Boško Jakšić: Vučić je dio ’autoritarne internacionale’. Krenuo je s eliminacijom svih protivnika

Politička kriza u Srbiji sve više prerasta u situaciju u kojoj je žestoka represija jedini odgovor režima na zahtjeve građana koji mjesecima protestuju protiv vlasti Aleksandra Vučića širom zemlje. Čini se da je Vučić odlučio krenuti u napad svim sredstvima. Boško Jakšić, novinar kojem je dnevni list Politika nakon 53 godine otkazao saradnju, idealan je sagovornik na temu unutrašnje i vanjske politike u Srbiji. U razgovoru za Obzor, Jakšić detaljno analizira srbijansku političku scenu te Vučićevo ponašanje kako na domaćem tako i na međunarodnom planu.

Kada se uopšte mogu očekivati izbori u Srbiji, budući da se stalno špekulira – biće na jesen, biće iduće godine?

- Nalazimo se u paradoksalnoj situaciji. Vučić stalno optužuje “blokadere”, kako naziva Front studenata i one koji ih podržavaju, da žele vlast bez izbora. A kada oni zahtijevaju vanredne izbore, odbija ih raspisati, što je potpuno nelogično. Očigledno je da njegov krizni menadžment više ne funkcioniše. Imam dojam da se gubi i da je tokom posljednjih deset mjeseci napravio više grešaka nego u prethodnih deset godina. Studenti su odbili Vučićevu ponudu da pregovaraju prije prijevremenih izbora, a ta studentska lista s kojom izlaze na izbore, prema svim istraživanjima, ima oko deset posto prednosti u odnosu na vladajuću Srpsku naprednu stranku. To je dovoljan razlog da Vučić odgađa raspisivanje izbora. Posljednji put je najavio da bi ih mogao raspisati na proljeće ili krajem 2026. Očigledno je da kupuje vrijeme u nadi da će protesti izgubiti na intenzitetu, da će mobilizacijom svog “rent a naroda”, kako to volim reći, “odbraniti patriotsku Srbiju” i obračunati se s “teroristima”, kako sve češće opisuje pobunjene građane – iako bi on trebao biti i njihov predsjednik. Zato ja tog radikalnog despota apsolutno ne smatram svojim predsjednikom. Hoće li pritisak da se izbori zakažu za kraj ove godine uroditi plodom, to još ne znamo. Borba je i dalje vrlo intenzivna i čini mi se da se vodi specifičan rat iscrpljivanja u kojem nijedna strana ne popušta i obje pokazuju spremnost na to da brane svoje pozicije.

Dobro, ali gdje je tu pravo građana? Oni nisu u istoj poziciji kao vlast, koja već 13 godina drži sve poluge moći u državi. Uskoro će biti i godina dana od tragičnog pada nadstrešnice u Novom Sadu, a taj je događaj, možemo reći, bio okidač za sve ono što se poslije dogodilo.

- Vučić tu svoju imperijalnu vlast sve okrutnije pokušava spasiti onim što bih nazvao “velika transfuzija naroda”. Želi ojačati svoj paralelni svijet koji godinama gradi, oslanjajući se na sve scenarije o autokratiji koje je očigledno detaljno pročitao i proučio. Tako sada imamo: predsjednikove đake, predsjednikove studente, nastavnike, profesore, advokate, suce, tužitelje, pa čak i veterane i bajkere. Sve je to dio sve opasnijeg, polarizirajućeg narativa koji on promoviše. Opsjednut totalitarizmom i pritisnut izazovima koje ne zna kako riješiti, ponaša se poput Zoroa osvetnika, a sada se obrušava i na ono malo medija koji su mu izmaknuli kontroli. Cijelo vrijeme koristi prljavi populistički trik, predstavlja se kao spasitelj nacije i države, što onda postaje cilj koji, po njegovu mišljenju, opravdava svako sredstvo. Opasno se igra sentimentima naroda, najavljuje mogućnost da neko bude ubijen jer ga politički protivnici “ne mogu pobijediti”. Opšti ambijent koji je stvoren potpuno isključuje dijalog. Faktički, imamo dvije Srbije. On neprestano govori o nekom jedinstvu, ali Srbija je podijeljena na dvije gotovo ravnopravne i duboko suprotstavljene polovine. On ne želi popustiti, ali ni pobunjeni građani i studenti ne žele popustiti.

