Hansi: Treneri pokretači razvoja fudbala, vjerovati u sebe i svoje ideje

Koliko nas u Crnoj Gori u fudbalskom razvoju koče nedostatak infrastrukture i sredstava, a koliko eventualno pogrešni stavovi? Šta je ključno za razvoj fudbala u jednoj zemlji razgovarao sam sa Marijom Hansijem, tehničkim direktorom Fudbalskog saveza Estonije. 

Mario, što je tačno zadatak i uloga tehničkog direktora u jednom fudbalskom savezu?

Ako pristupimo pitanju iz čisto organizacionog ugla, moj zadatak je da u okviru estonskog saveza vodim tzv. fudbalsko odjeljenje. Ono obuhvata edukaciju trenera, mlađe kategorije, projekte za dugoročni razvoj igrača, nacionalne selekcije – jednom riječju, sve ono što je u našem savezu direktno vezano za igru i sami teren.

Ponekad postoje nedoumice u pogledu područja rada tehničkog odjeljenja, pa smo zbog toga skoro promijenili naziv u „fudbalsko“. Time se šalje poruka o pravcu i svrsi naših aktivnosti kako zapošljenima u ovom ogranku saveza, tako i svima ostalima u našoj kući fudbala. Nažalost, „tehnički direktor“ je naziv koji se i dalje najčešće koristi za moju poziciju, obrazac koji je nešto teže razbiti, ali stići i dotle jednog dana.

Kao odjeljenje imamo definisanu svoju misiju, ono zbog čega tehnički sektor uopšte i postoji i zbog čega svakodnevno ulažemo napore – a to su igrači. Međutim, želimo da svako ko kroči na fudbalski teren, bez obzira da li postane vrhunski igrač, prođe nezaboravno „putovanje“ i na neki način uspije, bilo kao igrač, trener, sudija, vlasnik kluba, navijač ili roditelj. Naš zadatak je da inspirišemo ljude, stvorimo pogodne uslove za razvoj i njegujemo fudbalsku kulturu u našoj zemlji. 

Koja je tvoja vizija razvoja fudbala u Estoniji?

Vjerujem da su nacionalni fudbalski „ekosistemi“, đe god pošli po svijetu, prilično slični jedan drugom. Ovo diktiraju krovne organizacije FIFA i UEFA kao i sama igra. Primijenimo li tzv. zlatni krug Sajmona Sineka po kojem svaka organizacija ima svoje šta, kako i zašto, onda je odgovor na šta manje-više kod svih isti: pobijediti na što više mečeva, kvalifikovati se za veliko takmičenje i uživati u atmosferi i euforiji koja s trijumfima dolazi.

U okviru svoje vizije, u Estoniji moramo jasno odrediti zbog čega nešto radimo i razumjeti posljedice svojih akcija. Uzmimo za primjer mlađe kategorije. Ponekad mi se čini da ne shvatamo dovoljno koliki uticaj koji kao odrasli imamo na đecu i mlade. Trener ili direktor kluba može uveliko formirati njihove stavove prema fudbalu, sportu i životu uopšte. To je potencijalno velika nagrada, ali i odgovornost.

Odgovor na pitanje kako svoju viziju i ciljeve pretvoriti u stvarnost, je upravo ono po čemu se savezi razlikuju. Ako budemo prosto kopirali ono što „veliki“ rade, razlika u kvalitetu će se samo povećavati. Naša jedina opcija je da budemo inovativni i odvažno probamo stvari koje bi u većim zemljama bilo i teže ostvariti. Manja teritorijalna i populaciona veličina zemlje nosi svoje prednosti: možemo primijeniti, testirati i promijenti stvari mnogo brže. Sve što je potrebno su otvorenost prema promjenama, hrabrost da se greške naprave i mudrost da se iz grešaka nauči.

Zato, nemam viziju koja bi se mogla izraziti jednim ostvarenjem. Što se mene tiče, radi se o promjeni kompletnog stava, paradigme – umjesto da konstantno idemo „preko“ i tražimo dobitne formule kod drugih, neka ostatak fudbalskog svijeta usmjeri svoj pogled prema Estoniji, jer se ovđe dešava nešto zaista izuzetno i zanimljivo.

Šta je fudbalska kultura jedne zemlje i kako je razviti?

Prije nekoliko godina imao sam priliku da boravim duži period u Španiji i Portugalu. Kad sam išao u šetnju, primjećivao bih kako đeca igraju fudbal na svakoj i malo većoj površini. Jasno se sjećam kako sam jedne neđelje ujutro uočio dvije ćerke sa svojim tatom u krajnje ozbiljnoj fudbalskoj igri, pri čemu su i intenzitet i vještina bili na visokom nivou; ili kada je na meču Malage pored mene sjedio mirni i naizgled nezainteresovani gledalac, koji je ipak već nakon prve greške na terenu „padao u vatru“.

Ova iskustva ostavila su na mene jak utisak o važnosti u ulozi fudbala u tamošnjem društvu. Jednostavno rečeno – fudbal je bitan. I vjerujem da je odlika po kojoj se fudbalska kultura (ili sporta uopšte) prepoznaje upravo to koliko je dio svakodnevnog života - koliko se igra, koliko se o njemu govori i koliko emocija izaziva.

