„Malo je lijepo“: Može li „Kuća Pekića“ iz Šavnika postati regionalni centar kulture

entar za kulturu Šavnik pokrenuo je serijal tekstova posvećen ideji da „Kuća Pekića“, kroz kvalitet programa, saradnju i povezivanje umjetnika i institucija, preraste u autentični regionalni centar kulture. Serijal otvara profesor Fakulteta dramskih umjetnosti Janko Ljumović, koji ocjenjuje da Šavnik može postati primjer nove kulturne geografije u kojoj mali grad više nije periferija, već mjesto nastanka, susreta i razmjene ideja.

Može li geografski mala sredina postati važna tačka regionalne kulture i pokazati da umjetnički dometi i kulturna vizija ne zavise od veličine grada?

To pitanje otvorila je Žana Karadžić, urednica umjetničkog programa Centra za kulturu Šavnik, pokrećući inicijativu da se razmotri potencijal „Kuće Pekića“ da, zahvaljujući kvalitetu i estetskim kriterijumima programa koje baštini, preraste u regionalni centar kulture.

Tragajući za odgovorima, Centar za kulturu pokrenuo je tekstualni serijal u kojem će deset istaknutih kulturnih poslenika i stvaralaca obrazložiti zbog čega smatraju da „Kuća Pekića“ ima potencijal za takvu ulogu.

Serijal otvara tekst mr Janka Ljumovića, redovnog profesora Fakulteta dramskih umjetnosti Univerziteta Crne Gore.

Regionalnost određuju ideje, programi i uticaj

Ljumović ocjenjuje da „Kuća Pekića“ predstavlja inovativan pristup programiranju kulture, zasnovan na kreativnoj programskoj logici i fleksibilnom organizacionom modelu koji počiva na saradnji, partnerstvima i umrežavanju.

Prema njegovim riječima, projekat polazi od duha mjesta i na poseban način odgovara sintagmi „malo je lijepo“, koja svoj karakter crpi iz raznovrsnosti mikro-lokaliteta, materijalne i nematerijalne kulturne baštine i savremenog stvaralaštva.

– „Kuća Pekića“ pokazuje da kulturni centar ne mora biti velika institucija da bi imao veliki kulturni domet. Njena snaga može biti upravo u maloj, fleksibilnoj i otvorenoj strukturi, sposobnoj da povezuje umjetnike, pisce, istraživače, institucije i lokalne zajednice iz Crne Gore i regiona – navodi Ljumović.

Regionalni karakter jednog kulturnog prostora, kako ističe, ne određuju veličina zgrade, broj zaposlenih ili administrativni kapaciteti, već domet ideja, kvalitet programa i širina mreže koju uspijeva da stvori.

Šavnik kao primjer drugačije kulturne geografije

Ljumović smatra da regionalni centar kulture treba posmatrati prije svega kao funkciju, a ne kao administrativni status.

Zbog toga „Kuća Pekića“, kako navodi, ne mora postati još jedna velika i složena institucija da bi djelovala regionalno. Njen značaj može se graditi kroz kontinuitet i kvalitet programa, rezidencijalne boravke, koprodukcije, istraživačke i edukativne projekte, razmjenu autora, mobilnost programa i dugoročna partnerstva sa kulturnim i obrazovnim institucijama.

– Regionalnost se ne proglašava, ona se stvara kroz veze, programe, publiku i uticaj – poručuje Ljumović.

Otvaranjem „Kuće Pekića“, dodaje, Šavnik je pokazao da za ozbiljno kulturno programiranje nijesu presudni veličina grada, broj stanovnika ili koncentracija institucija, već jasna vizija kulturnog razvoja.

Upravo zato, smatra Ljumović, Šavnik može postati primjer drugačije kulturne geografije – one u kojoj mali grad nije periferija kulturnih događanja, već mjesto njihovog nastanka, susreta i razmjene.

Mala sredina kao prednost, a ne ograničenje

Savremena kulturna geografija, prema njegovim riječima, više se ne zasniva isključivo na podjeli na velike centre i male periferije.

Mreže, mobilnost umjetnika, rezidencijalni programi, digitalna komunikacija i koprodukcijski modeli omogućavaju da malo mjesto, ukoliko ima prepoznatljiv koncept, postane relevantna tačka na mnogo široj kulturnoj mapi.

– U tom smislu, mala sredina nije nedostatak „Kuće Pekića“, ona može biti njena komparativna prednost – naglašava Ljumović.

Takav koncept, kako objašnjava, otvara mogućnost da se oko književnosti povežu pozorište, film, vizuelne umjetnosti, filozofija, istorija, kulturna baština i savremena kritička misao.

Istovremeno, mogao bi omogućiti razvoj rezidencijalnih programa za pisce, prevodioce, umjetnike i istraživače, nastanak novih predstava, izložbi, publikacija i istraživanja, kao i organizovanje festivala, škola, radionica i razgovora.

Od Šavnika prema regionu i Evropi

Ljumović smatra da bi takav model omogućio da „Kuća Pekića“ istovremeno ostane duboko ukorijenjena u lokalnu sredinu i bude otvorena prema svijetu.

– Lokalitet mu daje identitet, Pekić mu daje intelektualni horizont, a mreža saradnje regionalni i međunarodni domet – ističe on.

„Kuća Pekića“ bi, prema njegovoj ocjeni, mogla postati i svojevrsna laboratorija novog modela kulturne institucije u Crnoj Gori.

Širi značaj projekta vidi upravo u mogućnosti da njegov uspjeh pokaže kako se kulturni razvoj države može graditi policentrično, odnosno da relevantni kulturni sadržaji i ideje ne moraju biti koncentrisani isključivo u velikim gradovima.

– Crnogorskoj kulturi nijesu potrebne samo nove institucije. Potrebni su joj novi prostori kulturne geografije, novi modeli saradnje i nove tačke kulturnog promišljanja. „Kuća Pekića“ ima potencijal da postane upravo takvo mjesto – zaključuje Ljumović.