Slučaj BB: U sistemu gdje život ne vrijedi - novinar je meta

U sistemu u kojem se novinarima prijeti smrću, sije strah i gazi sloboda, 

u kojem se guše inicijative kako bi se spasio bezbjednosni sektor koji ne zaustavlja masakre, 

u kojem je ćutanje jedini zavjet opstanka,

u kojem nema ljekova, ni pravde, ni istih aršina,

u kojem se hrana kupuje na grame, a preživljava na stid,

u kojem ste meta – jer im se može,

u kojem se zakoni ne poštuju, a Ustav gazi,

u kojem se iza ruke na srcu krije zastava druge države,

a crnogorsku prekriva šaka na reveru,

u kojem se pjevaju tuđe himne, govori tuđim jezikom,

u kojem nestaju i voda, i turisti, i nada,

u kojem su “evropske vrijednosti” svedene na putne naloge,

u kojem je znanje mana, a bahatost direktorska preporuka,

u kojem je samo život jeftin – i za dž…

U tom i takvom sistemu,

Boris Bogdanović, šef poslaničkog kluba Demokrata,

otvara novi front.

Prijeti. Crta mete. Poziva na linč.

Novinari TVE, M Portala i Portala Analitika su, prema njegovim riječima, plaćenici klanova.

Ne bilo kojih – već baš onih koje godinama koristi kao sinonime za zlo: škaljarci i kavački.

Ne pominje ih prvi put.

Ali sada – ide korak dalje.

“Znam tarife”, kaže.

Zna iznose. Zna sve.

A ipak – ono što ne zna, ili se pravi da ne zna – jeste odgovornost teških riječi koje izgovara s pozicije moći.

Jer ako novinari, kako tvrdi, primaju 8.000 eura za tekstove – zar to ne znači da on ima direktne izvore iz kriminalnog miljea?

Ili sve izmišlja, da bi nacrtao još koju metu?

Kao što je već radio – političarima, sudijama, bivšim partnerima.

A sada – novinarima.

Ni tajming nije slučajan.

Javnost postavlja pitanja.

Zid ćutanja koji je godinama štitio pojedine njrgove kadrove počinje da puca.

I taman kad pada maska “nezavisnih profesionalaca” – Bogdanović stupa na scenu.

Ofanziva. 

Iz pozicije privilegije – prijeti. Optužuje. Targetira.

I to je obrazac.

Kad god se istina približi, Bogdanović pronalazi nove neprijatelje.

I uvijek su to oni koji postavljaju pitanja.

Koji otkrivaju. Koji raskrinkavaju.

Ako zaista zna ko su plaćenici klanova – zašto ih ne prijavi?

Jer istina je jednostavna: ne štiti on javnost. Štiti sebe i svoje.

Branio je svoje kadrove dok su masovno zapošljavali nestručne ljude.

Ćutao kada je bezbjednosni sektor zatajio, druge progonio. 

Branio neodbranjivo dok su njegovi partijski saborci tonuli u afere.

A sada pokušava da sve prekrije dimom – bacajući sumnju na novinare koji ne pristaju da ćute.

Ironično je da je isti on – koji sada vidi kriminalce u novinarima – nekada govorio da su “svetionici evropske ideje i čuvari demokratije”.

Pa šta je onda istina?

Jesmo li pali u nemilost samo zato što bacamo svjetlo – baš tamo gdje su njihove sjenke?

Demokrate, kaže, ostaju dosljedne svom kursu.

I tu se slažemo. Jer kurs je jasan:

Optuži. Zastraši. Skreni pažnju.

Ali ne može se unedogled crtati meta novinarima, analitičarima i aktivistima – i očekivati da niko ne odgovori.

Evropski put ne vodi preko prijetnji.

Ne vodi preko sijanja straha.

Ne vodi preko gaženja slobodne riječi.

I neka znaju svi. 

Kada se jednom skinu poslanički imuniteti i podvuku crte,

pravda neće pitati funkciju. Pitaće – istinu.

A tada će istina imati pravne posljedice.

Za sve.