O čovječanstvu i ljudskoj naravi kroz stihove crnogorskog pjesnika Miraša Martinovića u zbirci pjesama ''Smrt u Gazi''

Svako je primirje bolje od rata, ali poraz je čovječanstva ako se do mira može samo na Trampov način

Za Večernji list piše: Branimir Pofuk

Zajedno s pjesnikom Mirašem Martinovićem postavljam pitanje sebi i čovječanstvu o našoj naravi

"A gdje ćemo mi/Poslije svega/Gdje"

Tako glase posljednji stihovi pjesme "Raseljenje" i posljednje riječi zapisane i objavljene u pjesničkoj zbirci "Smrt u Gazi" što ju je još prošle zime završio i proljetos objavio crnogorski pisac i pjesnik Miraš Martinović. Zbijam razvedene stihove u duže retke, da ih lakše uklopim u format novinskog članka. Oprostiće mi pjesnik. Moram prenijeti što još u toj pjesmi piše: "Gdje ćemo sada mi sa ove zemlje/onako na njoj nema ništa/Sve ste zbrisali/Kuće i gradove/Život se ne osjeća/Života nema/Ali mi hoćemo/Na goloj ledini/Da budemo/Na svojoj zemlji..."

Ili ovo: "Kako ćete/Graditi odmarališta/Skupocjene hotele/Na kostima/Naše djece/Ona vam/Neće dati mira/Ona će vam/U san dolaziti/Vaši gosti će se/Odmarati/Na kostima /Pa još na kostima/Djece/Stalno će/Čuti plač/Plač neće/Utihnuti/Čuće se do kraja/Zemlje /Do neba/I dalje će se/Čut i/Do Boga/I neće prestati..."

U pjesmi "Šta će ti to" Martinović čovjeka pita što će mu to da ruši gradove, da ubija djecu... Pita čovjeka "pomišljaš li da i tebe čeka smrt"... Šta će ti to/Čovječe".

Dok su ti stihovi pisani, vijesti su govorile o "tek" jedanaestak hiljada mrtvih u Gazi. Vijesti su se pretakale u pjesme užasa, pjesme suosjećanja, pjesme pitanja i čovjeku i Bogu.

I sada neka me samo neko pita: a što je s hiljadama i hiljadama pobijenih hriršćana u Nigeriji, ima ih kažu već više od sto hiljada, što je sa zapaljenim hriršćanskim crkvama plamenom stvarnim i plamenom mržnje islamističkih terorista. Kako što je? Pa treba dignuti glas, treba do neba zavapiti, treba dignuti javnost na noge. Što čekaš ti koji me to pitaš? Što čekaju crkve? Što čekaju mediji? Ne znam što čekaju. Vjerovatno to da postanu malo više ljudi nego što jesu, da prestanu jednim zlom opravdavati drugo. Čekamo da postanemo jedan svijet i jedna borba, jedna vjera i religija s dostojanstvom i dragocjenošću svakoga ljudskog bića kao prvom, desetom i stotom i jedinom zapovijedi i grijehom najvećim onoga ko je prekrši.

Jedan je crnogorski pjesnik, moj prijatelj Miraš, zavapio stihovima. Drugi su izašli na ulice svojih gradova. Ima među njima mnogo i neznanja i gluposti. Ali kleveta je zlonamjernika da svi oni podržavaju Hamas i da nemaju srca za one što su ih Hamasovi teroristi pobili, zaklali, silovali, zapalili toga crnog 7. oktobra.

Kažu, Hamas je dobio propagandni rat gurajući nedužne i nevine svoje sunarodnjake Palestince pod metke i bombe, a djecu naročito. Ali čije metke i bombe? Kažu, znali su da će Izrael, njegova vojska i država reagovati upravo tako, bespoštednim ratom. Teroristi su zvijeri koje ne mare za život. Doduše, njihovi vođe itekako često znaju sakriti svoje guzice na sigurno i toplo. Ali, ne postaju li njima slični, pa i isti, oni koji dijele taj njihov prezir prema životima bilo čijim, svog ili onog drugog naroda?

O tome se radilo u Gazi. Hamas narod iz kojeg se izrodio koristi kao živi štit, što je zločin. Ali bombe su bile američke, vojnici izraelski, koji su počinili taj "propagandni" pokolj. Da, pokolj, a ne rat, da ponovimo tačne riječi predsjednika Milanovića.