Ali prema onome što ste rekli, on traži “svoje” suce, tužitelje, nastavnike, profesore i druge. Imamo i protivproteste protiv “blokada”, kako ih on naziva, pa možemo cinično reći da stvara Srbe broj 2?

- On već dugo govori o dvije Srbije. Još odavno pežorativno je govorio o beogradskom “krugu dvojke”, kao simbolu nečega s čime se ne slaže, i s čime se, iskreno, nikad i nije slagao. Zaista govorimo o dva svijeta. Jedan traži pravdu i istinu u vezi s nadstrešnicom, borbu protiv korupcije. A Vučić zastupa, koji nominalno govori o Evropskoj uniji, ali nikada nije govorio o vrijednostima na kojima je ta Unija utemeljena, zastupa drugi. Njemu je do liberalne demokratije stalo koliko i do lanjskog snijega. Bitno mu je jedino da bude po njegovom, a to znači ogroman stupanj autoritarnosti. Suočen s izazovima koji se sve više gomilaju i traju već dugo, odlučio je da toleranciju svede na nulu. Sjećam se izjave Viktora Igoa koji je preporučivao da se protiv kriminala i korupcije ne bori zatvorima, nego školama. No u tom nakaradnom konceptu naprednjačke politike događa se upravo suprotno: škole, fakulteti, rektori, dekani, profesori, svi oni postaju mete. U posljednje vrijeme više od 100 nastavnika, profesora i dekana zamijenjeno je Vučićevim lojalistima, dok su korumpirani i kriminalci zaštićeni. Vučić pojačava prijetnje, tvrdi da država više neće tolerisati blokade i proteste, kojih je, prema njegovoj računici, od rušenja nadstrešnice bilo više od 24 hiljade. Oslanja se na pojačanu represiju i regrutira razne parapolicijske formacije, kriminalce, navijače i batinaše koje godinama finansira. Situacija je otišla tako daleko da je režim, primjerice, batinašima nedavno platio avionske karte i smještaj u Rigi kako bi spriječio navijače Srbije da na Evropskom prvenstvu u košarci viču “Pumpaj!” ili “Vučiću, pederu!”. Time je vlast, ako ništa drugo, razotkrivena do kraja, jer je sada potpuno transparentna veza između vlasti i krimogenog miljea. Meni se čini da je Vučićeva Srbija zaista postala Ionescov teatar apsurda. Postoji, recimo, zakon da vojsku i policiju može čuvati privatno osiguranje, što očigledno i vrlo simptomatično pokazuje komu predsjednik najviše vjeruje.

Smjene u policiji, odnosno micanje zapovjednika u Specijalnoj antiterorističkoj jedinici – uklapa li se i to u ono što navodite?

- Apsolutno. To se događa u svim sektorima. Moram priznati da režim vrlo minuciozno eliminira sve svoje protivnike, bilo u zdravstvu, obrazovanju, vojsci, policiji ili medijima. Svugdje je situacija ista. To je opasan simptom vremena u kojem se sve više koristi represija, mimo opšteg pravila u politici da se represijom nikada ništa ne rješava. Zaista imam dojam da Vučić već duže vrijeme ne zna što činiti. Oslanja se na “copy-paste” metode. Kopira ono što rade studenti, gotovo kao u indigo varijanti. Primjerice, izjavljuje: “Biće gotovo kada mi kažemo da je gotovo”, što je izravna kopija poruke studenata. Taj stupanj neinventivnosti pokazuje da je on u vrlo kaotičnom stanju. U tome leži ogromna opasnost, imajući u vidu njegovu nepredvidljivost, taštinu i potrebu za osvetom.

