Za <a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/crnogorski-jezik-pred-vratima-eu">Portal Analitiku </a>piše: Aleksandar Radoman
Kako bih u ovaj osvrt na aktuelni društveni trenutak uveo ključni pojam, poslužiću se parafrazom jedne po zlu istorijske rečenice političkog oca najvećeg dijela aktuelne parlamentarne većine u Crnoj Gori: „Opet smo pred pomirenjima i u pomirenjima. Ona nijesu oružana, mada ni takva još nijesu isključena.“&nbsp;
Kako se, najmanje našom zaslugom, približavamo EU, tako se pojam pomirenje sve češće može čuti u javnome diskursu. Njegovi su zagovornici predśednik Skupštine, reklo bi se – ako je to nerazgovjetno kompleksaško brbljanje uopšte moguće valjano protumačiti – i predśednik države, potom potpredśednici Vlade te episkopi Beogradske patrijaršije u Crnoj Gori. Dakle, svi oni koji danas dominantno odlučuju o sudbini ove države.
A kakvo je to pomirenje najbolje nam je neki dan približio potpredśednik Vlade objavom na X-u: „Zajedništvo Crnogoraca i Srba pokazalo bi da većinski narod u Crnoj Gori može prevazići vještačke podjele.“ Dakle, Crnogorci i Srbi jedan su pa još i većinski narod, društveni pluralitet je vještački indukovan, a kad se većinski narod ujedini slijedi prosperitet zajednice.&nbsp;
Pokazao nam je tako potpredśednik Vlade, nevješto pokušavajući da u svileno ruho urola razorni politički projekat kojem služi, da pod pomirenjem, kao i Joanikije uostalom, ne podrazumijeva dostizanje društvene kohezije oko ključnih vrijednosti poput prihvatanja državne suverenosti i Ustava, nego bitku za homogenizaciju zajednice. Prvenstveno vjerske, dakle mistične, a u njegovoj saznajnoj mućkalici, zapravo nacionalne ili „narodne“.&nbsp;
Otud sve češće od pripadnika vladajućeg režima u javnom prostoru možemo čuti sintagme „država naroda“, „konstitutivni narodi“, „narodna skupština“, „narodna zastava“ i sl., sve sreda nespojive s ustavnim uređenjem Crne Gore kao građanske države. Iskustvo 20. vijeka nam je svjedok da kad god se s pozicija političke moći u Crnoj Gori povede bitka za homogenizaciju imaginarne zajednice, to ne može proći bez žrtava. Ta je homogenizacija uvijek okrenuta protiv onog Drugog, vjerski, nacionalno ili ideološki neuklopivog u poželjnu sliku svijeta kakvu grade tzv. pomiritelji. Istorija bitaka za takvo pomirenje u Crnoj je Gori ispunjena krvavim stranicama bijeloga terora, Šahovića, četničkim genocidom u Polimlju i śevernoj Crnoj Gori, zločinom na Lazinama, a krajem XX vijeka dopunjena deportacijom Bošnjaka, Bukovicom, Štrpcima, progonom suverenista i Kaluđerskim lazom. Tzv. pomirenje kakvo nam nude episkopi Beogradske patrijaršije i čelni ljudi današnjeg režima zapravo je već viđeni scenario razorne društvene polarizacije zasnovane na ideologiji krvi i tla.
Premda se ta ideološka ponuda danas zaklanja iza navodne borbe za „narodna“ prava, njezin cilj nije, kako bi se površno moglo pomisliti, etnofederalizacija Crne Gore, već je to samo prelazna faza ka potpunom „preumljavanju“, kako voli reći jedan visoki klirik Beogradske patrijaršije, ili drugačiji put k istom cilju, kako veli predśednik Skupštine.&nbsp;
A taj je cilj jasan – desubjektivizacija i desuverenizacija Crne Gore i njeno potpuno ekonomsko, kulturno, a vremenom i političko utapanje u Srpski svet, savremenu varijantu Moljevićeve Homogene Srbije. Otud se ovih dana kristališu dva moguća modela puta u nestanak Crne Gore. Prvi podrazumijeva konstantnu destabilizaciju države s ciljem onemogućivanja njezina puta u EU. Drugi, pak, počiva na ideji da – ako se ulazak u EU usljed trenutnih geopolitičkih silnica ne može onemogućiti – onda je potrebno s pozicija vlasti Crnu Goru do te mjere društveno i državno preoblikovati da u slučaju pristupanja EU ona postane tek državna ljuštura, meki trbuh srpskih i ruskih uticaja.
Umjesto rasprava o tome postoji li stvarni sukob ili njegovo fingiranje unutar strukture Vučićevih lojalista u Crnoj Gori danas, korisnije bi bilo da se okrenemo zaustavljanju već najavljenih koraka destabilizacije države koje će sprovoditi, svaka na svoj način, obje frakcije pod kontrolom Aleksandra Vučića.
Teme su već delegirane i pripadaju korpusu identitetskih politika – jezik, zastava, dvojno državljanstvo. Kao što vidimo, trobojke – ali ne one koje naše zakonodavstvo tretira kao „istorijske simbole“, već one dizajnirane u štabovima SNP-a krajem 90-ih – protivzakonito se kače na jarbole opština koje kontrolišu Vučićevi lojalisti, bez razlike u partijskoj pripadnosti. Simbolički je to čin jednog rukavca projekta na kojem rade i koji će, ako im izmakne vlast na državnom nivou, sasvim sigurno poći u pravcu saoizacije, dobro oprobanom modelu đe god Rusija ili Srbija proglase svoj nacionalni interes za prisvajanje tuđih državnih teritorija.&nbsp;
Ususret finalizaciji pregovora s EU jedan će problem osobito biti prisutan kao povod za destabilizaciju. Riječ je o pitanju ustavnoga definisanja službenoga jezika, a ja bih rekao – pokušaja da se onemogući da crnogorski jezik postane jedan od službenih jezika EU.&nbsp;
Kao što je poznato, Ustavom iz 2007. crnogorski jezik je definisan kao službeni, a Ustav je prepoznao kao jezike u službenoj upotrebi srpski, bosanski, albanski i hrvatski. Danas sve češće čujemo zahtjev da se i srpski jezik proglasi službenim, uz argumentaciju da je ustavnim rješenjem diskriminisan. Da je poštovanje jezičkih prava zaista motiv za pokretanje ove inicijative, nje zapravo nikad ne bi ni bilo.&nbsp;
Srpski je jezik u Ustavu Crne Gore definisan istom sintagmom kao i u Ustavu Republike Srbije, a govornicima srpskog jezika u Crnoj Gori zagarantovana su sva jezička prava, čime se svaka priča o diskriminaciji završava. Štoviše, osim zagarantovane upotrebe u svim oblicima javne komunikacije, izdavanja dokumenata na tom jeziku, srpski je jezik danas zastupljen na svim nivoima obrazovnog procesa – od osnovne škole do visokoga obrazovanja. Zahtjev da se on uz crnogorski proglasi službenim jezikom nema, dakle, uporište u tezi o njegovoj diskriminaciji, već ima za cilj otvaranje Pandorine kutije ustavnoga preoblikovanja Crne Gore iz građanske u državu naroda. Da bih ilustrovao ovu tezu, pozvaću se na jedan važan, ali sasvim zanemaren pravni dokument. Riječ je o Odluci Ustavnoga suda Crne Gore od 18. 7. 2013. povodom inicijative Matice crnogorske i SDP-a da se preispitaju odredbe Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju.&nbsp;
S pozivom na Ustav i evropsku pravnu praksu, Ustavni sud je tada utvrdio sljedeće stavove o ustavnom položaju službenoga jezika i ostalih jezika u službenoj upotrebi:
1. „Crnogorski jezik, kao odraz državnog suvereniteta Crne Gore, Ustavom (član 13, stav 1), je definisan kao službeni – zvanični i njegova upotreba u službenim odnosima uvijek se podrazumijeva.“
2. „Službena upotreba i srpskog, bosanskog, albanskog i hrvatskog jezika (član 13, stav 3. Ustava), u generalnom statusnom smislu, garantuje se svim građanima, u Crnoj Gori, pa i pripadnicima manjinskih naroda i manjinskih nacionalnih zajednica, u skladu s Ustavom i zakonom.“
3. „Iz navedenih odredaba proizilazi da je ustavom uspostavljena osnovna i jasna distinkcija između 'službenog jezika' i 'jezika u službenoj upotrebi'. U tom smislu upotreba crnogorskog jezika, kao službenog, podrazumijeva se na cijeloj teritoriji Crne Gore, bez ikakvih posebnih uslova...“
4. „Upotreba ostalih jezika u službenoj upotrebi (srpskog, bosanskog, albanskog i hrvatskog jezika), u pravnom poretku Crne Gore, obuhvata širok krug pravnih odnosa (...) i zavisno od materije, regulisana je mnogim zakonima. Eventualna neravnopravna upotreba srpskog jezika, po ocjeni Ustavnog suda, mogla bi se cijeniti samo u okviru ostalih jezika koji su u službenoj upotrebi, ali ne i u odnosu na službeni – crnogorski jezik.“
Iz Odluke Ustavnoga suda jasno proizilazi da ni o kakvoj diskriminaciji nema riječi. Cilj je, dakle, postojeći ustavni model, đe je nosilac suvereniteta građanin, preko redefinisanja ustavnog određenja službenog jezika obesmisliti tako što bi se uz ime državnog jezika kao službeni jezik pojavio i jezik jedne nacionalne grupacije, a to bi otvorilo vrata za dalje ustavne intervencije u pravcu napuštanja građanskoga uređenja i uvođenja koncepta konstitutivnih naroda. To je, naravno, dugoročni cilj. Kratkoročni je – spriječiti da crnogorski jezik kao službeni postane jedan od zvaničnih jezika EU.&nbsp;
Kao što rekoh, vjerujem da će tokom 2026. biti upotrijebljeni svi mehanizmi uticaja da se u finišu pregovora taj po državu i njeno ustrojstvo važni identitetski i simbolički postament – razdrobi.&nbsp;
I još jedna napomena iz domena normative. Onako kako se ustav suverene države Crne Gore može izglasati samo u Skupštini Crne Gore, tako se i crnogorski jezik normira samo u Crnoj Gori. Ostali jezici koje Ustav određuje kao „jezike u službenoj upotrebi“ normiraju se u drugim državama, pa ni po tom osnovu ne mogu biti dio normativnoga bagaža koji Crna Gora sa sobom unosi u EU. Na to treba konstantno podśećati nosioce izvršne vlasti, kroz pritisak koji im neće dozvoliti da se ususret EU integraciji poigravaju s temeljnim vrijednostima ove države.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Crnogorski jezik pred vratima EU

Dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost (FCJK), Aleksandar Radoman, u intevjuu za <a href="https://www.standard.co.me/politika/radoman-za-standard-politicku-elitu-na-vlasti-cine-vucicevi-poslusnici-ako-udjemo-u-eu-bice-to-uprkos-a-ne-zahvaljujuci-parlamentarnoj-vecini">portal Standard</a> govorio je o parlamentarnoj većini, procesu pristupanja Evropskoj uniji (EU), te o postupanjima policije prema građanskim procesima.
Radoman je za Standard ocijenio da ,,kad se slave ratni zločini, vlast se ponaša kao da nema suverenitet nad dijelom svoje teritorije. Međutim, kako je dodao, kad se uoči dodjele najvišeg državnog priznanja Trinaestojulske nagrade okupe mirni građani da iskažu protest zbog višestrukog gaženja zakona i javnog ponižavanja antifašističkih vrijednosti, onda milicija trenira strogoću”.
Dekan FCJK osvrnuo se i na ulogu opozicije, koja se, prema njegovom mišljenju, još uvijek se ponaša dezorijentisano, prihvatajući, kako je naveo, pasivnu poziciju onoga ko i nakon pola decenije nakon gubitka vlasti podnosi račune, umjesto da kapitalizuje slabosti neodgovorne i nesposobne vlasti.
Ko faktički upravlja Crnom Gorom? Da li političkim procesima upravlja Vlada ili drugi akteri?
Radoman: U posljednjih pola decenije pokušava se revitalizovati model upravljanja Crnom Gorom kakav smo imali ranih devedesetih. Nekadašnji Miloševićev ministar informisanja danas je novi predvodnik hegemonističkoga projekta čiji je ključni cilj stavljanje pod punu kontrolu Crne Gore i dijela Bosne i Hercegovine kako bi makar djelimično vratio u život svoju mladalačku fantaziju – Veliku Srbiju. Političku elitu na vlasti u Crnoj Gori čine dominantno Vučićevi poslušnici koji svoju kolaboraciju promovišu kao vrhunski patriotizam a visinom decibela nastoje utišati činjeničnu argumentaciju koja svjedoči o njihovoj sramotnoj raboti.
Ostatke vlasti čini nekoliko stranaka manjinskih naroda, na dobrom putu da zarad klijentelizma prihvate uništenje građanskoga modela države, a tu je i interesna skupina skupljena s raznih okrajaka ideološkoga spektra oko premijera Spajića. Jasno je ko u tom gemištu ima strateške smjernice i ideologiju, a ko baulja u crnogorskoj politici od danas do śutra. U takvoj konstelaciji za kontrolu nad Crnom Gorom Vučić i njegove službe na raspolaganju imaju različite mehanizme – neki im dobrovoljno služe, neke zastrašuju i ucjenjuju, a neke kupuju.&nbsp;
Samo to što smo dio NATO pakta i izmijenjene geopolitičke okolnosti nakon Putinove agresije na Ukrajinu, u ovom trenutku Vučića sprečava da svoje planove o desuverenizaciji Crne Gore, njezinoj etnofederalizaciji kao prvom koraku totalnog razaranja i asimilaciji Crnogoraca finalizuje. Sporost realizacije projekta kojem na raspolaganju stoji kompletna državna uprava i resursi dvije države, ali i sivi finansijski tokovi, kriminalni klanovi i moćna parareligijska ustanova, izaziva vidnu frustraciju Vučićevih pulena.
Crnogorska opozicija, s druge strane, još uvijek se ponaša dezorijentisano, prihvatajući pasivnu poziciju onoga ko i nakon pola decenije nakon gubitka vlasti podnosi račune, umjesto da kapitalizuje slabosti neodgovorne i nesposobne vlasti.
Hoće li nas Spajić i Mandić uvesti u Evropsku uniju? Kako tumačite najnovija dešavanja u koaliciji za budućnost Crne Gore?
Radoman: Vrata Evropske unije su nam, nakon dugo vremena, otvorena. Doduše, otvorila su se i Dritanu Abazoviću prije tri godine, pa se svojski potrudio da ih dobro zamandali trčeći na Vučićev kanabe da nas ugura u opozit Evropskoj uniji, tzv. Otvoreni Balkan. To bi iskustvo morao imati na umu Milojko Spajić. Na poziciji koja ga je zapala sticajem okolnosti a najmanje vlastitim političkim znanjem i umijećem, on bi zaista mogao ovaj izbušeni brod uvesti u evropsku luku. Ali ne s ovakvom družinom.
Bez obzira na to tumače li se aktuelna talasanja u bivšem Demokratskom frontu kao dogovorena strategija ili kao stvarni sukob, i NSD i DNP, bili u vlasti ili u opoziciji, učiniće sve da blokiraju ulazak Crne Gore u EU. Aktuelni pokušaji da se spriječi da crnogorski jezik postane jedan od službenih jezika EU, ponovno mahanje zastavama i pokretanje pitanja o dvojnom državljanstvu, samo su početak procesa destrukcije kojim će ovim ili onim sredstvima ove dvije političke skupine, zajedno sa svojom bratijom iz Demokrata, pokušati da osujete evropsku budućnost Crne Gore.
Koji god svlak da navuče Andrija Mandić, njegov ideološki profil duboko je antievropski i antidemokratski, a njegov politički kredo – nestanak države Crne Gore i njezino utapanje u Srpski svet. Ne treba se zavaravati da će privilegije državnoga korita promijeniti magistralni pravac njegova djelovanja.&nbsp;
Zato je sad ključno pitanje kako će se postaviti Spajić. Kao prvo, kao premijer države čija je EU perspektiva sad već prilično izvjesna, on bi morao shvatiti da u EU ne ulazi partija niti Vlada, nego država i društvo te učiniti sve da mobiliše sve proevropske snage, ne samo one iz političke arene, već i sve snage akademske zajednice i civilnog sektora koje mogu pomoći uspješnoj finalizaciji EU agende. Ako je to zaista njegov cilj, istovremeno će morati iz vlasti izvrstiti sve protagoniste koji mogu iznutra sabotirati EU integracije i napraviti novu, ali stvarnu proevropsku većinu. Činjenica da su mu u ovom trenutku ključni politički saveznici oni koji su prije 20 godina bili protiv crnogorske nezavisnosti i oni koji su prije 10 godina (nasilno) pokušali spriječiti ulazak Crne Gore u NATO, trebalo bi da mu bude dovoljno jasan signal s kim u EU ne može. Ako u njemu ima i zere političke inteligencije, uz pretpostavku da mu je ipak stalo do budućnosti ove države, za ulazak Crne Gore u EU Spajić neće imati previše vremena za oklijevanje niti previše prostora za izbor saveznika. Ovi s kojima je danas na tom će mu putu samo podmetati klipove.
Kako ocjenjujete postupanje vlasti prema građanskim protestima i njihovim nastojanjima da koriste svoja prava i slobode?
Radoman: Postupanje vlasti najbolje je ilustrovati s nekoliko primjera vremenski bliskih događaja. U Gornjem Zaostru, kraj Berana, Beogradska je patrijaršija predvodila akciju podizanja spomenika ratnom zločincu Pavlu Đurišiću. Noviji pokušaji da se Đurišićev krvavi istorijski portret izglanca tezom da mu nije suđeno za ratne zločine samo je jedna u nizu revizionističkih podlosti. Đurišićevi su zločini bili dio optužnice protiv njegova komandanta Draže Mihailovića i kao što znamo – dokazani su i presuđeni. Sva je Crne Gore znala da Metodije Ostojić kupi ordiju da podigne spomenik zločincu. I što je bila reakcija vlasti?
