Dragan Mićanović: Uznemiren sam onime što se događa u Srbiji, nijem pred činjenicom koliko duboko možemo pasti

Srpski glumac Dragan Mićanović briljirao je u glavnoj ulozi kratkometražnog filma "Čovjek koji nije mogao šutjeti", a publika u regiji imala je priliku gledati ga i u seriji "Sablja", gdje je utjelovio pokojnog srbijanskog premijera Zorana Đinđića te u filmu "Dražen". Takođe, Mićanović je bio član žirija na ovogodišnjem 31. Sarajevo Film Festivalu.

Sarajevo, ljubavi moja – teško je pronaći riječi koje više odražavaju srž onoga što ovaj grad predstavlja. Svojom jedinstvenom energijom, duhovnim šarmom i filmskom istorijom, Sarajevo je destinacija koja ne prestaje inspirisati. A ove godine, na 31. izdanju Sarajevo Film Festivala, grad je ponovo došao u središte svjetske filmske pažnje. Nedjelja dana prepuna uzbuđenja, užurbanih koraka, i prilika za susrete s poznatim licima sa svih strana svijeta – i domaćim, i stranim. U tom okruženju, nije bilo lako dogovoriti intervju s uspješnim i popularnim glumcem, Draganom Mićanovićem. Iako su ga novinari "rastrgali" zbog uloge u žiriju za igrani film, uspjeli smo pronaći trenutak za razgovor. Mićanović, glumac čije ime odjekuje Hollywoodom, nakon što je početkom godine zasjao na crvenom tepihu osvojivši s timom nominaciju za prestižnu filmsku nagradu Oscar u kategoriji najboljeg kratkometražnog igranog filma "Čovjek koji nije mogao šutjeti", gdje je utjelovio glavni lik. Osim toga, poznat je i po nezaboravnoj ulozi Zorana Đinđića u seriji "Sablja", a njegova odvažnost u odabiru uloga donosi uvijek upečatljive izvedbe. 

Nalazimo se u Sarajevu, a ovdje Vam je pripala jedna nova uloga – odabrani ste za člana žirija za igrani film na Sarajevo Film Festivalu. Kako ste reagovali kada ste dobili poziv?

Kada me Jovan Marjanović, direktor festivala, pozvao, iskreno, prvo sam bio iznenađen. No, odmah sam prihvatio poziv, jer biti član žirija na Sarajevskom filmskom festivalu predstavlja ogromnu čast. Nije bilo nikakvog dvoumljenja s moje strane, pogotovo jer sam znao da ću taj termin imati slobodan od snimanja. S velikim zadovoljstvom sam prihvatio poziv. Sada, kada sam ovdje, osjetio sam veliku odgovornost jer, ipak, trebali smo odabrati najbolji film među devet sjajnih ostvarenja i donijeti odluku o glumačkim nagradama. Ova odgovornost, naravno, donijela mi je i određenu dozu pozitivne treme.

A kakva Vas sjećanja vežu za ovaj grad?

Sarajevo me uvijek pratilo na neki način. Kao dijete, gotovo svaki moj put prema ljetovanju u Dalmaciji ili na hrvatskom primorju vodio je kroz ovaj grad. Cijelo djetinjstvo me, dakle, veže uz Sarajevo, sve do naglog prekida u mojoj mladosti, obilježenoj teškim događajima i tragedijama koje su nas sve pogodile. I svaki put kada se vratim u Sarajevo, osjećam se lijepo i prihvaćeno, okružen prijateljima i toplinom koju ovaj grad uvijek nudi.

Ove ste godine u martu bili aktuelni i u hrvatskim medijima kada ste upravo zbog filma "Čovjek koji nije mogao šutjeti", a gdje se utjelovili Tomu Buzova, otišli na veličanstvenu dodjelu Oscara u Los Angeles. Je li to oduvijek bio vaš dječački san?