Može li se u svjetlu represije i osvete promatrati i nedavna policijska intervencija u Novom Sadu, za koju su ljudi izjavili da toliko policije nije bilo ni tokom protesta devedesetih, u vrijeme Slobodana Miloševića?

- Naravno. To je samo još jedna potvrda da Vučić smatra kako je represija jedini “lijek” za ovu situaciju. Svaka represija je previše, a svaka uporaba sile mnogo je više izraz nemoći nego moći i to se očituje u prizorima policijskih oklopnjaka, pendreka, u upotrebi suzavca i drugih sredstava za razbijanje demonstracija.

Maločas ste spomenuli Evropsku uniju; ima li Vučić uopšte saveznike unutar EU? On je imao razne aranžmane sa svima, pa i s predstavnicima EU, a Unija često zatvara oči i odstupa od vrijednosti koje sama promoviše. Zbog toga ljudi sve manje vjeruju u nju?

- Apsolutno ste u pravu. Vučić već duže pokušava prikazati da su studenti “zavedeni” i da iza svega stoji neka vanjska zavjera. Zahvalan je Moskvi i Pekingu koji su ga navodno upozorili na pokušaj obojene revolucije, naravno, organizovane sa Zapada. Čak tvrdi da je za taj projekt dosad potrošeno četiri milijarde dolara, što je apsurdna cifra. U njegovoj interpretaciji, to zapravo znači rušenje njega osobno, jer se on sve vrijeme poistovjećuje s državom. Sjetimo se, na početku protesta spominjao je hrvatsku službu sigurnosti, ali nikada nije ponudio dokaze niti je identifikovao druge navodne zavjerenike, iako stalno sugeriše da dolaze sa Zapada. Ipak, to ga ne sprečava da europarlamentarce koji ga kritikuju naziva “ološem”, što jasno pokazuje da mu je politički kompas potpuno pokvaren. Njegov je ključni problem to što mu više niko ne vjeruje, ni na Istoku, ni na Zapadu, iako on zamišlja da je veliki majstor geopolitike. Istina je da se ugodno osjeća u društvu Ursule von der Lajen, koja ga je lani hvalila kao “šampiona reformi”.

Sedam, osam dana prije pada nadstrešnice hvalila je i njegovu vladavinu prava?

- To se ovdje pamti. Takođe, Vučić se puno bolje osjeća među autokratima s Istoka, kojima i pripada. No njegova vanjska politika “balansiranja” ne stvara saveznike, Srbija u ovom trenutku nema nijednog iskrenog saveznika. Ima samo partnere koji znaju kako naplatiti predsjednikovu taštinu. Evropska unija morala bi pojačati pritisak na Vučića kako bi se spriječila daljnja erozija demokratije. Jer, on je taj koji godinama sabotira reforme koje obećava. Srpska napredna stranka trebala bi biti izbačena iz grupacije evropskih narodnjaka u Evropskom parlamentu, u kojoj je trenutno pridruženi član. Drugim riječima, koncept “stabilokratije” treba konačno arhivirati. Nažalost, on je i dalje aktuelan. Što se regije tiče, situacija je još mračnija, odnosi Srbije sa zemljama u okružju nikada nisu bili gori, osim s Mađarskom, ali to je zbog ideološke bliskosti s Viktorom Orbánom, tvorcem poznatog koncepta neoliberalne demokratije. Stoga se možemo upitati: zašto bi vanjska politika Srbije bila bolja od njene unutrašnje?

Spomenuli ste hrvatske službe. Čini se da Vučić koristi Hrvatsku kao omiljenog neprijatelja, kao neko strašilo kojim plaši ljude.

- Tačno. Prema staroj sovjetskoj recepturi, riječ je o traženju vanjskog neprijatelja, vanjske prijetnje koja želi uništiti “prosperitetnu Srbiju”, a on je, tobože, svakodnevno izgrađuje svojim “minucioznim” radom. Te se teze sve teže prodaju čak i slabije informiranom i nepismenom dijelu srpske javnosti. No on od njih ne odustaje, ne samo zato što nema manevarskog prostora, nego ni ideja. Hrvatska je tako jedan od glavnih “krivaca”. Obično se taj narativ vrti u trokutu: Kosovo, Hrvatska i Sarajevo. Ta mantra često se koristi i kao opravdanje, primjerice, zašto Srbija 20. septembra treba održati veliku vojnu paradu.