Policija, kako nam nedavno saopšti njezin direktor, nije mogla dobaviti mehanizaciju, a nije bila prisutna, makar u broju koji bi garantovao bezbjednost građana ni na samom skupu, pa smo svjedočili doslovnom linču novinara. Od tog linča možda je samo gora sudska farsa koja je uslijedila, a čiji će ishod po svoj prilici biti zaključak da su novinari sami sebe maltretirali u Gornjem Zaostru, dok se spomenik zločincu još vješto krije na sramotu aktuelnog režima. Dakle, kad se slave ratni zločini, vlast se ponaša kao da nema suverenitet nad dijelom svoje teritorije. Međutim, kad se uoči dodjele najvišeg državnog priznanja Trinaestojulske nagrade okupe mirni građani da iskažu protest zbog višestrukog gaženja zakona i javnog ponižavanja antifašističkih vrijednosti, e onda milicija trenira strogoću.
Nedavno je direktor UP brutalni napad policije na mirne demonstrante na Gorici pravdao navodno „bačenim koktelom“ koji čak ni policija u svojim dosadašnjim reagovanjima povodom tog događaja nije registrovala. Umjesto masne laži o navodnom koktelu kao povodu za iživljavanje nad građanima, direktor UP, u pauzi procesuiranja novinara zbog postavljanja nezgodnog pitanja, morao bi podnijeti odgovornost što su neki građani na tom protestu pretrpjeli ozbiljne posljedice upotrebe hemikalija od strane policije. Da zaokružimo priču još jednim skorašnjim primjerom – pozivom na linč Turaka nakon incidenta na Zabjelu. Śećamo li se što je te večeri radila crnogorska policija? Prvo nasumično privodila svakog za koga se moglo posumnjati da je Turčin, onda iznošenjem netačnih informacija podsticala raspirivanje atmosfere linča, a potom izigravala pratnju zakapuljačenim hordama koje su po ulicama Podgorice pozivale na ubistvo. Iste je noći vlada uvela vize građanima Turske, ne bi li potvrdila odlučni stav vlasti da se podrži ekstremizam i ksenofobija.
Na kraju, to što u incidentu koji je bio povod za ulično divljanje nijesu učestvovali građani Turske, kao i to što je cijeli snimak događaja pokazao da su nabijeđene žrtve zapravo provokatori, ponovo nije dovelo do postavljanja pitanja odgovornosti nikog ni u policiji ni u vlasti. Dakle, policija je silu primijenila na učesnike jedinoga stvarno građanskoga i antifašistički usmjerenoga skupa, a pravo na okupljanje osigurala je jedino onima koji su nastojali jednoj naciji ukinuti pravo na život u Crnoj Gori.
Vi ste među 35 prcesuiranih zbog protesta 8. jula prethodne godine. Kako komentarišete postupanje policije?
Radoman: Već sam opisao kako je policija te noći na Gorici brutalno prekršila naše ustavno pravo na mirni, građanski protest upotrebom velike količine hemikalija koju su prskali direktno u lice. Pa kako im je malo bilo što su neke od nas te noći otpremili u Urgentni centar, riješili su da protiv nas pokrenu prvo krivični, no to im kod tužilaštva nije prošlo, a potom prekršajni postupak. Sad smo doslovno krivi što su te noći na nama testirali rok upotrebe hemikalija čije je korišćenje, recimo, u nekim državama SAD-a strogo limitirano jer su zabilježeni brojni slučajevi smrtnih ishoda izazvanih prekomjernom i neadekvatnom upotrebom tih supstanci.
Ovako, osobita mi je čast biti u društvu arhitekata, ljekara, umjetnika, profesora… ljudi koji su u svojim oblastima ono najbolje što ova država ima, a te su noći na Gorici branili vrijednosti pristojne i antifašističke Crne Gore. Kako vidimo, postupanje policije je strogo selektivno.
Kad se podižu spomenici ratnim zločincima i podgoričkim ulicama valja fašizam, čelništvo policije igra se žmurke i tutumiša, kad antifašisti protestuju što se državno priznanje dodjeljuje slavitelju ratnih zločinaca, koji je usto falsifikovao da ima knjigu, tu Uprava policije demonstrira punu borbenu gotovost jer kritika ratnih zločinaca žestoko uznemirava ubjedljivu većinu političkih konstituenata ove vlasti, a naš je Savo Joksimović i postavljen na čelo Uprave policije da izvrši do kraja zadatak pretvaranja policije u partijski pendrek besramne parapolitičke skupine koja danas u crnogorskoj vladi kontroliše kompletni bezbjednosni sistem.&nbsp;
Među procesuiranima su profesori, umjetnici i drugi intelektualci. Da li se time šalje poruka ,,zastrašivanja” običnih građani/ke koji traže svoja prava?
Radoman: Naravno. Otkako je postavljen na čelo Uprave policije, aktuelni direktor je zavrijedio kvalifikaciju najgoreg policajca u crnogorskoj istoriji. Impresivan je spisak zločina i posrnuća koje je UP doživjela za njegova kratkog vakta – od Balijagića koji je nakon dvostrukog ubistva granicu preskočio kao da je potok a potom se mjesec dana skrivao pa lociran najmanje zaslugom naše policije, preko stravičnog zločina na Cetinju đe nijesmo viđeli ni minimum empatije, a kamoli preuzimanja odgovornosti, potom preko ubistva u neposrednoj blizini Uprave policije, pa dva ubistva u kratkom intervalu đe su ubijeni stradali iz drugog pokušaja, sve do traganja za spomenikom, obezbjeđivanja fašističkih orgijanja po ulicama i, evo, do bjekstva prvostepeno osuđenih. Ako je riječ o profilu vidno nenatrunjenom znanjem i profesionalizmom, vidimo čega mu ne fali – prijetnji građanima, novinarima, politički nepodobnim, fantomskih „vetinga“ s ciljem ideološkog čišćenja policije i sl. Uostalom, serija izjava koju smo mogli čuti prethodnih dana ne svjedoči toliko o neodgovornosti, neznanju i umišljaju veličine koliko o zabrinjavajućoj bezbjednosnoj opasnosti po sve građane zemlje čiji direktor policije preuzimajući ingerencije i tužioca i sudije ohrabruje potencijalne osuđenike na bjekstvo, a svoju ustanovu smatra korumpiranom tvrdeći da je on jedini garant obračuna s kriminalom!?
Zabrinjavajuće je što pored partijski instrumentalizovane policije, imamo slično stanje i u dijelu tužilaštva, što najbolje ilustruje postupak protiv bivših tužilaca Katnića i Čađenovića ili pompezno i od strane Bečića najavljeno privođenje bivše direktorke Agencije za sprečavanje korupcije, gospođe Perović, kojoj se na teret stavlja ono za što se niko ne usuđuje procesuirati Oliveru Injac ili Dragana Krapovića. Mjera uspjeha pravosuđa, osobito u svijetlu EU integracija, nikako ne može biti zloupotreba ustanova za obračun s neistomišljenicima, no neselektivna borba protiv kriminalnih postupanja kako predstavnika bivše vlasti tako i aktuelnih vlastodržaca.
Koja je uloga FCJK kao obrazovne institucije u očuvanju društvenih vrijednosti i nacionalnog identiteta?
Radoman: Mislim da je FCJK za duže od deceniju i po kako postoji, prvo kao institut a potom kao fakultet, apsolutno opravdao svoje formiranje kako u domenu visokoga obrazovanja tako i u oblasti nauke.
Ponosni smo na izuzetno bogatu naučnoistraživačku djelatnost, na međunarodno relevantni časopis Lingua Montenegrina, na brojna izdanja – uključujući i ona kapitalna poput Istorije crnogorske književnosti, Istorije crnogorske kulture, Dijalektologije crnogorskoga jezika i sl. – na veliki broj konferencija, ljetnjih škola crnogorskoga jezika i kulture te izuzetnu saradnju sa slavističkim univerzitetskim centrima širom svijeta, a osobito na naše studente među kojima je nemali broj onih koji danas u raznim oblastima daju lijep doprinos izgradnji boljeg društva.

