Srbija pod jednom nadstrešnicom

Protesti i traženje odgovornosti zbog pada nadstrešnice u kojoj je poginulo 14 ljudi, preselili su se iz Novog Sada u Beograd pred Vladu Srbije.

Uz odavanje počasti poginulima, stranke parlamentarne opozicije su na ulici zatražile ostavku premijera Miloša Vučevića koji je u vrijeme potpisivanja tajnih ugovora o rekonstrukciji željezničke stanice bio gradonačelnik glavnog grada pokrajine Vojvodine, te sadašnjeg gradonačelnika Novog Sada Milana Đurića.

To nikako ne osporava oporu metaforu Alekseja Kišjuhasa kako je zapravo cijela Srbija pod jednom velikom nadstrešnicom koja stalno prokišnjava pa i bukvalno ubija ljude, kao u Novom Sadu, prijeteći da će se polako ali sigurno obrušiti na sve njene građane.

Umjesto krivaca, hapse demonstrante

Upravo to poručuju i opozicionari koji ni 11 dana nakon tragedije nisu stali u prvi red protesta. Bili su u masi od nekoliko hiljada ljudi po jakoj kiši ispod kišobrana pred praznom zgradom Vlade Srbije u Nemanjinoj ulici. Neko će reći premalo, neko sasvim dovoljno.

Ali, ne treba se zavaravati. Svijest o jednoj nadstrešnici i njenoj sigurnosti u praksi je daleko i od Novog Sada i od tamošnje željezničke stanice, gdje su nastradali neki potpuno nevini ljudi zbog ljudskog nemara, pohlepe, korupcije, bahatosti ili, kako mnogi misle, ubistva iz nehata.

Oni koji prvi trebaju ispisati zvaničnu optužnicu sa jasnom kvalifikacijom krivičnog djela i dalje šute, dakle ljudi iz tužilaštva, dok policija uredno hapsi one koji traže i odgovornost i krivicu svih (u)graditelja srpske nadstrešnice i čuva, neki kažu kriju, dokaze “na bezbjednom mjestu”.

Pretužna novosadska priča pretvorila se u odbranu prostorija Srpske napredne stranke koju su demonstranti prekrečili crvenom bojom, ostavljajući jasnu poruku da im je jasno i ko je kriv i ko je odgovoran bez obzira što se ne razumiju ni u kotve, ni ankere, ni sajle, ni potege ni druge građevinske termine kojima su preplavljeni mediji u “objašnjavanju” šta se dogodilo na Željezničkoj stanici.

Opozicija pokisla u Beogradu

Priču o kobnoj nadstrešnici, dakako, podjednako koriste i vlast i opozicija koje se međusobno optužuju za zloupotrebu ne samo tragedije u Novom Sadu nego čitave serije tragedija koje sve učestalije potresaju Srbiju. Osim što se slažu u jednom. Svi odgovorni treba da odgovaraju. Što politički, što krivično.

Ulični protest u Beogradu jesu omeli jaka kiša, višednevno odlaganje i izbor prazničnog dana za njegovo održavanje, ali i još jedno povlačenje opozicionih prvaka iz prvih redova, uglavnom daleko od mikrofona i glavne poruke “Korupcija ubija”.

Bila je to i demonstracija nesposobnosti da se prihvati činjenica kako je u politici biranje pravog tajminga za bilo kakvu akciju od presudnog značaja.

Zbog toga je i izjava Dragana Đilasa, predsjednika Stranke slobode i pravde, čija je odluka da ni ovaj put opozicioni prvaci ne stanu na čelo pobune djelovala krajnje benigno. Kao i pokušaj da se zahtjevi predaju u zakatančenu zgradu Predsjedništva, iako su svi učesnici protesta znali kako tamo nema nikoga – osim policije.

Za razliku od protesta u Novom Sadu koji zaista jest uplašio i Aleksandra Vučića i cijelu njegovu svitu od velike i iskrene pobune građana, predsjednik Srbije je mirno otputovao u  na razgovor o klimatskim promjenama u Bakuu sa znanjem, kako je rekao, da se u Beogradu na protestu neće dogoditi ništa značajno što on unaprijed nije predvidio. I bio je, kao rijetko kad, u pravu.

