Izvan terena: Najveća pobjeda fubalera Crne Gore nije upisana na semaforu

Fudbalska reprezentacija Crne Gore počistila je C ligu nacija. Pet pobjeda, jedan remi, šesnaest bodova i osam više od prvog pratioca. Uz to, prvo mjesto među svim reprezentacijama C lige. Nije baš titula prvaka svijeta, ali za naše fudbalske prilike ima razloga da se otvori poneka boca šampanjca. Ili makar da se prestane kukati kako se pod crnogorskim suncem više ne rađaju fudbalski majstori kakvi su bili Savićević, Mijatović, Vučinić, Jovetić…
Rađaju se, kako piše Portal Standard, neki novi. Vidimo.
Uostalom, ne treba se previše zalijetati. Već u nekoj narednoj utakmici može nam doći ozbiljnija fudbalska sila, potući nas usred Podgorice i vratiti na fabrička podešavanja. Znamo mi dobro kako to ide. Od nacionalne euforije do nacionalne depresije kod nas je dovoljan jedan primljeni gol.
Ali nije ovo priča o golovima. Ni o bodovima. Čak ni o fudbalu.
Ovo je priča o jednoj mnogo važnijoj pobjedi Crne Gore.
Poslušajte ove momke. Čast im je da nose crnogorski grb. Čast im je da igraju za svoju zemlju. Ginu za dres, za saigrača, za pobjedu. Andrija Bulatović, koji je protiv Letonije zbog povrede saigrača morao da igra na neplaniranoj poziciji i koji je jedva spasio živu glavu, kaže da bi stao i na gol da je selektor to tražio. Jer je igranje za reprezentaciju nešto posebno.
I tako redom.
A sada dolazimo do onog najljepšeg.
Nikoga nije briga ko je od tih momaka Srbin, ko Crnogorac, ko Bošnjak, Albanac ili nešto peto. Niko ih ne pita, niti imaju potrebu da objašnjavaju. Svi nose isti grb. I svi za njega ostavljaju posljednji atom snage.
Sjećate li se vremena kada to nije bilo dovoljno?
Kada su se prebrojavala crvena krvna zrnca, pažljivo posmatrale usne tokom intoniranja himne, provjeravalo ko pjeva, ko ćuti, ko se krsti dok ulazi u igru, a ko pogled upućuje nebu raširenih ruku. Kao da se ljubav prema državi dokazuje položajem prstiju ili brojem izgovorenih stihova.
Kao da je važnije kako se fudbaler moli nego kako igra. I za koga igra.
E, pa, ovi momci su nam pokazali koliko je sve to bilo besmisleno. I koliko je jadno kada se nacionalna pripadnost pretvara u ulaznicu za pravo da voliš svoju zemlju.
Nijesu oni morali da se odreknu ničega svog da bi bili reprezentativci Crne Gore. Niti im je iko morao propisati kako da se osjećaju. Dovoljno je što znaju čiji dres nose i što za njega daju sve što imaju.
Jednostavna stvar, reklo bi se. Ali u zemlji u kojoj političari godinama žive od naših razlika, gotovo revolucionarna.
Zato je meni ova pobjeda važnija od svih šesnaest bodova. Od plasmana u B ligu. Pa čak i od mogućeg odlaska na Evropsko prvenstvo.
Jer su fudbaleri uradili ono što mnogi naši političari nijesu uspjeli, a neki nijesu ni pokušali – pokazali da različitost ne smeta zajedničkom uspjehu. Naprotiv.
I neka nas već sjutra neko pobijedi. To je sport. Neka nam daju tri gola, neka nas vrate u fudbalsku realnost.
Samo da se ne vratimo onoj drugoj, mnogo ružnijoj.
Jer najveća pobjeda ovih momaka nije što su osvojili C ligu, nego što su, makar na fudbalskom terenu, pokazali kako izgleda Crna Gora kada se prestanu brojati krvna zrnca.