Krstić: Novinarstvo u Srbiji se urušava da bi se oslabila demokratija

Neprijateljstvo prema novinarima i medijima koji kritikuju vlast je trend u svijetu u posljednjih 20-ak godina jer se velika polarizacija u društvu i politici preslikala na odnos političara na vlasti prema kritičkim i profesionalnim medijima. Kako se mijenjao odnos vlasti prema novinarima tako se mijenjala i njihova pozicija: u početku je bila tenzija, pa distanca novinara od političara i obratno, a sa bujanjem populističkih i antagonističkih narativa prema novinarima odnos prerasta u otvorenu mržnju i na kraju rat.

Rat je prava riječ koja u sebi sumira neprijateljstvo ne samo na emocijalnom nivou, već na nivou unižavanja i urušavanja novinarske profesije sa tendencijom da joj se potpuno umanji značaj i dovede u pitanje bavljenje novinarstvom. Sve to ukazuje da se novinarstvo, kao jedan od stubova demokratije, treba urušiti da bi se oslabila demokratija, objašnjava za Pobjedu dr Aleksandra Krstić, autorka knjige „Rat protiv novinara – mehanizmi nasilja i političke kontrole nad medijima“ u izdanju „Arhipelaga“ i Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu.

 Određene uticajne grupe nastoje da plasiraju da je istina ono što se one dogovore da jeste, a ne ono što se stvarno dogodilo. Što je onda glavni zadatak medija?

KRSTIĆ: Zadatak medija je da istinito izvještavaju i to nije samo pitanje teorijskih definicija, već i uređivačke politike ali i svake kuće koja sebe želi da naziva profesionalnim medijem i da izvještava u interesu javnosti uz poštovanje etičkih i profesionalnih standarda i radi po zakonu.

Istinito izvještavanje je ključno, ali pitanje je šta je danas istina: da li govorimo o post istini, da li je objektivno novinarstvo postalo komentatorsko novinarstvo, vidjeli smo da je u medijima i kod nas i u regionu apsolutno sve dozvoljeno. Imate medije koji suštinski nisu mediji već propagandna mašinerija koja je tu samo da podržava narative neke grupe ne samo političke...

Propaganda je uvijek bila prisutna, a rat koji je medijska propaganda izazvala doprinjela je da u Srbiji imate polarizaciju na nas i njih, medije vlasti i opozicije. Danas gotovo nema objektivnosti u novinarstvu, već imate interpretaciju objektivnosti. Novinari kada izvještavaju prenose isječak te stvarnosti i uvijek je u pitanju interpretacija istine. U svijetu dezinformacija, fejk njuza, AI i svega što se dešava još jedan od instrumenata političke kontrole medijima je upravljanje dezinformacijama koje se namjerno plasiraju da bi se kreirala autoritarna javna sfera.

Ukazujete da 70 odsto novinara u svijetu trpi razne pritiske. Koji mehanizam zaštite treba da ojača da bi novinari slobodno radili?

KRSTIĆ: Institucionalni mehanizam treba ojačati i u ovom trenutku on u Srbiji ne radi.

Normalizacija nasilja i nedostatak institucionalne zaštite su dvije najvažnije stvari. Zatim bolje povezivanje, solidarnost i saradnja između različitih udruženja i asocijacija koje se bave novinarstvom i sindikat - to je kod nas na jako slabom nivou i sve je ograničeno pojedinačnim reakcijama. Novinari u regionu a naročito u Srbiji ne prijavljuju ono što im se dešava i kažu: „To je moj posao“, a jako je važno sve prijaviti jer se tako trenira institucija da reaguje. Svako nereagovanje na napad vodi u relativizaciju profesije: na primjer u Srbiji na mitinzima vladajuće stranke njihove pristalice tuku novinare kišobranom i smatraju to normalnim.

U čitavom svijetu je visoka nekažnjivost napada na novinare čak 90 odsto. Policija često ne štiti novinare već ih posmatra kao neprijatelje čemu su dosta doprinjeli dogadjaji u posljednjih nekoliko godina: na protestima ste vidjeli eskalaciju nasilja prema novinarima i medijima koji su izvještavali, iz Skupštine Srbije, koja treba da bude hram demokratije, potpiruje se neprijateljski narativ i iz nje čujete najgore uvrede prema novinarima i medijima. Šta onda treba da očekujete od građana.

 Pišete da su u Srbiji od 2000. do 2015. godine usvojeni medijski zakoni, ali da nije uveden red u medijski prostor. Nakon promjene ove vlasti koliko će trebati vremena da se uredi medijski prostor?

KRSTIĆ: Jako puno. To je dug proces. Bilo je dobrih zakona, ali suštinski nijedna medijska reforma nije sprovedena do kraja. Poslije tri talasa privatizacije država se povukla iz medija i na kraju država ponovo ima vlasništvo u medijima, na drugačiji način.

Godine 2014. donijet je set medijskih zakona koji je dobro osmišljen da bi se vidjelo da idemo prema EU, ali se nikada nije primjenjivao zbog brojnih propusta. Javni servis Srbije nikada to nije postao, jer je propagirao narative vlasti i nikada nije izvještavao u interesu građana. Nijedna od televizija koje su dobile nacionalnu frekvenciju na korišćenje nije ispunila zakonski programski sadržaj. Kontrolna institucija REM ne postoji već godinu i po dana...

Zarobljenost sa zakonodavne i instuticionalne strane, pritisak koji stalno dolazi sa političke strane i nedovoljna zaštićenost i nezainterenovanost EU da reaguje je doprinjela da medijski prostor oslabi. Danas imate novinare koji su malo plaćeni, jedna ili dvije grupacije kupuju medije, imate nedovoljnu transparentnost vlasništva u medijima i najave da će se kritički mediji ugasiti - nećete imati drugačiji glas osim onog dominantnog na medijskom tržištu.

U odnosu na zemlje regiona zašto ovakvi tabloidni mediji opstaju samo u Srbiji?

KRSTIĆ: U Srbiji je taboidima dozvoljeno da rade šta hoće. Bez obzira što ste nekom uništili život oni imaju poneku sudsku presudu koju plate sto ili dvesta hiljada dinara jer znaju da će sjutradan dobiti nove pare od države da isto to rade. Zakonom je zabranjen govor mržnje, diskriminacija, urušavanje pretpostavke nevinosti i ostale stvari koje viđamo u tabloidima. Svemu pomenutom je doprinjela uzavrela atmosfera u društvu u posljednjih 15 godina i politička vlast koja je neka vrsta zelenog svjetla da je to dozvoljeno. Ovdje se mediji naročito tabloidi, koji su jeftini i izuzetno čitani, koriste da bi skretali pažnju sa određenih narativa, setovali agendu i potpirivali diskurs neprijateljestava prema određenim društvenim grupama: studentima, migrantima, izbjeglicama...

Tabloidi su mnogo čitani u Velikoj Britaniji i SAD, ali oni znaju granice preko kojih ne mogu da prelaze.