Šta ne shvataju SDT i EU, a šta bi morala da shvati opozicija

Kada politika posegne za opštim mjestima, obično se kaže da će jesen biti vruća. To me neizostavno asocira na situaciju u kojoj djeca, u zrelim fazama opismenjavanja, počnu svoj pisani rad frazama. Sasvim je uobičajeno povjerovati da je pred profesorom odgovornost, ali i motivacija, da nagoviještenu lakoću površnosti obaveže nečim konkretnijim i kreativnijim, svjestan kolika šteta se pravi već stasalim i osamostaljenim učenicima tematskim klišeima tipa: Jesen u mom kraju.

Uspješni pjesnici su tu estetsku izlinjalost ipak znali stilskim poigravanjima rehabilitovati do mjere podnošljivosti, neki i do velike umjetnosti, pa ne treba potpuno zanemariti ni te prostore. Ekatarina je odsvirala možda i svoju ponajbolju pjesmu: ...Jesen, dolazi mi jesen... i danas me naježi usred avgustovskog žaropeka.

Nakon lakoće ljeta kojim dominira atmosfera uspavanke: Somertime and the livin' is easy – san sve teže dolazi usljed uočljivo lošijeg standarda – istrošili se ljudi po odmorima, kreću škole i fakulteti, ekskurzije, ogrijev, zimnice – dobro, to nije više u modi. Kako god – jesen dođe i prođe. Nije dobro podleći floskulama, ali je još gore i veoma nepametno zanemariti ovaj period koji nam znakovito pripovijeda o zrelosti, ali i za mnoge neprihvatljivoj pasivnosti koju nose topli miholjski dani. Od jeseni možemo dobiti mnogo, ali možemo i ostati opijeni, makar za mene, nesvarivom manipulativnošću kiča koju često poprimi atmosfera poznog ljeta. A od kiča do krvi je prostora – taman koliko od popova do topova. Moralo bi mnogo, a nije! I evo, još čekamo da tu prijatno lijenu orkestraciju zadnjih dana ljeta zamijeni nervozni jesenji stakato, u iščekivanju obećane dinamike – političkog krešenda koji se, budimo realni, još i ne nazire u dovoljnoj mjeri. A vrijeme se dobrano mijenja...

Koliko god naviknuti na nadmene, sada već po državu i društvo opasne bedastoće aktuelne vlasti, od jeseni ipak nijesmo mogli očekivao takvu navalu gluposti i šarlatanizma u čemu vrhuni, do banalnosti očigledna političko-pravosudna sprego SDT, SPO i demokrata koji to nijesu. Nemoguće je ovaj odnos ne postaviti u kontekst udbaške „kreativnosti“ u osmišljavanju grjehova iz vremena Golog otoka. Doduše, tada se nijesu mogli izlistavati sadržaji onih crnih, bakelitnih telefona, nego bi neki doušnik obavijestio o grijehu protiv države i društva i tu je kretao progon, hapšenje, isleđivanje, presude i zatvor – dakle – presuda, pa zatvor. Danas, dok je pametnih telefona i zanemarivanja konteksta u kojem se vodi komunikacija, po principu hapsi pa dokazuj, niko nije siguran i može biti OKG u svakom momentu, dakle preispoljni zlikovac i antidržavni element koga čeka beskrajni istražni pritvor, postajući i presuda i kazna. Za to vrijeme krivične prijave povodom eventualnih nepočinstava pripadnika aktuelne vlasti „ćute“ u fijokama, na adresama gdje građani očekuju pravdu i beskompromisnu neselektivnost u postupanju. Umjesto toga ideala svakog normalnog društva, svjedočimo svojevrsnom progonu drugosti, pa su mreže, sms i vajber poruke  način kojim se utiče na medije, urednike, javnost – sve zločin do zločina. Za nepovjerovati!

