Bogati svijet je pred haosom, države se dave u dugovima

Vlade će posegnuti za sličnim rješenjem kao nakon Drugog svjetskog rata – pokušat će smanjiti stvarnu vrijednost svojih dugova uz pomoć inflacije.

U Francuskoj, čiji dug neprestano raste, premijeri se smjenjuju brže nego što su se u Versaillesu trošile perike: 14. oktobra Sébastien Lecornu, najnoviji na toj funkciji, predložio je odgodu odluke o povećanju starosne dobi za odlazak u penziju, mjere koja je trebala uravnotežiti budžet.

U Japanu oba kandidata koja se natječu za mjesto premijera žele povećati javnu potrošnju, uprkos ogromnom državnom dugu. U Velikoj Britaniji, da bi se zatvorila velika budžetska rupa, očekuje se značajno povećanje poreza. Nad svima njima lebdi oblak neodrživog američkog budžetskog deficita od 6% BDP-a, koji predsjednik Donald Trump razmatra dodatno povećati novim smanjenjem poreza. Pa koliko dugo vlade mogu živjeti iznad svojih mogućnosti?

Javni dug u razvijenim zemljama već sada iznosi 110% BDP-a. Prije pandemije COVID-19, tako visoka razina duga zabilježena je jedino nakon Napoleonovih ratova. Istraživanja The Economista pokazuju da je političarima danas sve teže uravnotežiti državne budžete. Vlade ne mogu izbjeći rast troškova kamata na javni dug, niti veća ulaganja u odbranu, a zbog starenja stanovništva država mora više trošiti na penzije, zdravstvo i socijalne programe.

S druge strane, povećanje poreza teško je politički provesti. U Evropi su porezni nameti već među najvišima na svijetu, pa vlade imaju malo prostora za dodatno oporezivanje. U Sjedinjenim Državama svako ozbiljnije povećanje poreza gotovo sigurno znači izborni poraz.

U historiji modernih demokratija samo je jedna zemlja iz G7 uspjela značajno smanjiti svoj javni dug smanjenjem potrošnje i mjerama štednje. Bila je to Kanada tokom 1990-ih, u eri kada su tehnokratske vlade imale snažan utjecaj na donošenje odluka. Danas je malo vjerovatno da bi ijedna velika država mogla ponoviti takav uspjeh.

Napad na centralne banke

Neki se nadaju da će rast produktivnosti, koji bi mogla potaknuti umjetna inteligencija (AI), pomoći državama da izbjegnu teške budžetske rezove. No, to je nerealno očekivanje. Države najčešće smanjuju udio javnog duga u BDP-u tako što brže rastu – jer im radna snaga raste (pa imaju više poreznih prihoda) ili su manje i sustižu razvijenije ekonomije.

Tehnološke inovacije, poput umjetne inteligencije, ne funkcionišu na isti način. Kada produktivnost poraste, porastu i plaće, što automatski znači da država mora trošiti više na penzije, zdravstvo i druge socijalne programe. U zemljama s velikim socijalnim sistemom ti će se troškovi povećavati otprilike istim tempom kao i prihodi stanovništva, pa budžet, unatoč ekonomskom rastu, neće biti znatno popunjen.

Zbog toga je sve izglednije da će vlade posegnuti za sličnim rješenjem kao nakon Drugog svjetskog rata – pokušat će smanjiti stvarnu vrijednost svojih dugova uz pomoć inflacije i tzv. finansijske represije. Riječ je o politikama kojima se kamate umjetno održavaju niskima, često uz pomoć centralnih banaka, dok vrijednost štednje i državnog duga realno pada zbog rasta cijena. Drugim riječima, vlade će sve vratiti u nominalnom iznosu, ali taj novac će vrijediti manje nego prije.

