Rehabilitacionim parastosima nećete izjednačiti četništvo i nikšićki heroizam

Kao da nam nije dovoljno čemera i jada koji nam priređuje nesposobni bezbjednosni sektor, prinuđeni smo da čitamo i gledamo, reklo bi se uobičajene, ali ovih dana znatno izraženije bizarne obrede crkve Srbije.

O lagarijama i posrnuću bezbjednosnoga sektora, čitaćete u kolumni za koji dan.

Ovoga puta, pozabaviću se novim parastosom čiča Draži u gradu 46 narodnih heroja i heroina, u kojem je, zamislite, crkvena rehabilitacija četničkih vođa postala nametnuta normalnost.

Ako ste i pomislili da su čitulje, parastos u Herceg Novom, Metodijevo odlikovanje vrhovnog komandanta - velikog vožda u Beranama i besjeda Vučevića o svetosavskom putu vrhunac crkvenog cirkusa, prevarili ste se. Jer kako da ovako skrojena parada prođe bez učešća darovitog Šubare. Tako je Ljubiša alijas Metodije svoju turneju radnog naziva „parastosi i odlikovanja“ samo nastavio u Beranama, dok je dva dana ranije imao spektakularan liturgijski izlet  u Nikšiću.

A bio je tu i Budo Aleksić, mirođija u svakoj čorbi đe se organizuju pomeni četničkim zločincima. Budo je, onomad, agitovao za spomenik Pavlu Đurišiću, ali klanjanje jednom vođi klanjanje je, suštinski  čitavoj hordi zla.

Nije ovo prvi parastos u gradu pod Trebjesom održan čiči sa bajonetima. Podsjetiću na onaj kojem je prisustvovao i tadašnji potpredsjednik SO Nikšić, Nemanja Vuković, te je potom tvrdio kako je samo primio crkveni poziv, ali nije bio upoznat sa povodom događaja. Došao čovjek da ispoštuje crkvu. Povod je, ionako, manje važan. Manir Demokrata je da se, kad god je kritička oštrica javnosti uperena prema njima, prave mrtvi, ili neobaviješteni.

Ovoga puta, makar prema pisanju medija, "centristi" su izostali. Vukovića funkcija više ne obavezuje da se izlaže neugodnim situacijama, a nova predsjednica SO, očito, još nije shvatila da prisustvo slavljenju četništva nije izraz njene volje, već pravila koja određuje crkva.

Budo i Šubara ponosno su odavali počast jednome od svojih idola. A Budo je, vjerovatno, bio dodatno ushićen privilegijom statusa ministra, umjesto tamo nekog običnog funkcionera, jer je ministarska, logično, slađa od partijske funkcije.

A što seŠubare tiče, suvišno je govoriti koliko je besramno nazivati sebe potomkom Save i Dragana, a u saradnji sa crkvom pripremati teren za formalnu rehabilitaciju četnika. U Nikšiću je taj proces formalno započet uriniranjem po spomeniku onoga čija čvrsta misao i nepokolebljivi osmijeh zadivljuju Evropu. Ostalo je istorija. Nažalost, istorija koju smo im dozvolili da pišu po mjeri crkvenog klera i ovdašnjih fašista.

S jedne strane, pročetnička kampanja bila je znatno agresivnija, a dio građanki i građana ipak nije povjerovao da je glas za PES i Demokrate glas za dovršetak Kovačevićevog zuluma nad gradom. S druge strane,  činjenica je – da je bilo više volje onoga dijela suverenista sa boljom infrastrukturom, da je bilo uvjerljivije kampanje, Nikšić možda ne bi bio ostavljen na milost i nemilost onih koji rade za račun druge države, svoje matice i crkve i podnose ekspresne raporte o ostvarenim ciljevima, postepeno, Mandićevim različitim putevima.

No, makoliko izgarali u želji da srušite nikšićko antifašističko nasljeđe – no pasaran. Jer svaka vlast je prolazna, ali je čast vječna. E nama su preci u amanet ostavili ovo drugo – da ni po koju cijenu ne prodamo slobodu krvlju izvojevanu. Jer mi znamo da su 46 izgubljenih života odraz čistog uvjerenja da je sloboda vrhunski ideal. Zato nikad nećete izjednačiti njihovu hrabrost sa četničkim kukavičlukom.

Komandant Sava ostaće najveći i jedini kojeg mi, zakleti antifašisti slavimo. Revizionističkim bajkama od njega nikad nećete napraviti kolaboranta i izdajnika, a ponajmanje prikrivenog sljedbenika zločinačkog pokreta. Nećete uniziti Ljubovu i Jokinu ugašenu mladost. Nećete zgaziti niti jedno nikšićko ime, dok nas ima koji ih znamo od prvog do posljednjeg i slijedimo tekovine njihove borbe.

„Dok god budete čuli na Ljubinom grobu pucnje naših pušaka, Njemci neće proći. A kad toga ne bude, znajte da na njemu više nema živih proletera“