Na završetku 31. HAPS-a "Contra Mundum" i pozorišna borba za snove

Polazeći od poetike Salvadora Dalíja predstava “Contra Mundum” tivatskog Centra za kulturu ukazala ja publici na završetku 31. HAPS-a na dimenziju koju pomalo zaboravljamo, na san i imaginaciju, bez koje nema ni umjetnosti ni napretka, kažu organizator. 

I, kako dodaju, sasvim opravdano zaslužila je najbolju ocjenu publike na svim dosadašnjim izdanjima festivala čak 4,99. 

- Pozorište je kroz ovaj komad rađen na osnovu autobiografije “Tajni život Salvadora Dalija” dokazalo da nije samo ogledalo društva, već živi organizam koji podstiče publiku na preispitivanje, umjesto da nudi gotove odgovore. Predstava se za publiku nenametljivo i lako nameće kao prostor slobode, igre i dubokog unutrašnjeg iskustva, mjesto susreta vidljivog i nevidljivog, stvarnog i sanjanog - istaknuto je u saopštenju. 

Za reditelja i autora koncepta Veljka Mićunovića, dramaturga Slobodana Obradovića, kompozitorku Nevenu Glušicu, scenografe Svena i Ivanu Jonke, kostimografkinju Mariju Marković Milojev, posebno za glumca Ozrena Grabarića i muzičare: Aljošu Zakića (truba), Đorđa Kujundžića (saksofon), Kostu Vukašinovića (trombon), Anju Riđešić (klavir), Marka Ćurčića (kontrabas) i Nemanju Tasića (bubanj) zadatak je bio itekako zahtjevan ali su zajedno čarovno uspjeli da na sceni pokažu san.

- To je Salvador Dali, čovjek koji se borio za snove - komentariše jednostavno Ozren Grabarić.

Dodaje da mi na neki način zapostavljamo snove, jer toliko živimo u materijalnom svijetu, u svemu onome što je opipljivo, što nas okružuje, da zaboravljamo onaj svijet koji je van granica materijalnog. 

- Da li ga zovemo duhovnim, da li ga zovemo iracionalnim - svejedno. To je ono nevidljivo koje itekako formira i informira našu stvarnost. A sve ovo što nas okružuje, sve što je čovjek smislio, nekad je bio nečiji san. Tako da su, zapravo, i predstave kao i kazalište , prostor u kojem takvi snovi postaju vidljivi. Zato mislim da je Dalí fantastičan za kazalište i zato smo krenuli s cijelom tom idejom. Kazalište je neka vrsta portala između nevidljivog i vidljivog - rekao je Grabarić.

Na opasku da se na tom portalu neke predstave zaista dožive kao san, druge, nažalost ne, ali pozorište i tada ostaje prostor slobode u kojem se mašta, kreira, stvara, u kojem se ukazuje na probleme i nude mogući način da ih riješimo Grabarić jednostavno nastavlja:

- Apsolutno. Kao što je kazalište, kako je Vilijam Šekspir rekao, ogledalo društva i ja mislim da ono zaista funkcioniše kao ogledalo. Ne do kraja kao ogledalo koje docira i govori šta da radite, nego kao prikaz koji vas poziva da sami dođete do nečega. Nećemo vam mi sve reći, daćemo vam mrvice. Ali, neke predstave „dođu“ do toga a neke ne, to je zato što je stvaranje predstave uvijek pomalo neuhvatljiv process, mada je sigurno i da počiva na određenim zanatskim strukturama. Čovjek mora jako dobro poznavati mehanizam kazališta, glumački mehanizam, tijelo glumca. Reditelj mora poznavati dramaturgiju, dramaturg cjelokupnu kompoziciju. Svi ti segmenti u ovoj predstavi su se, zapravo, fantastično poklopili - od autora poput Veljka Mićunovića, Slobodana Obradovića, Nevene Gušić, do scenografa i cijelog tima. Svi oni izuzetno dobro poznaju zanat i imaju veliko iskustvo. Zajedno smo stvarali predstavu i sjećam se da su počeci bili pravi „brainstorming“. Svako bi iznio ideju, i svaka ideja bi postajala scena koju bismo odbacili, prihvatili ili dalje razvijali. Tako su postavljeni dobri temelji da se desi nešto što, nadamo se, a publika nam to i potvrđuje - prelazi rampu - istakao je Grabarić.

Obično predstave koje nastaju kao kolektivni čin maštanja i stvaranja postaju predstave koje se vole i dugo žive. Imate li utisak da će se to desiti i s ovom predstavom?

- Mogu se nadati. I želim da se to desi. Već sada, nakon igranja u Baru, imali smo nevjerovatan odjek publike. Na gotovo svakoj izvedbi publika je bila na nogama. Ono što mi je posebno drago jeste što predstava nije hermetična niti potpuno konceptualna - ona komunicira s publikom, čak je i na kraju „razbija“ kroz direktan kontakt. Time se približava savremenom gledatelju, a opet ga vodi u svijet snova i slika. Imam osjećaj da ova predstava može dugo trajati - koliko god mi budemo mogli igrati, jer uvijek ima prostora za dalje - poručio je Grabarić.

On uspješno sarađuje sa tivatskim Centrom za kulturu, a nije prvi put ni u Herceg Novom.

- Osjećam se kao kod kuće. Šetao sam jutros i stvarno sam uživao. Divno mi je što mogu igrati u Budvi, Herceg Novom, Baru - svuda imam osjećaj doma. Putujemo s ovom predstavom, bili smo u Beogradu, nadamo se Sarajevu, tu je i RUTA festival, gdje god dođem imam osjećaj da poznajem ljude, da ih mogu zagrliti. To je predivno. U umjetnosti posebno osjećam da dijelimo isti prostor i iste priče i dobro se razumijemo - istakao je Grabarić.

Voli film, pozorište i pedagogiju.

- Zaista volim sve to. Pedagogija me ispunjava, film utiče na kazalište i obrnuto. Ako nešto napišem, i to me mijenja. Ali kazalište je moja najveća ljubav. Za mene je to ideja veća od nas. Ono je neponovljivo — i na neki način velika filozofija i učiteljica. Zvuči možda patetično, ali ja od kazališta učim svaki put. Mi služimo priči, i u tom služenju se odričemo vlastitog ega i pronalazimo dublji smisao. A to je teško jer ste stalno u fokusu, pod svjetlima, pred publikom. Ego to voli. Ali kad uspijete da ga sklonite, otkrijete dijelove sebe koje niste poznavali - naveo je Grabarić.

Poruka za kraj razgovora kao najava 32. HAPSa kratka i vrijedna ponavljanja i zapisivanja: Apsolutno - živjelo pozorište!

U prilog dobrim željama za naredni HAPS podaci koje je sumirala selektorka Milina Kovačević: od 1. do 30. aprila vidjeli smo 15 predstava u glavnom i OFF programu i na HAPSiću, a odigrano je i osam repriza. Nijedna predstava u glavnom programu koji je publika pozvana da ocjenjuje nije dobila manju od odlične ocjene, a istu je zaslužila i ona, hercegnovska publika. Ponuđene predstave vidjelo je više od pet hiljada gledalaca!

- Valjda su ovi podaci najbolja potvrda poruke koju je Tanja Bošković izgovorila nakon premijere predstave “Uspomene Sare Bernar” koja je od tada odigrana 70 puta i nagrađivana na brojnim festivalima: “Herceg Novi mora da ima pozorište!” - zaključili su organizatori.