<article>Ambasadorka Crne Gore u Slovačkoj Stanica Anđić predala je akreditivna pisma predsjedniku Slovačke Petru Pelegriniju, čime je zvanično stupila na dužnost izvanrednog i opunomoćenog ambasadora Crne Gore u Slovačkoj Republici - saopšteno je iz Ministarstva vanjskih poslova. Anđić je, kako se navodi u saopštenju, zahvalila predsjedniku Slovačke na kontinuiranoj podršci koju njegova zemlja pruža Crnoj Gori, posebno u kontekstu evropske integracije. - Naglasila je da će svoj mandat posvetiti daljem razvoju saradnje u oblastima od zajedničkog interesa, te podvukla značaj održavanja dinamičnog političkog dijaloga i intenziviranja bilateralnih aktivnosti - kazali su u MVP.Pelegrini je, kako dodaju, izrazio uvjerenje da će njen mandat doprinijeti daljem unapređenju odnosa između dvije države.- Dodatno je naglasio kontinuiranu podršku Slovačke evropskom putu Crne Gore, te je pohvalio dosadašnji napredak - navodi se u saopštenju.U razgovoru sa državnim sekretarom Ministarstva vanjskih i evropskih poslova Marekom Eštokom, kako se dodaje, sagovornici su usaglasili da se uzvratne političke konsultacije na nivou ministarstava vanjskih poslova održe u Podgorici na proljeće 2026. godine, što će predstavljati važan doprinos daljem produbljivanju saradnje.</article>

Ambasadorka Crne Gore u Slovačkoj Stanica Anđić predala je akreditivna pisma predsjedniku Slovačke Petru Pelegriniju, čime je zvanično stupila na dužnost izvanrednog i opunomoćenog ambasadora Crne Gore u Slovačkoj Republici - saopšteno je iz Ministarstva vanjskih poslova.&nbsp;
Anđić je, kako se navodi u saopštenju, zahvalila predsjedniku Slovačke na kontinuiranoj podršci koju njegova zemlja pruža Crnoj Gori, posebno u kontekstu evropske integracije.&nbsp;
- Naglasila je da će svoj mandat posvetiti daljem razvoju saradnje u oblastima od zajedničkog interesa, te podvukla značaj održavanja dinamičnog političkog dijaloga i intenziviranja bilateralnih aktivnosti - kazali su u MVP.
Pelegrini je, kako dodaju, izrazio uvjerenje da će njen mandat doprinijeti daljem unapređenju odnosa između dvije države.
- Dodatno je naglasio kontinuiranu podršku Slovačke evropskom putu Crne Gore, te je pohvalio dosadašnji napredak - navodi se u saopštenju.
U razgovoru sa državnim sekretarom Ministarstva vanjskih i evropskih poslova Marekom Eštokom, kako se dodaje, sagovornici su usaglasili da se uzvratne političke konsultacije na nivou ministarstava vanjskih poslova održe u Podgorici na proljeće 2026. godine, što će predstavljati važan doprinos daljem produbljivanju saradnje.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Stanica Anđić

Peter Pelegrini

Ministarstvo vanjskih poslova

Slovačka

Politika

Anđić stupila na dužnost ambasadorke Crne Gore u Slovačkoj: Mandat ću posvetiti daljem razvoju saradnje

Ambasadorka Crne Gore u Slovačkoj Stanica Anđić predala je akreditivna pisma predsjedniku Slovačke Petru Pelegriniju, čime je zvanično stupila na dužnost izvanrednog i opunomoćenog ambasadora Crne Gore u Slovačkoj Republici - saopšteno je iz Ministarstva vanjskih poslova. 
Anđić je, kako se navodi u saopštenju, zahvalila predsjedniku Slovačke na kontinuiranoj podršci koju njegova zemlja pruža Crnoj Gori, posebno u kontekstu evropske integracije. 
- Naglasila je da će svoj mandat posvetiti daljem razvoju saradnje u oblastima od zajedničkog interesa, te podvukla značaj održavanja dinamičnog političkog dijaloga i intenziviranja bilateralnih aktivnosti - kazali su u MVP.
Pelegrini je, kako dodaju, izrazio uvjerenje da će njen mandat doprinijeti daljem unapređenju odnosa između dvije države.
- Dodatno je naglasio kontinuiranu podršku Slovačke evropskom putu Crne Gore, te je pohvalio dosadašnji napredak - navodi se u saopštenju.
U razgovoru sa državnim sekretarom Ministarstva vanjskih i evropskih poslova Marekom Eštokom, kako se dodaje, sagovornici su usaglasili da se uzvratne političke konsultacije na nivou ministarstava vanjskih poslova održe u Podgorici na proljeće 2026. godine, što će predstavljati važan doprinos daljem produbljivanju saradnje.

Bokseri Bijelog Polja sa četiri zlatne medalje i maksimalnim učinkom završili su nastup na turniru petog kola regionalne lige Open Balkan, koji je u okviru memorijala Jordan Mijalkov održan u Štipu.
Uspješan nastup kompletirali su Trofejom za najboljeg stranog boksera, koji je zaslužio Omar Bahović.
Prekidom su do zlatne medalje stigli Mirko Šarčević, Tarik Hrapović i Omar Bahović, dok je Vasilije Bugarin slavio bez borbe.
Šarčević je u kategoriji do 80 kilograma, u konkurenciji seniora, pobijedio Sahida Atasua iz Turske, prekidom u drugoj rundi
Efektan nastup imao je junior Omar Bahović, koji je već pri kraju prve runde kategorije do 60 kilograma natjerao na predaju domaćeg boksera Luku Ivanovskog, kao i Tarik Hrapović (do 66), koji je odradio sjajan meč sa Makedoncem Aminom Nedžipijem.
U svakoj rundi imao je brojanje, tako da je meč završen prije kraja, prekidom u trećoj rundi.
Bugarin u kategoriji preko 80 kilograma je do zlata došao bez borbe, pošto je domaći bokser Bertan Ibrahimov odustao prije borbe.
U Štip je doputovao i kadet Savo Šarčević, ali nije nastupio jer je morao dan prije turnira da se, zajedno sa trenerom Mugošom Kovačevićem, iz opravdanih privatnih razloga vrati za Bijelo Polje.