Centralne banke već imaju instrumente koji to omogućuju jer kontrolišu velik dio tržišta državnih obveznica i mogu utjecati na kamatne stope kroz otkup državnog duga. Istovremeno, populistički političari poput Donalda Trumpa u SAD-u i Nigela Faragea u Velikoj Britaniji napadaju centralne banke i zagovaraju politike koje bi ograničile njihovu nezavisnost i oslabilo njihovu sposobnost borbe protiv inflacije.

Nove raspodjele bogatstva

Rast cijena nepopularna je opcija (samo pitajte nesretnog Joea Bidena), ali inflaciji nije potrebna politička podrška da bi se dogodila. Nitko nije za nju „glasao“ ni 1970-ih ni 2022. Kada vlade ne uspijevaju održavati fiskalnu disciplinu i vode neodržive ekonomske politike, tada se dogodi inflacija. A kad tržišta shvate što se događa, već je prekasno.

Sada je još važnije razmišljati unaprijed i shvatiti kako inflacija šteti ekonomiji i društvu. Njezinom pojavom novac odlazi iz ruku vjerovnika do dužnika, slijeva se iz sefova onih koji imaju novac i obveznice do onih koji posjeduju nekretnine, te od građana koji su ugovorili plaće i cijene u nominalnim iznosima do računa špekulanata koji su predvidjeli rast cijena. Ekonomist John Maynard Keynes nazvao je to „preraspodjelom bogatstva nasumce“.

Istovremeno se zbivaju i drugi tokovi raspodjele bogatstva, koje mnogi doživljavaju kao nepravedne. Na tržištu rada, na primjer, umjetna inteligencija preuzima rutinske kancelarijske poslove, a kroz nasljedstva generacija baby boomera prenosi ogromno imovinsko bogatstvo onima koji su imali sreću roditi se u pravim porodicama. Svi oni mogli bi razoriti srednju klasu, sloj koji je temelj demokratije, i narušiti društveni ugovor.

U 20. vijeku Argentina se od jedne od najbogatijih mladih država svijeta pretvorila u srednje razvijenu ekonomiju, koja je iz jedne krize ulazila u drugu. Takav scenarij sada prijeti svim državama čiji čelnici poriču ili ignorišu budžetske probleme. Prije deset godina ovaj list je upozoravao države u razvoju, poput Brazila i Indije, da se prisjete argentinskog primjera. Danas isto upozorenje vrijedi i za najbogatije ekonomije svijeta.

Ipak, stvari se još mogu promijeniti. Stalni rast cijena tokom 1970-ih doveo je do izbora Ronalda Reagana u SAD-u i Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji, koji su smatrali da je stabilna valuta temelj društvenog ugovora između države i građana. Uspostavili su novu ekonomsku dogmu: ako se javni dugovi žele odgovorno vraćati, onda moraju biti opravdani i održivi.

Američke Federalne rezerve tada su pokrenule borbu protiv inflacije, demonstrirajući utjecaj i nezavisnost centralnih banaka. Takav tehnokratski model kasnije je preuzeo velik dio svijeta, a zabilježeni pad inflacije u većini zemalja u razvoju od 1990-ih bio je gotovo čudesan.

Dvije moguće putanje

Nalazimo se na raskršću: hoće li bogate zemlje krenuti putem samouništenja ili će postati odgovorne?

U mnogim će državama, kada budžetska kriza eskalira, na vlasti biti populisti. Možda će upravo oni biti okrivljeni za kaos, što bi moglo otvoriti priliku za povratak odgovornijoj fiskalnoj politici. Utjecajna je i koalicija štediša i ulagača u obveznice koja se protivi inflaciji i zahtijeva stabilne politike. Hoće li se njihov glas dovoljno čuti, ovisit će o odnosima između finansijskih tržišta i političara.

Ako svijet iz ove situacije izađe s manjim dugovima i većom sviješću o opasnostima prekomjernog zaduživanja, ima nade za novi početak. U suprotnom, najvažnija svjetska gospodarstva potonut će u haos.