Ne bih rekao da je to bio dječački, ali svakako mladenački san. Kao dijete nisam ni slutio da ću se baviti ovim poslom, pa tako ni Oscar nije bio nešto o čemu sam tada razmišljao. No, otkad sam upisao Akademiju dramskih umjetnosti u Beogradu, javili su se ti mladenački snovi – odigrati velike uloge poput Romea ili Hamleta, snimati filmove koji će putovati po svjetskim festivalima, odlaziti u Berlin, Veneciju, Cannes... I, naravno, jednoga dana u rukama držati tu zlatnu statuu Oscara. To su bile mladenačke ambicije koje su mi se tada činile dalekima i gotovo nedostižnima. A onda se, igrom nevjerojatnog spleta sretnih okolnosti, prošle godine dogodilo da sam ostvario gotovo sve te snove. Bili smo u Kanu, gdje smo osvojili Zlatnu palmu, obišli smo velike festivale. Oscar nam je, nažalost, izmaknuo, ali i samo to iskustvo bilo je ostvarenje jednog velikog sna.

Veliki je uspjeh što ste uopšte bili na najprestižnijoj svjetskoj dodjeli nagrada Oscar!

Proveli smo se zaista divno tih četiri-pet dana – bilo je to jedno fantastično iskustvo. Upravo zbog toga mogu reći da su i prošla i ova godina u mojoj karijeri iznimno značajne. Prošle godine film "Čovjek koji nije mogao šutjeti" osvojio je Zlatnu palmu za najbolji kratki film. Samo mjesec dana ranije, u istoj toj zgradi u Cannesu, nagrađen je i ansambl serije "Sablja" – i to nagradom za cjelokupno glumačko ostvarenje. Dakle, u razmaku od mjesec dana, dvaput sam se vratio iz Kana s nagradom. To je iskustvo koje ću pamtiti cijeli život, a koje je uvelike obilježilo moju karijeru.

Fenomenalno! A "Čovjek koji nije mogao šutjeti", kratkometražni igrani film Nebojše Slijepčevića, traje četrnaest minuta. Svi smo ga gledali s oduševljenjem i nekako je prebrzo proletio, kao da traje minutu. Koliko je rada i glumačkog istraživanja potrebno na takvom filmu?

Snimanje je trajalo pet dana u Zagrebu, uz nekoliko proba – dijelom preko videolinka s Nebojšom, a dijelom uživo, neposredno prije početka rada. Bio je to doista nevjerovatan splet okolnosti: kada imate tako snažan materijal, redatilja koji točno zna što hoće i koji precizno i sigurno vodi cijelu ekipu, onda se i može očekivati ovakav uspjeh. Okupili smo se na svega šest–sedam dana, snimili priču dugu nešto više od četrnaest minuta i potom se svi razišli svojim kućama. Tri mjeseca kasnije producentica Katarina javila nam je da smo službeno u konkurenciji za Kan. I tako, gotovo iznenada, iz jednog kratkog i intenzivnog iskustva, doživite nešto najljepše u karijeri – ono čemu se, iskreno, ni u ludilu niste nadali. Ali, eto, kada se kockice poslože, sve je moguće.

U seriji "Sablja" utjelovili ste glavni lik pokojnog srbijanskog premijera Zorana Đinđića. Kako izgledaju pripreme za te velike uloge koje ste odigrali?

