<article>Predstava „Bladi Mun“, prema tekstu i u režiji Ane Đorđević, biće izvedena u četvrtak, 22. januara, na Velikoj sceni Crnogorsko narodno pozorište, s početkom u 20 sati.U predstavi igraju: Sanja Vujisić, Nikola Perišić, Kristina Obradović, Aleksandar Gavranić, Filip Đuretić, Maša Božović, Stevan Vuković i Branka Otašević.Dramaturg predstave je Stefan Bošković, kostimografkinja Svetlana Cvijanović, scenografkinja Ljubica Petrović, dok su muziku komponovali Ivana Čanović i Bojan Jovović. Asistentkinja režije je Nataša Milićević, za izradu kostima zadužena je Gordana Bulatović, a izvršni producent Danilo Milatović.Kako ističe dramaturg Bošković, rad na predstavi postavljen je poput preciznog mehanizma – organizma stalnih promjena koje se rotiraju, izvrću i ne prestaju. Ritam dosljedno pulsira, otvara prostor velikim odlukama, mijenja perspektive i preokreće sudbine. U tom procesu, rediteljka Ana Đorđević, prema njegovim riječima, uspijeva da nedefinisanu mješavinu ljudskih sudbina i kosmičkih uticaja dovede u ravnotežu, gradeći polifoni mehanizam u jedinstvenu nit – nježnu scensku sliku iz koje sve izrasta i u kojoj sve nestaje.</article>

Predstava „Bladi Mun“, prema tekstu i u režiji Ane Đorđević, biće izvedena u četvrtak, 22. januara, na Velikoj sceni Crnogorsko narodno pozorište, s početkom u 20 sati.
U predstavi igraju: Sanja Vujisić, Nikola Perišić, Kristina Obradović, Aleksandar Gavranić, Filip Đuretić, Maša Božović, Stevan Vuković i Branka Otašević.
Dramaturg predstave je Stefan Bošković, kostimografkinja Svetlana Cvijanović, scenografkinja Ljubica Petrović, dok su muziku komponovali Ivana Čanović i Bojan Jovović. Asistentkinja režije je Nataša Milićević, za izradu kostima zadužena je Gordana Bulatović, a izvršni producent Danilo Milatović.
Kako ističe dramaturg Bošković, rad na predstavi postavljen je poput preciznog mehanizma – organizma stalnih promjena koje se rotiraju, izvrću i ne prestaju. Ritam dosljedno pulsira, otvara prostor velikim odlukama, mijenja perspektive i preokreće sudbine. U tom procesu, rediteljka Ana Đorđević, prema njegovim riječima, uspijeva da nedefinisanu mješavinu ljudskih sudbina i kosmičkih uticaja dovede u ravnotežu, gradeći polifoni mehanizam u jedinstvenu nit – nježnu scensku sliku iz koje sve izrasta i u kojoj sve nestaje.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Bladi Mun

Kultura

CNP: „Bladi Mun“ na Velikoj sceni

Ne možemo prihvatiti da zakon najjačeg prevlada nad pravima najslabijih, jer međunarodna pravila nisu opcionalna, a savezi se ne mogu svesti samo na niz transakcija, ocijenio je danas predsjednik Evropskog savjeta Antonio Košta na sjednici Evropskog parlamenta.
Košta je poručio da su članice Evropske unije (EU) ujedinjene oko principa međunarodnog prava, teritorijalnog integriteta i nacionalnog suvereniteta, uključujući podršku i solidarnost sa Danskom i Grenlandom.
Samo Danska i Grenland mogu odlučivati o svojoj budućnosti, naglasio je on i dodao da EU ne može prihvatiti kršenja međunarodnog prava, niti ljudskih prava bilo gdje u svijetu, prenio je Radio Slobodna Evropa.
Košta je rekao da geopolitički izazovi sa kojima se Evropa suočava ponekad djeluju zastrašujuće, navodeći kao primjer agresiju Rusije na Ukrajinu, potkopavanje međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima, kao i dovođenje u pitanje ključnih saveza.
Sve te tri dimenzije trenutno su na testu u transatlantskim odnosima, rekao je Košta.
On smatra da bi najava novih carina iz Sjedinjenih Država naštetila transatlantskim odnosima.