Radoman: Političku elitu na vlasti čine Vučićevi poslušnici, ako uđemo u EU, biće to uprkos, a ne zahvaljujući parlamentarnoj većini

Kako se pred našim očima „izmišlja“ tradicija, ništa nam bolje ne može poslužiti za ilustraciju od mjeseca januara. Od Badnjega do Savindana prelati Beogradske patrijaršije i njihova prateća kvazimedijska menažerija ne propušte ni jednu jedinu priliku da Crnu Goru ne označe jednonacionalnom i jednovjerskom, njenu istoriju i identitet anomalijom, a sve koji se ne uklapaju u taj hegemonijski okvir – otpatkom. Koristi se, pritom, svaka prilika da se Hrist skloni s oltara, a na njegovo mjesto posade sveta telad krvi i tla. I sve to uz milozvučni pjev o povratku tradiciji.
Među pseudomedijskim promoterima takve nakaradne propagandistike čelno mjesto, već deceniju i kusur, pripada Rektorovom čedu, trovačnici pod imenom IN4S. Tako je i ove godine, valjda nezadovoljna ovogodišnjim mlakim odjekom Joanikijevih etnofiletističkih i šovinističkih beśeda, redakcija IN4S-a posegla za manipulativnom strategijom zloupotrebe prošlosti u svrhu promocije svojih hegemonijskih projekata. Ovoga puta, doduše, Rektorova je trovačnica poslužila samo kao posrednik za promociju teksta s manje čitanog, opskurnog Barskoga portala.&nbsp;
Članak „Sveti Sava u Gluhom dolu“ tako već naslovom nagovještava kontekst svetkovanja ili memorijalnoga prisustva jednog kulta u naznačenom crmničkom selu. Takav kontekst nagovještava i početna rečenica teksta: „U Crmnici se nekada nije raspravljalo o tome ko smo i kome pripadamo. To se znalo.“ Potom se prelazi na razradu zadate teme, pa se nasuprot duboko ukorijenjenom srpskom identitetu kao navodno izvorno narodnom postavljaju komunisti: „Komunistički period, kao što je opštepoznato, sproveo je sistematski ideološki obračun sa pravoslavljem i srpskim identitetom, uklanjanjući iz javnog i prosvjetnog prostora sve što je podsjećalo na duhovne i nacionalne korijene. Taj proces nije bio izraz volje naroda, već rezultat nove ideologije koja je nastojala da prekine kontinuitet i nametne zaborav kao normu.“ Eto ga. Sve jasno.
Neko je svoju hipotezu, iako ničim potkrijepljenu, prvo definisao kao „opštepoznato“, a potom iz nje izvukao željeni zaključak. Ispalo bi tako da su komunisti, umjesto što su obavili složeni postupak dislokacije Pivskoga manastira, ovaj jednostavno potopili. Ispalo bi da su umjesto što je u njihovo vrijeme obavljen do danas nedostižni zahvat konzervacije, restauracije i zaštite sakralnih spomenika, osobito nakon zemljotresa 1979. godine, sve to sravnili sa zemljom da zatru svaki trag pravoslavnog, a to, dabome, znači, srpskog nasljeđa. Ispalo bi da su državni projekat izrade Istorije Crne Gore povjerili „crnogorskim nacionalistima“, a ne mahom srpskim istoričarima, pa bi još ispalo da su iz tog projekta uklonili svaki pridjev srpski, a ne tim projektom štedro finansirali i promovisali rezultate hegemonijske istoriografije u kojoj izvan srpstva i srpskog u Crnoj Gori nema ni ledine ni mogile. Ispalo bi, velim, da je onako kako tvrdi autor, ali što da se radi kad tako nije.&nbsp;
Nasuprot tom strašnom komunizmu koji „čisti“ sve srpsko i pravoslavno, autor postavlja vrijeme koje doživljava kao uzor slobodnog promišljanja i djelovanja – međuratni period, pa veli: „Dokumenta iz međuratnoga perioda to (srpski identitet Crmnice – A. R.) potvrđuju bez ostatka. Imenovanje škola u Crmnici nije bio rezultat bilo čije prisile, već odraz jasnog kulturnog i duhovnog samorazumijevanja lokalnih zajednica. Narod je sam birao svoje uzore i svoje svetionike.“ Pa da bi to ilustrovao, navodi kako je 1931. godine „na izričiti zahtjev mještana“ škola u Dupilu dobila ime Osnovna škola „Stevan Vojislav“, po, kako veli autor teksta, srpskom knezu Duklje i Travunije, premda je Vojislav, kako nam svjedoče verifikovani istoriografski nalazi, bio dukljanski, a ne srpski vladar.
Kao drugi primjer narodnoga samoiskaza navodi to što je „Država prihvatila“ „narodnu“ volju pa školi u Gluhome Dolu dala ime „Sveti Sava“: „Za te ljude Sveti Sava nije bio apstraktan pojam, niti ideološki znak. On je bio temelj pismenosti, morala, duhovnog poretka. Bio je ime koje se izgovaralo s poštovanjem, bez zadrške i bez straha.“ Tako nam nadahnuti autor opisuje što je sve ponukalo Glu(h)odoljane da školi te 1933. godine, „bez prisile“, nađenu ime po prvome arhiepiskopu srpskih zemalja i pomorskih. Za autora tih redaka međuratni je period, za razliku od komunističkog, svojevrsna povijesna Arkadija.
Zanemarimo to što je u tome periodu Srbija nasilno anektirala Crnu Goru, što su je vlasti, vojska i žandarmerija Aleksandra Karađorđevića popalile i opljačkale, zanemarimo to što je više ili manje intenzivan otpor toj sili pružan gotovo cijelu jednu deceniju, uzmimo da kralj Aleksandar, samo koju godinu prije no će Crmničani krenuti da „bez prisile“ daju nazive svojim školama, nije uveo diktaturu, pa razmotrimo samo ono što nam ovaj tekst želi dokazati – da imenovanje škole po Svetome Savi 1933. ilustruje viševjekovnu narodnu tradiciju svetkovanja Svetoga Save u Crmnici.&nbsp;
Izuzme li se jedan dokument crmničkih glavara iz sredine XVIII vijeka, kao odraz tadašnje učene a ne tradicijske kulture, stvari sa svetkovanjem Svetoga Save u Crmnici, a i šire, do sredine XIX vijeka stoje bitno drugačije od onoga kako bi nam to htjeli prikazati propagatori kolonijalnih istorijskih predstava.&nbsp;