Dominacija boksera Bijelog Polja u Štipu

Rusija je širenje dezinformacija i propagande u baltičkim državama podigla na još viši nivo, izvijestila je litvanska televizija LRT. Ruske obavještajne službe regrutuju letonske stanovnike preko Telegram kanala ili im prilaze tokom putovanja u Rusiju. Ciljane grupe su Litvanci sa niskim prihodima ili mladi koji žele da zarade novac. Bloger Oleg Besedin uhapšen je u Estoniji početkom ovog mjeseca pod optužbom da je sarađivao sa moskovskim medijima i snimao dokumentarne filmove po diktatu Kremlja.&nbsp;
– Nije riječ samo o tome da izražava svoje mišljenje o Estoniji ili ostalim baltičkim državama, već to čini u saradnji sa osobama u Rusiji. Prema našim sumnjama, te osobe su specijalizovane za informacione kampanje – kazao je estonski državni tužilac Taavi Pern.
Slične informacije stižu i iz Letonije. Sve tri baltičke zemlje na sjeveroistoku Evrope – Estonija, Litvanija i Letonija – pokušavaju da se zaštite od Rusije. Pomaže im NATO, čiji avioni AWACS opremljeni radarima skeniraju područje tragajući za sumnjivim ruskim aktivnostima. Otkako je američki predsjednik Donald Tramp poručio Evropi da više ne može uzimati zdravo za gotovo američku vojnu podršku, tri baltičke zemlje, kojima je Rusija susjed, nastoje na sve načine da se odupru Putinovim pokušajima da ih vrati u rusku sferu uticaja. Što ako Rusija, nakon Ukrajine, baci udicu na njih, a Tramp skrene pogled i slegne ramenima, pravdajući se da je za SAD u ovom trenutku prioritetniji Pacifik?&nbsp;
Ian Bond, zamjenik direktora Centra za evropske reforme, vjeruje da Putin, ako se u Ukrajini dogovori dugoročno primirje, vjerovatno neće stati na tome.
– Niko pri zdravoj pameti ne želi ni da pomisli da je evropski rat opet iza ugla. Ali realnost je da nam sve veći broj evropskih obavještajnih zvaničnika govori upravo to – rekao je za BBC.
Direktor estonskih graničnih snaga Egert Belicev kazao je da na granici s Rusijom često dolazi do provokacija. Estonija je na mostove preko granične rijeke postavila betonske prepreke, takozvane zmajeve zube.
Sve tri baltičke države prije nekoliko mjeseci istupile su iz Otavske konvencije o zabrani protivpješadijskih mina, jer žele što više takvih sredstava da rasporede uz granice s Rusijom i Bjelorusijom. Ta konvencija o zabrani upotrebe, skladištenja, proizvodnje i prenosa protivpješadijskih mina stupila je na snagu početkom marta 1999, a istupanje sada najavljuju i Finska i Poljska. Iz istog razloga.
- Vojne prijetnje zemljama koje graniče s Rusijom i Bjelorusijom značajno su porasle. Ovom odlukom šaljemo jasnu poruku – naše zemlje su spremne, mogu i moraju upotrijebiti sve neophodne mjere za svoju odbranu - navodi se u zajedničkoj izjavi ministara odbrane tri baltičke države i Poljske. Upozoravaju da je ruska vojska tokom invazije na Ukrajinu često koristila minska polja i druge nekonvencionalne metode, a mine mogu biti nezamjenjiv element odbrane teritorije. Inače, Rusija, kao ni SAD, Kina i Indija, nikada nijesu potpisale Otavsku konvenciju.
Neki vojni analitičari ne vide preveliku korist od mina u vrijeme kada se u borbama sve češće koriste dronovi, ali one mogu biti prepreka invaziji tenkova. Odmah se oglasila organizacija Human Rights Watch s upozorenjem da se sjetvom mina i sopstveni civili dovode u opasnost, a korišćenje tih mina predstavlja, kako kažu, i korak unazad u humanitarnom pravu. Povlačenje pet država iz Konvencije strateški je signal da zaštita civila i međunarodni humanitarni standardi više nijesu prioritet, kazala je Mary Wareham, šefica sektora za krize, sukobe i naoružanje u Human Rights Watchu.
– Dok se bezbjednosna situacija na istočnom krilu Evrope intenzivirala, navedene države pogrešno procjenjuju da će im korišćenje mina pružiti dodatnu fleksibilnost. Međutim, mine imaju ograničenu vojnu vrijednost, dok su njihove humanitarne posljedice katastrofalne – i za same države koje ih koriste i za njihove civile. Ovim rizikuju dugoročno zagađenje sopstvene teritorije minama, slabljenje moralne i pravne pozicije i poništavanje decenija napora na zaštiti života poslije rata – dodala je.
U Narvi, trećem najvećem gradu u Estoniji koji se nalazi na najistočnijoj tački zemlje, prema ruskoj granici, na istoimenoj rijeci, živi oko 66.000 stanovnika od kojih su 94 odsto Rusi. Mnogi imaju dvojno državljanstvo. U Estoniji vlada zabrinutost da bi Putin mogao iskoristiti veliku etničku rusku zajednicu kao izgovor za invaziju, prema već viđenom scenariju u Gruziji i Ukrajini. Camille Grand iz Evropskog savjeta za spoljne odnose, bivša pomoćnica generalnog sekretara NATO-a za odbrambena ulaganja, smatra da je vjerovatnije da bi Putin nakon Ukrajine ciljao na državu koja nije članica NATO-a, poput Moldavije, nego da bi isprovocirao tri baltičke zemlje koje jesu u NATO-u. Ranije su bile geografski izolovane od ostalih članica saveza u zapadnoj Evropi, ali otkako su Švedska i Finska pristupile NATO-u, situacija je povoljnija.
– Baltičko more postalo je NATO-ovo more – rekla je za BBC dr Marion Messmer, viša istraživačica u Programu međunarodne bezbjednosti u Chatham Houseu. Ona predviđa da će Rusija vjerovatno nastaviti sa kampanjama dezinformisanja i sajber ratovanjem u Evropi, kao i sabotažama i špijunažom u Baltičkom moru. Estonija je izglasala zakon koji obavezuje sve nove poslovne i stambene zgrade određene veličine da ugrade bunkere ili skloništa, na odbranu će trošiti pet odsto BDP-a, a Litva čak nešto više, bliže šest odsto.
Istoričar Mark Galeotti ističe da su baltičke države pod stalnim, višeslojnim ruskim pritiskom koji je dio šireg političkog rata Moskve sa Zapadom, pa ih koristi kako bi izvršila uticaj na različite druge aktere, uključujući SAD, NATO i Evropsku uniju. Pitanje je, kaže, koliko bi govornici ruskog jezika u Narvi u Estoniji i u Rigi u Letoniji bili spremni da iskoriste osjećaj isključenosti i zanemarivanja u svrhu mobilizacije birača za politički uticaj i koliko im je zapravo stalo da život u prosperitetnim, demokratskim evropskim državama zamijene životom pod upravom Kremlja.
Većina današnjih baltičkih Rusa su migranti iz perioda prinudnog preseljenja stanovništva tokom sovjetske okupacije od 1944. do 1991, i njihovi potomci. Sovjetski Savez 1940. napao je, okupirao i anektirao Estoniju, Letonija i Litvanija kao sovjetske republike. Njemačka je napala i okupirala baltičke države 1941, a Sovjetski Savez ponovo ih je okupirao 1944. i 1945, kada se rat približavao kraju. Prema brojnim svjedočenjima, SSSR se oslanjao na nasilje, mučenje i silovanje kako bi pokorio lokalno baltičko stanovništvo i sproveo rusifikaciju. Velika potražnja za industrijskim radnicima bila je dodatni motiv da se Rusi nasele u većim baltičkim gradovima.
Do 1980-ih, Rusi su činili oko trećinu stanovništva Estonije, dok su u Letoniji, etnički Letonci činili oko polovinu stanovništva. Nasuprot tome, 1989. godine samo 9,4 odsto stanovništva Litvanije bili su Rusi. Poslije ulaska Estonije, Letonije i Litvanije u Evropsku uniju 2004, mnogi baltički Rusi preselili su se u druge zemlje EU, najviše u Ujedinjeno Kraljevstvo i Irsku, koje su otvorile svoja tržišta rada novim članicama EU. Danas u tri baltičke zemlje živi oko 878.000 Rusa od ukupno šest miliona stanovnika. Stručnjaci za međunarodno pravo upozoravali su da je prema Ženevskoj konvenciji naseljavanje Rusa u baltičkim državama bilo nezakonito prema međunarodnom pravu, koje propisuje da "okupatorska sila neće deportovati ili premještati dijelove sopstvenog civilnog stanovništva na teritoriju koji okupira".
Osim što Moskva ne zna koliki je nivo entuzijazma među Rusima da budu „pripojeni matici“, direktna intervencija bi Rusiju dovela u otvoren sukob s NATO-om. Moskva možda ne smatra baltičke države dijelom ruskih „regiona povlašćenog interesa“, ali, budući da imaju rusofonsko stanovništvo i da su ranije bile dio moskovskog carstva, Rusi ih doživljavaju kao prostor sa ograničenim ili modifikovanim suverenitetom, koji bi trebalo da bude makar djelimično usklađen s ruskim interesima, navodi Galeotti.
U nedavnoj analizi Centra za analizu evropske politike (CEPA) zaključuje se da „baltička Maginotova linija 2.0“ neće zaustaviti Rusiju. Baltičke države nijesu izgrađene za odbranu: jezera i močvare pružaju određenu prednost, ali nema planina, džungli ni rijeka veličine Rajne koje bi zaustavile osvajača. Zato žele da izgrade „baltičku odbrambenu liniju“ kako bi odvratile ruski napad. Ideja je najavljena početkom prošle godine. Estonija planira da izgradi 600 bunkera duž svoje 300 kilometara duge granice s Rusijom, Letonija postavlja „zmajeve zube“, a Litvanija je najavila plan za izgradnju višeslojnog odbrambenog sistema koji bi se protezao do 50 kilometara od granice. Prva zona, široka pet kilometara, sastojala bi se od protivtenkovskog jarka, betonskih prepreka, minskih polja, uporišta i rovova, nakon čega bi slijedila druga linija rovova, mostova spremnih za rušenje i drveća koje bi se moglo oboriti da zaustavi tenkove.
Baltička odbrambena linija bila bi korisna za ograničene misije usporavanja ruske ofanzive i odbijanje manjih ruskih napada. NATO ima četiri borbene grupe u Estoniji, Letoniji, Litvanija i Poljskoj, sa nekoliko hiljada vojnika. Pojačava ih njemačka oklopna brigada koja će biti trajno stacionirana u Litvi. Pitanje je, navodi CEPA, koliko će vremena biti potrebno NATO-u da mobiliše potpuno opremljenu i obilno snabdjevenu vojsku kako bi pomogla baltičkim državama, naročito ako se SAD ne pridruži koaliciji. Ruski politički analitičar Sergej Medvedev smatra da je ruski napad na baltičke zemlje realna mogućnost jer je Moskva „dokazano sposobna za iracionalno djelovanje“.
- Ideja da Rusija napadne NATO danas može djelovati apsurdno, ali napad na Ukrajinu činio se jednako apsurdnim prije skoro četiri godine. Najvažniji aduti Rusije su mobilizacija, nepredvidljivost, iracionalnost, hibridnost i poslušno društvo. Drugim riječima: glupost i hrabrost, ili bolje reći spremnost na smrt i preuzimanje svakog rizika. NATO tome nema šta da suprotstavi. Ne vidim ništa što bi moglo spriječiti Rusiju da napadne neku od baltičkih zemalja ili Poljsku – time ne rizikuje apsolutno ništa, pa zašto ne pokušati - naveo je Medvedev, nakon što su prošlog mjeseca estonski graničari izvijestili o nekoliko teško naoružanih vojnika bez oznaka u području Saatse Boot, gdje put prema selu Saatse prolazi kroz rusku teritoriju u dužini od jednog kilometra. Estonske vlasti zatvorile su put kao mjeru opreza.

