Identitetski svlak

Svaki pojedinac se socijalizuje i gradi svoj identitet još od rođenja, pa do kraja života. Ukoliko društvo nema svoje naučne, kulturne, medijske, obrazovne, informativne resurse, nije moguće izgraditi sopstveni kulturni, medijski ili bilo koji drugi prepoznatljivi prostor na kojem će se graditi kolektivni identitet. Malobrojnije nacionalne zajednice, u śenci mnogo brojnijih nacija sa sličnim jezičkim, religijskim i nekim drugim svojstvima, po pravilu su meta agresivnog političkog, medijskog i publicističkog uticaja, sa ciljem razaranja postojećeg identiteta i, konačno, nacionalne asimilacije. 

UBIJANJE IDENTITETA

Često je rabljena setenca - ako želiš da uništiš jedan narod, oduzmi mu śećanje, istoriju i uništi mu obrazovanje. Ako se śetimo perioda prije nešto više od stoljeća, o čemu, recimo, piše komandant srpskih okupacionih trupa, pukovnik Dragutin Milutinović, u svojim memoarima, neki cnrogorski delegati na śednici tzv. Podgoričke skupštine, predlagali su da se poruši Cetinjski manastir, da se javno spali ćivot Svetog Petra Cetinjskog i zakopaju mošti Sv. Vasilija, kao raskid sa postojećim i prihvatenje novog nacionalnog identiteta. Sa Cetinjskog dvora skinuli su crnogorski krstaš barjak, pogazili i uprljali ga ljudskim urinom i izmetom. Ugašeni su svi crnogorski listovi i časopisi. Crnogorski standardni jezik je srbizovan, raspuštena su sva crnogorska kulturno - prosvjetna društva i udruženja.

U Biljardu se uselio civilni guverner u Crnoj Gori Ivan Lola Pavićević i srpska artiljerija. U njenom dvorištu su vezivani konji. Stari brijest iznad Biljarde simbolički je posiječen. Njegoševa kapela na Jezerskom vrhu zamjenjena je novom kapelom, posvjećenoj sinu Aleksandra Karađorđevića i Sv. Đorđu, njihovoj porodičnoj slavi. Sa Cetinjskog manastira skinuto je zvono Ivana Crnojevića i pretopljeno za kućne potrebe u Vojvodini. Maljevima je u Podgorici razbijen spomenik u kojem su položene kosti 40 palih boraca, koji je podigao kralj Nikola, spomenik vojvodi Mirku, ocu kralja Nikole, je srušen i bačen u Moraču. Srušena je i Njegoševa tablja na Cetinju, koju je on podigao 1837. godine iznad Cetinjskog manastira i na tom mjestu podignuta crkva posvećena Svetom Savi, kako bi nadvisila pogled na Cetinjski manastir, simbol autokefalne crnogorske crkve.

Zašto je sve to rađeno ako su, kako danas tvrde, crnogorska istorija i nasljeđe bili dio srpske istorije i nasljeđa?

Malo je prostora da se navedu svi primjeri kojima se htjelo zatomiti śećanje Crnogoraca na svoju slavnu slobodarsku prošlost, sa namjerom da se na njenom zgrarištu gradi nova simbolika, nova, izmišljena mitologija i novi identitet, koji bi Crnu Goru poistovijetio sa Jablaničkim regionom Srbije, čiji je centar Leskovac. Nijesmo se bavili pobijenima, osakaćenima, nasiljem, silovanjima, spaljenim domovima, ... onih kojima se silom pokušao sahraniti nacionalni ośećaj i onih koji nijesu pristajali na gašenje Crne Gore. Prije svega, namjera je da se potvrdi navedena teza o unišitenju istorijskog śećanja i kulturne povezanosti sa prošlošću, sa namjerom da se zatre postojanje posebne nacije. Čak se i crnogorskom kapom htjeo utuviti mit o kosovskoj koroti, sa nametnutim 4S na kapi, kao namjeri da se uspostavi lažni kontinuitet sa srpskom prošlošću i kosovskim mitom. 

PALANAČKI SINDROM

Tragično je da se poslije stoljeća od tih vremena ponavlja istorija dolaskom na vlast onih koji duhovno pripadaju opisanim vremenima, sa istim ciljem uništenja čitavog procrnogorskog nasljeđa, posebno sakralnog nasljeđa, propagirajući sa najvećih crkvenih i političkih nivoa novo čitanje crnogorske istorije, dalje i bliže, potencirajući sve ono što je od Crne Gore u prošlosti pravilo političku, duhovnu i ekonomsku koloniju, kao dominantnu odrednicu identitetskog karaktera.

Radomir Konstatinović u svom epohalnom djelu „Filozofija palanke“, pisao je o tom palanačkom sindromu srpskog maroda da stalno glumi ulogu žrtve. A taj sindrom je uvijek zasnivan na nepristajanju na građansko društvo, u kojem dijele prava i obaveze sa drugim narodima i opśednutošću da stvaraju svoje nacionalne zabrane koje bi uređivali po svom nacionalnom i vjerskom radikalizmu. Čak su ugroženi i u Crnoj Gori, u kojoj obnašaju vlast, što je svojevrsni fenomen. A sve zato što, i pored ogromnih napora da svedu crnogorski identitet na statističku grešku, nikako im ne uspjeva da preume Crnu Goru u „srpsku Spartu“. Zato se i udara u konstitucionalni građanski karakter crnogorskog društva, sa idejom da se uvede kategorija konstitutivnih naroda, čime bi se Crna Gora izdijelila na nekoliko nacionalnih entiteta. Nešto slično BiH. Čak su srpski predstavnici ušli u pregovore sa svojim ontološkim neprijateljima, kako smatraju nacionalne manjine, kako bi marginalizovali Crnogorce i njihov uticaj. 

