Joanikije, mlad majore!

Grdno je vrijeme došlo kad ponavljači hoće da uče odlikaše, kad oni bez znanja žele da podučavaju ili kad ljudi obučeni u mantije isijavaju laži i slave istorijsko zlo i zločince.  

Da, mučno je vrijeme došlo kada na tronu Svetog Petra Cetinjskog, tvorca moderne Crne Gore, sjedi mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Jovan Mićović.  

Ne samo zato što je na čelu Mitroplije čovjek koje ne priznaje Crnogorce. Nije ni prvi, a neće biti ni posljednji iz Crkve Srbije, to je očito uslov Beograda za napredovanje u crkvenoj službi. Muka je kad o crnogorskoj istoriji priča ponavljač iz nikšićke gimnazije ,,Stojan Cerović“, student koji nije uspio da završi filozofski fakultet u Beogradu punih 35 godina.  

Da, sve je to Jovan Mićović. Uprkos tome - ili baš zbog toga - napredovao je u crkvenoj hijerarhiji, iako njegov prethodnik Amfilohije nije baš cijenio Joanikijevo obrazovanje.  

Ali, korona je presudila: mitroplit Amfilohije je prošlost, mitropolit Joanikije sadašnjost. I valjda zbog mitropolitske krune na glavi, Joanikije misli da mu položaj daje pravo da cijeni i ocjenjuje sve, i to kroz suženu vizuru svetosavske ideologije. Juče se to najbolje viđelo u Doljanima.   

Sakriven od šire javnosti, koja je bila zabavljena svađama oko sporazuma sa Emiratima, Joanikije Mićović je sa svojim sveštenicima u crkvi u Doljanima obilježavao ,,osamdesetogodišnjicu proboja jasenovačkih logoraša“. Uz zornu podršku predsjednika crnogorske skupštine Andrije Mandića, ali srpskog ambasadora Nebojše Rodića, bivšeg šefa Vučićeve BIA.   

Kakve veze ima ustaški logor Jasenovac sa Crnom Gorom, osim što je Skupština Crne Gore pod komandom Andrije Mandića usvojila famoznu Rezoluciju o Jasenovcu?  

E, Joanikije je objasnio. Našao je uporište zbog čega treba da cjeliva Jasenovački krst, spravljen i okačen za tu priliku u crkvi u Doljanima. Mitropolit srpske crkve kaže da je u Jasenovcu nastradao jedan veliki heroj. Ili, kako bi to rekao srpski sveštenik: ,,Čovjek koji oslobodio Berane i cio śeverni kraj i zaštitio nejač srpsku od saradnika okupatora da ih ne pokolju“.  

Dok je govorio, Joanikiju Mićoviću nije zadrhtao glas, nije pokazao ni trunku preispitivanja, zeru savjesti  dok je pričao o heroju koji je spasio srpsku nejač u Beranama.  

A govorio je - vjerovali ili ne - o Pavlu Đurišiću, četničkom komandantu i četničkom koljaču?!  

Istina je, Pavle Đurišiću je Jasenovac bio posljednje svratište. Ali, četnički vojvoda nije bio logoraš. Ne, njega je put izdaje doveo do Jasenovca: kada je, kao bivši italijanski kolaborant sa 12.000 četnika bježao, prateći svoje nove saveznike Njemce ka Sloveniji, Đurišić i njegovi su sklapali sporazume i  sa Pavelićevum ustašama i Sekulom Drljevićem.  

Pokušao je očajnički Đurišić da ih izigra, da bi na kraju bio izigran, ostavljen od đenerala Draže Mijailovića i ostalih četnika, razoružan u Staroj Gradiški i ubijen u Jasenovcu, najvjerovatnije 21. aprila 1945.  

Osamdeset godina kasnije, baš je tog čovjeka – koji je javno sarađivao sa Italijanima fašiste Pircija Birolija, Njemcima naciste Hermana Nojbahera, prvog saradnika Draže Mihailovića – Joanikije Mićović je izabrao kao crnogorsku vezu, tobožnji simbol crnogorske veze sa logorom Jasenovac.  

Kakvo je to ruganje istoriji! I kakav je to sraman pokušaj lažiranja istorije, praviti od četničkog koljača - zaštitnika srpske nejači.  

,,Operacije su izvedene tačno po naređenju i izdatoj zapovesti...Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena da nijedan njihov dom nije ostao čitav. Sva imovina je uništena sem stoke, žita i sena... Za vrijeme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti...“

Ovo je dio izvještaja koji je četnički vojvoda Pavle Đurišić poslao četničkom koamndantu Draži Mihailoviću, 13. februara 1943. godine. Bilo je to mjesec od pokolja u Bijelom Polju i okolini, i koji dan nakon četničkog klanja Muslimana iz Pljevalja, Čajniča i Foče... Po brojanju samog Đurišića poklano je više od 9.200 uglavnom žena, đece i staraca.  

I to je, prema ocjeni mitropolita srpske crkve – junak iz Drugog svjetskog rata? Da što znaju o istoriji, Joanikije i njegovi sveštenici su trebali da poljube, umjesto tobožnjeg jasenovačkog krsta, neku repliku onog gvozdenog kojim je Hitler odlikovao Đurišića za služenje nacizmu.  

Ali, ne, Joanikijev nastup nije plod neznanja. Mitropolit srpske crkve  programski promoviše fašizam kao vrijednost. To je nastavak slavljenja idologije krvi i tla, ideologije ,,srpskog sveta” po ideji Ilije Garašanina. Uostalom, prije dvije decenije, dok je bio živ Đedo, Crkva Srbije je proglasila, upravo na Amfilohijev prijedlog, za srspke svece zločince Macu Vukojičića i Obrada Šiljka, sveštenike krvavih ruku.   

Joanikije je juče samo nastavio ono što je započeo Amfilohije: učenje revizije istorije.  

Ali ovđe nije problem samo u onome što je Joanikije govorio. Veći je problem što je većinska Crna Gora ćutala na veličanje fašizma. Baš kao nedavno u Nikšiću kada su članovi Demokratskog fronta proslavljali opstanak Marka Šubare Kovačevića uz četničke zastave i pjesme.  

Zašto Crna Gora ćuti? Zbog čega niko iz crnogorskih građanskih stranaka nije podigao glas, zbog čega šutnja nevaladinih organizacija?   

Crna Gora ne smije zaboraviti Trinaesti jul, istoriju antifašizma, jer ako to zaboravi – nestaće sa geografske karte, kao i 1918. godine. Jer, stara je istina:  ko zaboravlja prošlost, osuđen je da je ponavlja.