U strahu od Putina: Baltičke zemlje rade Maginotovu liniju 2.0 prema Rusiji

Ministarstvo odbrane Rumunije saopštilo je danas da je tokom noći i rano jutros angažovalo borbene avione zbog prisustva dronova blizu rumunske granice tokom napada na Ukrajinu.
U saopštenju se navodi da su prvo njemački avioni tipa Eurofajter Tajfun tokom noći poletjeli da prate situaciju u vazduhu, nakon što su sistemi za praćenje otkrili dronove.
Ministarstvo je navelo da su dronovi sa radara nestali ubrzo nakon što su zabilježene eksplozije u ukrajinskom lučkom gradu Ismailu, na granici sa Rumunijom.
Upad bespilotnih letilica u rumunski vazdušni prostor nije registrovan, a Tajfuni su se vratili u 57. vazduhoplovnu bazu oko jedan sat noću.
Nedugo nakon toga, Rumunija je podigla i dva aviona F-16, koji su uočili eksplozije na ukrajinskoj teritoriji, na različitoj razdaljini od Ismaila.
Ni tada nije uočen ulazak dronova u vazdušni prostor Rumunije, pa su se avioni vratili u 86. vazduhoplovnu bazu nešto prije četiri sata ujutro.
Rumunija sa Ukrajinom dijeli granicu dugu 650 kilometara, a djelovi uništenih ruskih dronova više puta su padali na njenu teritoriju.