Ne vjerujem da se sama kultura vještački može stvoriti ili razviti – ali uslovi za njen rast mogu. U Estoniji, ovi uslovi su bili praktično odstranjeni tokom sovjetske ere, jer je fudbal bio viđen kao sredstvo koje može ujediniti ljude. Prije Drugog svjetskog rata fudbal je u Estoniji bio izuzetno popularan. Mečevi su privlačili hiljade gledalaca i to je period prvih fudbalskih legendi i ikona našeg fudbala. Naša uloga danas mora biti da obnovimo te uslove. 

U isto vrijeme, treba razumjeti da infrastruktura i tereni sami po sebi nas ne mogu i neće spasiti. Strast za igrom nastaje iz ljudskih odnosa. Fudbalski put počinje prvim treningom, na kojem te dočekuje tvoj prvi trener. Treneri su pokretačka snaga iza rađanja fudbalske kulture i njihova sposobnost da zapale strast kod drugih, bivajući i sami ponešeni za igrom, je istinski izvor rasta. Zato bi ulaganje u trenersku edukaciju i generalno trenere bio ispravan prvi korak.

Koliko je po tvom mišljenju tzv. ulični fudbal bitan za razvoj talenata, i kako učiniti da se fudbal, u današnjim uslovima, igra što više u slobodno vrijeme?

Jednostavna računica mi govori da se kroz organizovane treninge i utakmice ne može obezbijediti broj sati igranja fudbala, potreban bi se neko razvio u igrača elitne klase. Čak i ako bi pokušali takvo što, većina omladinaca bi, do momenta kad bi eventualno mogli početi svoju profesionalnu karijeru, već bila umorna od fudbala. To nam ostavlja kao opciju neorganizovanu igru u slobodno vrijeme.

Uvijek govorimo o tome kako smo u svoje pero praktično cijele dane provodili igrajući fudbal ili neki drugi sport sa drugovima napolju, čega danas više nema. Ali nemojmo zaboraviti da smo upravo mi roditelji ove generacije. Što znači smo mi sami stvorili okolnosti u kojima ima malo fudbala i sporta u slobodno vrijeme. Mi smo te uslove „pokvarili“, na nama je i da ih popravimo.

Nešto ranije ove godine, prisustvovao sam UEFA seminaru na kojem su ljudi iz akademije Benfike podijelili svoja razmišljanja o slobodnoj fudbalskoj igri, njenim koristima i rješavanju njenog nedostatka. U njihovom klubu za članove akademiji organizuju između treninga dodatne aktivnosti, kao što su mali fudbal, drugi sportovi, čak i penjanje i drugo. Ipak, koliko god namjera bila dobra, i dalje je prisutna riječ organizovano. Naš krajnji cilj bi trebao biti da đeca budu dovoljno samostalna i sposobna da preuzmu inicijativu da kad osjete dosadu i potrebu da se kreću, ostave svoje telefone i izađu napolje. Rješenje iz Benfike jeste korak naprijed, ali da li postoje jednostavniji i učinkovitiji načini?

Rješenje dolazi možda od jednog trenera kojeg poznajem. U želji da poboljša svoju fizičku spremu, on je postavio sebi kao lični cilj uraditi dvadeset zgibova na vratilu. Prije svakog treninga odlazio bi na igralište pored stadiona i vježbao. Jednog dana, jedan od njegovih igrača je primijetio kako njegov trener odlazi na igralište i vraća se. Kad je saznao o čemu se radi, izrazio je želju da mu se pridruži. Napravili su opkladu: ko nakon mjesec dana bude mogao uradi više zgibova – pobjeđuje. Njihove aktivnosti nisu promakle ni ostalim igračima koji su iz radoznalosti došli da se i sami oprobaju vratilu: jedan, drugi, treći i tako dalje. 

Poenta priče je da nekad dovoljno jednostavno povesti primjerom. A zašto isto ne bi bilo primijenjeno i na igru? Koliko trenera igra fudbal u slobodno vrijeme ili dolazi prije treninga da izvede nekoliko slobodnih udaraca? Ključevi su u našim rukama, i mnogo dostupniji nego što se čini (uzgred, igrač je pobijedio u takmičenju u zgibovima).

Koji stavovi mogu kočiti fudbalski razvoj manjih zemalja kao što su Estonija i Crna Gora?

Prvo, vjerovanje da jedno rješenje može ispraviti sve. U Estoniji ovo najčešće poprima jednu od dvije forme: a) ili se radi o tehnici – ideji da naši igrači trebaju da provode što više vremena u izolovanom vježbanju tehnike, b) ili je u pitanju kondicija – uvjerenje da naši igrači ne umiju da trče, da se prebrzo zamaraju i da ovo objašnjava odsustvo boljih rezultata.