Košta: Samo Danska i Grenland mogu odlučivati o svojoj budućnosti

Malo je zemalja u slovenskome svijetu koje su dijalektološki i etnološki tako dobro izučene kao što je to slučaj s Crnom Gorom. Teško je naći ma koji segment crnogorske tradicijske kulture (u najširem značenju te riječi) da o njemu ne postoje makar zapisi ako ne i čitave studije. Pa ipak, uprkos svemu tome, prośečni crnogorski građanin o toj tradiciji uglavnom ne zna ništa.
I taj podatak sam po sebi ne bi bio posebno ni zanimljiv ni neobičan da baš u naše doba nije tako izražen narativ o oživljavanju stare tradicije koja je, kako se to najčešće kaže, potisnuta i zabranjena u mrsko bogoboračko i ateističko doba socijalizma. Premda bi se na ovu temu mogao napraviti čitav jedan godišnji ciklus kolumni koje bi pokazale kako današnji „tradicionalisti“ zapravo stvaraju novu tradiciju koja ništi njihovu tradicijsku baštinu za koju se bajagi bore, za ovu priliku uzeću samo dva freška slučaja.
1.Prvi se tiče nedavnoga „tradicionalnog“ plivanja za bogojavljenski krst. Ciklus božićnih praznika, koji su ovđe dok su tradicionalno svetkovani, čuvali najdublju paleobalkansku starinu, završavali su se zaboravljenim Vodokršćem koje se danas naziva Bogojavljenje. „Vodokršće – zimi oko pršte“ – izreka je koja svjedoči o starini svetkovanja toga dana koji pada nakon praznovanja zimskoga solsticijuma, kad nastupa polugodište u kojem je dan duži od noći. Uzalud bi se muka namučio svaki koji bi u nepreglednoj etnografskoj literaturi o Crnoj Gori pokušao naći potvrde o plivanju za krstom u nabujalim crnogorskim rijekama, što je običaj uspostavljen potonjih dvadesetak godina kao tobožnje oživljavanje tradicije koju su komunisti ćušnuli u zaborav.
Etnografska literatura pokazuje da je umjesto današnjega (crkvenoga) naziva Bogojavljenje prije mrskoga komunističkoga perioda bio zastupljen naziv Vodokršće, a običaji i obredi uz taj dan potvrđuju prethrišćansku starinu. Pavle Rovinski navodi da se na taj dan strogo posti („jednoniči“), a doma se donosi voda koja je osveštana uoči toga dana i pridaje joj se osobita svetost. „Ona ima takvu snagu kao sveto pričešće, grijeh je ako se drži u kući više od tri dana i zbog toga je drugog dana piju svi u porodici. Pri tome se pridržavaju sljedećeg: stavljaju na pod sjekiru, okrenuvši oštricu prema sebi i koraknu desnom nogom na nju. A licem gledaju prema istoku govoreći: 'Vo imja Otca i Sina i Svetoga Duha', srknu malo, prekrste se, i tako tri puta. Tako mora da postupi svaki u porodici, od malog do najvišeg, i muškarci i žene.“
Ako se uzmu u obzir u etnologiji i antropologiji odavno poznate činjenice o značaju śekire i śečiva u tradicijskim vjerovanjima Crnogoraca, jasno je da je riječ o prethrišćanskoj starini kojom se završava ciklus zimskih svetkovina koje su u starobalkanskoj tradiciji bile posvećene nekadašnjemu vrhovnom božanstvu pa u antici preslojene u „dies natalis Solis invicti“ te u srednjem vijeku preslojene u hrišćanski praznik.
No koje god značenje kroz različita duga vremenska razdoblja imale, te svetkovine nijesu poznavale skakanje u nabujalu lednu vodu kako bi se što prije stiglo do krsta koji toplo obučen i sa suva baca sveštenik. Crnogorska tradicija poznavala je različite vrste takmičenja mladića, ali taj vid na ovome prostoru nije zabilježen. Ko je zbilja zainteresovan za obnovu tradicije hrišćanskoga proslavljanja praznika božićnjega ciklusa, koji se završava Bogojavljenjem / Vodokršćem, u praksi koju mu danas nudi SPC u Crnoj Gori neće naći ništa tradicijsko. U cetinjskim Zapisima 1931, dakle u karađorđevićevsko doba koje je sve samo ne komunističko, V. Vlahović bilježi da crnogorska tradicijska shvatanja o Hristu i hrišćanstvu nijesu jevanđeljska nego narodna, tj. nijesu zasnovana na kanonu nego na predanju. U tome pogledu tradicija je zbilja održana do danas.
Zato je vjerovatno sa stanovišta „tradicionaliste“ koji na Bogojavljenje skače u lednu vodu značajniji podatak da je taj čin proglašen nematerijalnim nasljeđem Srbije od podataka o stvarnoj crnogorskoj tradiciji vezanoj za taj praznik.
V. Vlahović 1931. bilježi da cijelo narodno „znanje o Hristu, moglo bi se svesti na ovo: da je Božji sin, da se rodio od Djeve na Božić, kršten na Bogojavljenje od sv. Jovana, da je razapet na krstu, uskrsao na Uskrs. (...) Narod zna za Sv. Pismo, kune se na Jevanđelju, a kad ih pitate šta tamo piše, ne zna vam reći.“ Sa stanovišta današnjega vjerujućeg pravoslavnog Crnogorca izgleda da je bitnije držati se srpstva nego Jevanđelja. Praktikovanje srpstva mjera je takve religioznosti.
