Zohran Mamdani, prvi gradonačelnik svijeta

Pobijedio je furiozno, a protiv sebe imao je živog Milana Bandića (koji se u Njujorku zvao Endru Kuomo), razduženog esdepeovca (demokratu) kojeg su pred izbore podržali HDZ i DP (Tramp i Mask), kao i još niz protukandidata i smetala koji su mu trebalo da uzmu glasove.

Gradonačelnik Njujorka, grada u kojem bih volio da sam rođen, blizak mi je i zanimljiv zbog opreke koju i sam osjećam, u sopstvenom životu i na sopstvenoj koži — opreke između kompleksnog i nedorecivog identiteta i načina na koji taj njegov identitet pojednostavljuju ignoranti iz tobože patriotskog krda. Ti ignoranti, naime, Zohrana Mamdanija identifikuju kao šiitskog muslimana i komunistu. Obje oznake koriste se, naravno, kao krajnji oblik diskvalifikacije ili kao nimalo suptilna prijetnja smrću, stvarnom ili simboličnom.

Puno njegovo ime, međutim, glasi Zohran Kvame Mamdani. Njegov otac Mahmud porijeklom je iz Bombaja (danas Mumbaja), godinu dana stariji od svog slavnijeg sugrađanina Salmana Rušdija; rođen je u braku muslimana iz Gudžarata, kojima je urdu maternji jezik, a koji su se masovno raseljavali nakon završetka britanske vladavine Indijom. Roditelji Zohranovog oca zaputili su se prema južnoj Africi, gdje živi prilično brojna i uticajna indijska dijaspora. Mahmud se specijalizovao za afričke studije, bavio se kolonijalnim i postkolonijalnim politikama, i oženio jedanaest godina mlađu Miru Nair. Oni koji već ne znaju ko je Mira Nair, teško da će to ikada i saznati, jer ne gledaju dobre filmove — dovoljno je reći da je porijeklom iz ugledne hinduističke porodice, koja se, prema viđenju ignoranata, nikako ne bi smjela oroditi s muslimanima iz Gudžarata, nego bi, navodno, s njima trebalo da ratuje.

Kada im se 18. oktobra 1991. u Kampali, glavnom gradu Ugande, rodio sin, otac je poželio da mu srednje ime bude Kvame. Onaj po kome će dječak ponijeti ime sebe je, pak, definisao riječima: „Ja sam nedenominovani hrišćanin i marksistički socijalista!“ Zvao se Kvame Nkruma, bio je harizmatični predsjednik Gane, jedan od pionira Pokreta nesvrstanih i Organizacije afričkog jedinstva, kao i tvorac ideje o Sjedinjenim Afričkim Državama. S vlasti ga je 1966. srušila CIA; živio je u Gvineji, čiji ga je vođa, musliman Ahmed Seku Ture, u znak počasti imenovao za supredsjednika svoje države. Nažalost, Seku Ture svojom je zemljom vladao na brutalan način, pa nije ostao upamćen po dobru.

Kad je Zohranu bilo pet godina, iz Kampale se porodica seli u Kejptaun, a dvije godine kasnije u Njujork, gdje otac postaje direktor Instituta za afričke studije pri Univerzitetu Kolumbija. Majka za to vrijeme snima filmove. Zohranu je deset kad biva prikazano njeno Monsunsko vjenčanje, film s kojim osvaja Zlatnog lava u Veneciji i koji je i kod nas bio vrlo iznajmljivan u videotekama. Ali on, ipak, nastavlja očevim stopama, studira afričke studije u Mejnu, te započinje život koji je, iz perspektive ignoranta, fašista i bijednika koji svijet vide kao kastinski sistem iz kojeg izlaza nema, zasnovan na paradoksu: naime, Zohran je milo dijete iz dobro stojeće porodice visokog njujorškog srednjeg staleža, zaštićeno od socijalnih trauma, a od ranih dana bavi se stradanjem, tegobama i nevoljama socijalno ugroženih i deklasiranih slojeva. U socijalnom smislu, dakle, on nije autsajder, ali se bavi autsajderima.

Kako je kao svaki čovjek slobodan da bira svoj put, a na tom putu je i odluka hoće li stati na stranu materijalno-finansijskog ili na stranu duhovno-političkog i kulturnog ološa, Zohran Mamdani, što danas možda djeluje i demode, u ime duhovnog i kulturnog blagostanja staje na stranu materijalno-finansijskog ološa, staje na stranu sirotinje, iliti prezrenih na svijetu. To je, naravno, stvar određene vrste intelektualne, a možda i urođene plemenitosti te dobrog vaspitanja, ali postoji u njegovom opredjeljivanju i još nešto, što potpuno otklanja pojednostaviteljsku, fašističku teoriju o paradoksu u Zohranovom izboru.

Naime, sve ono od čega je taj čovjek načinjen i što čini zadate postavke njegovog identiteta: indijsko porijeklo, afričko rano djetinjstvo, formativna selidba u Njujork, tata emancipovani i sekularizovani gudžeratski musliman, mama hindu — ključ su za razumijevanje autsajdera. Jer ako želiš ostati sve to što jesi, nekako moraš biti i sve to pojedinačno. Zohran Mamdani bi, da je htio biti u skladu sa svojim kastinskim američkim statusom, a ne u skladu sa svojim identitetima, morao najprije zaboraviti da je Kvame, a potom, jedno po jedno, i sve ostalo. Svaka od njegovih pojedinačnih identitetskih odrednica je, naime, autsajderska.

