Je li Krsto što mu zbore

Ovih je dana pravu buru na društvenim mrežama izazvalo saopštenje Antifašista Cetinja u kojem se traži uklanjanje murala Krstu Popoviću na Cetinju.

Krsto Popović je, zahvaljujući svojoj ulozi u Božićnom ustanku i gerilskome ratu koji je uslijedio, 90-ih godina XX vijeka postao istinska ikona suverenističkog pokreta. Njegovu kontroverznu ulogu tokom Drugog svjetskog rata, poklonici suverenizma, pak, ili su izbjegavali ili relativizovali.

Adžić: Krstu Popoviću je mjesto na Cetinju

Adžić: Krstu Popoviću je mjesto na Cetinju

Rat na društvenim mrežama, međutim, ovih je dana uveliko izašao iz zone puke relativizacije i zapljusnuo nas snažno istorijskim negacionizmom. Naime, u namjeri da po svaku cijenu ikonički lik Krsta Popovića sačuvaju netaknutim, njegovi poklonici su krenuli u kontraofanzivu, ne samo relativizujući njegovu ulogu u Drugome svjetskom ratu, već ulazeći u opasnu zonu revizionističkih tumačenja u kojima je Krstova kolaboracija prikazana kao lično žrtvovanje u cilju spašavanja Katunske nahije od „Pavla Đurišića i Save Kovačevića“. 

K tome, današnja je Crna Gora, u tim tolkovanjima, Krstova, a ne ona koju su stvarali komunisti, koji su, po ovim dozlaboga nakaradnim tumačenjima, završili u Šešeljevom zagrljaju. Nešto je u ovim aistorijskim tumačenjima postavljeno ukrivo, pa bi valjalo u cijeloj priči isključiti emocije i uključiti argumente.

Krenimo redom. Za naš odnos prema događajima iz Drugog svjetskog rata ključno je pitanje kako percipiramo Trinaestojulski ustanak i iz njega proizašli otpor okupacionim snagama. Ako Trinaestojulski ustanak, kako to proishodi i iz Ustava Crne Gore, smatramo pozitivnom istorijskom tekovinom, emanacijom slobodarskih tradicija crnogorskoga naroda, onda možemo ići dalje. 

Ako ga pak smatramo nacionalnom katastrofom, ja svakako nijesam sagovornik za dalju priču. Elem, ako je Trinaestojulski ustanak ono u što se kunemo kad god spomenemo antifašizam, onda treba raščistiti jednu stvar. U Crnoj Gori nijesu postojala dva, tri, četiri ili pet pokreta otpora okupatoru. Postojao je samo jedan. Istorijske su prilike udesile da je taj jedan pokret otpora, uza sve to i antifašistički, vodila Komunistička partija Jugoslavije. 

Nije ovo, dakle, nikakav zaključak autora koji je zatočenik komunističke propagande, nego jednostavna i lako provjerljiva istorijska činjenica. Ako je postojao samo jedan pokret otpora, postavlja se dalje pitanje protiv koga su onda ratovale i za čiji interes druge domaće vojne formacije. Odgovor je makar u Crnoj Gori jednostavan – te su formacije uglavnom organizovane od strane okupatora s ciljem obračuna s jedinim antifašističkim pokretom otpora. 

Možda se meni lično to ne dopada, ali činjenica je da se Krsto Popović tokom Drugoga svjetskoga rata vojno aktivirao na podsticaj okupatora, da je pripadao kvislinškoj vojnoj formaciji (pristajući da bude u istoj vojnoj strukturi s Blažom Đukanovićem, Bajom Stanišićem, Pavlom Đurišićem...), da je primao direktive od okupatora i da je ratovao jedino protiv partizana. 

Da ne bi bilo zamjerke da se za ove sudove oslanjam na „pristrasnu“ jugoslovensku istoriografiju iz ere socijalizma, ovđe ću citirati izvještaje iz Glasa Crnogorca koji je u realnom vremenu svjedočio o djelovanju Krsta Popovića u Drugome svjetskom ratu.