2.Da isto vrijedi i za crnogorske muslimane, viđeće se iz sljedećega primjera. Nedavno je objavljena vijest da je Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori uputilo inicijativu RTCG za formiranje Redakcije za radio-televizijski program na bosanskome jeziku. Time se valjda čuva kulturna tradicija Bošnjaka u Crnoj Gori. Iz takve inicijative moralo bi se zaključiti da su u potonjih dvadesetak godina, otkad su u velikoj mjeri crnogorski muslimani prihvatili za nacionalno ime naziv kojim je do XIX vijeka označavano stanovništvo Bosne (bez obzira na religijsku pripadnost) i za ime svoga maternjega jezika prihvatili ime državnoga jezika Bosne, stvorene tolike komunikacijske prepreke u odnosu na one koji govore državnim jezikom Crne Gore da više ne mogu pratiti emisije s nacionalnom frekvencijom.
Takva bi pojava odista bila raritet na globalnome nivou kad bi bila tačna. Međutim, kako se iz bogate lingvističke literature o jeziku u Crnoj Gori (koja broji preko deset hiljada bibliografskih jedinica) zna da su ovđe u viševjekovnoj upotrebi samo dva jezika – crnogorska varijanta štokavskoga i albanski, to inicijativu Bošnjačkoga vijeća čini ne samo besmislenom no i po građansko državno ustrojstvo štetnom u onoj mjeri u kojoj su to štetne i velikosrpske inicijative za prekrajanje društvenoga uređenja Crne Gore.
Među crnogorskim štokavcima ne samo da nema komunikacijskih prepreka nego sva dosadašnja lingvistička istraživanja pokazuju da nacionalno raslojavanje stanovništva nema svoga odraza u jeziku, što se najbolje vidi iz činjenice da isti jezik članovi iste familije mogu nazivati različitim imenima. To imenovanje međutim o samome jeziku ne govori ništa.
Stoga se imenovanje jezika na popisu stanovništva ne može uzimati kao lingvistička činjenica, no kao rezultat političko-propagandne djelatnosti različitih zainteresovanih struktura u Crnoj Gori. Ukratko, insistiranje na uvođenju emisija na bosanskome jeziku u okviru RTCG nije motivisano očuvanjem tradicije jer jezička tradicija crnogorskih muslimana, ma kako se nacionalno iskazivali, nije bosanska nego crnogorska. Još je manje to insistiranje motivisano stvarnom potrebom bošnjačkoga nacionalnog korpusa da lakše prati sadržaje s državnom frekvencijom jer, sudeći po djelovanju bošnjačke političko-ideološke elite, u Crnoj Gori savladane su sve srpsko-bošnjačke komunikacijske prepreke.
Da rezimiram. Srpski kulturno-politički pokret od polovine XIX vijeka naovamo u Crnoj Gori djeluje s istim ciljem – saobražavanja Crne Gore srpskome kulturnom i političkom (državnom) korpusu. Navodna retradicionalizacija koja je ovđe na djelu, a koja je prikazana kroz primjer plivanja za bogojavljenski krst, dio je toga projekta. Iza insistiranja na obnovi ili očuvanju po pravilu se na crnogorskome prostoru kriju tuđe nacionalističke težnje. Takve su težnje do našega milenijuma uglavnom bile vezane za velikosrpski nacionalni program. Danas se na crnogorskome prostoru, međutim, preklapa više tuđih nacionalnih interesa.
Ako je dugotrajno tradicionalističko tretiranje Crnogoraca kao isključivo pravoslavne nacije dovelo u naše doba do procesa stvaranja Bošnjaka i onđe đe takvo nacionalno izjašnjavanje nije imalo nikakva oslonca u tradiciji, kao što je recimo slučaj u Baru i Podgorici, najnovija insistiranja na tome da je bosanski jezik jezik i Bošnjaka u Crnoj Gori nijesu ništa drugo do kopiranje velikosrpske matrice koja je bez ikakva utemeljenja ne samo u tradiciji no i u realnosti koju živimo. Prihvatanje takvih inicijativa, koje se hrane zajedničkim interesima političkih predstavnika Srba i Bošnjaka, neminovno vodi ne samo asimilaciji Crnogoraca (koja je ovđe izražena više no i u jednoj drugoj evropskoj zemlji) no rasparčavanju društva do nivoa nemogućega suživota. Kad je u pitanju inicijativa Bošnjačkoga vijeća u Crnoj Gori, treba reći da je ona i antibosanska jer ne polazi od toga da je bosanski jezik i u istorijskome i u savremenom smislu jezik bosanske države, već ga, po ugledu na pansrpsku i panhrvatsku matricu, tretira kao jezik bošnjačke nacije negirajući tako integritet bosanske države. Uostalom, da nije tako, da nije riječ o jeziku bosanske države nego bošnjačke nacije, ne bi se zvao bosanski nego bošnjački.