Volim biti pripremljen kada dolazim na set – tada se osjećam najbolje, a ujedno i najpoštenije prema poslu. Sve istraživanje i priprema moraju biti završeni prije nego što padne klapa. Onog trenutka kada se začuje klapa, glumac mora biti potpuno fokusiran na tih nekoliko sekundi koje mogu ući u film. Tada nema prostora za traženje ili nesigurnost – sve mora biti spremno. Vodim se tim principom već trideset godina rada pred kamerama. Ako je riječ o ulozi s povijesnom pozadinom, onda se trudim pročitati i pogledati sve što je dostupno. Ako je u pitanju stvarna istorijska osoba koja je ostavila iza sebe televizijske ili filmske zapise – kao što je bio slučaj sa Zoranom Đinđićem – onda koristim sve to kao materijal za pripremu. S druge strane, kada je riječ o likovima poput Buzova, gdje nije postojalo gotovo ništa osim nekoliko fotografija i sudskih dokumenata te svjedočenja ljudi koji su preživjeli taj strašan zločin, oslanjao sam se upravo na te izvore. Dakle, pristup uvijek zavisi o ulozi, ali priprema je za mene ključna.

Koliko Vam je izazovno bilo igrati Đinđićev lik i jeste li objeručke prihvatili ulogu?

Objeručke sam prihvatio taj projekt jer sam vjerovao toj dvojici mladih reditelja, Vladi Tadiću i Goranu Stankoviću. Vjerovao sam da oni imaju jedan poseban senzibilitet i hrabrost, onu hrabrost koja proizlazi iz njihove mladosti, da se uhvate u koštac s tako ozbiljnom temom kao što je atentat na Zorana Đinđića, s pričom o atentatu i svemu onome što ga je pratilo. Nakon pročitanog scenarija više nisam imao nikakvu dilemu da želim sudjelovati u tome, ali sam istodobno bio apsolutno svjestan ogromne odgovornosti koju taj lik nosi sa sobom. Ali znate kako je – ponekad se mora riskirati i ići punim srcem. Vjerovao sam u taj projekt od samog početka, znao sam da je iznimno važan. Znao sam i da će biti kontroverzan, da će izazvati različita mišljenja, jer život Zorana Đinđića i njegova politička karijera uvijek su bili promatrani s raznih strana – i kroz kritiku, i kroz pokušaje pretvaranja stvarnosti u mit, ovisno s koje strane političkog spektra gledate. U svakom slučaju, on je bio jedna iznimna osoba, a atentat događaj koji je i mene osobno duboko potresao. Ja sam suvremenik Zorana Đinđića i vrlo točno znam gdje sam bio kada sam čuo vijest da je izvršen atentat na premijera. Sve te okolnosti i moj osobni doživljaj doveli su do toga da nisam imao nikakvu dilemu – bilo mi je jasno da moram prihvatiti tu ulogu i sudjelovati u snimanju serije.

Jeste li otkrili nešto novo o Đinđiću što dotad niste znali?

Jesam. Doslovce sve što se pojavilo o Zoranu Đinđiću kroz raznorazna istraživanja medija, novinara, kroz emisiju "Insajder" i slične izvore – sve me to jako zanimalo. Smrt premijera i njegovo ubojstvo duboko su me potresli i pogodili, i to ne samo mene. Sjećam se tog perioda u Beogradu – to je, kako da vam kažem, događaj koji se ne zaboravlja. Jedna od onih tragedija koja ostavlja posljedice na cijelo društvo. Mi to često ponavljamo, ali to je istina. Srbija je danas ovakva kakva jest i zbog toga što je 12. marta onaj metak pogodio svoj cilj. Nažalost. Tako da sam ja sve već pročitao i znao: i o svim zavjerama koje su se plele oko njega i oko njegove eliminacije. Ali kad se spremate za ulogu takvog čovjeka, onda ponovno uzmete sve i još jednom prođete. Tako sam i ja prošao kroz sve njegove govore i sve što se moglo pronaći na internetu, sve što su mi redatelji predložili, poslušao njegove govore, intervjue – čak i one na njemačkom. I tako raznorazne stvari, ne samo da bih osvježio vlastita sjećanja nego i da bih što dublje i vjerodostojnije ušao u karakter premijera.

Što Vam je ta uloga donijela na osobnoj i profesionalnoj razini? Jeste li doživjeli nekakvu promjenu?