Ali fudbal je kompleksan i trening zahtijeva sveobuhvatan pristup. Pod time ne mislim na trenutno standardizovanu podjelu pripreme na tehničku, taktičku, fizičku i psihološku, koja ih tretira odvojeno. Mislim na neraskidivu međusobnu povezanost svih djelova igre. Sama igra i igrači daju okvir, i naša priprema mora uzeti u obzir ovaj konteks, što dalje obezbjeđuje transfer vještina sa treninga na utakmicu.

Drugo, istakao bih narastajući fenomen obožavanja talenata. Mislimo da znamo ko ili šta talenat jeste, i da ga možemo identifikovati u ranom uzrasnom dobu, što istraživanja opovrgavaju. Ne postoji čak ni jasno utvrđena definicija talentovanosti. Osim toga, talenat se ne izražava očigledno i konstantno, već se u nekim uslovima može pokazati, a u drugima ne. Sa svim ovim nesigurnostima vezanim uz koncept talentovanosti, ispravno je zapitati se koliko je uopšte etički nekoga proglašavati budućom zvijezdom od malih nogu.

Ako razmišljamo o dugoročnom razvoju igrača, moja sugestija je primijeniti princip „najkasnije moguće, najranije potrebno“. Na taj način, preusmjeravamo fokus sa rijetkih i pojedinačnih „bisera“ na cjelokupno okruženje. Iz ovakve sredine, izrastaju ne samo vrhunski igrači već i treneri, sudije, navijači i fudbalski radnici. Ostaće vezani za fudbal jer je neko vjerovao u njih, dao im šansu i učinio da se osjećaju cijenjeno.

Ali kao što sam ranije rekao, vrlo je teško istaći samo jedan faktor kao presudni. Ima mnogo bitnih elemenata, i njihovo upravljanje podrazumijeva zdravu logiku kao i sposobnost razmišljanja na duge staze.

Da li se dešava da reforme koje estonski, ili bilo koji fudbalski savez, želi sprovesti, eventualno naiđu na otpor klubova, i šta u tom slučaju raditi?

Ne mogu se sjetiti neke konkretne situacije iz našeg fudbala, ali sam siguran da se može desiti i da se dešavalo. Vjerujem da problem u takvim situacijama leži u nedovoljnoj ili nejasnoj komunikaciji. Ukoliko savez pokaže, kroz recimo prethodne uspješne primjere ili rezultate istraživanja, da je predložena reforma na dobro fudbala i da je svima od koristi, onda ne vidim zašto bi bilo ko od klupskih rukovodilaca odbio da podrži takav predlog.

Da, komunikacija često može biti nejasna i promašiti svoj cilj, što rezultira u otporu prema nekoj reformi. Postoji takođe i mogućnost da planirana izmjena nije dovoljno promišljena. Sa druge strane, svaka veća promjena lidere klubova vjerovatno pomjera iz njihove zone komfora, jer su navikli raditi na jedan način. Ponovo, sve potiče od komunikacije (ukoliko je uopšte ima) i stava koji iza nje stoji.

Iz ugla saveza, sve mora biti urađeno kako bi se izbjegle predrasude i preuranjeni stavovi. Razgovor je plodonosan onda kada obije strane uđu u diskusiju sa ciljem da budu bliže pravom i boljem rješenju. Nažalost, u ljudskim odnosima, pa i fudbalskim, se često dešava da umjesto zdrave rasprave dobijemo nadmetanje u kojem dominiraju isključivost, želja da se bude u pravu i dokazivanje svog puta kao jedinog ispravnog. Na kraju, mnogo toga se svodi na ljude.

Šta Estonci mogu preuzeti od Crnogoraca, i obratno, da bi u fudbalskom smislu i jedni i drugi napredovali?

Imao sam prije dvije godine priliku da tokom odmora posjetim vašu zemlju i moram reći – istog časa bih „ponio“ sa sobom prirodu, hranu, a ne bih imao ništa ni protiv cijena koje za nju plaćate.

Šalu na stranu, nisam dovoljno upoznat sa fudbalskom scenom u Crnoj Gori da bih mogao dati precizna poređenja ili opise. Ono što znam je da je na Balkanu sport kao religija, i status i poštovanje koje sportisti, i uopšte sport, uživaju je sigurno nešto bismo mogli naučiti od vas.

Šta bi želio da bude tvoja zaostavština u estonskom fudbalu?

Nisam nikad razmišljao na taj način. Pomalo me podsjeća na političare koji se kandiduju za gradonačelnika u mom gradu, od kojih se čini svaki da ima potrebu da planira izgradnju nekog mosta.

Ono čemu se nadam je da će moj rad inspirisati druge i pomoći im da „zasijaju“. Ako ima nešto što bih želio da vidim u budućnosti je da Estonci imaju više vjere u sebe i velike stvari koje mogu postići sopstvenim snagama. Prečesto, priča u našoj zemlji se svodi na žaljenje i pronalaženje razloga zbog kojih nešto ne može biti izvedeno. Ja vjerujem da u ljudima postoji ogroman neiskorišćeni potencijal, koji će se u pravim uslovima izraziti na izuzetne načine. Ovo važi i za Estoniju i za Crnu Goru.