Pet godina kasnije: Crna Gora između obećanja i stvarnosti

Obećanja i stvarnost

Pet godina je dovoljno dugo da se sagleda stvarni domet jedne politike, da se mjeri učinak obećanja i da se realno sagleda stanje društva. Kada je 2020. godine došlo do promjene vlasti, građanima Crne Gore obećana je nova era – era demokratskog preporoda, ekonomske stabilnosti i nacionalnog pomirenja. Obećavano je oslobađanje institucija od partijskog uticaja, ubrzani evropski put, jačanje standarda i prestanak podjela.

Danas, pet godina kasnije, jasno je da se realnost dramatično razlikuje od tih očekivanja. Umjesto da nas približavaju evropskoj porodici, postupci pojedinih dijelova vlasti nerijetko nas odvode dalje od Brisela. Umjesto da institucije postanu servis građana, pojedini segmenti vlasti pretvorili su ih u poligon partijskih kalkulacija i kadrovskih eksperimenata. Umjesto jedinstva i stabilnosti, svjedočimo najdubljoj polarizaciji društva od obnove nezavisnosti.

U ovih pet godina Crna Gora je imala čak tri Vlade – od „apostolske“, preko „ekspertske“ manjinske , do najnovije, „najglomaznije“ Vlade, ali nijedna od njih nije odgovorila interesima države. Vladajuća parlamentarna većina kongloamerat je ideologija, poduprta centrima uticaja iz Srbije i crkvenih struktura, pokazujući inferioran odnos prema domaćim interesima i nezavisnoj državnoj politici. U situaciji smo koja podsjeća na Tamni vilajet – postavlja se pitanje postoji li izlaz.

Stanje društva danas: slabljenje povjerenja i društvene kohezije

Društvo u Crnoj Gori nakon pet godina promjene vlasti suočava se sa ozbiljnim problemima, koji prevazilaze dnevnu politiku. Najdublji među njima jeste gubitak povjerenja građana u institucije, ali i u samu ideju zajedničke budućnosti.

Umjesto da se prevaziđu podjele, pojedini akteri vlasti ih dodatno produbljuju. Politička scena postala je poligon sukobljenih interesa, dok su građani prepušteni sami sebi u traženju rješenja za egzistencijalne probleme. Nacionalne i vjerske razlike instrumentalizovane su u političke svrhe, stvarajući atmosferu nesigurnosti i nepovjerenja među ljudima.

Povećan je osjećaj društvene nepravde. Građani svakodnevno svjedoče privilegijama koje pripadaju partijskim lojalistima, dok se stručnost i znanje potiskuju u drugi plan. Meritokratija, predstavljena kao ključna parola nove vlasti, ostala je mrtvo slovo na papiru.

Posebno zabrinjava odlazak mladih i obrazovanih ljudi. U zemlji sa nešto više od pola miliona stanovnika, svaki odlazak nove generacije predstavlja nenadoknadiv gubitak.

Crna Gora je tako došla u paradoksalnu situaciju: umjesto da promjena vlasti otvori prostor za novu energiju i povjerenje, određeni dijelovi vlasti stvorili su ambijent umora, apatičnosti i podjela. Društveni kapital, povjerenje, solidarnost i osjećaj zajedništva je istopljen do mjere koja zabrinjava.

Država i institucije: od obećanja depolitizacije do potpunog zarobljavanja

Kada je došlo do smjene vlasti, jedno od ključnih obećanja bilo je oslobađanje institucija od partijskog uticaja. Građanima je poručeno da će Crna Gora napokon dobiti profesionalne, nezavisne i odgovorne državne organe, vođene znanjem i integritetom.

Danas, pet godina kasnije, jasno je da nijedna od Vlada – ekspertska, “apostolska” ili najglomaznija – nije ispunila ta obećanja. Institucije su izgubile autoritet koji su imale. Umjesto depolitizacije, svjedočimo partijskom kadrovanju bez presedana. Profesionalci i stručnjaci uklonjeni su da bi ih zamijenili podobni, često bez ikakvih referenci osim političke lojalnosti. Rezultat je paraliza sistema: od bezbjednosnog sektora, preko ekonomskog, do lokalne samouprave.