Dakle ovako: Vlasnik medija angažuje urednika; urednik dolazi do podataka; realizuje politiku medija koji ga je angažovao; korisnici medija čitaju, gledaju ili slušaju i na taj način formiraju sud o temama koje medij plasira... i eto grijeha zbog kojeg se dolazi u realnu opasnost da čovjek bude isleđivan, hapšen, eventualno osuđen, a svakako provučen kroz glib političkog obračunavanja kojemu je i uzrok i posledica plansko zastrašivanje, gaženje slobode misli i izražavanja u političkoj kampanji kojom se, mehanizmima državne sile, besprizorno udara na političke neistomišljenike. Ne govorimo o poratnim godinama prošlog vijeka kojima je dominirala revolucionarna svijest i obračun sa potencijalnim neprijateljima režima u nastajanju. Ne! Ovo je slika Crne Gore za koju aktuelna vlast tvrdi da je na korak do EU, elitnog kluba država razvijene demokratije, koji nam se nada širom otvorenih dveri.

Kako da u takvom kontekstu – a znamo da je sve u kontekstu – razumijemo visoke funkcionere EU koji dođu i kažu da da su nam sva vrata otvorena. Dakle, nema prepreka, što je otvoren prostor da se ta poruka rastumači kako ostrašćenoj vlasti odgovara: nema prepreka i momenat je da se bez zazora progone neistomišljenici, kriminalizuju biznismeni i mediji, satiričari koji kroz vic žigošu glupost i osionost vlasti, kao što se to činilo od antike do danas. Ako je od stepena duhovnog razvoja, a kasnije demokratije, zavisio nivo progona ili njegov eventualni izostanak, mi smo definitivno u podzemlju i to bi naši zapadni partneri morali vidjeti. Zar je potrebno čekati na naknadnu pamet zvaničnika EU, koji kad ne bi bilo reakcije progonjenih ne bi ni zucnuli, kakve god gnusobe činila aktuelna vlast, a čini ih, da se to više ne može podnijeti.Takvi stavovi, koliko god bili korektni, iznuđeni su, a šteta je već učinjena. Višestruko!

Tragično je sa aspekta demokratske zrelosti da u XXI vijeku naš status slobodnih i mislećih osoba zavisi od spregnutih odnosa politike i namrštenog tužioca koji glumi ozbiljnost, dok aminuje optužnice koje je teško razdvojiti od kafanskog politikanstva i strukovno su ruglo kome ni to što tužilac ne bijeli zuba ne može dati profesionalnu težinu. Teško je ubijediti stručnu, ali sve više i laičku javnost da SDT nije svjestan da se ovakvim i sličnim optužbama može samo privremeno politički dezavuisati opozicija za potrebe aktuelne vlasti, koja preko svojih uslužnih medija koristi ove postupke, do momenta kada optužbe oslobađajućim presudama budu i definitivno odbačene i potvrđene sumnje da se od starta radilo o političkoj instrumentalizaciji tužilačkog postupka. Teško je i povjerovati da to rade greškom, jer od 30. avgusta progon trpi samo jedna strana – i to je tako očigledno da bi moralo biti jasno i EU administraciji, koja je još uvijek gluva i slijepa za, nije pretjerano reći, diktaturu u nastajanju.

Ako se zapitamo odakle sežu korijeni ovih aktivnosti, dovoljno je vidjeti nedavnu naslovnicu Politike na kojoj se sjajnom i dobronamjernom Draganu Veselinovu, zbog kolumni i intervjua u crnogorskim medijima, gdje je više nego uvjerljivo govorio o bolesnoj Srbiji i „ratnoj crkvi“, praktično piše optužnica. Ne treba zaboraviti ni progon Boška Jakšića – jednog od najznačajnijih regionalnih spoljnopolitičkih komentatora sa višedecenijskim stažom, kojem je zbog njegovih stavova o politici Aleksandra Vučića, ali možda i znakovitijem – čestom gostovanju u crnogorskim medijima – ukinuta saradnja sa ovim istorijski važnim listom koji danas prolazi kroz profesionalno poniženje, nalik onom iz doba Slobodana Miloševića. Takođe je i više nego indikativan progon nepodobnih vladika Crkve Srbije, koji su makar nagovijestili otklon od ove pseudo-crkvene zle mašine, dok njom iz prikrajka rukovodi već decenijama dominantni vladika bački, notorni Irinej Bulović.