Rumunija podigla borbene avione zbog prisustva dronova blizu granice

I cetinjska Gimnazija evakusiana je danas zbog dojave u bombi, saznaje Radio Cetinje.
Kako prenosi Portal RTCG, na teren su bile policijske ekipe koje su pregledale zgrade, a zbog predostrožnosti evakuisani su đaci i profesori te obrazovne ustanove.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&amp;url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fgimnazija-slobodan-skerovic-evakuisana-zbog-dojave-o-bombi&amp;key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
 
Direktorica Gimnazije Sanja Jelić je, kako piše Cetinjski list, precizirala da su đaci i zaposleni evakuisani su u toku četvrtog časa.
- Dobili smo dojavu o bombi i odmah smo prekinuli nastavu. Djeca su bezbjedno izašla iz škole, a policija i vatrogasci obavljaju svoj posao - kazala je ranije Jelić.
Prema njenim riječima, u učionicama nije uočeno ništa što ukazuje na opasnost.
Nastava je bila prekinuta i u Srednjoj stručnoj školi i u Srednjoj likovnoj školi “Petar Lubarda”.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 60.4797%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&amp;url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fniksic-dojave-o-bombama-u-skolama-bile-lazne-ucenici-se-vracaju-na-nastavu&amp;key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
 
Ranije jutros prijeteće poruke stigle su i u gimnazijama u Nikšiću i Podgorici, ali je policija pregledom utvrdila da se radi o lažnim dojavama.