Za takve namjere dolazi im svesrdna podrška iz Beograda. Sve češće i češće se govori o fragmentaciji Crne Gore i uvođenju konstitutivnih naroda, kako bi se, tobože, zaštitio srpski narod od ugroženosti. Beogradski pseudoistoričar Čedomir Antić, zagovara srpske autonomije, pominje „staru Hercegovinu“, nekadašnji turski vilajet u doba Otomanske imperije, sa centrom u Nikšiću, koji po potonjem popisu, u srpskoj režiji, ima 60% Crnogoraca, zatim Herceg Novi i Sutorinu, ... Pošto govore o vlasništvu Republike Srpske vjekovima nad Sutorinim, nije jasno kad je to Republika Srpska, koja postoji od Dejtona 1995. godine, bila vlasnik Sutorine? Opet, ako misle na BiH, da li misle na period Otomanskog carstva ili austrijske okupacije? Treba li ih podśećati dokle su sezale granice Duklje i kasnije Zete? Treba li mi da pjevamo „mi nećemo ništa novo, samo carstvo Bodinovo“? 

A da „srpski svet“ neće nestati kao imperijalna ideja padom sadašnje Vučićeve vlasti u Srbiji, govori i čuveni „vidovdanski sabor“ u organizaciji pobunjenih studenata, na kojem su se pojavili govornici koji su oživljavali aspiracije Srbije čak iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Kao da u Srbiji nacionalni naboj nije dostigao tačku pucanja u škole se uvode tzv. nacionalni udžbenici, koji bi trebalo da još malo pojačaju nacionalni sentiment mladih. Bez ikakve sumnje to neće ostati bez uticaja u Crnoj Gori, jer je stara istina da su konvertiti veće Pape od samog Pape. 

„PRST U OKO“ HRVATSKOJ

Kako bi pokazali da su veći Srbi od Srba u Srbiji, u Crnoj Gori se institucionalno reagovalo na jasenovačke žrtve, za razliku od Srbije. Vraćanjem poltronske politike prema Beogradu, iz Crne Gore se zaoštravaju odnosi sa Hrvatskom. Malo nam je bila bruka sa agresijom na Konavle i Dubrovnik. Nije bila dovoljna tradicija prve pomorske škole krajem XVII stoljeća u Perastu, koju je otvorio pomorski kapetan Marko Martinović, ili brod Splendid Iva Vizina prije dva stoljeća, koji je oplovio maltene čitav svijet, ili tradicija Bokeljske mornarice, nego se na grb mornarice morao staviti školski brod „Jadran“, oko kojeg se Crna Gora spori sa Hrvatskom? Namjerno se zaoštravaju odnosi sa Hrvatskom, sa kojom je Crna Gora uspostavila prijateljske odnose u vrijeme predavgustovske vlasti. U čemu je razlog preganjanja oko broda „Jadran“? Je li to laž da su „Jadran“ gradili Karađorđevići? No, istina je da je taj brod rađen u Njemačkoj 1933, da je gradnja finansirana donacijama, da su ga za vrijeme rata koristili Italijani i da je samo bio remontovan u Tivtu 1949. o trošku savezne države. Niti pripada Hrvatskoj, niti Crnoj Gori. Može biti samo predmet sukcesije. Ali, najmanje što treba Crnoj Gori jeste guranje „prsta u oko“ Hrvatskoj stavljanjem „Jadrana“ na mornarički amblem crnogorske mornarice. 

Epizoda sa „Jadranom“ je samo još jedan dokaz da su Demokrate pravi nasljednici politike jedinstvenog DPS-a iz devedesetih godina prošlog stoljeća, politike Miloševića i Momira Bulatovića. Nije nimalo slučajno što se predstavniku iste te politike, odgovornom za deportaciju bošnjačkih civila iz Crne Gore Republici Srpskoj, čija sudbina je unaprijed bila poznata, dodijeljuje ulica u Podgorici. 

Ne sporeći da je Oluja, iako sasvim legitimna vojna operacija hrvatske vojske, proizvela žrtve i ogroman egzodus srpskog naroda iz Hrvatke, reakcije mnogih žestokih „protivnika etničkog čišćenja“ srpskog naroda me ćeraju da se zapitam da li bi sa istim žarom osuđivali progon 800.000 Albanaca sa Kosova i imali istu vrstu sućuti za Albance da je Milošević uspio u svom naumu? Odgovor svi znate!

Dočekali smo da nas ponavljač u gimnaziji, kao čelnik eparhije crkve suśedne zemlje, uči istoriji, da nas tješi kako je pobjeda na Vučjem Dolu utjeha za poraz na Kosovu polju, iako sumnjam da je kao đak nikšićke gimnazije znao kad se desila kosovska bitka. Dospjeli smo da nas ponavljači i kupljene diplome uče istoriji, da nam tumače da su pop Macá, pop Šiljak, Joanikije Lipovac, Pavle Đurišić, Bajo Stanišić, Đorđije Lašić, Draža Mihailović, Nikola Kalabić, ... temelj našeg identiteta i poltičkog habitusa. Ili spomenik Blagoju Jovoviću?! E pa, neće da „bidne“, da vam prevedem na jezik koji najbolje razumijete.