 

Hemon je uspješan bosansko-američki pisac, rođen u Sarajevu 1964. s adresom u Čikagu, najčitaniji književnik s područja bivše Jugoslavije na Zapadu. On je esejist, novinar i scenarist, među ostalim filma “Matrix: Resurrection”, saradnik najvećih američkih medija poput The New Yorkera i profesor na Univerzitetu Prinston. Piše na engleskom koji je baš poput Vladimira Nabokova naučio u odrasloj dobi. Njegova su djela nagrađivana ili su ušla u najuži izbor za američke nacionalne nagrade. Koje god da pitanje načnete, Aleksandar Hemon odgovoriće precizno i promišljeno, pa i na najosjetljivije lične teme.

Razgovor smo počeli od njegove prve zbirke poezije “Bogolov”, upravo objavljene u izdanju V.B.Z-a i prevodu Irene Žlof, koju je u srijedu predstavio na Vrisku na originalan i inovativan način.

Kako ste u relativno poznoj dobi stigli do pjesništva i što Vam je poezija donijela?

Kad sam počeo pisati, pisao sam poeziju. Moja prva objavljena knjiga bila je poezija, u bivšoj Jugoslaviji. U dvije i po godine napisao sam barem hiljadu pjesama. Oduvijek sam opsjednut jezikom, važno mi je kako pjesma zvuči, kvalitet jezika, ritam. Kad sam se preselio u Ameriku, iz nekog sam razloga prestao s poezijom i počeo pisati prozu. I u prozi se, što je vjerovatno nevidljivo mnogim čitateljima, naročito u prevodu, bavim kvalitetom zvuka i ritma u jeziku. Brojim ne samo slogove, brojim ritam u rečenici, organizujem rečenice na određeni način. I prozu pišem kao poeziju, samo što ne izgleda kao poezija, tako da se to nije dogodilo iznenada. Čitav život čitam poeziju i o poeziji. Moj magistarski rad koji sam napisao u Americi o američkom je pjesniku Robertu Lovelu.

U posljednje vrijeme intenzivno se bavite i muzikom. Za promociju ste pripremili multimedijalni performans u kojem poeziju ispreplećete sa slikom i muzikom.

U martu 2020., kad je službeno proglašena pandemija, Prinston se ispraznio. Otišli su studenti, otišlo je nastavno i drugo osoblje koje radi na univerzitetu i taj mali grad, takoreći varoš, potpuno se ispraznio. Izgledalo je apokaliptično. To je važno jer mi se vratila potreba da budem sam s jezikom i s muzikom. Imao sam okeane vremena jer mi je spisateljska i svaka druga karijera bila potpuno suspendovana. Nije bilo čitanja, predavanja, intervjua, žurki ni izdavanja knjiga. Vratio sam se muzici kojom sam se bavio još krajem 80-ih kad su neke od mojih pjesama postale tekstovi za bend koji sam osnovao. Meni je veza između poezije i muzike potpuno prirodna. Tako sam ponovo u Prinstonu počeo pisati poeziju i producirati muziku i onda sam se u Berlinu, u kojem sam bio oko godinu dana, stalno bavio muzikom. Odlučio sam pokušati spojiti poeziju i muziku. Neke od pjesama iz “Bogolova” su uglazbljene, što je izašlo kao album, a istovremeno – jer me zanima i film, počeo sam producirati videe koji idu s tom muzikom i sarađivati s vizualnim umjetnicima, uglavnom umjetnicima porijeklom iz Bosne. Nekoliko videa producirao sam za zadnji projekt, koji se zove isto kao i zbirka na engleskom “Godspotting”. Mislim da je prirodan razvoj da su me počeli zanimati hibridni umjetnički procesi i projekti, gdje se više umjetnosti i više ljudi uključi u proizvodnju nečega što postoji samo u tom hibridnom stanju.

U Rijeci ste čitali pjesme preko muzike?