Imao je divnu djevojku, koja mu je na kraju postala i žena: Rami Duvadži. Rođena Amerikanka, porijeklom iz Sirije, grafička dizajnerka, animatorka, ilustratorka, izrazito karizmatična dvadesetosmogodišnjakinja. Upoznali su se — Bože sačuvaj! — preko aplikacije za upoznavanje Hinge. Ali svako je združivanje u jedan život zasnovano na nekoj slučajnosti. Vjenčali su se na Menhetnu, pa još jednom u Kampali. Ona je, naoko, ostajala distancirana od njegove političke kampanje, da bi se na kraju pokazalo da ju je upravo ona dizajnirala. Odličan posao! Koristila je boje koje se u američkim političkim kampanjama ne koriste, fontove, fotografije i ilustracije koje sugerišu mnogo razvijeniji i bogatiji vizuelni kod — recimo kod stripa. I stvorila je nešto što Zohrana nije odvelo u pobjedu, nego je njegovoj pobjedi dalo boju, oblik i smisao. Različitost je ponovo učinila vrlo američkom. (Donald Tramp je u jednom od svojih bizarnijih nastupa rekao da je ljepši od Rami Duvadži. Najneobičnija gesta neosviještene homoseksualnosti za koju sam ikad čuo!)

Pobijedio je furiozno, a protiv sebe imao je živog Milana Bandića (koji se u Njujorku zvao Endru Kuomo), razduženog esdepeovca (demokratu), kojeg su pred izbore podržali HDZ i DP (Tramp i Mask), te još niz protukandidatića i smetala, koja su mu trebala uzeti glasove. Nastupio je kao totalno izvansistemski kandidat, sa stavovima koje pojednostavitelji, dakle fašisti, vrlo lako mogu zloupotrijebiti, prepakovati i lažno predstaviti građanima. Protiv sebe imao je užasnu propagandno-informativnu mašineriju Donalda Trampa, ali i uplašene mejnstrim medije, poput New York Timesa, koji se Trampu ne žele previše zamjerati. (Nemojte sad kukati kako NYT nije nastupao protiv Mamdanija — itekako jeste, vrlo podlo, neutralistički!)

Protiv sebe imao je i tajming, vrlo kratko vrijeme i svoju totalnu anonimnost. Naravno, protiv sebe imao je i to što se vrlo opušteno predstavlja kao — demokratski socijalista. Protiv sebe imao je i sve ono čega se malograđani s ove i s one strane Atlantika panično boje.

Na kraju je pobijedio, a da za tu pobjedu nije izgovorio nijednu prljavu riječ. Nije prećutao ništa od onoga što se u ovom trenutku ne bi smjelo prećutjeti. Tramp je zahtijevao od njujorških Jevreja da ne glasaju za njega, jer da će im se dogoditi Holokaust, ili će se morati iseliti u Izrael. Naravno, nije primijećeno da njujorški Jevreji nisu glasali za Mamdanija. Jesu — kao i svi drugi.

Meni je, njegovom dalekom simpatizeru, za kojeg on nikada neće čuti, niti će se sa njim upoznati, Mamdanijeva pobjeda draga iz identitetskih razloga. Otkako pišem, nastojim predstaviti svaki identitetski bod na osjetljivim svilenim potkama sopstvenog slučaja, moje porodice te zajednica među kojima živim. I što dalje idem, sve više se množe nesporazumi, jer ustrajavam na tome da je moje sve ono od čega sam sačinjen, uz što sam živio i u čemu sam odrastao. Sad mi je naprosto milo što je jedan od mojih — od onih čija se porijekla i životne putanje ne daju objasniti u jednoj rečenici — postao gradonačelnik grada u kojem bih se želio roditi. Ali isti ovakav, sa svim onim što čini svilenu potku, po kojoj se neodgonetljivim bodom veze nešto što ima početak, ali kraja nema, a ni objašnjenja.

Naravno da će Zohran Kvame Mamdani razočarati sve one koji od njegovog izbora imaju velika politička i životna očekivanja. Stvari u kulturi i civilizaciji tako stoje da je vrlo lako srušiti i razoriti i najmoćniju građevinu, lako je spaliti i najznačajniju knjigu, lako je ubiti Johana Sebastijana Baha i sjekirom rascijepati sve orgulje i klavire svijeta. Mnogo lakše nego još jednom skladati Toccatu i fugu u d-molu, koja jedva da traje osam i po minuta.

Tako je i u politici: ono što grmoje i smrdoje u čas unište, ne obnovi ni cijela jedna generacija. Tramp će nekoliko Amerika sravniti sa crnom zemljom prije nego što Zohran Kvame Mamdani riješi jedan problem u životu njujorških taksista. Tramp će, skupa s Putinom, pokrenuti još dvadeset ratova i bombardovati sedamnaest Jemena i Venecuela, prije nego što Zohran Kvame Mamdani učini besplatnim autobusni prevoz u Njujorku i na taj način pokaže građanima da neko na njih misli i da postoji vlast koja je za dobro zajednice. Demokratija je, to fašisti dobro znaju, pa im nije problem boriti se protiv nje — spora, skupa i neefikasna.