Naša drevna dvadesetogodišnja tradicija

U parlamentu, obilježenom dubokim političkim podjelama i oštrom retorikom, Ženski klub ostaje jedan od rijetkih prostora u kojem dijalog nije izuzetak, već pravilo. Uprkos snažnim pritiscima polarizovanog političkog ambijenta, poslanice okupljene u ovom klubu nastoje da pitanja socijalne pravde, obrazovanja, zdravlja, bezbjednosti i borbe protiv nasilja izdvoje iz dnevnopolitičkih sukoba i tretiraju ih kao zajedničku odgovornost.
Kopredsjedavajuća Ženskim klubom i poslanica Demokratske partije socijalista Zoja Lalović-Bojanić, u razgovoru za <a href="https://www.pobjeda.me/clanak/neke-teme-moraju-biti-iznad-politike">Pobjedu</a>, ističe da politički antagonizmi nijesu nestali, ali da upravo kroz model kopredsjedavanja i ravnotežu vlasti i opozicije Klub uspijeva da očuva minimum povjerenja i saradnje.
Kako poručuje, kompromis nije slabost, već znak političke zrelosti, a Ženski klub ima kapacitet ne samo da jača učešće žena u politici, već i da pozitivno utiče na ukupnu političku kulturu i demokratske procese u Crnoj Gori.
- I pored toga što postoje pritisci političke polarizacije, smatram da je prostor za dijalog u Ženskom klubu Skupštine, u velikoj mjeri, očuvan. Postoje teme koje prevazilaze dnevnu politiku i upravo je važno uložiti više napora i strpljenja kako bi se partijski sukobi odvojili od tih tema. Svijest o tome upravo Ženski klub održava kao rijedak prostor saradnje i njegovanja dijaloga usmjerenog na realizaciju važnih aktivnosti za dobrobit zajednice - kazala je Lalović-Bojanić.
Ona dodaje da politički antagonizmi, koji se odnose na ideje, političke stavove i ideologije, nijesu nestali, ali da se prevazilaze kada se bave temama kao što su socijalna sigurnost, zdravlje, obrazovanje i nasilje u svim oblicima.
- To znači da postoji minimum zajedničkog razumijevanja da su određene teme iznad partijskih razlika, iako se one i dalje jasno vide u širem političkom kontekstu - navodi Zoja Lalović-Bojanić.
S obzirom da je, kako kaže, od skoro na poziciji kopredsjedavajuće, do sada su uspjele da fokus zadrže na konkretnim problemima i praktičnim rješenjima, pa se različitosti nijesu predimenzionirale do nivoa koji bi bio na štetu funkcionisanja Kluba.
- Vremena jesu izazovna i sve je na probi, ali vjerujem da će ovaj Klub i dalje svoju energiju usmjeravati na rješavanju onih pitanja koja nas ne dijele - poručila je ona.
Naglašava i kako je od izuzetne je važnosti da Ženski klub javno pokaže da politički dijalog nije slabost, već preduslov ozbiljne politike.
- To je od izuzetne važnosti, jer u društvu u kojem se kompromis često doživljava kao slabost, Ženski klub ima odgovornost da pokaže da je dijalog znak političke zrelosti i odgovornosti, a ne odustajanje od sopstvenih stavova ili ideja - kazala je Lalović-Bojanić.
Ona smatra da Ženski klub ima važnu ulogu u osnaživanju žena u politici kroz međusobnu podršku i vidljivost ženskih glasova u parlamentu.
- Klub šalje poruku da politika ne mora biti prostor isključivosti i konflikta, već saradnje i odgovornosti – navodi sagovornica Pobjede.
Govoreći o planovima koji se odnose na rad Ženskog kluba za ovu godinu, Lalović-Bojanić objašnjava da su oni usmjereni na jačanje zakonodavnih inicijativa koje se tiču socijalne pravde, zaštite od nasilja i ekonomskog osnaživanja žena, kao i na jačanju saradnje sa civilnim sektorom.
- Ono što je posebno važno u okviru ovih naših ciljeva jeste da postoji kontinuitet u radu i realizaciji naših ideja. Treba svakako sve češće isticati zajednički stav i pored političke različitosti, posebno kada je riječ o ključnim društvenim pitanjima - dodala je Lalović-Bojanić.
Ona je optimista i kada je riječ o kapacitetima Kluba da utiče i na procese koji prevazilaze pitanja rodne ravnopravnosti.
- Kroz model saradnje koji gradi, Ženski klub može pozitivno uticati na ukupnu političku kulturu i demokratske procese u društvu. U Klubu je saradnja važnija od sukoba i zato je to rijetko takvo mjesto u Skupštini. Teških tema će sigurno biti, ali je zato važno da njegujemo ton uvažavanja i pošaljemo poruku da kompromis nije slabost - zaključila je Zoja Lalović-Bojanić.