1. Neoficijelno glasilo okupacionih vlasti Glas Crnogorca u vanrednom izdanju od 10. 3. 1942. donosi vijest pod naslovom „Zbor aktivnih i rezervnih oficira na Cetinju“. Jedanaest je mjeseci otkako je Crna Gora okupirana od talijanskih trupa i devet otkako je podignut ustanak protiv okupatora. Jesmo li saglasni da je to jedan od najvažnijih datuma nove crnogorske istorije? Ok. Da vidimo, onda, što se to dešava u velikoj Sudskoj sali Vladina doma devet mjeseci nakon što je podignut ustanak nakon čega su uslijedile okupacione represalije. Jesu li se aktivni i rezervni oficiri pred nosom okupacionih vlasti okupili da dignu novi ustanak? Iz izvještaja koji prenosi Glas Crnogorca zbor je bio lijepo pośećen i okupio viđene glave. Glavni je govornik đeneral Blažo Đukanović i evo što je tom prilikom saopštio, ako je vjerovati novinskome izvještaju: „Zbor je otvorio đeneral g. Đukanović, i u jednom povećem govoru iznio cilj sastanka, naglašujući potresno a u jednom momentu i u jecaju nesreću našega naroda, koja ga je postigla od izvjesnih njenih sinova. Pita se dali se takvo zlo može više snositi, može li se mirne duše gledati tragedija našega naroda. Zaključuje da bi to bio zločin, zato poziva sve od reda prisutne, da o tome dobro promisle.“ Potom Đukanović referiše okupljenoj družini da je vodio „dramatičan razgovor s g. Guvernerom Crne Gore“. Riječ je, dakako, o talijanskom okupacionom vojnom guverneru Pirciju Biroliju. Biroli je Đukanovića obavijestio da ima naređenje da likvidira „komunistički pokret u Crnoj Gori“. Đukanović je upitao Guvernera može li on još jednom pozvati „naše zavedene sinove“ na predaju i Guverner je pristao. Zatim je Đukanović okupljenim oficirima skrenuo pažnju na lojalni „rad i držanje okupatorskih vlasti“ i naglasio da su „nas naša nebraća u šumi zavazda obrukali pred svijetom, kad su jednom takvom okupatoru iznenada i mučki zaboli nož u leđa, što nikada nije bilo u tradiciji našega junačkoga naroda“. Potom je Đukanović okupljenima predstavio pukovnika Stanišića i kapetana Jovovića koji su navedeni kao istaknuti primjer obračuna s komunistima. Na kraju skupa, na opštu želju prisutnih za komandanta snaga koje je očito organizovala talijanska okupaciona uprava izabran je đeneral Đukanović. Izvještaj završava ovom rečenicom. „Glavna komanda nad Katunskom nahijom povjerena je od svih prisutnih brigadiru g. Krstu Popoviću.“ Da sad rezimiramo: grupa crnogorskih oficira okuplja se na inicijativu okupacionog guvernera usred talijanske okupacije i koga definiše neprijateljem – one koji su podigli ustanak 13. juna 1941. Onaj ustanak koji mi danas slavimo kao Dan državnosti. A kako se u teoriji i praksi nazivaju oni koji pod patronatom okupatora ratuju protiv ustanika? I ključno pitanje – otkud sad Krsto Popović u društvu Blaža Đukanovića, Baja Stanišića i Jakova Jovovića? Možda su ga birali u odsustvu jer, znamo valjda to, da je stari brigadir zbilja prisustvovao ovoj kolaboracionističkoj seansi, zasigurno bi lupio šakom o sto i prozborio: „A nećete, paśe pogani! Opet biste da prolijevate krv crnogorsku za tuđi račun. Oficirska čast ne dozvoljava mi da pljunem na zakletvu koju sam položio mojoj otadžbini! Krvario sam za pravo, čast i slobodu Crne Gore braneći je od srpskoga okupatora, ma ću je branit i od talijanskoga, ližisani, ništarobe i svačija prćijo!“ Hitno bi, potom, bio sproveden u Bogdanov kraj, a već śutradan bi ga okupacione vlasti za primjer građanstvu objesile na Balšića pazaru. 
2. Glas Crnogorca od 14. 3. 1942. donosi izvještaj o novome zboru aktivnih i rezervnih oficira održanom 12. 3. u Zetskome domu s kojega su donešene i rezolucije. Nakon što je ponovio o čemu je razgovarao s Birolijem, Đukanović referiše kako je pao dogovor da se protiv ustanika povede oružana borba. Za komandanta je potvrđen đeneral Đukanović, a za komandante sektora brigadir Krsto Popović i pukovnik Bajo Stanišić „koji već sprovode akciju na terenu“. Da brigadir Krsto Popović nije otet ili obješen kako bi pomislio svaki istinski rodoljub, nego dobrovoljno pristao da se potčini vojnoj formaciji koju je organizovao okupator s ciljem likvidacije pokreta otpora, potvrđuje i crtica objavljena u istome broju okupacionoga lista s njegovim imenom u naslovu: „Poznati vitez i vojskovođa, dugo se lomio, mučio i preživljavao duševni bol gledajući svoj narod, koji svakim danom sve više propada. – Poručivao je, pregovarao, pisao, molio i preklinjao da se smiri – ali sve uzalud! – Tonuo je u svoje duboke misli tako, da često nije osjećao prisustvo najboljeg prijatelja... Njegovo plemenito srce nije tražilo ni kap krvi crnogorske... Ali, kada sve nije pomoglo, a cjelokupan naš narod došao u pitanju: biti ili ne biti – probudi se u njemu stari vitez. Odbaci sve predrasude i jeknu kao ranjen lav: Naprijed za spas naroda. Na njegov glas pohita sa svih strana divni katunski soj, potomci svojih slavnih predaka, i drugi rodoljubivi Crnogorci. Njegov barjak, danas već kao oluja prelazi iz sela do sela i donosi pozdrav i spas svakom čestitom bratu Crnogorcu.