Da, dijelom svoje muzike, a dijelom muzike DJ-a i sarajevskog producenta Indiga koji remiksuje moju muziku dok se vrti video Zlatka Ćosića, umjetnika koji živi u Saint Louisu, ali je iz Banje Luke i s kojim sarađujem već neko vrijeme. U idealnoj varijanti, on bi došao u Rijeku, radio bi miksanje slika uživo, ali ovaj put na žalost nije stigao.

Kakav je vaš muzički ukus? U 80-ima ste slušali Television i Talking Headse, što slušate danas?

Danas slušam sve. Sa starenjem i sazrijevanjem naučio sam da u svakom žanru ima dobre muzike. Treba biti otvoren prema svemu. Inače nastupam kao DJ kad god mogu, elektroničku, plesnu muziku mogu presjeći Mozartovim klavirskim sonatama, jazzom ili ambijentalnom muzikom, sve me zanima. Ako si pisac, onda te zanima svaka vrsta književnosti i svaka vrsta upotrebe jezika. Bavljenjem muzikom ponovno sam naoštrio čula, sluh, tako da bolje čujem muziku, bolje čujem zvuk. Neke stvari koje sam nekada volio ponovno preslušavam samo zato što imam drukčije uši, da čujem i produkciju jer se bavim produkcijom. Sad čujem što je sedmi nivo u miksu, neku violinu u pozadini.

U Rijeku ste doputovali iz Sarajeva. Kakvo je Sarajevo danas u odnosu na poraće i na Sarajevo vašeg djetinjstva i mladosti? Što je ostalo isto, što se promijenilo?

Neke stvari su iste, grad ima istorijski kontinuitet. Neke stvari su se promijenile kao što su se svuda promijenile, a neke su se promijenile traumom rata koje se ne mogu vratiti na ono što je bilo nekad. Ja imam jednostavan, direktan kontinuitet sa Sarajevom zato što su živi ljudi koji su bili tamo prije rata, koje znam četrdeset godina i koje mi je drago vidjeti. Generalno izbjegavam nostalgiju, koja je možda narativno korisna, ali nije dobra kao stanje uma. Kad odem u Sarajevo, ne idem vidjeti predjele svoje mladosti, da se sjetim kako sam svirao negdje prije ‘87. Zanima me ono što se događa sada. Vrlo konkretno, zbog hibridnih projekata i saradnje o kojoj sam govorio, sarađujem s producentom i inženjerom zvuka u Sarajevu Alanom Omerovićem. I onda sjedimo u studiju i miksamo muziku. Prije nekih možda dvadesetak godina shvatio sam da su nostalgični posjeti dosadni, da to nije dinamička veza. Moji prijatelji i ja popili bismo kafu; “kako je?”, “što ima kod tebe?”, “dobro je”, onda se oni vrate na svoj posao i ako ja nemam što raditi, dosadno mi je. Tako sam spontano počeo sarađivati, a tamo je puno talentovanih, pametnih ljudi s kojima se razumijem po prirodi toga što smo iz Sarajeva. Sarađivao sam s Jasmilom Žbanić, s Damirom Imamovićem, s pozorištem… Kad odem u Sarajevo, to je uvijek prijateljska i radna posjeta. I zato idem često. Ovo mi je bilo četvrti put ove godine, a prošle sam godine bio šest-sedam puta.

A kakva je današnja Bosna u odnosu na predratnu i poratnu? Više ste puta govorili o tome da je Dejtonski sporazum zarobio BiH jer je u zajedničku državu zatvorio nacije koje su dobitke ostvarile ratom. Ima li izlaza iz te situacije? Vidite li budućnost za Bosnu?

Nisam baš spretan u političkim analizama budućnosti. Ne znamo što će se dogoditi u svijetu. Poredak svijeta mijenja se na različite načine, na različitim mjestima različitim intenzitetima, od međunarodnog do lokalnog poretka. U toku je fašistička revolucija. Ko zna što će se dogoditi! Ali Bosna ima sposobnost da preživi i preživljava. Zbog istorije na ovim i bosanskim prostorima ljudi nađu način da žive, rade i djeluju, prave umjetnost i vole se pod bilo kojim uslovima. Šokovi slične vrste već postoje u našem sjećanju. To je strašno, ali omogućava ljudima da prežive.