Gdje je u svemu tome opozicija, koja je, treba i to reći, svih ovih godina bila meta napada vlasti? Ta ista opozicija, naime, optužuje Vučića da je izdao Kosovo, iako je svima jasno da to nije tačno. Imamo, dakle, i studente koji su proevropski orijentisani, ali i one koji su nacionalistički raspoloženi i pod uticajem Crkve. Vidimo sada da ih hvali Matija Bećković, što, iskreno, i nije neka preporuka.

- Da, u tome ima jako mnogo konfuzije, to je potpuno tačno. Studenti su na početku jasno rekli, i toga se i dalje drže, da ne žele saradnju s opozicijom. Čini mi se da prilično realno procjenjuju situaciju: ovakva opozicija, uključujući i ovu proevropsku i demokratsku, mogla bi ih samo diskreditirati. Pristupaju stvarima uz previše kalkuliranja. Godinama se oni koji se predstavljaju kao veliki borci za slobodu, liberalizaciju Srbije i dosljednu provedbu reformi nisu uspjeli jasno odrediti prema ključnim pitanjima, poput Kosova i odnosa prema Evropskoj uniji. A to su dvije ključne tačke vanjskopolitičke agende Beograda. Takav pristup je kalkulantski. Hoću reći da je to zapravo preslika situacije u kojoj se nalazi Aleksandar Vučić. On zna što bi trebao učiniti, primjerice, raspisati izbore, ali ne zna kako bi nakon toga ostao na vlasti. Isto tako i opozicija: zna da bi trebalo jasno reći što misli o Kosovu, da je ta priča završena, i krenuti u normalizaciju odnosa, ali to ne mogu ili ne žele izreći. Isto vrijedi i za stav prema Evropskoj uniji. Rezultat toga je gotovo katastrofalan. Danas tek nešto više od 30% ispitanika podržava članstvo Srbije u Evropskoj uniji. Dakle, samo jedna trećina, dok su dvije trećine protiv. Naravno, dio odgovornosti leži i na ponašanju same Evropske unije, ali lavovski dio krivnje ipak pripada nama, a ne Evropljanima. Evropljani bi mogli više pomoći, više se angažovati, i vidimo neke prve signale, od Marte Kos do evropskih parlamentaraca. No mislim da u vrhu Evropske komisije još uvijek ne postoji spremnost za ključne odluke. Tako zapravo, iako iz Brisela stalno ponavljaju da sve zemlje zapadnog Balkana, uključujući i Srbiju, imaju svoju perspektivu u Evropskoj uniji – svojim ponašanjem, svjesno ili nesvjesno, guraju Srbiju dalje od Unije. A zna se ko će tada otvoriti ruke i primiti “sirote” Srbe u svoj zagrljaj – Moskva.

Nedavno ste rekli da Vučić podržava stvaranje nekog novog antizapadnog svijeta koji bi bio pod rusko-kineskom hegemonijom. Istovremeno ste nedavni posjet predsjednika Srbije Kini nazvali strateškim fijaskom srpske diplomatije?

- Srpska diplomatija apsolutno je nebulozna kategorija. Ona ne zna što hoće. U vojsci se zadržava status vojne neutralnosti, dakle, politički nije neutralna, ali vojno jest.

A tu je i suradnja s NATO-om u sklopu Partnerstva za mir i slično?

- Ima toga, ali to je ponajprije izraz nespremnosti. Živimo u vremenu kada, osobito nakon ruske agresije na Ukrajinu, čak i Finska i Švedska napuštaju neutralnost. Danas je vrijeme kada se treba jasno izjasniti. Sve greške o kojima sam govorio, kompromiserstvo koje vrijedi i za opoziciju, jednako kao i za vlast, samo potvrđuju da ta lelujava diplomatija, koja istodobno spominje i Moskvu i Peking, ali i Brisel i Vašington, zapravo ne ostvaruje nikakve konkretne rezultate.

