Horor porođaja u Srbiji: Jednostavno, tako se radi

Brijanje, oksitocin, skakanje po stomaku i izvlačenje bebe vakuumom – to dočekuje porodilje u Srbiji. Ginekolozi priznaju da rade „kao na traci“. Istraživanje DW-a otkriva posrnuće zdravstvenog sistema čiji teret najviše snose žene.

„Kažu: kad odeš u Betaniju, pozdraviš se sa svojim dostojanstvom. Da li je to normalno?“ – pita se jedna žena o iskustvu iz novosadskog porodilišta. Druga majka iz Srbije dodaje: „U mom selu više brinu o kravama nego što su ljekari brinuli o meni.“

„Nikad nikome nijesam pokazala svoju prvu sliku s bebom, zato što na toj slici izgledam kao poluživ čovjek. U mom kraju bi rekli – kao da sam grobaru ispod lopate pobjegla“, priča treća žena o svom iskustvu.

Brijanje, klistiranje, pa doza oksitocina za pojačavanje kontrakcija – to je redosljed koji uglavnom dočeka žene čim pređu prag porodilišta u Srbiji. Te postupke Svjetska zdravstvena organizacija ne preporučuje osim ako ne postoji jasan medicinski razlog ili izričit zahtjev žene.

DW je proteklih mjeseci razgovarao s više od dvadeset žena. Njihove ispovijesti – gotovo identične – govore o nehumanom tretmanu i rutinskoj primjeni zastarjelih i invazivnih postupaka koji ubrzavaju porođaj, ali pojačavaju bol i rizik po zdravlje.

„Samo mi je zabio ruku“

„To je bilo toliko intenzivno i agresivno“, prisjeća se Stefani Š. iz Novog Sada, i danas, kako je izgledalo nakon što je dobila prvu stimulaciju oksitocinom.

„Jeste, brzo sam se otvorila, ali mi nijesu krenuli naponi, jer su me nasilno otvorili. Onda su dolazili da me pregledaju – jedan pa drugi ljekar – i na kraju mi je jedan probušio vodenjak. Ništa mi nije rekao, nije me ni upozorio. Samo mi je zabio ruku.“

Oksitocin se u porodilištima primjenjuje kako bi se pojačale kontrakcije ili uopšte pokrenuo porođaj. Međutim, može toliko pojačati jačinu i učestalost kontrakcija da bol postane gotovo neizdrživ, bez dovoljno pauza da se žena odmori ili pripremi za sljedeći talas.

Bez oksitocina, porođaj može trajati duže, ali su bolovi obično podnošljiviji jer kontrakcije napreduju prirodnim ritmom, uz pauze za odmor i manju vjerovatnoću dodatnih intervencija.

„Silili su porođaj koji nije krenuo“, priča i Nataša S. iz Rume. I ona je dobila oksitocin, ali pošto porođaj ni s njim nije napredovao, ljekari su primijenili Kristelerov zahvat – naleganje na stomak. Zatim i vakuumsko izvlačenje bebe.

„Doktorka je počela da mi skače po stomaku da bi spustila bebu. Poslije sam imala podlive ispod grudi. Ona viče: ’Napinji se!’, ja se napinjem naslijepo, pucaju mi kapilari u očima od pogrešnog napinjanja. I onda čujem doktora kako kaže: ’Donesite mi vakuum!’“, priča Nataša.

Od izvlačenja bebe vakuumom, beba je, kaže, dobila otok na glavi, dok je ona narednih dana strahovala od težih komplikacija – uključujući krvarenje u mozgu i cerebralnu paralizu.

Porođaj vodi – raspored

„Upotreba oksitocina kod nas često zavisi od organizacionih okolnosti – koliko je žena u porodilištu koje još nijesu ušle u porođajnu salu“, kaže za DW urednica Roditeljskog portala Svet za nas, Jasmina Mihnjak.