Dejtonska Bosna je katastrofalna tvorevina i zato što daje neproporcionalnu moć ovima koji vladaju entitetima, uključujući Republiku Srpsku. Moguće je da se iz nekih globalnih, strateških razloga aktivira sukob na Balkanu zato što to odgovara Putinu, ne zašto što je to dobro za Bosnu, ne zato što tu postoji neki lokalni poriv da se transformira zemlja. Ipak, svaka katastrofa je, koliko god da je grozna, i mogućnost za neku promjenu. Mislim da je Churchill rekao: “Never let a good crisis go to waste”. Ne dozvoli da ti propadne kriza. Ja se nadam (smije se) da će poslijeratni period obnove i izgradnje biti produktivan i dobar. Globalno.

Ispričajte nam kako ste se 1992. gotovo slučajno zatekli u Čikagu i kamo Vam je to odredilo daljnji život.

Prije 1992. bio sam mladi novinar i pisao sam neke publikacije za Omladinski program Radio Sarajeva, novine Naši dani i neke druge medije. U Ameriku me na put od mjesec dana pozvala agencija United State Information Agency koja je držala kulturne centre diljem svijeta. Otišao sam iz Sarajeva krajem januara 1990., dakle prije nego što je počeo rat. U Hrvatskoj se već uveliko ratovalo i bilo je prilično očigledno da će to nekako završiti u Bosni, ali ja nisam otišao iz Sarajeva da bih ostao u Americi. To nije bio plan. Barem ne u tom trenutku. Ali onda sam ostao još neko vrijeme da se nađem s nekim prijateljima koje sam upoznao u Ukrajini. U ljeto 1991. bio sam prisutan kad je Ukrajina proglasila nezavisnost. Upoznao sam neke mlade američke Ukrajince pa sam bio kod njih u Čikagu, kao i nekih u Kanadi. Tako sam ostao još nekoliko mjeseci. Taman kad sam se trebao vratiti letom iz Čiikaga, počela je opsada Sarajeva. Bombardirana je željeznička stanica i počela je opsada u punoj snazi. Tako se nisam vratio. U Americi sam se snalazio, prvo za posao, a onda za papire. Morao sam se preorijentirati, a nisam na to bio spreman ni mentalno ni emotivno ni logistički. Tražio sam način kako da organiziram život u Čikagu.

Kako danas gledate na svoje izbjeglištvo i rane godine u Čikagu, što biste rekli: što Vam je pomoglo da ne samo preživite nego i uspijete?

Uvijek pomažu ljudi. Kad sam došao tamo, nisam imao para. Nisam imao ništa. Spavao sam kod prijatelja neko vrijeme. Oni su mi pomogli na nađem neke poslove nelegalno jer nisam imao papire. Moj prvi legalni posao bio je za Greenpeace, organizaciju za zaštitu okoliša. Kao predstavnik Greenpeacea išao sam od vrata do vrata, tražio dobrovoljne priloge po predgrađima Čikaga. To sam radio skoro čitav rat, do 1995. Tu sam upoznao svakojake Amerikance. Ne mogu vjerovati da sam mislio da mogu raditi taj posao, da ću se svakodnevno suočavati s ljudima sa svojim stranim akcentom – jer te stalno pitaju tko si i odakle si – ali radio sam to. Bilo je korisno što sam svakodnevno upijao i upotrebljavao jezik, nisam si mogao priuštiti samosvijest i rezerve, da se brinem je li mi rečenica ispravna, imam li akcent i tako dalje. Nekad je to bilo samo deset sekundi razgovora, ali po mom proračunu pokucao sam na pet-šest hiljada vrata grada i predgrađa Čikaga, a to mi je omogućilo da upoznam teritoriju, ko gdje živi, da imam mentalnu i emotivnu mapu tog grada. To je bilo ključno. Ljudi u Greenpeaceu uglavnom su bili dobri i podržavali su me. Bili su tolerantni i liberalni, zapravo ne liberalni, nego ljevičari kao ja, tako da sam se sprijateljio s nekima koji su mi i danas prijatelji ili barem poznanici.