Što će ti to, čovječe, što će ti to, moj Izraele?

I onda se pojavi Tramp mirotvorac. Onaj isti koji u gradove zemlje koje je predsjednik šalje američku vojsku u rat protiv "unutarnjeg neprijatelja". Tramp mirotvorac, koji u govoru kojim proglašava mir sa zanesenošću nedoraslog dječaka govori zaljubljeno o divoti i ljepoti svojih bombardera nabrajajući ih kao nisku bisera u svojoj mirotvornoj ogrlici.

Ne budimo licemjeri, ne tražimo od Izraela što ni sami nismo pokazali nakon pobjede u našem ratu, što ni trideset godina nakon njega nismo naučili postati makar toliko ljudi da makar jednu samilosnu riječ uputimo žrtvama naših neprijatelja.

Tako ni ceremonija u Knesetu, jerusalimskom parlamentu Države Izrael, nije uputila nijedno slovo saučešća prema ubijenima u Gazi. Ne kao da su svi oni bili teroristi i zakleti članovi Hamasa, nego kao da nisu ni postojali, kao da ih nikada nije bilo niti ih je ikada trebalo biti. Ni na tlu na koje su padale njihove bombe ni igdje drugdje pod kapom nebeskom.

Ne samo Netanjahu nego i vođa opozicije govorili su o velikoj cijeni koja je plaćena za mir, koji još uvijek više nalikuje krhkom primirju nad kojim imamo razloga strahovati. I u toj cijeni nabrojili su sve ubijene svoje sunarodnjake i sve svoje vojnike. Niko da u tu cijenu pribroji i desetke hiljada žrtava druge strane i desetke hiljada vlastitih ljudi koje je rat, kao što to svi ratovi čine, pretvorio u ubice svoje ljudske braće. Baš zato se na one druge i ne smije ni pomisliti kao na ljude.

Oteti su ponovno slobodni, vraćeni svojim porodicama. I to s obje strane.

Barem jedan dan nije se pucalo ni ubijalo. Barem jedan dan počela se onima o kojima se ne smije razmišljati kao o ljudima dostavljati hrana, voda, lijekovi...

I to je dobro i tome se treba svaki čovjek radovati. Ali gorka je ta radost za nas, za ljude, za čovječanstvo ako smo pristali da je jedini način da se dođe do mira uništavanje i ubijanje, gola sila najrazornija i najmoćnija na svijetu.

Američki marinci imaju jednu "molitvu", jedan zavjet koji izvikuju u obredima ratnih priprema. Riječi su to kojima se zavjetuju i zaklinju da će se boriti, da će ubijati, sve dok Amerika ne pobijedi, sve dok svi njeni neprijatelji ne budu uništeni, sve dok ne zavlada mir.

Donald Tramp ponaša se upravo tako i vjerovatno se tako i osjeća: kao onaj koji će imati najmoćnija oružja i najsnažniju vojsku da bi sravnio sa zemljom svakoga ko remeti mir. Američki mir koji jamče i podmireni američki interesi. Oni interesi za koje svaki vođa uvjerava svoj narod da su interesi svih ljudi njegove zemlje i naroda. A znamo dobro da nikada nisu, nego samo šačice povlaštenih.

Ne pristaje pjesnik, ne pristaju umjetnici prošli i sadašnji, ne pristajem ni ja da je to jedini način postizanja mira. Ne priznajem da je temelj ljudske naravi bespoštedna, okrutna i nemilosrdna borba "mi ili vi" koja ne dopušta i ne poznaje suosjećanje.

A svi vi kojima je stalo do vaše hriršćanske vjere i hriršćanske civilizacije, čiji poziv čekam da izađem na ulicu i za progonjene nigerijske hrišćane i gdje god progonjenih i ubijanih ima, ako Boga znate, samo se sjetite Isusovih riječi (njega valjda priznajete?): "Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati." Pa mi onda odgovorite ili uputite na nekoga takvog pjesnika ili propovjednika koji sam vjeruje i koji će mene uvjeriti da je takav sin Božji Donald Tramp. Krhko je to primirje, a ne mir, ni ljudski, ni Božji. 

PRATITE TVe UŽIVO

Obavještenje: Zbog zaštite autorskih prava, u odredjenim terminima live stream neće biti dostupan.