Pa ne, nisam u suštini doživio nikakvu promjenu. U ovom poslu sam već jako dugo, tako da me u smislu neke šire popularnosti to nikada nije posebno ni zanimalo. Ali primjećujem da je dosta ljudi iz naših krajeva pratilo seriju, upravo zato što je dobra i intrigantna, i da ju je puno ljudi iz cijele regije pogledalo. Tu možda mogu reći da osjećam neku promjenu, ali ništa više od toga. Bože moj, to je zapravo jedna divna stvar – da što više ljudi pogleda vaš rad. To je, u konačnici, i cilj.

Kada pogledate današnju situaciju i nemire koji se događaju u Srbiji, kako ih uspoređujete s politikom Zorana Đinđića iz njegova vremena? Koje razlike pritom najviše uočavate?

Ljudi koji su se veselili ubojstvu Zorana Đinđića, premijera naše zemlje, danas se raduju i novim sukobima u Srbiji. U Srbiji vlada potpuni haos. To svi vide. Toliko je to tužno i jezivo da, kao i mnogi moji sugrađani, ostajem nijem pred činjenicom koliko duboko možemo pasti, koliko nisko možemo dospjeti. Jako sam uznemiren onime što se događa u Srbiji, zaista duboko. I ne znam kamo sve to može odvesti. Gotovo da ostajem bez riječi pred tragedijom koja se nadvila nad nama. I pitam se postoji li uopšte neko ko može tu tragediju zaustaviti. Čini mi se kao da jurimo poput pomahnitalog voza prema provaliji, a ja se iskreno nadam da će se ipak pronaći neka pomoćna kočnica, da će se naći način da se taj voz zaustavi prije nego bude prekasno. Ali opet, kako da vam kažem... Na ovom balkanskom poluostrvu, u ovih mojih pola stoljeća, doživjeli smo toliko toga da na prste jedne ruke mogu nabrojiti godine u kojima bih mogao reći da je sve bilo u redu, da je bilo lijepo i mirno.

Mislite li da glumac kao umjetnik i javna osoba ima moralnu odgovornost iznositi političke stavove i boriti se za bolje sutra?

Uvijek mora opominjati – to je njegova dužnost. Naša je dužnost uviđati mane društva u kojem živimo, ukazivati na njih i podsjećati publiku na greške i anomalije koje prepoznajemo u našim sustavima. To su radili i naši prethodnici u pozorištu – i kad kažem naši prethodnici, ne mislim samo na one s ovih prostora, nego na pozorište uopšteno, još od antičke Grčke pa nadalje. Sve velike teme već su obrađene u dramskim djelima, u klasičnoj dramskoj literaturi. Kada te teme prepoznate i u sadašnjosti, tada ste dužni prenijeti ih novim generacijama i reći: "Da, ovo je već zapisano, već postoji. Moramo se boriti, kao što su se i oni borili." Na nama je da pokažemo kamo društvo može skliznuti – u nepravdu, u depresiju, u krizu, u zločin. Sve je to već davno zapisano, i upravo zato je naša obveza da kroz pozorište i film o tome govorimo. Dobro pozorište i dobar film uvijek su oni koji su ostali zapamćeni, oni koji su na ovaj ili onaj način utjecali na društvo. Ponekad je taj utjecaj samo estetski, ali ponekad može biti i dubok, može probuditi i osvijestiti cijelu zajednicu u kojoj nastaju.

Hrvatski mediji su gotovo uvijek izvještavali o Zoranu Đinđiću kao jedinom ispravnom i demokratski izabranom premijeru Srbije. A što je sa srpskim medijima? Što mislite o tim podjelama u vašoj državi?