Kako ste počeli pisati na engleskom? Kad odlučujete što ćete pisati, razmišljate li o tome hoće li to biti priča koju će razumjeti na Zapadu?

To je vrlo komplicirano pitanje. Završio sam Čikagu 1992., kad je počeo rat, a onda su me nekoliko puta zvali moje kolege iz BH Dana, ne da izvještavam, nego da se javljam iz Amerike. Čak su objavili nekoliko mojih tekstova u ranim ratnim izdanjima koje sam diktirao kad bi me oni nazvali satelitskim telefonom iz Sarajeva. Ali nisam to mogao raditi. Kako da idem u kino i pišem kritiku “Terminatora 2” i to šaljem satelitskim telefonom nekome pod opsadom? Moje ideje i razmišljanja bili su promijenjeni činjenicom da sam ja u svemu tome bio siguran, kako god da nije bilo para i posla, niko nije pucao na mene. Tako da jednostavno nisam mogao pisati i nekome govoriti na ovom jeziku kako stoje stvari, jer je ta publika bila u sasvim drugim uslovima. Istovremeno je moje privatno iskustvo traženja posla u Čikagu događalo na engleskom. Odjednom, stvarao se depozit iskustva opisivog primarno na engleskom.

Elem, tri godine su mi trebale da shvatim da ću trebati engleski jezik za to izmješteno iskustvo jer ću živjeti u Americi; rat je izgledao kao da će trajati vječno, a na izvjestan način i traje vječno. Onda sam odlučio osposobiti se da pišem na engleskom. Dao sam sebi rok od pet godina. Prvo da puno čitam i da učim riječi i da upijam engleski rječnik, ali i da se upoznajem s tradicijom engleske književnosti koju sam poznavao, ali slabo. Zato sam išao na postdiplomski, kako bi mi diploma pomogla da predajem možda jednog dana, ali glavni razlog bio je da mi netko da nekih para da čitam.

I onda? Onda sam se, kad sam završio magisterij, prijavio na doktorski program na nekom univerzitetu. Plan je bio da nastavim čitati i da onda napišem neku priču do roka. To je bilo 1997. Međutim, odbili su mi prijavu za taj doktorski program, a ja sam shvatio da uopšte nemam plan B, da nisam mislio što će se dogoditi ako me odbiju. I onda sam u tom očaju napisao prvu priču na engleskom, razmišljao sam “što imam izgubiti?” To je priča “Sorgeov špijunski krug” (The Sorge Spy Ring). Vidio sam da mogu i onda sam nastavio pisati. I prije sam znao dovoljno engleskog, ali drukčije je s pisanjem. U te tri godine engleski jezik ušao je u moju podsvijest, a za pisanje je potrebno da ti jezik uđe u podsvijest, da ne moraš misliti na kojem jeziku govoriš, da ne prevodiš, nego da to izlazi kao što kad hodaš ne misliš o svakom koraku, nego samo na izlazak.

U Sarajevu se kaže, kad neto ima PTSP, da je puko. Bila je pukotina i onda je kroz tu pukotinu ušao engleski. To je moja autopsihološka teorija (smije se). To mi je naravno godilo, inače ne bi imalo smisla, i onda sam nastavio pisati.

Elem, to je vrlo dug odgovor na prvo pitanje (smije se), a sad da odgovorim razmišljam li o zapadnoj publici kad pišem. Na žalost, da. Ja bih to poricao, ali istina je da dodajem izvjestan sloj objašnjavanja stvari koje je čitateljima s ovih prostora potpuno nepotrebno objašnjavati. Nikad to nisam svjesno radio, ali pretpostavljao sam da mi je zapadna publika primarna. To se sad malo promijenilo iz nekih razloga. Recimo, kad sam prevodio “Bogolov” s Irenom, vrlo mi je godilo kopanje po jeziku. Privlači me ideja napisati nešto književno na bosanskom. Dugo sam pisao kolumne, ali pokušao bih napisati priču.

Koliko je Vaša supruga Teri Bojd, inače Amerikanka i urednica, zaslužna da ste ostali u Americi? Zaljubili ste se na prvi pogled?