O fenomenu širenja kulta Svetoga Save ključno je zapažanje donio Pavle Apolonovič Rovinski u svojoj Etnografiji Crne Gore, đe veli da Sv. Savu „u zadnje vrijeme sa posebnom svečanošću proslavljaju škole, a preko njih slavljenje sve više i više ulazi u narod“. Jedan drugi marljivi istraživač crnogorske starine, Andrija Jovićević, u svojoj monografiji o Riječkoj nahiji, potvrđuje da je Ivan Crnojević jedina ličnost iz starije istorije zapamćena u narodnoj tradiciji; „...i mi vjerujemo, da je 16. vijek naselio Crnu Goru, pa i ovu nahiju, koja je svagda bila nerazdvojna cjelina sa starom i najstarijom Crnom Gorom; a što predanje kaže, da se to doseljavanje izvršilo samo za Ivanova doba, vrlo je pojimljivo, jer svaki želi, da svoje pretke dovede u vezu sa istorijskim imenom Ivana Crnojevića, čije jedino ime iz davne naše prošlosti i pamti narodno predanje.“
I Rovinski i Jovićević u svojim knjigama donose izvjesna „predanja“ o Svetome Savi, no nakon ovih konstatacija očito je da je riječ o pričama koje se – pod uticajem formiranja crkveno-prosvjetnoga ceremonijala vezanog za Svetoga Savu od 1856. godine na Cetinju, i nešto ranije na Primorju – oblikuju u njihovo vrijeme. Tada se i drevne tradicije o srednjovjekovnome zaštitniku Budve, Svetome Sabi Osvećenom, pripisuju Svetome Savi srpskom, istovremeno i druga stara predanja mijenjaju prvobitne protagoniste pa je Cara Dukljana, Svetoga Nikolu, Svetoga Iliju ili neke druge svece potiskivao Sveti Sava, a Svetoga Martina Tûrskog kao krsnu slavu pojedinih bratstava – Sveti Stefan Dečanski. Da je Sveti Saba Osvećeni bio poštovan u Budvi, svjedoči u svojim analima još 1650. godine don Krsto Ivanović, a crkva posvećena tom svecu spominje se još u XII vijeku, preciznije, prema natpisu koji je pronađen nakon zemljotresa 1979. godine – 1141. godine. Antun Kojović u svojim memoarima, započetim početkom XIX vijeka, veli da je Sveti Saba Osvećeni bio „u davna vremena zaštitnik Budve“.&nbsp;
Samo je po sebi razumljivo da je poštovanje ovoga sveca moralo podrazumijevati i prepisivanje i popularizovanje tekstova posvećenih njemu, a isto tako i postojanje izvjesnih obreda u njegovu čast, što je mogla biti i osnova da kontaminacijom kultova od XIX vijeka Svetoga Sabu Osvećenog potisne njegov znatno mlađi imenjak. Ima pretpostavki i da je prvobitna crkva najvjerovatnije iz XI vijeka na Savini, kraj Herceg Novog, oko koje će se docnije razviti manastirski kompleks, bila posvećena Svetome Sabi Osvećenom. Zanimljiva zapažanja o kultu jednoga drugog Save, Svetoga Save Sedmočislenika, u Crnoj Gori dao je u skorije vrijeme crnogorski istoričar Vukota Vukotić.
Za period ranoga novoga vijeka redovno se u (re)interpretacijama brkaju crkvena („učena“) i narodna kultura, iako je riječ o dva koegzistirajuća fenomena toga vremena, koja se ponegđe dodiruju, ali znatno češće razmimoilaze.&nbsp;
Pišući o kosovskoj tradiciji u Crnoj Gori, istoričar Gligor Stanojević je primijetio: „Tako je tradicija o Crnojevićima bila narodna tradicija. Ali pored ove tradicije postojala je, tačnije razvijala se, i kosovska tradicija. Nosilac ove tradicije bila je cetinjska mitropolija.“ Stanojević je zapravo skicirao postojanje dviju paralelnih kultura ranoga novovjekovlja, od kojih bi se jedna, starijom terminologijom, nazvala narodnom, a druga crkvenom. I dok se prva, narodna, odnosno tradicijska kultura prenosi dominantno usmenim putem i uobličava u usmenoknjiževnim tekstovima i običajnim praksama, druga, crkvena, posredovana je u prvome redu rukopisima, vezana za uže krugove sveštenstva i monaštva, i ostvarena na crkvenoslovenskome jeziku, pa su tekstovi nastali u njezinu okrilju, bez obzira na to jesu li s bugarskoga, makedonskoga, crnogorskoga, srpskoga ili bosanskoga prostora, cirkulisali unutar te kulturno-jezičke cjeline, koja bilježi, naravno, i svoje specifičnosti u svakoj od naznačenih sredina.
Tek kad se ima u vidu ova krucijalna razlika između narodne i crkvene tradicije, neki se procesi i fenomeni mogu pouzdanije tumačiti. Otud se jedini spomen Svetoga Save u Crmnici prije sredine XIX vijeka, pismo Crmničana Paštrovićima, nastalo između 1739. i 1742. godine, u kojem se „Sava srbski“ spominje kao neko ko je „u(t)vrdio vjeru i zakon“, može tumačiti isključivo kao refleks učene odnosno crkvene, ne i narodne, kulture koja je funkcionisala po drevnim tradicijskim pravilima, nesputanim normiranom „vjerom i zakonom“.
To, međutim, ne znači da se prije sredine XIX vijeka u Crmnici, i šire, kao dio tradicijske kulture nije svetkovao Sveti Sava. O tome nam najvjerodostojnije svjedočanstvo donosi risanski pop Vuk Vrčević u knjizi „Tri glavne narodne svečanosti Božić, krsno ime i slava“, objavljenoj u Pančevu 1883. godine. Bilježeći najvažnije tradicijske svetkovine u „Boki-kotorskoj, Crnoj-gori i Ercegovini“, Vrčević veli: „Posle pokladâ, narod svečano i najveselije proslavi tri zasebna sveca, t. j. Varindan, Savindan i Nikoljdan (4. 5. 6. Dek.) (...) Po sijelima u ove tri noći ne pjeva se, jer se, narod veli, uz post ne smije pjevati; ali nema ni muškog ni ženskog čeljadeta koji nezna narodom izmišljenu pjesnu ovim trima svecima. Evo je:&nbsp;
Var-varica vari (Sveta velikomučenica Varvara)&nbsp;
Sav-savica ladi (Sveti Sava osvećeni)&nbsp;
A Nikola kusa (Sveti čudotvorac Nikola).“
Sveti Sava i Savindan, dakle, postojali su u crnogorskoj tradicijskoj kulturi i prije sredine XIX vijeka. No taj je Sveti Sava poštovan 5. decembra po julijanskome, odnosno 18. decembra po gregorijanskome kalendaru, a ostao je upamćen kao Sveti Saba Osvećeni, kapadokijski kaluđer i svetitelj s početka VI vijeka, čiji se kult u Crnoj Gori može dokumentovati još od sredine XII vijeka, iz vremena kad Rastko Nemanjić, potonji Sveti Sava srpski, još nije bio ni rođen.