Nije li tu istu politiku “četiri stuba” srpske diplomatije, kako je nazivana, zagovarao još Boris Tadić?

- Tako je. Nisam bio zagovornik takve politike. Istina, tada su vremena bila ipak znatno drukčija i nije postojala dramatična potreba za jasnim izjašnjavanjem. Danas Srbija mora napokon odabrati stranu. Nije više vrijeme za neutralnost. Vučić izgleda kao da ništa nije naučio iz čuvene izjave Winstona Churchilla koji je rekao: ”Nije važno je li neka država neutralna, važno je na čijoj je strani neutralna.” Vučić ostavlja dojam da je on “neutralan” na strani autokratskog Istoka. Privlače ga autoritarni lideri poput Putina i Xija. Pri tome mu na ruku ide činjenica da se u Vašingtonu nalazi Donald Tramp. Činjenica da je on lider zemlje koja predvodi slobodni svijet izgleda gotovo cinično.

Početkom godine rekli ste da Srbija od novog mandata Donalda Trampa neće dobiti ništa korisno?

- Nažalost po Srbiju, pokazalo se da sam bio u pravu. Tu sam tezu temeljio ponajprije na odnosima s Kinom. Tramp lako može tolerirati autoritarni karakter Vučićeve vlasti, njega to ne zanima. U krajnjoj liniji, i sam Tramp pokazao je afinitet prema raznim svjetskim autokratima. On je poslovno orijentiran. Njegova glavna preokupacija je Kina. A kada imate zemlju poput Srbije, koja se u tolikoj mjeri financijski i investicijski oslanja na Kinu i otvara joj prostor, nije čudno da je Srbija od Trampa dobila carine od 35%, među najvišima koje je on uveo na onoj dugoj listi na kojoj se nalazi više od 90 zemalja svijeta. Srbija sada plaća cijenu te politike, za koju su vjerovali da će kapitalizirati politiku “Trampe, Srbine”, kako su govorili. Riječ je o još jednoj pogrešnoj procjeni srpske diplomatije, koja ide iz greške u grešku. A ključni je razlog upravo to jer se Srbija nije jasno opredijelila.

Rekli ste i da je nedavni posjet Kini bio strateški fijasko te da se na fotografijama jasno vidjelo koliko (ne)važnim Kinezi smatraju predsjednika Srbije?

- Tako je. Njemu niko ne vjeruje. Aleksandar Vučić misli da može izbalansirati odnose s Istokom tako što će, primjerice, prodavati municiju Ukrajini, ili nastaviti s izvozom oružja i municije u Izrael u trenutku kada cijeli svijet govori o genocidu. Takva politika sjutra može staviti Srbiju na svjetski stup srama. On misli da takvim potezima može popraviti štetu, ali to je jednostavno nemoguće. Vučić nije dorastao vlastitim ambicijama, a one su ogromne, vidimo to, primjerice, u tome što se ne ustručava reći da će njegov udžbenik “Kako sam pobijedio obojenu revoluciju” imati milijunsku nakladu i služiti kao nova politička “Biblija”. To o novoj političkoj Bibliji može izjaviti samo neko ko ima potpuno nerealne ambicije.

Ili neko s viškom slobodnog vremena da se bavi pisanjem takve knjige?

- Dodao je da knjiga još neko vrijeme neće biti objavljena jer je “prezauzet”. No to ne mijenja suštinu tog narcisoidnog pristupa, pa je po tome on čista kopija Donalda Trampa. Nije slučajno da Vučić “uči od najboljih”. Spomenuo sam Viktora Orbána i njegov koncept neliberalne demokratije. Od Trampa uči kako napadati univerzitete, koristi čak i istu terminologiju tvrdeći da se na njima nalazi radikalna anarho-liberalna ljevica.