Lako je prepoznati ovu spregu, ali – nad u Boga – da je riječ o sada već panici pomahnitalog srpskog hazjajina koji je „podigao sistem“ u strahu od slabljenja moći i sada već opšteg otpora, na što su promptno odreagovali politički, medijski i institucionalni uslužni servisi u Crnoj Gori, uključujući i koncern Vijesti, koji se manirom agenturnog „spavača“ aktivira kada „voda dođe do poda“. Dok Mandić, preko svojih seiza, provocira Republiku Hrvatsku u težnji da uspori ili eventualno osujeti naše EU integracije, u njegovo ime uslužna kamarila Vladinih konstituenata, od skoro ponovo uključujući i nesrećnog Predsjednika Crne Gore, svjesno vodi otvoren rat sa svim subjektima koji su bili i ostali temelj iskrenog i predanog EU i NATO kursa, služeći se najprljavijim metodama progona, koji su užasni, ali ne i manje glupi, ako imamo u vidu vijek u kome živimo. U toku je aktivna i već viđena mobilizacija svih činilaca avgustovske skalamerije, koja se slabljenjem pozicije mentora Vučića, a u velikom strahu od odgovornosti za izdaju vitalnih nacionalnih intresa, vratila na pozicije lojalnosti kleronacionalističkim adresama. Mjera njihovih grjehova, ali i straha, sadržana je u lakoći kojom zaboravljaju svoje nesloge i nanovo postaju istom obavezom objedinjeni reprezenti regionalno pogubnih srpsko-ruskih interesa na Balkanu i autoritarizma u neslućenom narastanju.

Kako objasniti pasivnost ambasada EU koje jedva i da reaguju na politički progon, dok se sa uslužnih medijskih pljuvaonica improvizuje zakonsko utemeljenje za ukidanje opozicione misli i djelovanja, koje se sprovodi antidemokratskom zloupotrebom institucija, sa jasnim ciljem kriminalizacije najjače opozicione partije i njenih najistaknutijih članova – sadašnjih i pogotovo bivših.

Nije teško zaključiti da je Trampova Amerika digla ruke od Zapadnog Balkana, ali šta se dešava sa EU koja Crnu Goru u fazi završnih integracionih priprema tretira kao što primitivni i bahati skorojevići ignorantski ponižavaju svoje pratilje po principu: Samo ti sjedi tu i budi lijepa – ne shvatajući stepen razočaranja svih onih koji decenijama biju bitku da ova država bude bolja, modernija, ali i sačuvana pred užasnim nasrtajima kojima smo nažalost ponovo izloženi. Opozicija koja ima sve kvalitete da vodi tu borbu, trpi neprimjeren pritisak i nepotrebno se pasivizuje usled naglašene skupštinske kooperativnosti i EU prioriteta, što prestavlja opasno riskantnu „igru“ sa biračkim tijelom, koje se još uvijek drži na okupu, ali je već snažno iziritirano nedovoljnom aktivnošću i davanjem legitimiteta sadašnjoj vlasti, na svim nivoima. Ako se prilično prisutno nezadovoljstvo pasivnošću opozicije pretvori u opštu inertnost njihovih sljedbenika, na koji način se može očekivati da će biti sačuvani demokratski temelji ovog društva, i da na sljedećim izborima postojeća respektabilna podrška neće biti narušena. Da ne govorimo o zbunjenim biračima, spremnim da podrže druge subjekte koji im zaliče na neku novu crnogorsku vrijednost. Tu se moramo sjetiti URE, PESa i razmisliti kome je interes da se poigrava sa Crnom Gorom i njenim demokratskim razvojem. O tome još jače mora razmisliti i EU birokratija, podložna političkoj inerciji. Činjenica je da se pristupanjem EU, u formatu današnje Vlade, stvara još jedna karika u lancu autoritarnih režima, ali istovremeno je i podrška slabljenju demokratskih snaga u Crnoj Gori. Teško je ne zaključiti da je to tendencija kojom se dovodi u pitanje opstojnost EU jer proširenje državama koje predvode antievropski režimi ima jasan cilj: da se EU uruši iznutra i, što bi rekli, sahrani u krugu porodice. Crna Gora je konstantno u takvoj opasnosti, pa nema prostora za pasivnost ili bilo kakvu neodlučnost onih koji su je obnovili, kao ni onih koji treba da je odbrane. Ponovo moramo biti svi zajedno, objedinjeni zajedničkim ciljem, kao što je to bilo u referendumskim danima. Opozicija mora biti svjesna da su izbori sjutra. Zato hrabro i svim raspoloživim snagama u vrelu jesen, zimu, proljeće... Nema druge!