Manipulativni narativi Rektorove trovačnice

Izgleda da niko nije bolje naučio lekcije Erika Hobsbauma o izmišljanju tradicije kao Beogradska patrijaršija. Znate Hobsbaumovu tezu o tome da su mnoge „tradicionalne“ prakse i ceremonije zapravo konstrukt političkih i kulturnih elita XIX i XX vijeka. Jednu takvu izmišljenu tradiciju u Crnoj Gori posmatramo već nekih dvadesetak godina svakoga 19. januara.&nbsp; Naime, pod parolom povratka tradiciji svojevremeno je politički vođa velikosrpskoga projekta u Crnoj Gori, Amfilohije Radović, uveo „tradiciju“ plivanja za „časni krst“. Drevnost te „tradicije“ pred autoritativnim popovanjem o zlom komunizmu koji nas je udaljio od tradicije naših predaka niko u to doba nije smio preispitati da mu se ne zbije kakva anatema ili (pu pu pu) isključenje iz zajednice vjerujućih Beogradske patrijaršije.&nbsp; Kako se po svim relevantnim istraživanjima javnoga mnjenja u Crnoj Gori i dalje dio nacionalnih Crnogoraca samoodređuje pripadništvom Beogradskoj patrijaršiji, ovđe ćemo ukratko izlistati iz etnografske literature podatke kako se nekad, prije brozomore, u Crnoj Gori obilježavalo Bogojavljenje, odnosno Vodokršće ili Vodice, kako se taj praznik nazivao u nas. Skoknimo prvo do Kuča, danas dominantno privrženih Beogradskoj patrijaršiji. Evo što o proslavi Bogojavljenja kod Kuča svjedoči Stevan Dučić u knjizi koju je Srpska kraljevska akademija objavila 1931. godine: „O Bogojavljenju ide neko iz sela po vodicu, u koju se kod kuće dodadne vode i razdaje seljanima i od koje svaki krsteći se po triput srkne. Tom vodicom, što se zove 'velja vodica', strca se kuća, uljanik, stočna staja, pa i loze. Od nje ostavljaju domaćice za čišćenje sumnjivijeh i opoganjenijeh sudi, da se nađe po potrebi za cijelu godinu.“ Ako su Kuči bili nevični plivanju, da vidimo kakvo je stanje s Vasojevićima. U knjizi koju je Srpska kraljevska akademija nagradila 1935. godine, dok je Tito brojao potonje robijaške dane u Lepoglavi, Radoslav Jagoš Vešović o svetkovanju Bogojavljenja u Vasojevićima bilježi ovo: „Svetkovanje ovog dana vezano je, kao svuda, za osvećenje vode. Pobožni vjeruju da se toga dana u osvit zore 'otvara nebo' i javlja 'Božiji duh' svijetu, ali da rijetko ko može da uoči taj trenutak. Drži se također da je jutrom toga dana voda na svim izvorima osvećena. Stoga iz svake kuće po jedna ženska hita 'prije sunca' na izvor da donese vode, koju u svome sudu prekrsti jednom grančicom i stavi je odozgo. U nekim mjestima 'zakrste' izvor polivanjem po njemu ranije osvećenom vodom koja se čuva u flaši pošto je primljena od sveštenika, pa onda uzima tako 'zakrštena' voda sa izvora. Kad se ponese kući, onda se pije po naročitoj ceremoniji. Domaćin uzme sjekiru, stavi je na sred sobe i okrene oštricu prema sebi, a on stane prema istoku, zatim nagazi bosom nogom na nju, prekrsti se pomoli Bogu i tri puta pije. Pri tome svaki put govori: 'U ime Oca i Sina i Sv. Du'a. Amin.' Poslije toga pruža redom ostalima u kući, pošto su se opremili i umili, da se napiju osvećene vode. Domaćin na kraju prekrsti tri puta pokvašenom grančicom preko sobe, zatim 'pokropi' tom vodom sve prostorije kuće. Po svršetku napuni od iste vode jednu flašu, zatvori i dadne domaćici da je čuva.“ Dakle, ni u Vasojevićima nijesu bili skloni plivanju u lednoj vodi o Bogojavljenju.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20260120160144_f3c3b2753ae964e00af09b6654f592bba94d7232adf463851af0953046e754db.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20260120160144_f3c3b2753ae964e00af09b6654f592bba94d7232adf463851af0953046e754db" data-rendition-name="original" width="1250" height="600" loading="lazy" alt="Plivanje za krst"> </figure>  Uzmimo da su onovremeni Kuči i Vasojevići zazirali od reume pa stoga izbjegavali kupanje u lednim rijekama, pa provjerimo kako stvari stoje malo južnije, đe su i vode manje ledne. Evo što je o svetkovanju Bogojavljenja u Crmnici, u knjizi koju je Srpska akademija nauka i umjetnosti objavila 1988. godine, dakle dvije godine nakon Memoranduma, zabilježio etnolog Jovan Vukmanović: „Bogojavljenje (Vodice ili Vodokršće). Na Bogojavljenje ujutro naloži se vadnjača i ostaci božićnog badnjaka koji su se nalagali o Novoj godini. Uglijere badnjaka ugase bogojavljenskom vodicom i jedan dio stave u žito radi boljeg roda, a drugi zakopaju ispod vinove loze da je ne bi tukao grad. Zakrštenom vodicom, koju donesu iz crkve, obično u tikvi, pokrope kroz kitu ruzmarina ili masline kuću, staju i cijelu svoju imovinu. Starije osobe piju od ove vode. Tikva se pripunja izvorskom vodom. Vodica se drži u kući kao lijek cijele godine.“ Ali da budemo sigurni da se Dučić, Vešović i Vukmanović nijesu što pobrkali, da vidimo kako svetkovanje Bogojavljenja opisuje u „Boki-Kotorskoj, Crnoj-gori i Ercegovini“ Rišnjanin pop Vuk Vrčević 1883. godine: „Na Bogojavljenje po selima bude rano jutrenja i leturđija kao na božić, a po gradovima i varošima (po Boki) nešto ranije no obično po godišnji praznika. Po leturđiji, zakrštava sveštenik na sred crkve veliko osveštanje vode, u jednom povelikom sudu, i ova se vodica u narodu zove ađiazma (...) Svaki domaćin donese ono jutro sobom po jednu cklenu bočicu koju napuni osvećene vode, i nosi doma. Spremi je obješenu ispod ikone, dobro začepjenu. Ova se vodica svud u narodu smatra kao najpreči duševni pa i tjelesni lijek...“ Kao što se lijepo može viđeti iz bogate etnološke i etnografske literature – da je nekom Kuču, Vasojeviću, Crmničaninu ili kojem drago drugom Crnogorcu u XIX vijeku neko objašnjavao da mu je tradicija da se kupa u rijeku, jezero ili more o Bogojavljenju, zasigurno bi pomislio da je taj veselnik udrio u manite, pa bi mu možda i kao duševni lijek ponudio osveštanu vodu koju je o Bogojavljenju rānio doma.&nbsp; Doduše, da je u XIX vijeku nekom Kuču, Vasojeviću, Crmničaninu ili kojem drago Crnogorcu neko objašnjavao da mu Crna Gora nije matična država, ne bi to prošlo bez kastiga. Izvjesno je, ipak, da u plivanju za krst na Bogojavljenje nema ničeg od crnogorske tradicije, baš kao što je izvjesno da u klicanju ratnom zločincu Draži Mihailoviću i njegovoj galeriji bizarnih krvoloka nema ničeg hrišćanskog. Zato je ključno pitanje za one Crnogorce koji svoje vjerske potrebe zadovoljavaju u krilu Beogradske patrijaršije: što im je u tome izboru primamljivije – što su pogazili vlastitu tradiciju ili što su se odrekli hrišćanstva?&nbsp; <a href="https://www.portalanalitika.me/clanak/cica-se-javi">Komentar Aleksandra Radomana za Portal Analitku</a>