Nije bilo baš tako (smije se). Mislim, tako je u mojim fiktivnim knjigama. Prije sam imao jedan brak koji je bio manje uspješan, a Teri je žena s kojom sam već 20 godina, u koju sam se zaljubio manje-više na prvi pogled i s kojom imam dvije kćeri, od 14 i 18 godina. Teri je Afroamerikanka. Lijepo se slažem s njenom porodicom. Amerika je komplicirana i puno toga je užasno i grozno. Da bi preživio u Americi, treba se orijentirati na stvari koje su dobre i koje voliš. To je ono što me među ostalim veže za moju ženu koja mi je tako pomogla. No, ne bi njoj bilo mrsko da smo se preselili u Evropu. Živjeli smo u Berlinu godinu dana, živjeli smo i u Parizu godinu dana nakon što smo se vjenčali, tako da ne bi ona patila da ne živimo u Americi.

Izjavili ste nekoliko mjeseci uoči američkih izbora – ako pobijedi psihopat Tramp – gotovo je! Je li doista gotovo? Zar više nema načina na koje se velika američka demokratija može oduprijeti?

Mislim da je gotovo. Pitanje je što će biti poslije. Američka demokratija kako je zamišljamo, kako upotrebljavamo tu frazu, to je gotovo. Rekao sam ranije, ne zato što sam pametan politički analitičar, nego zato što mi je bilo jasno, da će u drugom mandatu krenuti na juriš. Prvi mandat bio je nedovršen, a u ovom mandatu, 21. januara kada je počeo Trampov drugi mandat, svi su bili na svojim mjestima i krenuli na juriš s jasnom namjerom da se uništi prethodno društvo u svom prethodnom obliku. To je dakle revolucionarna ambicija. Trampisti nasrću na vanjsku politiku, na međunarodni poredak, na privredu maltretiranjem carinama na način kako je funkcionirala privreda krajem 19. vijeka. Baš kako su robber barons pljačkali Ameriku, tako sad ovi razaraju visoko školstvo, razaraju sposobnost američke vojske da se ponaša kao što se nekad ponašala, da bude svjetski policajac, što otvara mogućnosti Putinu i Kini. U toku je revolucionarni proces, uključujući promjenu demokratskog sistema u organizacijskom smislu; kako se glasa, gdje se glasa, kongresne ovlasti… To su potpuno koordinirani i organizirani nasrtaji, pri čemu Tramp nije ideolog tih politika. On je narcisoidni psihopat koji ne može misliti ni o čemu osim o samom sebi. Kakav god da je taj društveni projekt koji se sada sklapa, on to ne može zamisliti ako nije u centru toga. Sad žure promijeniti izborni sistem da ne bi izgubili izbore sljedeće godine za Kongres. To je Orbánova taktika. To bi bila sljedeća faza revolucionarne transformacije. Trump je prestar, ali pobjeda u Kongresu značila bi da će zadržati vlast dugoročno. Pri čemu je cilj, kao i u svakoj revoluciji, da se promijeni način mišljenja, da se drukčije misli o građanskoj dužnosti i praksama uključujući promjenu visokog školstva i svakog školstva. Već počinje pranje mozga i prisiljavanje građana da se pokoravaju.

Zašto sam pesimističan? Demokratska partija, ne samo u ovom periodu, nego zadnjih ne znam koliko godina, bila je toliko glupa da ili jesu kolaboracionisti ili takvima ispadaju. Ovo je usporedivo sa Socijaldemokratskom partijom u doba jačanja nacizma u Njemačkoj. Zapravo su možda još gori. Demokrati već neko vrijeme ne uzimaju ozbiljno ovo što se događa. To su njihova ograničenja jer su odrasli u Clintonovoj Demokratskoj partiji koja je najgora vrsta liberalizma. Bave se time da izbjegnu svaku mogućnost sukoba s bijelom srednjeklasnom većinom u Americi. Ovo što se događa ne usuđuju se nazvati rasizmom i nacizmom, nego biraju riječi jer misle da će se dopasti nekoj nepostojećoj sredini pa će na sljedećim izborima možda pobijediti u Kongresu i onda polako mijenjati stvari. Demokrati nemaju nikakvu sposobnost i kičmu pružiti otpor i idealan su protivnik revolucionarnoj partiji koja ih gazi svakodnevno. Zbog toga sam pesimističan. Trampovskoj revoluciji, toj fašističkoj energiji, uošte nema alternative. Ovi su mlohavi. Nisu se u stanju suprotstaviti. Ja ih na izvjestan način mrzim više nego Trampa. Trampisti su mi jasni, ovi mi nisu jasni.