“ Nemir i neporedak, dakle, nije izazvala strana vojna okupacija, no oni Crnogorci koji su digli ustanak protiv nje. A mir i poredak postići će se kad ustanak i ustanici budu očišćeni i likvidirani. Za taj cilj, osim svojih snaga, okupacioni guverner Pircio Biroli angažovao je i lojalne mu oficire. Među njima, kako vidimo, i Krsta Popovića, kojemu je nadređeni komandant Blažo Đukanović! Zbilja ne znam kakav neuronski spoj treba da se desi pa da neko ko sebe smatra antifašistom poriče ove istorijske činjenice, pa još pride opravdava klasičnu kolaboraciju formulacijama o brizi za narod. Krsto Popović je prećutao Trinaestojulski ustanak, ni metka nije opalio na okupatora, ali se odazvao pozivu tog okupatora da ruku pod ruku s Bajom Stanišićem i Pavlom Đurišićem „čisti“ predati mu teren od jedinog pokreta otpora okupatoru. Dragi moji prijatelji, ma što da je prije toga uradio, a uradio je mnogo toga hrabrog i čestitog, Krsto Popović je izabrao pogrešnu ultimu.
3. Glas Crnogorca u vanrednom izdanju od 17. 3. 1942. u članku pod naslovom „Uspjesi na sve strane“ s nadnaslovom „Crnogorski nacionalni pokret“ izvještava o uspjesima tzv. Narodnog fronta u borbi protiv ustanika, pa uz vijesti o uspjesima Baja Stanišića u „čišćenju“ Bjelopavlića, uz informaciju da je dio Ćeklića pristupio vojsci Krsta Popovića daje i ovu vijest: „Juče 15. o. mj. g. Popović pošao je u pravcu Cuca. Predstraže njegovog odreda došle su u dodir s predstražama partizana i poslije kratkog prepucavanja, partizani su se povukli.“ 
4. U izvještaju od 28. 3. 1942. pod naslovom „Pad Simunje i Cr. Vrha“ opisan je sukob vojske pod komandom Krsta Popovića s partizanima, a u zaključku se veli: „Rezultat ove prve odlučne akcije đenerala Popovića i komandira Vukovića bio je: zauzimanje Simunje i Crnog vrha, za par časova i bez ijedne žrtve na strani nacionalnih četa. Partizani su imali brojne gubitke, ali su uspjeli da svoje mrtve i ranjene odnesu sobom. Prema ovim prvim rezultatima može se pouzdano reći da će đeneral Popović za kratko vrijeme postići svoj zadatak: oslobođenje Katunske Nahije.“
5. Evo i izvještaja Glasa Crnogorca od 18. 4. 1942. „Na dan 17. ov. mj. đeneral Krsto Popović sa svojim nacionalnim trupama imao je jak sukob sa komunistima na Rovine, Trnjine i Uble Čevske. Komunisti su do noge potučeni, razbijeni i natjerani u bjegstvo, ostavivši na terenu tri ranjena, dok su ostale mrtve i ranjene oko 80 odnijeli sobom u pravcu ka Hercegovini.“
6. Da ne bih nabrajao dalje uspjehe na terenu pukovnika Baja Stanišića, kapetana Pavla Đurišića i brigadira Krsta Popovića koje Glas Crnogorca iz broja u broj notira pod zajedničkim naslovom „Crnogorski nacionalni pokret“, citiraću još samo dva ilustrativna izvještaja. U opisu uspjeha koje je Popović postigao u borbi s partizanima u Katunskoj nahiji objavljenom 9. 5. 1942. godine ističe se: „Dana 7 ov. mj. italijanski komandant divizije, đeneral Pedracoli, došao je na Čevo, da se sam uvjeri o stanju na ovom frontu, i posjeti đenerala Popovića. Đeneral Pedracoli bio je više nego zadovoljan sa rezultatima akcije g. Popovića, čestitao mu više puta na postignutim uspjesima i obećao mu svu moguću potporu. Komandanti su se najzad srdačno oprostili, kao prijatelji i ratni drugovi, a njihovi ratnici, italijanski vojnici i crnogorski nacionalisti, priredili su im spontane ovacije.“ U broju od 12. 5. 1942. u članku pod naslovom „Katunska nahija oslobođena“ čitamo: „Kao što smo objavili u prošlom broju, nacionalne trupe đenerala Krsta Popovića, uz potporu italijanske artiljerije, završile su frontalnu borbu protiv komunista u Katunskoj nahiji konačnim porazom komunista i oslobađanjem ove nahije od njihove svirepe vlasti. U nedjelju, 10. ov. mj., đeneral Popović došao je na Cetinje, gdje ga je dočekao veliki broj njegovih prijatelja i poštovalaca, koji su mu čestitali na uspjehu; a zatim je došao u Diviziju, gdje je vratio posjetu đeneralu Perdacoli, koji mu je ponovo čestitao završetak operacija i dao uputstva za dalji rad na terenu, nakon čega se đeneral Popović, po podne, vratio na Čevo. Skroman, kao i uvijek, đeneral Popović nije htio da dade ma kakvu izjavu, samo je naglasio da za svoj uspjeh ima da zahvali hrabrosti i izdržljivosti svojih vojnika, njihovim komandnim oficirima i junaštvu i iskrenoj saradnji i potpori italijanskih vojnika i oficira, koji su na ovom frontu išli rame uz rame sa njegovim vojnicima, iskreno i požrtvovano, kao pravi prijatelji i ratni drugovi.“ Dodajmo još samo jedan članak iz vanrednog izdanja Glasa Crnogorca od 30. jula 1942. godine u kojem je objavljen proglas predśednika „Crnogorskoga nacionalnog pokreta“ Blaža Đukanovića iz kojeg saznajemo da je ustanova koju zastupa potpisala sporazum s vojnim guvernerom okupacionih snaga Pircijem Birolijem a iz kojeg Đukanović kao prvu tačku izdvaja ovaj zadatak: „Provesti beskompromisnu borbu protiv komunizma i komunista u Crnoj Gori i za svagda onemogućiti njihovu razornu akciju.“ U tu svrhu formirana su tri „leteća odreda“ na čije je čelo Đukanović imenovao Pavla Đurišića, Baja Stanišića i Krsta Popovića.