Koja je sada, dakako, kriva za sve?

- Tako je. Od Netanjahua sada uči novu lekciju, najavljuje da će pokušati sprovesti reformu pravosuđa, kao što je Netanjahu htio pravosuđe staviti pod kontrolu izvršne vlasti. To je ono što sam nazvao “autoritarnom internacionalom”, koja se, nažalost, širi i postaje sve agresivnija. Oni uče jedni od drugih i ponašaju se po istoj matrici. Loša je vijest što se svijet danas, politički gledano, nalazi u ozbiljnoj krizi. Prije svega u krizi demokratije. Iz godine u godinu svi relevantni izvještaji i analize pokazuju da se razina demokratije globalno smanjuje. Sve je više država s autoritarnim vlastima ili tzv. hibridnim režimima. Sve to ide u korist Vučiću. A kada se svemu tome doda još i nacionalizam, koji mu je omiljeni alat još od vremena kada je bio radikal – onda imamo upravo ono što danas imamo.

Kad smo već spomenuli Trampa, a i njega smo se dotaknuli — kako biste opisali ono što se događa u Americi otkako je Tramp drugi put došao na dužnost američkog predsjednika?

- Nedavni događaj je logična posljedica. Naravno, niko normalan ne može odobravati ubistva političkih protivnika i mora biti protiv toga. Ali osnovno pitanje glasi: kako je stvoren milje u kojem se takvo što može događati. Stvorio ga je Donald Tramp, već u prvom mandatu, rušeći sve, omalovažavajući Kongres, kršeći Ustav, nazivajući svoje političke protivnike najgorim imenima. Novinare koji su bili spremni na kritiku proglašavao je neprijateljima države. Sve to, recimo, možemo vidjeti i ovdje, samo u manjem obimu i manjem izdanju, ali srž je ista. I sada Vučić, komentirajući ubojstvo u Americi, koristi isti narativ. Govori kako bi, eto, njegovi protivnici mogli “riješiti stvar” samo da ga ubiju, što je jedan pomalo melodramatičan argument koji služi izazivanju sažaljenja javnosti.

Ono malo nezavisnih medija u Srbiji Vučić napada iz svih oružja, a vama je nakon 53 godine otkazana saradnja s Politikom. Je li to bila politička odluka ili se radilo o nečemu drugome?

- Moram reći da sam imao privilegiranu poziciju u Politici, koja je uvijek bila izrazito provladina, a posljednjih godina čak je i preko mjere dobrog ukusa prešla na stranu režima. No ondje su i dalje tolerisali moje kolumne. Mislim da sam ja bio neka vrsta alibija, pa kad ih neko kritikuje, oni kažu: “Pa piše i Boško Jakšić.” I to je tako funkcionisalo. Ali kako se prostor tolerancije potpuno suzio, odnosno sveo se na nulu, to je za njih postalo previše. Ako istjerate jednog učitelja samo zato što je išao na proteste, onda je logično i očekivano da nećete tolerisati ni mene. Dobio sam direktno objašnjenje iz kojeg je bilo jasno ko je zatražio prekid saradnje. Taj je zahtjev došao s vrha. U zemlji u kojoj jedan čovjek odlučuje o svemu, o sastavu fudbalske reprezentacije, o mjestu gdje će ona igrati, u kojoj je on i patrijarh, i vrhunski makrobiotičar, i glavni zapovjednik svih mogućih regularnih i neregularnih snaga, i glavni urednik svih mogućih medija, ovo je potpuno logično. To je samo još jedna potvrda onoga što gledamo: kako se sada agresivno ide i na ono malo preostalih kritički nastrojenih medija koji su mu izmakli kontroli. To se vidi i u svim mahinacijama koje su u toku oko televizija N1 i Nova S, koje su u vlasništvu United Grupe. Moj je dojam da se Vučić ne libi potrošiti ni desetine miliona eura samo da bi nekoga korumpirao, ne bi li stvorio saveznike koji će, radi biznisa i zarade, faktički raditi o glavi slobodi medija u Srbiji.