Osjećate li Vi ili Vaša porodica posljedice trampizma u svakodnevici? Odolijeva li Univerzitet Prinston Trampovim napadima?

Moja žena je Afroamerikanka. Za njenu porodicu rasizam nije teoretska stvar. Trampizam nije pao s Marsa, nego je produženje nekih identifikacija politike koje otprije postoje u Americi. Sve je to isto samo na svom ekstremnom kraju. Svaki fašizam je oblik nacionalizma i počne negdje s nekim simpatičnim patriotizam.

Ova je revolucija katastrofalna jer oni pokušavaju osvojiti i pokoriti djecu, da im isperu mozgove, da ih prepadnu, da ih neutraliziraju prije nego što im postanu konkurencija. A i prije nego što mogu glasati. Jedna od najvažnijih borbi je borba za tu omladinu, za studente. Ja sam mali, ali ono što mi radimo na tim sveučilištima je da im ne peremo mozak, nego da ih učimo da vjeruju i cijene i vole druge ljude zato što ti drugi ljudi nešto znaju i napisali su knjige jer su, recimo, razmišljali o svemiru. Oni su nada. Moja je pretpostavka kao profesora i kao roditelja da će moja djeca bili bolja od mene. Već su bolja od mene na mnogo načina. Tu se vodi velika bitka i zato oni nasrću takvom silinom na institucije visokog školstva.

Vaše kćeri su tek tinejdžerice, ali kako one osjećaju promjene u Americi?

Moja starija kći upravo je počela studirati na univerzitetu u Edinburgu. Na svom zidu u sobi ima bosansku ratnu zastavu koju sam joj ja donio. Mladi su pametni, svjesni, znaju što se događa, bolje od mnogih njihovih roditelja. Isto tako, ne poznaju stvari koje smo mi vidjeli prije. Ne u smislu da bi bili glupi, nego zato što njihovo iskustvo počinje od određenog trenutka, ono prije bila je historija nekoga drugoga. Ja sam svojoj kćeri rekao da je ubistvo Charlesa Kirka poput ubojstva Horsta Wessela za vrijeme nacista. Slao sam joj članke o tom događaju da vidi da postoji presedan u našem historijskom iskustvu. Prenošenja tog znanja mladim generacijama je važno, ali jednako tako oni to drugačije vide u svakodnevnom životu. Kad se odlučivala za univerzitet, moja je kći gledala da se ne prijavi u nekoj američkoj državi gdje je abortus nezakonit. Ona se ne sjeća vremena kad je abortus bio zakonit na čitavom teritoriju Sjedinjenih Država.

Kako je izgledalo novinarstvo u Jugoslaviji kasnih 80-ih kad ste kao mladić bili kolumnist i urednik kulture u sarajevskim novinama, a kakvo je danas kad ste saradnik velikih američkih medija? Što mislite o današnjem medijskom krajoliku?