Lider Stranke slobode i pravde (SSP) Dragan Đilas rekao je kako će ako vlast ne odgovori na zahtjeve opozicije zahtjevati da se glasa o povjerenju Vladi Srbije.

I jedan i drugi odlično znaju kakav je odnos snaga u parlamentu, kao i mogući ishod rasprave, ukoliko do nje zaista i dođe.

Kupovina vremena za nova (u)gradilišta

Ne zna se kada će i ko morati podnijeti ostavke zbog pada nadstrešnice u Novom Sadu, za sada je to više zbog pritiska javnosti nego zbog osjećaja vlastite odgovornosti uradio samo ministar građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture Goran Vesić, jer onaj koji o svemu odlučuje upravo kupuje vrijeme kako bi se situacija barem donekle utišala i kako bi krenuo na nova (u)gradilišta, njemu svakako značajnija, prije svega ona pored Surčina gdje se trebaju dovršiti objekti za izložbu “Expo 27”.

Ta je izložba zapravo Vučićev predizborni program ne za predsjednika Srbije, pošto mu tada ističe drugi mandat, po Ustavu posljednji, ali i otvara vrata za fotelju prvog ministra naprimjer, sa koje bi i nadalje mogao biti i glavni investitor i izvođač radova i, što je najvažnije, kao glavni nadzorni organ.

Neće to pisati ni u kakvim papirima kao što ni sada ne piše ništa slično u djelokrugu predsjedničkog rada, ali je sasvim nejasno zašto se u zahtjevima opozicije i njihovom spisku odgovornih ne nalazi ime najodgovornijeg za sve u Srbiji, pa i za rušenje nadstrešnice i rušenja svake normalnosti koju već predugo iščekuju građani.

Ko će sad potpisivati građevinske situacije i nove ugovore kad je zavladalo potpuno nepovjerenje i među građevinskim inžinjerima, a kamoli običnim građanima, kada su svi oni koji su pokušali reći “dosta je bilo” bili obični politički prolaznici i šarlatani za jednokratnu upotrebu. Kaobajagi, parlamentarna opozicija, druge stranke, pokreti i udruženja ne znaju ko i kako donosi sve važnije odluke u Srbiji.

Kakav Vesić, kakav Đurić, ko je glavni bos znaju i vrapci na grani, ali zašto se njegovo ime ne spominje zna samo opozicija koja “samo želi da preotme vlast” od njega.

Vrijeme curi, pa će se vrlo brzo oglasiti još poneko i saopštiti kako podnosi ostavku iz moralno-političke odgovornosti. Čuj moralne.

Tarabići i nadstrešnica

Šta to ima ili može biti moralno u masovnom ubistvu, kako mnogi vide zločin u Novom Sadu?

Ili, kako se i pomenuti Kijuhas pita: Kako je moguće da je ova nadstrešnica čvrsto stajala i komotno štitila ljude od vjetra, kiše i snijega čitavih 60 godina? I da se, odjednom i u komadu, srušila samo četiri mjeseca nakon “naprednog” otvaranja po rekonstrukciji pod velom tajne?

Mnogo je pitanja koja nikad neće biti odgovorena kao što su ona s početka zataškavanja tragedije pričom o krivici glavnog projektanta željezničke stanice Imre Farkaša iz 1964. godine ili onom još žalosnijom i tragičnijom kako navodno prilikom rekonstrukcije nadstrešnica uopšte nije dirana.

I na kraju, jesu li svi građani zaista osuđeni da žive pod jednom nadstrešnicom u bilo kojem gradu Srbije. I da nesvjesno čekaju da im kakav komad betona i čelika padne na glavu, pitajući se šta je sljedeće.

Tvrdnje koje su se mogle čuti na beogradskom protestu kako je očigledno kako u SNS-u traže žrtvenog jarca za pogibiju 14 ljudi ili podsjećanja kako “živimo u zemlji koju je pojela korupcija, nema demokratije i prava”, čule su se bezbroj puta do sada, kao i jedno od proročanstava Tarabića iz Kremana, ono koje  tvrdi kako će jednog dana svi Srbi moći stati pod jednu šljivu.

Tvrdnja kako su svi Srbi danas pod jednom metaforičnom nadstrešnicom, međutim, nije nikakva slutnja ili proročanstvo. Samo je pitanje kada će se i gdje neki njen dio obrušiti i poubijati nevine ljude.