Mandićevo pomirenje po Frankovom receptu

Piše: Jelena Šušanj

Godine 1940. Francisko Franko, fašistički španski diktator, započeo je izgradnju megalomanske grobnice-spomenika, koja je građena i dopunjavana gotovo dvadeset godina, navodno s ciljem pomirenja svih žrtava građanskoga rata 1936–1939. Dok je Franko učvršćivao svoju diktaturu, spomenik nazvan Dolina palih bio je instrument za građenje narativa o bratstvu, zajedništvu i, naravno, pomirenju.

Grobnica je izgrađena u stijeni, iznad nje stoji ogroman krst, a u nju su prenešene kosti gotovo 34000 ljudi, uglavnom frankista. Vremenom je Franko „dopuštio“ da se u nju donesu – bez znanja i dozvole porodica – i kosti republikanaca, isključivo katolika, koji su živote izgubili boreći se protiv Franka i njegove diktature.

Dolina palih bila je inspiracija Franju Tuđmanu da od Bogdanovićeva Kamenoga cvijeta na Jasenovcu poželi napraviti spomenik svim žrtvama Drugoga svjetskoga rata.

Franjo Tuđman je hvalio Frankovu ideju da zajedno sahrani kosti žrtava fašizma i komunizma uz obrazloženje: „Samo na temelju te vrste izmirenja može se doći do demokratskog društva u kojem više nema zaraćenih strana. Trebalo bi izgraditi spomenik za sve žrtve rata i konačno shvatiti da su sve to bile posljedice povijesne situacije.“ Bilo je to juna 1990. godine. Pa je, na primjer, i 1992. godine tvrdio da je „hrvatski narod doživio žrtve i na jednoj i na drugoj strani. I predstavnici tog naroda su činili te žrtve i na jednoj i na drugoj strani“, ali i da „u Jasenovcu nisu bile samo žrtve palog režima NDH, nego i žrtve koje su na kraju Drugog sv. rata i poslije Drugog sv. rata počinjene od komunističkog režima.“

Zvuči poznato?

Juna 2026. godine Andrija Mandić s čela Skupštine Crne Gore u Kamniškoj Bistrici poručuje: „Ne može se graditi zdrava budućnost na ćutanju. Ne može se tražiti bratstvo ako se bratu ne prizna bol. I ne može država biti pravedna ako zaboravi svoje stradalne građane, ma kako se oni zvali, kojoj vojsci pripadali, kojom se idejom vodili ili kakvu sudbinu nosili.“

O pomirenju je odlučio da govori i 13. jula u prajm tajmu Prvoga programa RTCG, izbjegavajući odgovore na većinu voditeljevih pitanja. Njegovo oktroisano pomirenje antifašista i fašističkih kolaboracionista donosi riječima: „Ne možete da imate različite pristupe. Morate da imate jedinstvene pristupe.“

Pošto nam je krajnje autoritarno s osmijehom propisao kako moramo misliti, pa i više od toga – kako se smije misliti, ponudio nam je Mandić bezuslovno pomirenje, baš poput onoga ujedinjenja 1918. godine. U tome pomirenju ukidaju se moralne razlike i istorijske istine, bez kritičkoga sagledavanja činjenica. Jednostavno – novi narativ je pomiriteljski, pa se vi sad pokušajte suprotstaviti pomirenju.

Slijedi prikladan primjer: „Sa ove distance ne znate koga više da žalite: ili one koji su bili u partizanskim jedinicama i ubijali svoje rođake, a posle do kraja života živjeli u traumama, mnogi od njih. Znate li kakve su oni časove proživjeli razmišljajući o tim mladim ljudima, njihovim vršnjacima koje su ubijali tamo u nekim rupama? Nije to lako nositi! Nije to lako psihički izdržati!“

Svaka komparacija mora imati makar dva elementa – ako trebamo žaliti nekoga više od nekoga drugoga, moramo znati koga poredimo, koga sve žalimo. Mandićeva je rečenica ostala gramatički nedovršena, ali je ideološki i te kako dovršena.

Mandić ide na afekat – rupe, vršnjake, ubistva, traume, a konteksta ni u naznakama. Ne pomenuvši fašizam, osoba koja je dan ranije uzvikivala „antifašizam uvijek i svuda, totalitarizam nikada više“ u intervjuu na javnome servisu nudi samo jedno „ili“.

Pošto je partizane iz borbe za slobodu smjestio u „tamo neke rupe“, pošto je kolaboracioniste familijarizovao u „rođake“, te pošto je mlade borce protiv okupatora pretvorio u ubice vršnjaka, Mandić glumi snažno razumijevanje za psihičke traume koje je ta omladina proživljavala (insistiranje na mladosti olakšava njihovo predstavljanje kao tragično zavedenih ljudi). Saradnja s okupatorom ukida se, a rat postaje privatna porodična tragedija. Za sile Osovine i njihove lokalne bradate pomagače s kokardama u ovoj krvavoj bajci nema mjesta. Trinaestojulska revolucija pojela je svoju đecu i rođake, jer neprijatelja izgleda nije ni bilo. A i svi koje su partizani ubili po prirodi su stvari bili nevini.