Lažne dojave o bombama u dvije srednje škole na Cetinju

Prava slika današnje Crne Gore je „kulturna“ politika vlasti koju najlakše definišemo riječju postavgustovska. Kriterijumi po kojima se postavljaju čelni ljudi kulturnih ustanova sve su samo ne renomiranost i kompetentnost. Jedini kriterijumi su partijska, vjerska i nacionalna pripadnost. Da ne zaboravimo učešće u opskurantnim (pogledaj rječnik) litijama, retrogradnim manifestacijama svega najprimitivnijeg što Crna Gora može da izbaci. Da je to temelj i ontološko biće postavgustovske vlasti svjedoče namjere da se podižu spomenici lideru tih primitivnih uličnih metanija, koje namjeravaju da podižu širom Crne Gore, kao simbole mržnje prema Crnoj Gori, svemu crnogorskom, „brozomorno-montenegrinskoj ideologiji, koja se temelji na dukljanskoj mitologiji“. Ograđujem se ako nije tačno, ali sam čuo da su se dijelile i potvrde o učešću u litijama, kao buduće ulaznice za avanzovanje. Spomenici jednom popu diljem Crne Gore i jesu najbolja potvrda sunovrata Crne Gore, koja ne podiže spomenike znanju i nauci, već mantijašima i mraku.&nbsp; Biti dio civilizacije podrazumijeva poznavanje prošlosti na osnovu istorijskih artefakata, a ne guslarske mitomanije i popovskih izmišljotina. Aleksandar Solženjicin piše: „Da bi uništio jedan narod, moraš prvo saśeći njegove korijene“. Milan Kundera u „Knjizi ljubavi i zaborava“ piše nešto slično: „... prvi korak k uništenju jednog naroda jeste brisanje njegovog pamćenja … nađi nekoga da napiše nove knjige, proizvede novu kulturu, izmisli novu istoriju. Ta nacija ubrzo počinje zaboravljati što je i što je bila“.&nbsp; <h2>NEDODER NACIJA</h2> Nekadašnja slobodarska Crna Gora danas je poprimila kmetski karakter i čeka da joj neko drugi vrati ime i dostojanstvo. Ponavljači, vlasnici lažnih diploma, pridošlice iz raznih crnogorskih i okolnih pripizdina pišu nam istoriju, uče nas jeziku predaka, onima kojima je jezik prepun turcizama smetaju crnogorski italijanizmi, poklanjaju sebi crnogorske nacionalne nagrade za trivijalna i lažna, nepostojeća djela, preuzimaju nam nacionalne institucije praveći od njih seoske domove kulture. Prvi predśednik Crnogorskog centra PEN kluba, profesor Pavle Mijović, kada je uhapšen i ispitivan u zatvoru u Dubrovniku od policije zbog Belvederskih demonstracija 1936. ostavio je zapisano kako mu je policajac koji ga je ispitivao rekao: „Možda se zakon promijeni i dozvolimo rad vaše komunističke stranke, ali, ukoliko i dalje nastavite da se zalažete za crnogorsku naciju sve ćemo vas istrijebiti“. Meša Selimović je napisao da čovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem. Pokazalo se, ipak, da je crnogorska nacija nedoder i da kad su se prvi put Crnogorci mogli nacionalno izjasniti na popisu 1948. godine, oni su to masovno uradili. Problem sa bilo kojim identitetom je što se on stalno mora zalivati od strane političkih i društvenih elita. Ako vi to ne činite taj prostor će ispuniti drugi i, što kaže Kundera, ta nacija ubrzo počinje zaboravljati što je i što je bila. Crnogorski komunisti su se ponašali kao da je vrijeme stalo i da će vječito ostati takvo, da sve imamo u drugoj republici, da zato Crnoj Gori ne trebaju ni fakulteti, ni mediji, ni klinički centri, ni naučne ustanove, niti da je religija bilo kakav faktor u društvu. Padom socijalizma ostavili su Crnu Goru na izvolte uticaju velikopsrpskog nacionalizma i njegovom glavnom promoteru – Crkvi Srbije. Crkva Srbije sve vrijeme radi na tome da svetosavlje bude zajedničku teološka perspektiva crnogorskog društva, a srpski identitet istorijski kontinuitet. Kad se pogledaju podaci od popisa do popisa dobije se mjera njihovog uspjeha kroz period potonjih tri i po decenije. Ili, ako hoćete, pokazuje se inferiornost crnogorskog društva, nedostatak samopoštovanja i provincijalni karakter.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251123071156_ae092c010934e30260c0a25b3f0cb3a9ab379f9e5bf31ce9e80fa79c2aa9886c.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251123071156_ae092c010934e30260c0a25b3f0cb3a9ab379f9e5bf31ce9e80fa79c2aa9886c" data-rendition-name="original" width="1200" height="710" loading="lazy" alt="Biblioteka"> <figcaption>„ESTETIKA“ PORTALA IN4S: Biblioteka „Radosav Ljumovićetv</figcaption> </figure>  <h2>ZADRUŽNI DOM</h2> Po statističkim podacima u Podgorici stanuje bezmalo pola Crne Gore. Za Podgoricu su dvije kulturne institucije uvijek imale veliki značaj, ako ne računamo nacionalno i gradsko pozorište. Biblioteka „Radosav Ljumović“ i KIC. Ako vi na čelo Biblioteke „Radosav Ljumović“ izaberete Slavicu Ilinčić, koja je sama po sebi antiteza kulture i promoter ideologije srpstva i svetosavlja kao temelja Crne Gore, koja je u biblioteku uvela „estetiku“ portala IN4S, a na čelo KIC-a harmonikaša, koji svojim vokalnim interpretacijama zasmijava čitav region, onda ste dvije više nego značajne institucije pretvorili u zadružni dom u Lebanama. I tu nema nikakve slučajnosti. Ideja i jeste da se sve institucije Crne Gore prilagode „estetici“ braće Mićović, Metodija i Krnje Jele, da se sroza na nivo najseljačkije pučke zabave najprimitivnijeg soja u Crnoj Gori, koji buja iz godine u godinu. Pa nama „Zavetnica“ vodi Filmski centar Crne Gore, zaboga?