Zakonodavna vlast pretvorena je u prostor permanentnih kriza i blokada, dok je izvršna više puta rekonstruisana, ali nikada stabilizovana. Umjesto efikasnog državnog aparata, građani osjećaju posljedice ad hoc rješenja i eksperimenta vlasti.

Najveći gubitnik ovog procesa je Crna Gora na međunarodnom planu. Od regionalnog lidera i države prepoznate kao predvodnika evropskih integracija, svedeni smo na zemlju kojoj se upućuju upozorenja i protestne note, a pregovori sa Evropskom unijom više su kozmetičke prirode.

Građani ne vide institucije kao svoje. Umjesto da budu servis društva, pojedini segmenti vlasti pretvaraju ih u produženu ruku partijskih obračuna, narušavajući sam temelj demokratskog poretka: vladavinu prava i povjerenje u državu.

Ekonomija i razvoj: propuštene šanse i rastuća nejednakost

Ako je u jednom segmentu promjena vlasti trebalo najbrže da pokaže rezultate, to je bio ekonomski razvoj. Građanima je obećano da će živjeti bolje, da će se smanjiti socijalne razlike i da će država iskoristiti svoje resurse na održiv način. Pet godina kasnije, bilans je porazan.

Crnogorska ekonomija stagnira. Umjesto strateškog pristupa, dominira politika improvizacije i populizma. Povećana zaduženost, kratkoročne mjere i odsustvo jasne vizije razvoja doveli su do toga da zemlja troši više nego što stvara. Investicije su rijetke i nesigurne, a prilike koje su otvorene u turizmu, energetici i poljoprivredi ostaju neiskorišćene.

Socijalna slika se pogoršala. Iako se vlast hvali nominalnim povećanjima plata i penzija, građanke i građani svakodnevno osjećaju rast cijena, nesigurnost zaposlenja i pad životnog standarda. Najveći teret snose mladi i porodice sa djecom, podstanari... Posebno je opasno što se ekonomski resursi koriste bez strateške logike. Umjesto održivog razvoja, koji bi spojio energetiku, turizam i poljoprivredu sa evropskim fondovima, vlast donosi odluke ad hoc. Tako Crna Gora gubi ono što je najvrijednije: potencijal da izgradi stabilnu i konkurentnu ekonomiju. Rastuća socijalna nejednakost dodatno podriva društvo. Povjerenje u ekonomski sistem nestaje kada ljudi znaju da njihova šansa ne zavisi od znanja i rada, već od političke pripadnosti.

DPS i odgovornost prema budućnosti

Svjesni smo da nijedna politička partija, pa ni Demokratska partija socijalista, nije bezgrešna. Naša politika imala je i uspjeha i propusta. Ali ono što ostaje kao istorijska činjenica jeste da je DPS bio i ostao nosilac ključnih državnih dostignuća: nezavisnosti, članstva u NATO, početka pregovora sa Evropskom unijom, modernizacije infrastrukture i očuvanja multietničkog sklada.

Za razliku od vlasti koja je u proteklih pet godina pokazala kako izgleda politika bez vizije i odgovornosti, DPS je bio i ostao stub državnosti Crne Gore. Naša najveća snaga leži u iskustvu – iskustvu kako voditi državu u krizama, kako graditi partnerstva sa međunarodnim savezima, kako balansirati različitosti i čuvati jedinstvo.

Danas, u opoziciji, DPS pokazuje da politika može biti ozbiljna i odgovorna i van vlasti. Dok drugi eksperimentišu sa državom, mi nudimo rješenja i podsjećamo da Crna Gora ne može sebi dozvoliti luksuz lutanja. Upravo zato, naš zadatak nije samo kritika – već i preuzimanje odgovornosti za budućnost.

Naš cilj nije revanšizam, već obnova stabilnosti. Ne povratak u prošlost, već gradnja nove etape razvoja utemeljene na evropskim vrijednostima, vladavini prava i ekonomiji koja daje šansu svima. DPS je spreman da bude garant tog puta – sa znanjem, ljudskim resursima i vizijom.

Jer Crna Gora, više nego ikada, treba ozbiljnu i odgovornu politiku. A to je politika za koju se DPS borio i za koju se bori.