Podjele su postojale i u Đinđićevo vrijeme. One jednostavno postoje, ali po mom mišljenju Srbija tu nije nikakav izuzetak. Velike podjele vidimo i danas u najstarijim svjetskim demokratijama, onima koje su puno starije i razvijenije od srpske, koja je, kako bih rekao, tek na početku, još uvijek vrlo mlada. Greške i anomalije u tom procesu ne bih nazvao normalnima, ali možemo reći da su uobičajene. Ipak, razlika je u tome što u stabilnim demokratijama postoje jake institucije koje kontroliraju ssistem, ne dozvoljavaju pojedincima da se uzdignu iznad zakona i prava, da prigrabe tuđe nadležnosti. Također, postoje i hrabri, pametni i odgovorni ljudi koji rade na tome da se podjele u društvu ublaže, da približe suprotstavljene stavove i barem urede društvo tako da ono funkcioniše na pristojan, pravilan, demokratski način – kroz vladavinu prava. Nažalost, u Srbiji se sve to izmiješalo. Podjele su danas toliko duboke da ja zaista ne znam kako bi se mogle prevladati. Iskreno, volio bih da imam neku čarobnu kuglu pa da mogu reći i vidjeti neki sretan završetak, ali ne usuđujem se izgovoriti takvu prognozu.

Pročitao sam kako ste prepoznatljivost stekli u filmu "Lajanje na zvijezde", ali kako mnogi smatraju da je vaš puni potencijal iskorišten tek posljednjih godina. Kako vi gledate na to?

Ja nisam osoba koja se žali. Drugi aspekt koji želim naglasiti odnosi se na situaciju u srpskoj kinematografiji, koja je, uistinu, bila specifična. Do prije desetak ili petnaest godina film je bio nešto izuzetno, gotovo poput ekscesa, jer je snimano vrlo malo filmova. Bio je to period u kojem je srpska filmska industrija bila u fazi transformacije i prilagodbe. Dakle, sve je to bilo puno teže nego što se danas možda doima. No, uprkos tome, moram naglasiti da je moje pravo mjesto uvijek bilo u pozorištu. To je moj dom, moja istinska ljubav. To je prostor u kojem sam uvijek bio najizrazitiji, gdje sam ostvario najviše uloga i gdje sam se osjećao najpotpunije.

Pa većina je glumaca zapravo najviše zaljubljena u "daske koje život znače".

I to nije bez veze. Ta izreka nije bez veze. I ja sam u tom prostoru odigrao sve svoje uloge. Danas se puno više snima, u cijeloj regiji, što je za svaku pohvalu. To je zaista divno, i sada tek dolazi do izražaja potreba za zahtjevnim ulogama. Moji reditelji me uvijek usmjeravaju ka takvim izazovima, i zahvalan sam im na tome. Prije tri dana završio sam jedan veliki posao – seriju od deset epizoda o naučniku Mihajlu Pupinu. Pupin je bio jedan od najvažnijih naučnika, a svoj radni vijek proveo je u Americi. Iako je imao sličnu sudbinu kao Nikola Tesla, i Tesla i Pupin su se družili u New Yorku, obojica su bila izuzetni naučnici.. Tesla je stekao svjetsku slavu, dok je Pupin, nažalost, ostao u njegovoj sjeni, iako je bio vrhunski svjetski um. Pupin je ostvario patente, bio je član čak dvanaest akademija, jedan od osnivača NASA-e, ali njegova veličina nije uvijek bila dovoljno prepoznata, što je zaista šteta jer je bio izuzetno važan za razvoj moderne znanosti.

Jednu od prvih značajnijih uloga dobili ste u filmu "Ubojstvo s predumišljajem", a gdje ste upoznali svoju sad već bivšu suprugu Anu Sofrenović, također glumicu. Kako ste svojim kćerima Ivi i Leni prepričavali svoje početke i jesu li one vaše najveće kritičarke?