Psihološkinja Biljana Stanković, koja godinama istražuje akušerske prakse u Srbiji, tvrdi da joj je načelnik jednog novosadskog porodilišta priznao da nema kapaciteta da pruži šansu prirodnom toku porođaja jer on traži vrijeme. „Rekao mi je: ‘Iskreno, i da hoću da ne dajem indukciju, nemam što sa ženama koje čekaju da uđu u salu’.“

Ali to ne bi smjelo da bude pravilo, kaže ginekolog Vladimir Vajs. „Moraju postojati jasni medicinski znaci koji ukazuju da se dešava nešto neadekvatno, i tek tada se može reagovati stimulacijom ili indukcijom“, objašnjava Vajs.

DW je poslao upite svim porodilištima u Srbiji i Institutu za javno zdravlje Milan Jovanović Batut. Odgovori su, međutim, bili puni statističkih nelogičnosti i rupa u evidenciji, što upućuje na nemar u vođenju dokumentacije.

Paradni primjer stiže iz Zdravstvenog centra Loznica – prema njihovim podacima, naleganje na stomak primjenjuje se u čak 90 odsto porođaja. Na pitanje zašto, načelnik ginekologije Vladimir Đorđić kaže da ne zna ni porijeklo ni autora tog podatka. „To je šokantno, brutalno...“, kazao je Đorđić za DW.

Navodi i da dokumentaciju često vode tehnička lica ili manje iskusni ljekari, pa su podaci vjerovatno nepouzdani. Slične tvrdnje čule su se i u neformalnim razgovorima s drugim ljekarima, dok iz „Batuta“ poručuju da te podatke ne provjeravaju niti analiziraju.

Bez empatije i bez objašnjenja

Pored pogrešnih unosa, sagovornice DW-a svjedoče o ignorisanju, omalovažavanju, podsmijehu i uvredama. „Tu količinu bezosjećajnosti nikad nijesam doživjela“, kaže Nataša.

„Mi smo potpuno bespomoćne u tim trenucima – trudna si, pred porođaj, cijepa te bol, ne možeš ništa, prepuštena si njima na milost i nemilost, a doživiš odnos… ne kao prema čovjeku, nego gore nego prema životinji.“

„U jednom trenutku sam rekla: ’Molim vas, recite mi što se dešava, biće mi lakše.’ A oni se smiju u fazonu ’šta ova priča, neće ti biti lakše’“, priča Stefani. „Čovjek koji me porodio nije uopšte komunicirao sa mnom. Bio je nervozan jer su ga probudili u noćnoj smjeni.“

Nataša pamti i prepucavanje osoblja iznad njenog tijela: „Tražim glukozu da ostanem pri svijesti, a babica dobacuje: ’To su ove razmažene trudnice.’ Doktorka ulazi, ne govori s babicom – sve ide preko porodilja.“

Izvještaj o tretmanu žena u ginekološko-akušerskim ustanovama iz 2022. godine, koji su sastavile tri beogradske advokatice, ukazuje na veliki problem verbalnog nasilja – vrijeđanje, psovanje, ponižavanje i nazivanje pacijentkinja pogrdnim imenima.

„Kao na traci“

Zašto sve to? – pitaju se sagovornice. Stručnjaci s kojima je DW razgovarao ukazuju da se iza svega krije iscrpljen zdravstveni sistem koji je odbrambeni mehanizam pronašao u inerciji.

Podaci DW-a pokazuju da se trećina porođaja u Srbiji odvija u četiri najveća porodilišta u Beogradu i Novom Sadu, dok se manja porodilišta zatvaraju.

„Zbog tog ogromnog broja porođaja žene su u velikim porodilištima kao na traci“, kaže Mihnjak. „Zato se ubrzava porođaj, primjenjuje oksitocin, epiziotomija – samo da se u 24 do 48 sati sve završi i oslobodi sto za novu porodilju.“

Psihološkinja Stanković dodaje da su zabilježeni i slučajevi žena primljenih u bolnicu samo zato što su došle izdaleka: „Pošalju ih na odjeljenje, grlić čvrst, vodenjak nije pukao, ali pošto su već primljene, administrativno je ‘porođaj počeo’ – i odmah slijedi indukcija.“

Na to se nadovezuju manjak osoblja i male plate, priznaje jedan ginekolog. Ipak, malo ko se usuđuje da o tome govori upravi ili nadležnima – a oni uglavnom ćute.