1250x600

1084x550

Čiča se javi

Oglasila se organizovana grupa koja se predstavlja kao Mitropolija crnogorsko-primorska da pozove nadležne organe kako biše reagovali povodom navodnoga rasizma, šovinizma, diskriminacije i antisrpske i anticrkvene i mržnje trojice profesora "jedne cetinjske vanuniverzitetske visokoškolske ustanove" izbjegavajući da napišu puni naziv te ustanove jer bi tada vjerovatno sa stanovišta svetosavlja zapali u jeres napisavši *crnogorski jezik*.&nbsp;
Za razliku od njih, mi navodimo tačan naziv njihove organizovane klerikalne grupe - Mitropolija crnogorsko-primorska, ne objašnjavajući nonsens toga naziva jer je i Crnogorsko primorje valjda dio Crne Gore.
Kao i obično, pisci saopštenja organizacije koja se potpisuje kao MCP zaobilaze istinu, manipulišu i konstruišu alternativne svjetove u kojima su navodno oni diskriminisani i izloženi aparthejdu. Niko nije osporio bilo čije pravo da, recimo, koristi Državni arhiv. Ovđe je posrijedi nešto drugo.&nbsp;
Umjesto da se, primjera radi, kroz program za stručno osposobljavanje u transparentnoj proceduri obezbijedi zainteresovanima sticanje znanja i vještina za obavljanje arhivskoga posla, ovđe se jedna organizacija koja pritom u svojem djelovanju dokazuje antidržavni (a i anticrkveni) karakter stavlja iznad zakona, i to kao jedina organizacija čijim emisarima Državni arhiv u netransparentnoj proceduri, samo na osnovu samovolje direktora, omogućava pristup i rad u Arhivu. Time se toj organizaciji daje višak prava koja drugima nijesu dostupna.
Pokušavajući da pakt koji su sklopili s direktorom Državnoga arhiva Crne Gore prikažu kao sasvim običnu saradnju, oni u odavno razrađenome maniru nastoje dehumanizovati i zastrašiti svoje kritičare jer - svima je to jasno - moć je u njihovim rukama. A kad gođ su svetosavci došli do moći, oni su tu moć i javno demonstrirali - nekad s Arkanom ispred manastira, nekad s mašinkama i tenkovima, a u novije doba i suzavcima, gumenim mecima i šok bombama kao u slučaju ustoličenja šefa organizovane "crnogorsko-primorske" grupe o kojoj je riječ.
No da vrnemo raspravu u tok iz kojega je potekla, a iz kojega bi MCP htjela da je izmjesti. Direktor Državnoga arhiva Crne Gore zloupotrijebio je svoju moć i dopuštio volonterski angažman popovima organizovane grupe koja se oglasila. Aferim mu! Kako smo i ranije kazali, mi nemamo ingerencija da ga u tome spriječimo.&nbsp;
Imamo, međutim, slobodu da popovima volonterima preporučimo da koristeći se fondovima Državnoga arhiva pokušaju rasvijetliti ulogu MCP u Drugom svjetskom ratu, doprinos njihovih prethodnika antifašističkoj narodnooslobodilačkoj borbi te zasluge onih koji su u novije doba stekli status svetaca u SPC, poput Joanikija Lipovca, Popa Mace, Popa Šiljka i sličnih podvižnika koje je ta organizacija podnjivila.
Do tada upućujemo MCP da se pozabavi slučajevima seksualnoga zlostavljanja u svojim redovima, poput onoga o kojemu su mediji danas izvijestili.

Odgovor Mitropoliji crnogorsko-primorskoj

Grupacija nastala u aktu protivprirodnog bluda staljinizma i velikosrpskog fašizma čiji je viđeni potrčko aktuelni direktor DACG nije slučajno pregla da poklopi bezbjednosni sistem Crne Gore, kazali su dekan na Faluketetu za crnogorski jezik i književnost Aleksandar Radoman, prodekan Adnan Čirgić i profesor Boban Batrićević odgovarajući na prozivke direktora Državnog arhiva Crne Gore Danila Mrvaljevića.
Mrvaljević je na mreži Fejsbuk Radomana, Čirgića i Batrićevića oslovio s “babetine”, te dodao da mu je drago da "idu trojica na njega" jer "pojedinačno nijesu dorasli".&nbsp;
Reagovanje Čirgića, Radomana i Batrićevića prenosimo u cjelosti:&nbsp;
Da nije bilo najnovijeg Fejsbuk izbljuvka direktora Državnoga arhiva Crne Gore, pitanje na osnovu kojih referenci je izabran na tu poziciju i dalje bi bilo misterija. Novo javno uneređivanje direktora DACG razriješilo je tu misteriju. A evo o čemu je riječ. Grupacija nastala u aktu protivprirodnog bluda staljinizma i velikosrpskog fašizma čiji je viđeni potrčko aktuelni direktor DACG nije slučajno pregla da poklopi bezbjednosni sistem Crne Gore.&nbsp;
U toj misiji po svoj prilici im se logičnim učinilo da tom sistemu neizostavno mora pripadati i Državni arhiv. Jer čemu bi ti vražji arhivi inače služili do da čuvaju neke tajne. Što bi bio smisao arhivistike ako ne da čuva i pothranjuje konspirativne spise koji u datom momentu mogu poslužiti da se neko kompromituje i difamira. Od ekipice koju krase sumnjive diplome i odsustvo radnog staža u bilo kom poslu a objedinjava je patološki resentiman i mržnja prema 2006. godini, bilo bi nepravedno očekivati da išta drugo i misle o arhivu.
E tu dolazimo do pitanja referenci našeg direktora. Ako je arhiv mjesto đe se pohranjuju tajne i kuvaju intrige ko bi mogao biti bolji direktor arhiva od lokalne mutikaše. Otud njegov ispljuvak počinje s babetinama, nastavlja glasinama, vrhuni prijetnjama (u maniru B. B. - imamo saznanja, bolje da ih ne obznanimo) i okončava pljuvačinom. Pritom okađen doktrinom poltrona aktuelnog režima o svetoj i moralnoj borbi protiv bivše vlasti. Samo s ljudima koji nikad nijesu bili dio niti jedne vlasti. Ostavljamo stoga direktora i kolektivno i individualno da bazdi u svom budžaku intriga i mržnje okružen ekipom najbizarnijih i najbesprizornijih tipova koje je crnogorska politika ikad viđela saglasni s njim u jednom - u moru ližisana aktuelnog režima zbilja nije ničim zamiritao da ga izdvojimo.
Što se pak tiče onoga da mu je drago što trojica idu na njega, da bude jasno: nijedan od nas ne ide na njega. Nijesmo mi muve pa da idemo na Danila Mrvaljevića.
Javnost ćemo pošteđeti dalje polemike s direktorom DACG jer nam namjera nije ni bila da s njime polemišemo no da ga pozovemo, u vezi sa saopštenjem grupe građana, da se priśeti dužnosti direktora državne ustanove koja mu je povjerena. Budući da je svojom pisanijom potvrdio sve ono što svo Cetinje o njemu misli, nema razloga da se dalje glibamo. Nemamo ingerencija da ga spriječimo u njegovim očitim izdajničkim namjerama.
Adnan Čirgić
Boban Batrićević
Aleksandar Radoman

Ko o čemu - kanavaca o moralu

Da je grupa građana Cetinja rasvijetlila namjere kolaboracije Državnoga arhiva Crne Gore s organizovanom svetosavskom grupom iz Cetinjskoga manastira, potvrdio je u svome demantiju krpom i bradom direktor Državnoga arhiva Crne Gore Danilo Mrvaljević.
Premda smo u obraćanju, povodom saopštenja grupe građana Cetinja, na kraju ostavili nadu da bi direktor Arhiva ipak mogao svome partijskom identitetu nadrediti onaj nacionalni i profesionalni, on je jučerašnjim demantijem pokazao da je beznadežan slučaj.
Šepureći se nekakvim dostignućima taj je slučaj optužio FCJK da za njegova mandata nijesu ponudili nikakav zajednički projekat instituciji koju on predvodi. Naravno da nijesmo jer izvan protokolarnih obaveza FCJK ne sarađuje niti će sarađivati s velikosrpskim kolaborantima.
Mrvaljević veli kako nije potpisao nikakav ugovor sa SPC nego je riječ o otvaranju vrata za volontiranje nekakvih arhivista iz SPC. Dakle, otvorio je vrata Državnoga arhiva Crne Gore onima što ovih dana skrivaju kip Pavla Đurišića kao što su prije 90-ih godina gostili i skrivali razne četničke zlikovce od Arkana do Radovana Karadžića. S takvima mi ne možemo imati zajedničkih projekata.
Doživljavajući DACG po modelu "Arhiv - to sam ja", Danilo Mrvaljević je svoju viziju ustanove projektovao i na nas koji se nijesmo obratili javnosti u ime FCJK no kao slobodni građani, u sopstveno ime.
Zaludu se Mrvaljević muči da naš tekst prikaže kao optužbe na račun zapošljenih u Arhivu. Zna se ko je, po nesreći crnogorske arhivistike, glava krovne arhivske institucije u Crnoj Gori. Ni crna joj krpa ne može pokrit sramotu.
Kad ga mi napadamo, veli Mrvaljević, onda je siguran da je na dobrome putu. Put onih s kojima Mrvaljević polemiše osvijetljen je lučom crnogorskoga slobodarstva. Na putu gdina Mrvaljevića svijetlo ćoruša Jovana Markuša.