Pa dalje veli samolegitimišući se: „E ja sam čovjek koji je zajedno sa političkom opcijom kojoj pripada pristupio da ne treba da se vraćamo u prošlost, prošlost ostavimo istoričarima, posebno da se ne vraćamo u totalitarne režime i da ne hvalimo kako je to bila neka veličanstvena borba.“

Nećemo, stvarno, Vojvodo, ako ti već tako kažeš, hvaliti borbu u kojoj je jedan mali i okupirani prostor izgradio jedan od najsnažnijih pokreta otpora u porobljenoj Evropi. Ne, nije to bila veličanstvena borba. Kao što ni ovo sve što samo u jednome pasusu od nekolika minuta izdeklamova Mandić nije bavljenje prošlošću.

Što Mandić zapravo radi u ovome pasusu: u blender meće antifašističku borbu partizana u Drugome svjetskome ratu i poratni jednopartijski sistem, na koji način teži kroz kasniji autoritarizam retroaktivno oduzeti legitimitet ranijoj borbi protiv fašizma.

Istorija se ponekad može lijepo svesti na parole. Jedna od najtačnijih kazuje da su ustaše i četnici zajedno bježali. A svi znamo da se istorija ponavlja

Iza njegovoga „ne treba da se vraćamo u prošlost“ zapravo stoji „ne treba se vraćati onoj prošlosti u kojoj je antifašistički pokret imao oslobodilački i državotvorni legitimitet“. On će nam odguslati kakva je prošlost stvarno bila i to radi već u narednoj rečenici: „Vi danas vidite po Crnoj Gori koliko je jama punih nevino poubijanih ljudi koje su neki revolucionari bacili po tih jama. To su strašni momenti. Bila je borba za vlast. Surova, nemilosrdna borba za vlast.“

I tako je ratnu borbu protiv fašizma uokvirio u poratnu borbu za vlast. To su strašni momenti! A na kraju dobri stari ŠBBKBB – što bi bilo kad bi bilo da partizani nijesu postojali i da se niko nije ni usprotivio Njemcima:

„I sve da nije bilo tih naših borbi nesrećnih, sve da nije bilo tih stradanja, tih veličanstvenih izmašaja i domašaja ljudi koji su pokazali neviđeno herojstvo, Jugoslaviju bi na kraju napustile te jedinice kao što su je i napuštile, otišle bi, vratile bi se da brane Njemačku, mi bi ostali, možda bi ostali sa jednom drugačijom i ekonomijom, ostali bi sa drugačijim državnim uređenjem i ja često govorim o tome da nije bilo komunističke revolucije, mi bi možda 51. godine pristupili Zajednici za ugalj i čelik, imali bi višepartijski sistem, imali bi tržišnu ekonomiju, imali bi bolje zdravstvo, imali bi bolje školstvo, imali bi bolje puteve, imali bi demokratiju i sve ono...“

U ovome vremenskome bućkurišu skuvana je čitava decenija bez glave i repa. Od činjenice da partizani nijesu sami porazili njemačke snage izvukao je interpretaciju da je njihova borba bila nebitna, da su njihovi napori bili minorni te da bi se sve još i bolje riješilo da ih nije ni bilo.

I dok blaženo tolkuje o pošastima totalitarizma svojom tezom o pomirenju suštinski propagira totalitarizujuću politiku śećanja: nacionalno jedinstvo je bitnije od unutrašnjih konflikata, a kolektiv je uvijek iznad pojedinca (svi su mrtvi jednako „naši“), politički su sukobi unutar grupe samo devijacija koju će smrt prečistiti.

I onda ako se pitate zašto su Mandićevi pioni pokušali ukloniti ime španskoga borca Radosava Ljumovića, samo ispratite retoričku Mandićevu liniju – Ljumovićeva borba i njegova žrtva bile su nepotrebne, em je Franko dobio, em je Ljumović izgubio, em su na kraju eto njih dvojica u smrti jednaka i treba ih jednako žaliti. Ta se logika ni po čemu, ali ni po čemu ne razlikuje od Tuđmanove teze o nacionalnome pomirenju i proširivanju jasenovačkoga memorijala i na ustaše koji su svojim zvjerstvima učinili ovaj logor po zlu poznatim u svijetu.

Ako po frankističkome principu Mandić zagovara da u istu jamu treba strpati i žrtve sa Sutjeske, Dola, Košćela s jedne, te Zidanoga Mosta i Kamniške Bistrice s druge strane, ako su isti Panto Mališić i Pavle Đurišić, onda principijelno treba povući Rezoluciju o Jasenovcu, jer kako reče četnički vojvoda: „Ne možete da imate različite pristupe. Morate da imate jedinstvene pristupe.“

Ali istorija se ponekad može lijepo svesti na parole. Jedna od najtačnijih kazuje da su ustaše i četnici zajedno bježali. A svi znamo da se istorija ponavlja.