Kuće beskućnika, knjiga koje nema

Evo kako vam je to bilo.

Prvo je Ministarstvo kulture i medija objavilo da je Trinaestojulska nagrada za 2025. godinu dodijeljena Bećiru Vukoviću za knjigu „Kuće beskućnika“. Potom su Crnogorski PEN centar i Udruženje pravnika reagovali i ukazali da je žiri za dodjelu Trinaestojuske nagrade prekršio Zakon o državnim nagradama jer je suprotno članu 17 tog zakona sve tri godišnje nagrade dodijelio autorima koji dolaze iz iste oblasti, kulturno-umjetničkog stvaralaštva. 

Zakon je pak jasan – u jednoj oblasti može se dodijeliti samo jedna godišnja nagrada. 

Nedugo zatim na portalu Zrcalo Milica Kankaraš-Berber ustanovila je da knjiga „Kuće beskućnika“ ne postoji. Naime, da bi knjiga u Crnoj Gori bila zakonito objavljena, mora, pored ostaloga, pośedovati CIP – kataloški zapis koji izdaje Nacionalna biblioteka „Đurđe Crnojević“ na Cetinju. Jednostavnom pretragom bibliotečkog sistema Cobiss lako je utvrditi da knjiga „Kuće beskućnika“ nema CIP, odnosno da nije katalogizovana u jedinoj ustanovi sertifikovanoj za taj posao u Crnoj Gori. 

Tu se već postavilo pitanje kako je moguće da nagradu dobije knjiga koja nije objavljena, makar ne u skladu sa zakonom, budući da član 24 Zakona o izdavačkoj djelatnosti propisuje da je zabranjeno stavljanje u promet publikacija koje, pored ostaloga, nemaju CIP.

Kako su, dakle, članovi žirija uopšte mogli odlučivati o knjizi koja nije objavljena ako je u javnom pozivu za dodjelu Trinaestojulske nagrade za 2025. koji je Ministarstvo kulture i medija objavilo 30. 5. 2025. kao jedan od uslova konkursa naznačeno da „ako se prijedlog za dodjelu Trinaestojuske nagrade podnosi za autorsko djelo (...) podnosilac prijedloga je dužan da uz prijedlog dostavi 8 primjeraka djela na koja se prijedlog odnosi“. 

Elem, da bi Bećir Vuković uopšte mogao ući u konkurenciju za nagradu, onaj ko ga je predložio morao je dostaviti osam primjeraka knjige „Kuće beskućnika“. 

Valjda je onda logično pitanje jesu li članovi žirija dobili te knjige. Ako jesu, onda je riječ o piratskom izdanju, dakle izdanju koje nije publikovano u skladu sa Zakonom o izdavačkoj djelatnosti jer ne pośeduje CIP, pa prema tome ne može ni biti razmatrano za nagradu, već se protiv njegovoga izdavača, shodno Zakonu, mora pokrenuti pravosudni postupak. 

Budući da je iz Ministarstva kulture i medija saopšteno da su izdavači sporne knjige „Štampar Makarije“ i „Obodsko slovo“, izdavačke kuće izdavačkoga i knjižarskog tajkuna Radomira Uljarevića, nije nemoguće da je članovima žirija podijeljeno piratsko izdanje jer je Uljarević i ranije povezivan s ovom kriminalnom aktivnošću. Ako ne vjerujete meni, evo vam jedan davni link iz beogradskoga Vremena:

Ako pak knjiga ne postoji ni kao piratsko izdanje, onda je članovi žirija nijesu ni imali u rukama pa shodno propozicijama konkursa nijesu ni mogli odlučivati o njoj, a odlukom da nepostojeću knjigu nagrade prekršili su i uslove konkursa i Zakon o državnim nagradama pa bi bez minuta čekanja neko protiv te vesele družine kršitelja zakona trebalo da pokrene predviđene pravosudne procese. 

Zašto vam sve ovo ponavljam. Prvo, jer je besprizornost režima u namjeri da nagradi osobu koja za najznačajniju državnu nagradu ne ispunjava ni minimum kriterija – ni pravnih ni estetskih a ni vrijednosnih, ogledalo njegova odnosa prema pravnome poretku i ustavnim vrijednostima Crne Gore u cjelini. Drugo, jer bi ova nagrada ovakvom laureatu, baš kao i njegovom duhovnom sabratu Milutinu Mićoviću, mogla otvoriti vrata za sticanje statusa istaknutog kulturnog stvaraoca, a oni koji to smjeraju previđaju da je i taj status definisan nekim pravnim aktima, prvo Zakonom o kulturi a potom i preciznije određen Uredbom o kriterijumima i načinu dodjeljivanja statusa istaknuti kulturni stvaralac, usvojenom 5. 11. 2009. 

A u članu 3 te Uredbe definisano je i ograničenje dodjele statusa, i to ovako: „Status istaknuti kulturni stvaralac ne može se dodijeliti umjetniku odnosno stručnjaku u kulturi koji se nedostojno odnosi prema Crnoj Gori ili njenom državnom, kulturnom ili nacionalnom identitetu.“ 

I Vuković, a isto tako i Mićović, izvan nedostojnoga odnosa prema Crnoj Gori i njezinu državnom, kulturnom i nacionalnom identitetu – nikakvoga djela i nemaju.

Dodjeljivanjem Trinaestojulske nagrade i eventualno statusa istaknutog kulturnog stvaraoca Bećiru Vukoviću aktuelni režim bi prekršio Zakon o državnim nagradama, Zakon o izdavačkoj djelatnosti, Zakon o kulturi i Uredbu o kriterijumima i načinu dodjeljivanja statusa istaknuti kulturni stvaralac. Sve što bi tim povodom preduzeli, dakle, izuzev poništenja skandalozne odluke o dodjeli Trinaestojulske nagrade, bilo bi protivzakonito. 

Ako su baš riješili da svakog poklonika koljačke ideologije zadovolje nekom nagradom, to danas ovako kako rade ne mogu bez sukoba sa zakonom. Pa nek prvo promijene aktuelne propise, upodobe ih svojem genocidnom dogmatu, a onda lijepo i po zakonu krenu da dijele ordene članovima fan kluba Radovana Karadžića, ali – dogodine!