O čemu nam ovđe zapravo svjedoče članci objavljeni u svega nekoliko mjeseci u kvislinškome Glasu Crnogorca? Pa svjedoče o nemiloj činjenici da je Krsto Popović u Drugom svjetskom ratu bio saradnik okupatora. Iz njih vidimo da se vojno angažovao na podsticaj okupacionoga guvernera, da je stupio u vojnu formaciju u kojoj su se našli njegovi nekadašnji ljuti neprijatelji, a da je jedini zadatak te formacije bio gušenje pokreta otpora. Kao član Privremenog vođstva Crnogorske federalističke stranke, Popović se i tokom njemačke okupacije, nakon što je njegova brigada rasformirana, našao u društvu koje je podržavalo rad kvislinške Narodne uprave u borbi za uništenje „i potonjeg pripadnika jevrejsko-komunističke organizacije“. 

Krsto u Drugom svjetskom ratu, nažalost, nije ratovao protiv okupatora kao 1918. godine, nego je odabrao da mu služi ratujući protiv svojih sinova. Priče da se uloge kvislinga prihvatio iz najplemenitijih pobuda da sačuva narod od stradanja, ne mogu oprati njegovu biografiju niti izmijeniti istorijsku činjenicu da je u Drugome svjetskom ratu ratovao isključivo na strani okupatora. Uostalom, osnovno je opravdanje svih revizionističkih narativa da su kolaboracionisti čuvali svoj narod, bilo da se odazivaju na Vidkun Kvisling, Filip Peten, Dragoljub Mihailović ili Milan Nedić. To, naravno, ne znači da ne treba temeljnije osmotriti cijeli kontekst istorijskih zbivanja te epohe, uključujući i pitanje tzv. lijevih grešaka. 