Bojanić Lalović: Neke teme moraju biti iznad politike

Hrvatski analitičar Davor Đenero ocijenio je za Portal ETV da Beograd i dalje ima snažnu kontrolu nad ključnim političkim akterima u Crnoj Gori, bez obzira na prividne promjene uloga unutar tog bloka. On smatra da su Milan Knežević (DNP) i Vladislav Dajković ( Slobodna Crna Gora) trenutno u fokusu režimske propagande u Srbiji, dok se djelovanje Andrije Mandića (NSD) i struktura bliskih Aleksi Bečiću (DCG) odvija u istom koordinisanom okviru. Prema Đeneru, slučaj Botun nije spontana politička epizoda, već unaprijed osmišljen scenario usmjeren na opstrukciju evropskog puta Crne Gore, naročito kroz blokadu projekata finansiranih iz EU fondova i usporavanje pristupnih pregovora, što je u skladu sa interesima Beograda. - Očito je da su sada favoriti Beograda u Crnoj Gori Milan Knežević i Vladislav Dajković. Naravno, radi se samo o ‘podjeli uloga’ unutar velikosrpskog bloka u Crnoj Gori, a trenutno Knežević i Dajković dobijaju onaj prostor i onu pažnju u Vučićevim krugovima i u njegovoj režimskoj propagandi, koju je nekada imao Andrija Mandić - rekao je on. Prema njegovim riječima, kada je riječ o politici Beograda, ne treba se zavaravati prividima. - Međutim, kad govorimo o politici Beograda, treba biti vrlo oprezan i ne nasijedati na privid kao da neki drugi ljudi pod beogradskom kontrolom sada vode svoju samostalnu političku igru. I ono što radi Mandić, kao nosilac kontrolne vlasti u Crnoj Gori, i ono što rade Bečićevi ljudi, koji kontrolišu represivni aparat Crne Gore, itekako je pod kontrolom Beograda - istakao je Đenero.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260121170144_684cfaabd9fd63bff3f17b0f8e65773ba94328b43a6846811afa5e51951f6ce3.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260121170144_684cfaabd9fd63bff3f17b0f8e65773ba94328b43a6846811afa5e51951f6ce3" data-rendition-name="original" width="960" height="600" loading="lazy" alt="Davor Đenero"><figcaption>Davor Đenero (Foto: UGC)</figcaption></figure>  On je objasnio da pojedine reakcije represivnog aparata nijesu slučajne. - Naprotiv, neke od neadekvatnih reakcija represivnog sistema, na početku pokretanja masovne dinamike vezane za slučaj Botun, nijesu greška ili nesnalaženje, nego namjerna opstrukcija Bečićevih Demokrata, koji su svojim saveznicima iz nekadašnjeg DF-a samo otvorili manevarski prostor - podvukao je sagovornik Portala ETV. Kako je kazao, i sam slučaj Botun ima dublju političku pozadinu. - Jasno je i to da je slučaj Botun vrlo vjerovatno projektovan 20. decembra prošle godine, kada je Knežević bio gost u Vučićevoj porodičnoj kući na njihovoj slavi i sve što se nakon