Viša sila i manjak pameti

Čija je Crna Gora? Onih koji plivaju po krstionicama u manastirima na pravoslavne praznike. Ili onih što organizuju iftare, kao gradonačelnik Saša Mujović: onako usput, jer im funkcija, ili neko u kabinetu kaže da to tako treba, da bi bilo baš lijepo i medijski dobro pokazati tu ,,širokogrudost”, ne poznajući ni tradiciju, ni značenje, niti što je ustvari bit iftara, niti ko su zapravo ljudi sa kojima je iftario.  

Jer da nije tako, znao bi da ti ljudi državu što svojata ne ,,doživljavaju kao svoju”, nego je njihova jednako koliko i njegova i da nije riječ o ,,ukrasu” Podgorice, već o autohtonom narodu koji tu živi vijekovima.  

Prisjetio bi se - da uopšte želi da zna -  i da je lista koju je predvodio Nermin Abdić, jedan koji je potekao iz te vjerske zajednice, na posljednjim lokalnim izborima dobila skoro duplo više glasova od one na čijem je on čelu bio. Sigurno ne zato što su za njega glasala isključivo pravoslavna ili muslimanska ,,braća”, kako voli tepati prvi čovjek Glavnog Grada. Da, Grada, a ne plemena gdje se po vjeri braća poznaju.  

No, čini se da je grada sve manje, a plemena, podjela, i svrstavanja u torove ,,naše” ili ,,njihove” sve više.

Zato ne čudi da vlasniku medija što prefiks ima po nacionalnom, ,,Srpska24”, Ivanu Miloševiću, smeta što Mistarstvo vanjskih poslova u državi gdje je, kako potencira 74 odsto stanovništva pravoslavno, vodi neko ko nije “pravoslavni brat”. Jer, ipak je, kaže riječ o spoljnoj politici, a ,,to nije za svakoga”. I ,,nepristojno je”, ako nijesmo znali, dati resor nekom ko je nacionalna manjina, jer je to valjda jedna od diplomatskih kvalifikacija važnih u novoj “oslobođenoj” Crnoj Gori.  

O kvalifikacijama, ali onim pravim, u ministarstvima bi bila sada digresija i to dugačka.

Ne čudi ni što se u danu nakon svečarskog iftara što ga je organizovao Glavni grad, predsjednik Jakov Milatović sjetio NATO intervencije, ne pominjući nijednom jedinom riječju što je do nje dovelo. Koliko je ljudi ubijeno, protjerano, zvjerski mučeno, stavljano u logore, sistematski iseljavano.  

Istina je: pobjednici pišu istoriju i tako iznova, a sve ono što nam se ne sviđa gurnućemo pod tepih.

A ne treba ići tako daleko u prošlost, pa pogledati šta su sve ,,oslobodioci” oslobađali i prisvajali i svojatali uz etnička čišćenja, protjerivanja i neke od najstrašnijih zločina koje će čovječanstvo pamtiti, a naša djeca nekada učiti o njima kao najsramnijem dijelu istorije prostora što ga neki zovu Balkan, a drugi regija.  

Od svih tih mučnih događaja koji su nam obilježili živote jezu budi to što nam se bliska prošlost vraća kao bumerang u ciklusima. Što nam se podjele nameću kao normalnost, što nam djecu uče da kliču nacionalizmu, diskriminaciji i podjelama, da ne vole nego da mrze, da se klanjaju vladarima i bogovima umjesto da budu svoji. Što nas svako malo žele vratiti makar jedan vijek unatrag, jer je tako lakše vladati. Recept je oproban, strahom se najbolje vlada, a najveći je onaj od nepoznatog. A nepoznato dolazi od neznanja. Do neznanja je lako, ako imaš medije i narodu prodaješ ,,više sile”, a ne daješ priliku nauci.

Kako drugačije objasniti da se veliki dio ove države sa žarom prepričavao kao “strašnu priču” kada je devedesteih godina na Radio Nikšiću slavodobitno izvještavano kako ,,slavna” vojska drži gaćice Tereze Kesovije nakon što su joj opljačkali kuću u Konavlima kraj Dubrovnika, ili kako skoro pa niko ne zna da su na početku rata u Prijedoru u Bosni i Hercegovini Bošnjaci i Hrvati morali kuće označiti bijelim čaršafima, a na ruci nositi bijelu traku. Baš kao Jevreji kod Hitlera žutu zvijezdu. Svi znamo što se dogodilo Jevrejima, a znamo li da je nakon bijelih traka više od tri hiljade Bošnjaka ubijeno, a 30 hiljada prošlo kroz tri koncentraciona logora.

Toliko malo znamo i ne želimo da znamo da je lako dijeliti nas na naše i vaše, moje i tvoje, njihove, nečije... Jer, izgleda da je postalo najvažnije kako se zovemo, krstimo li se ili klanjamo, postimo li ili ne postimo, vjerujemo li ili nevjerujemo i koliko sve to skupa dobro radimo, nego koliko znamo.  

I nije Mujovićeva blasfemična ,,iftarska priča” tek slučajnost: gradonačelnik Podgorice zaista misli da mu pripadnost pravoslavnoj većini daje više prava, da može s visine, da cijeni da li je neko “nepravoslavan”.   

Zanimljivo bi bilo čuti, kako bi prvi čovjek Grada čestitao recimo Međunarodni dan ateista, koji je bio samo dan nakon što je uljudno iftario uz naglašavanje međusobnog razumijevanja i saradnje svih zajednica koje žive u Podgorici. Da li bi i to bilo u ime sve ,,pravoslavne braće” na primjer i da li i na njih gleda kao ,,lojalne” građane Glavnog nam grada? Možda je bilo prigodno da je to učinio na mrežama, ali iz teretane.