A kad se osmotri istorijski kontekst, treba reći i ovo: uprkos nesumnjivoj kolaboraciji Krsto Popović i njegova Lovćenska brigada ipak se ne mogu izjednačavati s četnicima s kojima su jedan dio rata bili u savezništvu. Krstov pokret nije imao program etničkoga čišćenja niti je, koliko je poznato, učestvovao u masovnim zločinima nad civilima. 

Naprotiv, tamo đe je Popović kontrolisao teritoriju, desilo se najmanje zločina pa su i simpatizeri NOP-a bježeći od četničkoga terora nerijetko utočište nalazili na njegovoj teritoriji. Izvjesno je da savezništvo s okupatorom i četnicima nije bilo ideološko, već dio ratne strategije. Opterećen srpskim zločinima iz perioda nakon okončanja Prvoga svjetskog rata, Popović je imao bojazan da se isto ne ponovi i tokom Drugoga svjetskog rata. 

To su, kako se dȃ zaključiti iz dostupnih izvora, bili njegovi ključni motivi za kolaboraciju, pa je njegova čvrsta lojalnost ideji obnove Crne Gore u tim istorijskim okolnostima postala njegova istorijska kob. Da je njegova kolaboracija bila bezrezervna, svakako ne bi zabranio svojim vojnicima da idu na Neretvu i poveo agitaciju protiv te akcije niti bi četnici 1944. godine otpočeli s likvidacijom njegovih pristalica, nazivajući ih „legalizovanim komunistima“. 

Na kraju – gotovo kompletni borački a i oficirski sastav njegovih pristalica prešao je u NOP, što je vrednovala i komunistička istoriografija. Krsta Popovića to uveliko razlikuje od Nedića, Petena i Kvislinga, jer Popović nije bio na čelu marionetske državne uprave koja je sprovodila Holokaust. To ga, međutim, ne abolira od saradnje s okupatorom.

I tu je važno podvući jasnu crtu – ako baštinite Trinaesti jul i nasljeđe antifašizma, ne možete opravdavati Krstovu kolaboraciju u Drugome svjetskom ratu. To nije stvar simpatija prema komunistima. To je etička zakonomjernost. Pa odlučite – ili Ljubo Čupić ili Krsto Popović. Međuopcije nema.