&nbsp; A onda nam Raonikije, tri puta sudski osporavani direktor RTCG, na mala vrata uvodi kampanju kako od malih mogu indoktrinirati buduće generacije ideologijom svetosavlja, srpske Sparte i junaštvom Pavla Đurišića. Pa još doveo svetosavskog stručnjaka za satanizam sa nesretnog Pravnog fakulteta. I to onaj isti Raonikije koji mi onako sa prosvijećenih visina održa lekciju da je on učinio više za demokratiju u Crnoj Gori i od mene i od Mila i od Ranka i čitave tadašnje vlasti. Biće da je u međuvremenu evoluirao od liberala i demokrate u protođakona Javnog servisa, jer je evolucija kod Crnogoraca postala nacionalni sport. Što reče onaj na televiziji „ja kad mi treba kažem da sam Srbin, a kad mi treba Crnogorac“! Eto, dotle smo stigli, sve se udarajući u junačke grudi, dičeći se sopstvenom junaštvu i čojstvu u prošlosti. <h2>&nbsp;PRODANE DUŠE</h2> Pošto ni mnogo veće države ne mogu izdržati toliki broj prodanih duša, riješio sam svaki put da poklonim po koju crticu iz istorije, nakon što sam predočio da su nam preci ginuli na Mojkovcu nizašto, jer nije bilo više nijednog Srbina kojem bi čuvali odstupnicu, već im je smješteno iz razloga koje napisa komandant Glavnog štaba crnogorske vojske, srpski pukovnik Petar Pešić, u beogradskoj „Pravdi“ od 9. maja 1925. godine: „Odnosno tvrđenje mojih kritičara, da sam savetovao pokojnom Kralju Nikoli da zaključi mir sa Austrijom, napominjem, da sam izneo u 'Ratniku' celu istoriju tog pitanja i nemam potrebe da ga ponovo izlažem. Sem toga nalazim da bi to bilo izlišno, jer su oni suviše slabi da shvate vojno-politička pitanja toga obima. Ali moram im postaviti ovo pitanje: jesu li ma kad razmišljali o tome, kakava bi situacija bila za celokupan naš narod, da Kralj Nikola nije uputio Franji Josifu onu depešu, i da je na Solunskom frontu pored Srpske Vrhovne Komande našla i Crnogorska Vrhovna Komanda, a po proboju ovoga fronta i ulaska u Otadžbinu pored Kralja Petra i Kralj Nikola?“ Ponavljaću vam ovo sve dok ne shvati i posljednja fukara kakve su namjere bile prema Crnoj Gori!  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251123071156_f2b83f9f9204bb7991a3504b9c8619c1e39d5b90c53f941882276c6c313903c4.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251123071156_f2b83f9f9204bb7991a3504b9c8619c1e39d5b90c53f941882276c6c313903c4" data-rendition-name="original" width="1086" height="1579" loading="lazy" alt="tekst"> <figcaption>Petar Pešić tekst u „Pravdi“etv</figcaption> </figure>  Ne znam znate li ko je Jovan Đonović? On je uz Marka Dakovića jedan od najogorčenijih protivnika kralja Nikole od beogradskih studenata iz Crne Gore, učesnik u organizaciji više atentata na knjaza/kralja Nikolu. E pa taj Jovan Đonović piše, takođe u „Pravdi“: „On, koji misli, da nije Kralj Nikola uputio depešu Franji Josifu ne bi se kompromitovao u očima saveznika i svog naroda, da bi izveo nešto vojske i postavio je na Solunski Front i najzad sa njom ušao u Crnu Goru, - morao je, prirodno, utrošiti prilično vremena i spremiti dosta činjenica da se to desi. Idući za njegovim pisanjem ulazimo u njegovu misao, da je jedinstvo Crne Gore i Srbije bilo moguće: ako Kralj Nikola osramoti Crnu Goru predajom vojske, a sebe uprlja izdajstvom“. Čak je i on shvatio na koji način se jedino moglo izvesti „ujedinjenje“, kako ga zovu stručnjaci iz SNP-a, kad piše: „„Zar, onda nije jasno i laiku, da se g. Pešić nije mnogo starao da se ne desi sa crnogorskom vojskom ono, za šta se bojao da se ne dogodi srpskoj“?  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025112308110_b09368a04c996bf3fb5610c1d7f586564ee6bdf8f71aa68877908c8f1a215143.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025112308110_b09368a04c996bf3fb5610c1d7f586564ee6bdf8f71aa68877908c8f1a215143" data-rendition-name="original" width="530" height="829" loading="lazy" alt="tekst"> <figcaption>Jovan Đonović tekst u „Pravdi“etv</figcaption> </figure>  <h2>&nbsp;ODA CRNOGORCIMA</h2> Što se tiče Marka Dakovića, po kojem se zove orden koji predśednik Rajo dodjeljuje sopstvenim „velikanima“, on je bio poznat po učešću u atentatima na knjaza/kralja Nikole i po tome što je nakon Podgoričke skupštine ćerao po ulicama građane da pjevaju pjesme srpskom kralju Petru, ukoliko ne bi htjeli ubijao ih hicima iz pištolja. Pravi heroj uz Pavla Đurišića.&nbsp; Malo da se taknemo i francuske štampe, obzirom na sramnu ulogu Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore. „La Revue Diplomatique“, Pariz, 30. novembra 1919. g. donosi tekst „4.000 Crnogoraca u srpskim zatvorima“: „Konferencija Mira optužuje neprijatelja za zločine, a u isto vrijeme dozvoljava da Srbija iste zločine vrši u Crnoj Gori ... Francuski narod i njegovo javno mnjenje su uz Crnu Goru. Ali, zašto neko u francuskoj vlasti ne uzvikne: Dosta je, prekinite sa davljenjem Crne Gore!? Ako je Francuska prijatelj Srbije, ne mora biti neprijatelj Crne Gore. čast Francuske je u pitanju... Naš je zahtjev: Francuska treba da učini da se Srbija evakuira iz Crne Gore i da Crna Gora bude Crnogoraca. ... Dičite se Crnogorci, jer plemeniti i civilizovani svijet i danas vidi i sa divljenjem i simpatijama prati vašu borbu i podvige protivu nebratske i izdajničke Srbije Karađorđevića, kao što je nekad slavio i divio se djelima vašim i vaših predaka kad se ginulo 'za krst časni i slobodu zlatnu'“. Eh, kao što je nekad ....