Dovoljno sam star da se sjećam parnih lokomotiva, kao dijete sam stanovao pored željezničke stanice u Sarajevu, a sad imam kompjuter u zadnjem džepu. Nekad je postojala kulturna navika da svi čitaju dnevne novine svakog jutra. Ja sam čitao sport i televizijski program, a moji roditelji su čitali umrlice. Bio je to koncept javnog prostora organiziran oko istovremenog iskustva i odnosa prema manje više istoj stvari. To možemo zamisliti kao fizički prostor. Kao mladi novinar prodavao sam novine na ulicama. Ljudi bi ti prišli i u lice ti rekli što misle o tome što je napisano u tim novinama. To je sasvim drugačiji odnos nego, recimo, kad neko nešto kaže na Twitteru, a netko anoniman s potpuno drugog kontinenta to komentira. Taj je javni prostor apstraktan, pri čemu Twitter skuplja i podatke za marketing. Misliš da imaš slobodu u javnom prostoru, a sve je zapravo apstraktno. Igramo se javnog prostora. Postojimo u alternativnim i istovremenim međusobno isključivim javnim prostorima u kojima nas algoritam uvjerava da svi mislimo isto u tom prostoru. Moja djeca i njihova generacija odrastaju s tim, ne znaju da su nekada bile novine. Kad je moja kći, kad je bila mala, prvi put vidjela pisaću mašinu, pitala je što je ovo, a njezin tata pisao je prve radove na pisaćoj mašini. Brine me kako stvoriti društvenu zajednicu koju ne kontrolira neki algoritam. Kakva god da je bila društvena kontrola, recimo u socijalističkoj Jugoslaviji, na ulici si mogao pričati o nečemu što je pisalo u novinama, licem u lice.

Vaš je posljednji roman, izbjeglički ep “Bejturan i ruža” priča o ratu i izbjeglištvu i ljubavi sefardskog Židova iz Sarajeva i njegovog sugrađanina, muslimana Osmana. Kako ste se odlučili da okosnica priče bude ljubav dvojice muškaraca?

Ne znam više tačno. Ja sam tu knjigu prodao jednom izdavaču 2010. na osnovu prijedloga koji sam napisao i u tom nacrtu knjige njih dvojica su bili prijatelji. Ne sjećam se trenutka kad sam odlučio da neće biti prijatelji, nego da će biti ljubavnici. Ali retroaktivno mi se čini da sam u jednom trenutku shvatio da je okosnica te verzije gdje su oni prijatelji nostalgija, da se stalno sjećaju Sarajeva, da izmišljaju grad kakav nikada nije mogao postojati. Shvatio sam da nostalgija nije komplicirana harmonija, da je uvijek na istoj frekvenciji, a da je ljubav kompliciranija, da je ljubav krhka i da je ljubav među ljudima u tim uvjetima čudo samo po sebi. Odjednom se to otvorilo kao mogućnost, a to mi se desilo negdje kad sam radio kao scenarist serije Sense8 koja je vrlo queer serija.

U priči “Akvarij”, posljednjoj u vašoj autobiografskoj prozi “Knjiga mojih života”, pisali ste o porodičnoj tragediji, o bolesti i smrti svog drugog djeteta, kćeri Isabel, koja je umrla od komplikacija tumora na mozgu sa samo godinu dana. Osjećate li se zbog te silne boli i danas kao u akvarijumu, odijeljeni od svijeta? Je li vam pisanje priče pomoglo?

Ne mogu izmjeriti je li mi priča pomogla, ali bila je neophodna na više načina. Jedan je to što je pisanje ponovno suočavanje s tragedijom. Po prirodi stvari priča ima neku formu. Ta formalizacija iskustva pomaže, ali isto tako je kao spomenik tom iskustvu. Stalno gledaš u to, ne mijenja se, i onda se na izvjestan način učvrsti kao trauma.

Drago mi je da sam je napisao. Trebao sam to uraditi u tom trenutku. Između ostalog zato što sad to postoji kao činjenica u svijetu da vi koji nikad niste upoznali mene osobno znate što se desilo i da u tom smislu postoje neki drugi ljudi koji mogu ući u tu priču. Otvorena je prema ljudima. Ne sudim ljude na osnovu toga kako projiciraju vlastite traume, ali mislim da ima nešto u tome da se barem pokuša izaći u svijet, da se probije taj akvarij, tako što se to iskustvo uputi van, a istovremeno to iskustvo ostane u kapsuli koja može postojati u svijetu. To je malo komplicirano, ali da nisam napisao tu priču, to bi značilo da kao pisac imam granice i da je to moj limit i da sam ograničio mogućnosti vlastite književnosti. Drugim riječima, da se bojim toga što bih mogao napisati.