Mijodrazi naših dana

Novinarke u Crnoj Gori ne moraju više ništa ni da progovore ni da napišu, dovoljno je da se pojave u predivnoj košulji koja je dio crnogorske ženske narode nošnje – eto prijetnje za njih. I to metkom.

Itana Perišić je pametna, obrazovana, hrabra novinarka televizije E, koja duboko razumije društveno-političke procese i ne plaši se da o njima govori, jednako u prilozima i sa sagovornicima. Iz dosadašnje saradnje sa njom znam da Itanu neće uplašiti bilo koji komentar mizogine šovinističke kukavice sa društvenih mreža, a teško da bi je uplašio i pravi metak.

Itanin slučaj, posljednji u nizu, specifičan je zbog toga što je za izvjesnog Mijodraga Novakovića fotografija u crnogorskoj košulji, snimljena na Cetinju, zapravo paradigma svega onoga što predstavljaju slobodni građani i slobodni novinari u Crnoj Gori. A Mijodrag i slični mijodrazi iz dubine duše mrze sve što ih asocira na slobodu i Crnu Goru. Da je drugačije, neko od mijodraga bi do sad skupio dovoljno hrabrosti da nekome od nas u lice kaže to što misli o nama i što nam priželjkuje.

Mijodrazi su kukavice kojima internet pruža iluziju hrabosti i slobode, dok se u realnom svijetu brane „operisanošću“ i „hakovanjem“ svaki put kada se treba suočiti sa odgovornošću. Sloboda i hrabrost podrazumijevaju odgovornost, ali mijodrazi nikako da dosegnu do tog nivoa svijesti.

Odlično se sjećam prve prijetnje sa tvitera 30. avgusta 2020. kasno uveče, dok sam u sred Kotora slušala pobjednike izbora kako pjevaju „Svud su traže đenerala Draže“ (dobra memorija je prokletstvo novinarske profesije).

Glasila je „Razvlačićemo vam crijeva po ulici“.

Jezivo zvuči? Izgleda ne dovoljno za sve. Uslijedilo je čuveno opravdanje iznadsituaša i neutralnih „Puštite ih neka izduše“.

I evo nas pet godina kasnije i dalje smo kod „razvlačenja crijeva po ulici“, nikako da mijodrazi izduše, samo se umnožavaju. Između crijeva i jučerašnjeg metka desilo nam se vješanje o bandere, nekoliko „zadnjih dana“, silovanja, prebijanja, čak pronošenja kroz pulsku arenu i šta sve ne. Izgleda da nije bilo nikakvog „dušenja“, nego su mijodrazi i ine kukavice postali samo brojniji u sajber prostoru, ohrabreni nečinjenjem tridesetoavgustovaca na vlasti.

Nije Mijodrag Novaković jedini niti je „nikao“ tek tako, iznerviran Itaninim modnim ukusom. On i njemu slični su posljedica svega onoga u što se urušeno crnogorsko društvo pretvorilo tokom predhodnih pet godina. Podstaknuti nerješavanjem brojnih slučajeva prijetnji novinarima, odnosom čelnih ljudi države prema medijima, lakoćom kojom tužilaštva prihvataju objašnjenja onih koji prijete da su im nalozi na društvenim mrežama hakovani ili ih je koristila baba od 90 godina, relativizacijom njihovih prijetnji u javnom prostoru, ovaj i ostali „junaci naših dana“ su sigurni da će se izvući bez ikakve kazne.

Kukavički, zaštićeni tastaturom, sistemom i političkim ambijentom koji im je omogućio da svoje neliječene frustracije prosipaju po društvenim mrežama, nastaviće sa perfidnim pokušajima zastrašivanja svakoga ko im se ne sviđa zbog posla koji obavlja, bilo kojeg ličnog opredjeljenja, načina na koji se oblači ili bilo čega što litijaški tridesetoavgustovski sljedbenici smatraju neprimjerenim. A za njihov svjetonazor neprimjereno je sve mimo veličanja fašizma i lažnih tradicionalnih vrijednosti.

Ako su se sa oslobađajućom prvostepenom presudom izvukle ubice Ljubiše Mrdaka iz Nikšića ili ako predsjednik Višeg suda već 10 mjeseci nije u stanju da pošalje pisani otpravak oslobađajuće presude za pokušaj terorizma na dan izbora 2016. godine, zašto bi se mijodrazi plašili zbog svojih „sitnih“ prijetnji mecima i vješanjima nekim tamo novinarima koji i onako smetaju i pravosuđu i onima koji krše zakone, posebno političarima?

Niko od nas ne kuka i ne traži pažnju zbog prijetnji koje dobijamo. Radimo ono što je, između ostalog, naš posao – upozoravamo javnost na opasne pojave u društvu koje imaju dalekosežne posljedice. Prijetnje i napadi na novinare stižu onda kad se ostane ravnodušan na sve ostale slične pojave ugrožavanja bilo čijih ljudskih i građanskih prava. A u Crnoj Gori su prije pet godina zaćutali čak i oni koji su do tada stajali u zaštitu ne samo građana, već i životinjskih i biljnih vrsta pojedinačno. Naša profesionalna prednost je što imamo glas i riječ da upozorimo i ukažemo na sve društvene anomalije, a time i djelimično zaštitimo ugrožene, pa i sebe, od daljeg ugrožavanja. To bi ipak trebalo da bude posao državnih institucija, ali kada one ne postoje ili ne rade ono za šta ih građani plaćaju, onda je novinarski zadatak da budu još glasniji. Riječ ne može da zaustavi metak, ali može lako da ućutka kukavicu.

Zanimljivo, Itana je prijetnju metkom dobila dan uoči 21. godišnjice ubistva glavnog i odgovornog urednika dnevnog lista „Dan“ Duška Jovanovića, a prijavu policiji podnijela baš danas. I dok su političkim liderima usta puna pravde i istine o njegovom ubistvu, za kojima ovo društvo vapi već dvije decenije, niko od njih nije stao u Itaninu zaštitu niti pomenuo atmosferu u kojoj rade crnogorski novinari. Sve suprotno od onoga kako bi se sam Jovanović danas ponio u ovakvoj situaciji, na osnovu onoga koliko smo ga poznavali iz profesije.