toga događalo dio je vođenog scenarija - rekao je Đenero. Prema njegovim riječima, cijeli slučaj predstavlja udar na evropski identitet Crne Gore. - Naravno, važno je naglasiti da je cijela priča udar na evropski identitet Crne Gore, da je već izdvajanjem Zete iz područja gradske opštine Podgorica pripremljena mogućnost opstrukcije izgradnje prečistača, za koji su dobijena evropska sredstva, ali je njegova izgradnja dio kriterijuma za zatvaranje poglavlja o zaštiti životne sredine - istakao je on. On je dodao da su posljedice takvog djelovanja ranije jasno predočene. - Više puta je u Podgorici ponavljano da se opstrukcijom izgradnje prečistača opstruiraju i odnosi Crne Gore sa EU, onima koji učestvuju u opstrukciji to je vrlo jasno - dodao je Đenero. Kako je kazao, ponašanje Milana Kneževića ne razlikuje se od djelovanja Andrije Mandića. - Knežević ne radi ništa drugo nego što radi i Mandić, kada u završnoj godini pristupnih pregovora otvara pitanje ustavnih promjena vezanih za njihove ciljeve potčinjavanja Crne Gore Srbiji - rekao je sagovornik Portala ETV. Na kraju je objasnio da je cilj takvih poteza usporavanje evropskog puta Crne Gore. - Svi ti akteri znaju da u parlamentu ne mogu stvoriti dvotrećinsku većinu za svoj projekat potčinjavanja Crne Gore Srbiji, ali znaju i to da otvaranjem tih pitanja otežavaju pretpristupne pregovore, a to je upravo ono što Beograd očekuje od svojih podložnika u Podgorici, bilo da se radi o onima koji su trenutno u velikoj milosti tamošnjih režimskih tabloida, poput Dajkovića i Kneževića, o onima prema kojima je stav trenutno neutralan, kao što je to Mandić, ili o onima na koje je upućena i poneka žaoka, kao što su Bečić i njegovi sljedbenici - zaključio je Đenero.

Đenero: Knežević i Dajković su sada Vučićevi favoriti, slučaj Botun iskonstruisali bivši DF i Bečić

Kako su ,,Miki” i ,,Novi Miki” iz Europola postali ,,Aco” u optužnicama SDT-a?!

Hronika

Vrhovni sud ne raspolaže informacijama koje bi ukazivale da je predmet „Državni udar“ razlog ostavke sutkinje Moštrokol

Društvo

Mandić: Crnogorci nijesu nikad plivali u januaru, a o čemu se radi najbolje govori poj poslije plivanja posvećen zlikovcima i koljačima

SKAJ PODVALA: Kako je SDT u slučaju Aleksandra Mijajlovića koristilo iste poruke za istrage šverca cigareta ali i šverca kokaina?

CNP: „Bladi Mun“ na Velikoj sceni

Tagovi

Košta: Samo Danska i Grenland mogu odlučivati o svojoj budućnosti

Naša drevna dvadesetogodišnja tradicija

Bojanić Lalović: Neke teme moraju biti iznad politike

Đenero: Knežević i Dajković su sada Vučićevi favoriti, slučaj Botun iskonstruisali bivši DF i Bečić

Programska šema

PRATITE TVe UŽIVO