Nisu mi kritičarke. Uvijek će mi reći što misle kad pogledaju bilo koji moj rad. Bilo da je riječ o kazalištu ili TV-u, reći će mi to iskreno, bez zadrške. Nema apsolutno nikakvih tajni među nama, one su već odrasle djevojke. Iva ima 26, a Lena 21 godinu, i vode svoje živote, i ja sam beskrajno zahvalan na tome što su izrasle u takve osobe. A kada je riječ o pričama i nekim počecima, nema tu ništa specifično. Odrasle su kao i svi drugi njihovi vršnjaci. Ponekad su mi znale doći i reći: "Tata, ova moja prijateljica kaže da je gledala tvoj film. Zašto ga ja nisam gledala?" Tako da su one doslovce bile među posljednjima koje su pogledale neke moje projekte.

To svakako pokazuje vašu normalnost i da ih niste željeli opterećivati. A što kažu za "Sablju"?

I to im je zaista posebno, naročito mojoj starijoj kćeri. Ona je sada vrlo svjesna svega što se događa oko nje. Ako netko sa svojih 26 godina može reći da je proputovao svijet, onda je to stvarno velika stvar. Studirala je vani, prvo je završila osnovnu školu u Beogradu, srednju u Sloveniji, zatim je otišla u Graz na studij, a potom u Amsterdam, gdje je završila master. Sada je završila cijelo svoje školovanje, a putuje i uživa u tome, voli istraživati i upoznavati nove kulture i ljude. Ona je duboko svjesna svega, društvenog života, ali takođe uviđa mane i vrline svijeta u kojem živimo. Iako je mlada, i ona već promišlja o mnogim stvarima na vrlo zreo način. Promatra sada i moje uloge iz potpuno drukčijeg konteksta, više nije to djevojačko gledanje oca na TV-u ili na velikom filmskom platnu. Sada joj je potrebna dublja refleksija o tome što ona zapravo gleda. Ima vrlo istančan ukus i kritički pristup prema svemu, što me jako impresionira.

Godine 1999. preselili ste se u Veliku Britaniju i ondje ste živjeli tri i pol godine. Pronašao sam podatak da tada niste mogli naći posao te ste razmišljali i o tome da radite kao perač prozora.

Istina, jesam! Tada, iz mladenačkog inata, sebi sam dao obećanje. Bio sam mlad otac, Iva je tek tada rođena, a Srbija je prolazila kroz strašne trenutke s bombardovanjem. Iz nemoći i užasa u kojem smo živjeli, tada sam sebi obećao: ako ovo sranje prođe, a ništa se ne promijeni u zemlji, ako se ništa ne pomakne, ja jednostavno ne mogu ostati. I nažalost, to se pokazalo tačnim. Ništa se nije promijenilo. Srbija je proglasila pobjedu protiv NATO-a, ali to je bila iluzija. Ja sam tada izgubio svaku nadu da kao mladi otac mogu odgajati porodicu u toj sredini. I tako smo donijeli tešku odluku – spakovati kofere i otići u London. Imali smo dovoljno novca da preživimo samo dva mjeseca.

A London tako lijepo zvuči...

Lijepo zvuči i užasno je skup. Nakon što je prošlo nekoliko nedjelja prilagodbe i kada smo se smjestili, novac se ubrzo počeo topiti... Morao sam staviti novac na sto i pobrinuti se za porodicu. Počeo sam tražiti oglase po novinama i našao sam jedan za posao perača prozora. Nazvao sam tog čovjeka i prijavio se. Otišao sam na razgovor za posao, ali, nažalost sam se izgubio. Nisam ga uspio pronaći i na kraju sam se vratio užasno tužan kući. Tada sam mislio kako nisam sposoban ni da budem perač prozora. Međutim, nekoliko dana poslije stigao je poziv da dođem na audiciju u Shakespeareovo kazalište Globe u Londonu. Dobio sam posao, potpisao ugovor i počeo igrati u Shakespeareovim predstavama, kao Fortinbras u "Hamletu", i još u jednoj predstavi. Cijelo to ljeto uživao sam u tome. I tada je sve postalo lakše.