KIC mijenja ime u KIČ

„Quod ab initio vitiosum est, non producit effectum“ – zapisali su još starorimski pravnici. Veliki Valtazar Bogišić, tvorac crnogorskog „Opšteg imovinskog zakonika“, jedinog građansko-pravnog propisa na ovim prostorima koji nije prost prevod odgovarajućeg dokumenta neke velike sile, latinsku je sentencu formulisao u svima razumljivo „Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“.&nbsp;
Grbo se rodio i pokušaj Srbije da ima more. Ako ne računamo situaciju da je prvo more pobeglo od Srbije još mnogo pre njenog nastanka – Panonsko more – naredni pokušaj Srbije da ima more zbio se u vreme cara Dušana. Velika ranosrednjovekovna država obuhvatala je skoro ceo Balkan s odgovarajućom morskom vodom, i bila naseljena mnogim narodima, među kojima su tadašnji Srbi (Raščani) bili među najmalobrojnijim. Ta je država propala posle kratkog trajanja u praksi, ali je ostala da živi u šovinističkim mozgovima velikodržavnih ambicija do danas.
Opet nešto moramo da ne-računamo. Dok je Srbija bila Smederevski sandžak Osmanskog carstva, imala je more. Ne jedno, već nekoliko mora. Ali, ni jedno nije bilo srpsko, već Sultanovo. Kao i Srbi. Pa se to ne računa; najzad, ni jedan nedovoljno slavan period srpske istorije ne sme u istoriji ni da prenoći, kamo li da ostane i da se „računa“.
Tričavih pet vekova kasnije, Srbija je opet pokušala da ima more. Osmansko carstvo se raspadalo, posle samo nešto više od 600 godina postojanja (srpsko je trajalo čak devet godina!), pa je svaka balkanska državica poskočila da otrgne koje parče. Srbija se dokopala Drača, i imala more celih četiri meseca: od kraja novembra 1912, do aprila 1913. &nbsp;
A onda, pet godina kasnije, more se ukazalo kao realna šansa. Formirana je Kraljevina SHS, u koje su Kraljevina Crna Gora (ne baš svojom voljom) i Država Slovenaca, Hrvata i Srba (današnje – skoro - Slovenija, Hrvatska i BiH) unele i more. Ali, avaj: ti koji su uneli more u zajedničku državu držali su da je to ulog jednak srpskim planinama i rekama – dakle, zajednički – dok je za drugu stranu sve to bio zasluženi ratni plen. I tako su Srbi imali more, kao što su imali i sve ostale priznate i nepriznate narode od početka kljakave kraljevine, skoro 22 godine. Ko zna šta bi bilo, da velika tragedija svetskog rata nije rasparčala i tu, unutrašnjim mržnjama i nezadovoljstvom onih koji su bili pasivni subjekti srpskog posedovanja, već nagriženu državu.
Naredni pokušaj da more bude zajedničko takođe se završio katastrofom: Srbima su more „oteli“ oni koji i izlaze na more, i čije je i bilo to more uneto u zajedničku državu, tad bratstvo-jedinstvenu SFRJ. Pokušalo se devedesetih da se spasi što se spasiti može, da se zadrže bar „srpski Dubrovnik“ i „srpska Crna Gora“, sa sve pripadajućom slanom vodom, ali avaj: ni Hrvati ni Crnogorci se s time nikako nisu slagali. Onda je proklete 2006. zakucan poslednji ekser u kovčeg prirodnog hegemonističkog prava Srba: „otcepila“ se Crna Gora.
I upravo je u vreme uspešnog crnogorskog referenduma za obnovu državne nezavisnosti Aleksandar Vučić, tada još revnosni Šešeljev radikal, poručio da je crnogorska nezavisnost samo privremena. Što će reći, i da je period Srbije bez mora privremeno stanje.
Od momenta kada je postao potpredsednik srpske vlade, pa do dana današnjeg, Vučić je pozivao građane Srbije da ne letuju na „hrvatskom moru“. Crnogorsko more nije pominjao, a ovih smo dana saznali i zbog čega.
„Lakše bismo odgovorili da imamo more. Zato nemamo more, zato su odvojili Crnu Goru od Srbije, zato Pašiću nisu dali izlaz na more, iako se borio svim srcem“, rekao je Vučić za nešto što se zove medijem u Srbiji.
Dakle, tradicionalna belosvetska zavera protiv Srbije u svim epohama postojanja Planete je dala efekta. Posle onolikih klipova u točkove, ubacivali su nam i klipove u peraja, a od srpskog naroda je i ta istina skrivana. Eh, da Srbija ima more, gde bi joj kraj bio?&nbsp;
Ne bi bilo ni korupcije, ni rasprodaje prirodnih resursa, ni nerešenih ubistava političkih protivnika; ne bi bilo ni rušenja nadstrešnice, ni izbegavanja odgovornosti za to; ne bi se kršio zakon da bi se omogućilo rušenje „Jugoslavije“ ili „Generalštaba“; ne bi se zidali najveći zagađivači u plodnoj ravnici Vojvodine, dočim bi tamošnji veliki gradovi zasigurno imali pitku vodu; ne bi se noću rušilo u Savamali, ne bi niko tražio dva minuta snimka s naplatne rampe, niko ne bi pitao da li je zaista bio pijan pilot srušenog helikoptera; ne bi kriminalci mleli ljude, ne bi „navijači“ divljali, ne bi maskirane barabe „menjale“ policiju u uniformama...&nbsp;
Da ima mora, mislite da bi se osetilo što su nekompetentni duduci i vlasnici pečenjara uništili sistem Elektroprivrede Srbije? Eh, da je mora, ne bi Kinezi u njihovim proizvodnim otrovima zagađenoj Istočnoj Srbiji imali, maltene, svoju državu. Da ima mora, ne bi Kinezi i Rusi iznosili srpsko zlato i druge rude uz simboličnu nadoknadu. Uz more, kako bi Rusi držali špijunski centar u Nišu i kako bi dirigovali srpskim „političarima“ kao pačjom školom? Da ima mora, „Ćacilend“ bi mogao da se baškari i na plaži. Sve to, i još svašta. Samo zbog nemanja mora.
Čak je i onaj kanal Moravom do Egeja ostao negde u brojnim radikalskim planovima kojih je toliko bilo da su, jamačno, neki prosto zaboravljani, a kako bi tek Srbija odgovorila da bar do mora može Moravom. Odgovor bi, ima li mesta sumnji, bio moćan.&nbsp;
I da ne pominjemo Kosovo, tu rak-ranu srpske stvarnosti od Nikolaja Velimirovića naovamo, Kosovo kojeg je Srbija istorijski „imala“ još kraće nego more, ali ga sada zasigurno nema – zato što nema more. Dobro, ima Matiju Bećkovića, i to je nešto.
Na more, koje su im zlikovci uzeli, Srbi, dabome, imaju svako pravo. Kao i na Crnu Goru koja je, kao što je opštepoznato, srpska država, a Crnogorci ne postoje, i svako ko drugačije kaže je Milogorac i kopile iz Titovog Jajca. Poznata je ta doktrina iz „Načertanijem“ zagađenog srpskog uma, koja, opet, postaje sve glasnija kako ovovremena, aktuelna, živuća država Srbija zbog svoje nesposobne i zapadnoazijskim bezbednosnim službama instruisane vlasti doživi kakav politički poraz.
Ruku na srce, imaju Srbi pravo i na grčko more, što zbog Krfa i Soluna, što zbog pokojnog jagodinskog siledžije Palme koji je dobio „srpsko parče“ plaže za „plićak – kolo“ u Paraliji. Muka je, međutim, što je Grčka em daleko, em vojno i politički kudikamo moćnija, pa bi ćar pojeo vajdu. Ne računamo nedavno na društvenim mrežama lansiranu tezu da Srbija, iz nepoznatih razloga, ima pravo na – recimo, autor nije tačno zapamtio - četvrtinu Krita: fantazije u stilu Deretića ipak nisu postale zvanični stav Beograda. Još.
Više je nego zanimljiva ta potreba da se umesto u stvarnosti živi u kompleksima i izmišljenoj istoriji upodobljenoj da opravda svako bivše i buduće nepočinstvo. Nesrećni zbog onog što nemaju i što nije njihovo, zanemaruju ono šta imaju i šta propada jer je tuđe slađe. Ali, to je već stvar one grane medicine koja se bavi psihičkim zdravljem, i, u nekim slučajevima, krivičnog prava.
Ono o čemu može jedan medijski tekst da raspravlja je pitanje niza političkih i ekonomskih neuspeha današnje srbijanske vlasti, koji se maskiraju aktuelizovanjem davno sklonjenih pitanja iz prošlosti ili buđenjem tek zakopanih aveti balkanskih mržnji i sukoba. Nemoć Srbije da se uobroči u sopstveni guber i dvorište, koje u mnogim njenim delovima danas zvrji avetinjski prazno, problem je za komšije koje „imaju more“ ili već nešto što vazda nezasitim radikalima treba. Ali, čini se još više, to je problem za samu Srbiju, koja odbija i izbegava napredak i sreću, jureći rep sopstvenih fantazija i slobodnom rukom pisanih hegemonističkih noćnih polucija.
„Nihil est in intellectu, quod antea non fuerit in sensu“, napisao je odavno Džon Lok. „Nema ničega u intelektu što pre toga nije bilo u čulima“. I možda baš to pokazuje problem s intelektom, ne samo u današnjoj Srbiji već i u nekim drugim državama uspostavljenim na ovom zlosrećnom parčetu Raja – jer im kroz čula nije prošla istina i stvarnost, već frustracijama pogurana izmišljotina, što neverovatnija to za primaoca stvarnija.
Tako i ova priča o moru: mora da prođe kroz čula, kakva-takva, da bi mogla da bude predstavljena kao noćna mora i razlog nekih budućih neuspeha. Ali, noćne more se često završe enurezom. Mislite o tome, Vrhovni komandante.