Može – ali se neće

„Ako pogledate broj porodilišta i broj porođaja, teško da to može biti preopterećen sistem“, kaže doktor Vajs. „Mi se prepuštamo inerciji – da sve uradimo u radno vrijeme, da sve ubrzamo.“

Dok je bio na čelu pančevačkog porodilišta, pokrenuo je pilot-projekat nemediciniranog porođaja – vaginalnog porođaja bez rutinskih intervencija. „Dokazao sam da državni sistem može da funkcioniše. Osoblje je u početku bilo oduševljeno, ali kako su pacijentkinje počele da dolaze u sve većem broju, neki su se – da upotrijebim tu riječ – uplašili i promijenili stav.“

Uprava mu je, kaže, na kraju saopštila da projekat „ne može da prati“, pa je prešao u privatni sektor.

Rutina jača od prava

Inerciju priznaju i drugi ginekolozi. Dvije trećine porodilišta u Srbiji imaju najviše tri porođaja dnevno. U takvim uslovima, ženama bi se moglo dati više vremena da porođaj teče prirodno – ali, „navika i rutina“ preovlađuju. „Jednostavno, tako se radi“, kaže jedan od njih.

Pravnica Sanja Radivojević iz Beogradskog centra za ljudska prava upozorava da to nije opravdanje: ljekari mogu snositi i materijalnu i krivičnu odgovornost.

„Najčešće se krši pravo pacijentkinje da bude obaviještena o postupku i da na njega pristane – ili da pristanak povuče. Blanko saglasnosti koje porodilišta traže na prijemu su ništavne“, dodaje ona.

Navodi i primjer žene koja je odbila vakuum, ali su ga ljekari ipak primijenili dok su je držali muškarci. „To je kršenje člana 25. Ustava o nepovredivosti fizičkog i psihičkog integriteta i člana 137. Krivičnog zakonika o zabrani zlostavljanja“, objašnjava Radivojević.

Ipak, nijedan slučaj akušerskog nasilja još nije dobio sudski epilog. Ona strahuje da će tužilaštvo ove predmete svjesno pustiti u zastaru.

Nade u vodič – traume u fioku

Pozitivna vijest, saglasni su sagovornici, jeste da je pritisak javnosti doveo do usvajanja nacionalnog vodiča za prirodni porođaj, koji priznaje probleme na koje žene ukazuju i preporučuje izmjenu zastarjelih praksi, uz poseban akcenat na komunikaciju s pacijentkinjama.

„To je priznanje zdravstvenih radnika da stvari nijesu funkcionisale, ali i putokaz kako bi porođaj trebalo da izgleda“, kaže Mihnjak.

Loša vijest – njegova primjena će potrajati. „Ne može to tako – pošalju vodič i mi ga odmah sprovodimo. Nešto što traje 50–70 godina ne može se promijeniti preko noći“, kaže doktor Đorđić iz Loznice.

Porodilje, međutim, svoje traume nose dugo. Stefani kaže da se još liječi od svoje. „Imam stan u ulici gdje je Betanija i svaki put kad tuda prođem, osjetim jezu. Samo ne gledam na tu stranu – tačno znam gdje sam bila kad sam se porađala.“

Većina žena nikad nije skupila snagu da se suoči sa svojim ljekarima. Jelena P. iz Beograda jeste – dva mjeseca kasnije, otišla je „da ga pogleda u oči“.

„Nijesam došla da vam pričam koliko je boljelo, ni šta sam sve prošla. Samo vas pitam: da li je normalno da žena 2023. godine preživi ovo što sam ja preživjela?“

Ljekar je slegnuo ramenima: „Kao i u vašoj profesiji, i u našoj ima onih koji su zalutali. Najbolje je da taj slučaj zaključate u fioku.“