More i noćne more

Sedamdesetogodišnji Božidar Šundić poginuo je u saobraćajnoj nesreći koja se danas, oko 12:15 sati, dogodila u nikšićkoj Župi, saopšteno je nezvanično iz Uprave policije.
Do nesreće je došlo kada je automobil kojim je upravljao Šundić, iz za sada neutvršenih razloga, sletio sa puta.
Kako prenosi RTCG, riječ je o bivšem generalnom direktoru Javnog servisa. Njegovo vozilo nađeno je pored puta u Župi, a kako prenosi taj medij informacije iz policije, pretpostavlja se da je doživio srčani udar tokom vožnje.
U policiji kažu da utvrđuju uzrok nesreće.
Šundić je bio na čelu RTCG od 2018. godine do 2021. godine.&nbsp;
Šundić je bio diplomirani inženjer, dugogodišnji novinar i urednik više crnogorskih medija.&nbsp;

Nikšić: Poginuo bivši generalni direktor RTCG Božidar Šundić

Bosanskohercegovački novinar i televizijski voditelj Adnan Rondić tvrdi da je postojao "Sarajevo safari", snajperski lov na ljude u Sarajevu devedesetih sa kojim se sumnjiči da je povezan i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, te da je sramna činjenica da pred državnim sudom ne postoji nijedna podignuta optužnica za opsadu glavnog grada BiH.
- Duboko vjerujem da je postojalo nešto što se naziva "Sarajevo Safari", ili što bi jedan Sarajlija rekao možda je ispravnije bilo reći "Sarajevo hunting" (Sarajevo lov). Nijesu oni nas samo promatrali i fotografisali kao na safariju, već su nas ubijali. Preživio sam opsadu Sarajeva i ostao sam bez 28 članova porodice, uključujući i moga oca i odlično znam da je ovo što se tvrdi istina i ovo nije prvi put da se pominje "Sarajevo Safari" - rekao je Rondić.
On je napomenuo da državno tužilaštvo nije podiglo nijednu optužnicu za opsadu Sarajeva.
- Imamo četiti haške presude i desetine hiljada dokumenata dokaza. I sam sam dokaz i spreman da svjedočim što su građani Sarajeva proživljavali u te četiri godine krvave opsade. Međuti, Državno tužilaštvo BiH neće, ili ne postoji interes da se stavi tačka barem dijelom na ono što se dešavalo 90-ih i to stvara frustraciju - istakao je Rondić.
Prema njegovim riječima, "Sarajevo safari" ponovo je otvorila rane, aktualizovala teške dane... Živimo, kako kaže, nedovršeni mir ili zamrznuti konflikt koji ne dozvoljava da se krene dalje.
- Treba se nadati da ćemo daći snage i mehamizme da izađemo iz ovog začaranog kruga. Ne smijemo odustati - poručio je Rondić.
<h2>Vrijeme je za reset</h2>
Komentarišući relativizaciju antifašističkog nasljeđa kao i normalizaciju narativa koji veličaju nacionalističke i klerikalne strukture, Rondić kaže da oni nijesu novi.
- Kroz istoriju su se mijenjali njihovi akteri, komunikacijski kanali putem kojih su dolazili do javnosti, ali oni postoje vjekovima, počev od porodice, baštini ih obrazovni sistem, mediji, crkva, akademska zajednica... Postoje i oni koji na takvu vrstu paradigme ne pristaju, ali bojim se da su društva dominantno sklona takvoj vrsti narativa koji ne pospješuju život u ovom dijelu svijeta - istakao je Rondić.
Podsjetio je na nedavni izliv mržnje bivšeg predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika o muslimanima.
- To nije nešto što mu je tom trenutku palo na pamet. "Niko krupno ko Turčin ne laže" zvuči poznato i te kako i u Crnoj Gori. Riječ je o starim narativima - naveo je Rondić.
On ističe da je vrijeme za neku vrstu reseta i da svim ljudi na ovim prostorima, pa i takozvane elite treba da se pogledaju u ogledalo i postave pitanje "Gdje smo mi to sada"?
- Važno je da svi, ako ne iz moralnih, onda iz pragmatičnih razloga pogledamo gdje nas ovakva vrsta narativa vodi. Ja bih bio skloniji da to radimo iz moralnih, etičkih razloga, ali neka za početak iz ugla elita budu praktični razlozi - kazao je Rondić, dodajući da je to proces koji će trajati, ali da ne smijemo odustati.
On je stava da nacionalizam i revizionizam nikada nijesu otišli sa scene. Ponekad se smanji, ali elite, smatra on, koriste tu vrstu narativa jer znaju da takav narativ još nalazi na plodno tlo.
- Imate primjer predizborne kampanje za predsjednika bh. entiteta Republika Srpska - svi kandidati, posebno dvojica glavnih se skoro isključivo obraćaju jednom biračkom tijelu - Srbima. Znaju odakle bi podrška mogla doći. Koriste narative koji ni njima nisu daleki i mrski i onda imamo situaciju kakvu imamo - naglasio je Rondić.
<h2>"Bez značajnih promjena u RS nakon izbora"</h2>
On ne očekuje značajnije promjene u RS nakon ovih izbora, čak i ako kandidat opozicije pobijedio. Međutim, smatra da mogu pokazati određene trendove.
- Bojim se da oko većine ključnih stvari neće biti suštinske razlike. Možemo dobiti umivenijeg, pitomijeg čovjeka na čelu bh. entiteta RS, ali to su samo izbori za čelnu poziciju. Rezultati mogu biti svojevrsni test onoga što može uslijediti na opštim izborima u BiH 2026. godine - rekao je Rondić.
Ima, dodaje on, nekoliko ključnih karakteristika ovih izbora. Ipak je, kako ističe, pobijedila država.
- Onog momenta kada je Milorad Dodik osuđen na jednogodišnju kaznu zatvora rekao je da je neće prihvatiti, kao ni odluku Centralne izborne komisije koja mu je uskratila mandat. Rekao je da neće biti izbora, te da i ako ih bude na njima neće učestvovati. Međutim, prihvatio je presudu suda, platio je jednogodišnju kaznu zatvora, očito prihvatio odluku Centralne izborne komisije i izbori se održavaju i na njima učestvuje kandidat Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Ovo mi je ključna karakteristika i njihova vrijednost - kazao je Rondić.
T.K.

Anđić stupila na dužnost ambasadorke Crne Gore u Slovačkoj: Mandat ću posvetiti daljem razvoju saradnje

Tagovi

Dominacija boksera Bijelog Polja u Štipu

U strahu od Putina: Baltičke zemlje rade Maginotovu liniju 2.0 prema Rusiji

Rumunija podigla borbene avione zbog prisustva dronova blizu granice

Lažne dojave o bombama u dvije srednje škole na Cetinju

PRATITE TVe UŽIVO