Kanavaca kao sudbina

Beogradski službenici u Crnoj Gori, i oni u mantijama i oni u civilu, mora da su procijenili da više nema potrebe da se doma ukrivaju da im je cilj revitalizacija fašističkih i kvislinških pokreta iz sredine XX vijeka.
Dok Andrija Mandić na inostranim susretima još uvijek divani o evropskome putu Crne Gore, uz domaći aneks "ali dostojanstveno" i "uspravne kičme", očita je procjena da je biračko tijelo toliko sluđeno i neznaveno da ne samo da neće reagovati na ponižavanje antifašističkih tekovina no ni na ponižavanje slobodarske tradicije a i slobode uopšte.
Kako drugačije shvatiti procesuiranje ljudi s mirnih građanskih protesta te kriminalizaciju slobode javno izgovorene riječi i šikaniranje urednika nezavisnih medija, poput jučerašnjega saslušavanja Tinke Đuranović i telefonskoga poziva na tužilačko saslušanje Draška Đuranovića.
Dok je slučaj Milivoja Katnića još poodavno razotkrio da je crnogorsko tužilaštvo postalo servis vlasti koja se sadistički sveti čovjeku koji je prije nekoliko godina razotkrio zavjereničku i veleizdajničku ulogu onoga u čijim je rukama cjelokupna državna vlast, jučerašnji poziv Policije, po nalogu Tužilaštva, Predragu Boljeviću i Veselinu Raduloviću na saslušanje povodom govora mržnje iskazanoga kroz transparent "Ustaše i četnici, zajedno ste bježali" potvrda je metastaze velikosrpstva i fašizma u Crnoj Gori.
Ko išta zna nije mu nepoznato da su ta dva zločinačka kvislinška pokreta, iza kojih stoje klanja, masovna ubijanja, etnička čišćenja i zvjerski ratni zločini, djelovala kao nacističko-fašistička posluga na teritoriji bivše Jugoslavije ubijajući ne samo oslobodilačku partizansku vojsku no i nejač i civile.
Ko išta zna o Drugome svjetskome ratu nije mu nepoznato da se ta zločinačka banda kukavički povukla krajem rata tražeći spas kod "saveznika", a zapravo povlačeći se kao prirepak nacističke vojske, te da je u toj bježaniji bilo i paktiranja i saradnje. (Na stranu to što je u njihovim kolonama bilo i onih koji nijesu krvavili ruke i koji su bježali zbog lokalnih neprilika, a kroz čije primjere relativizatori istorije žele prikazati četnike kao nevine žrtve partizana i komunista. Ovđe je riječ o četničkome i o ustaškome pokretu.)
Dakle, u transparentu koji su gospoda Boljević i Radulović okačili povodom jučerašnjega protesta na Gorici nema ništa sporno. U njemu je lapidarno iskazana konačna istina o okupatorskim slugama iz Drugoga svjetskoga rata.
Umjesto da se Tužilaštvo i Policija bave porukama mržnje koje svakodnevno serviraju beogradski službenici u civilu i u mantijama, umjesto da se bavi povampirenjem četništva koje je sinonim za zločin na crnogorskome prostoru, umjesto da potraži kip Pavla Đurišića i prizove pravdi sve one koji ga promovišu kao heroja, oni slijede agendu Srpske crkve u Crnoj Gori, čiju je predvodnik u toku Drugoga svjetskoga rata klicao dučeu i fireru, a čiji je aktuelni predvodnik po ugledu na njega takvoga odabrao svoje duhovno ime, oni siju strah saslušanjima, privođenjima, biber sprejom i dimnim bombama onima koji Crnu Gore žele viđeti kao slobodno, prosperitetno, antifašističko, evropsko, građansko i pluralno društvo.
Da, ustaše i četnici, zajedno ste bježali. Da, sudeći po kipu Pavla Đurišića koji i danas bježi, bježanija je imanentna četnicima kad im se pokažu zubi.
Pozivamo stoga crnogorske građane da preplave društvene mreže porukom naših navijača: "Ustaše i četnici, zajedno ste bježali". A onda neka nas pozovu na saslušanja i neka se uvjere da imamo što da im kažemo.

Imaju li Tužilaštvo i Policija dokaz da kvislinzi nijesu bježali nakon '44?

Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić na vrijeme je poručio da su njegovi ciljevi isti, samo su sredstva drugačija - istakao je dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost Aleksandar Radoman za Antena M komentarišući njegov govor i najavu na svečanosti povodom 120 godina Ustava Knjaževine Crne Gore.
- Otud mimikrija kojom u javnom prostoru prikriva da mu nije cilj demokratsko i prosperitetno društvo niti vrijednosti Evropske unije, no suštinska društvena transformacija Crne Gore i njezino pretvaranje u teritoriju kojom se upravlja izvan nje i koja grca u autokratiji i duhovnoj bijedi. Kao da smo zaboravili rane devedesete ili dvadesete godine 20. vijeka. To je i poruka koju nam je paradoksalno uputio na proslavi jubileja crnogorskog parlamentarizma. Poruka da je brisanje Crne Gore kakvo je simbolički obavio preko logoa Skupštine njegova jedina agenda - istakao je Radoman.
U najavi prekrajanja Ustava polazi se, naglašava on, od lažne teze da je srpski jezik diskriminisan u Crnoj Gori.
- Lažna je to teza jer je srpski jezik već ustavna kategorija, a njegovi govornici nemaju ni jedno jedino pravo manje u odnosu na govornike službenog crnogorskog jezika, a uz to je formulacija vezana za srpski jezik u Ustavu CG identična onoj koju srpski jezik ima u matičnoj mu Srbiji. Namjera je zapravo da se prekrajanjem Ustava započne proces desubjektivizacije države, rušenja temelja građanskog društva i ostvari projekat etnofederalizacije, zatvaranja u plemenske torove, koji bi Crnu Goru učinio na prvom koraku nefunkcionalnom, propalom državom, kako bi na sljedećem koraku uz snažne obavještajne, političke i medijske uticaje bila lakše usisana u genocidni projekat tzv. Srpskog sveta - zaključuje Radoman.

Radoman: Mandićeva namjera je da Crna Gora što lakše bude usisana u genocidni projekat Srpskog sveta

U namjeri da zamirita mjesto direktora u punom mandatu v. d. Šćepanović je prvo posegao za krivičnim prijavama a potom i za masnim lažima. Prvo je UP na čijem je čelu prije tri noći izdala saopštenje da je procesuirala 35 lica zbog navodnog narušavanja javnog reda i mira na Gorici 8. 7. 2025. a potom je, nakon reakcije javnosti, izdala saopštenje krcato neistinama.
Ajmo redom.&nbsp;
V. d. Šćepanović veli: „Kako smo prethodno obavijestili javnost, policijski službenici OB Podgorica su nadležnom Sudu za prekršaje procesuirali 35 lica povodom događaja od 8. jula 2025. godine, kada je ispred štićenog objekta – Vila Gorica u Podgorici, prilikom održavanja svečanosti dodjele Trinaestojulske nagrade, došlo do narušavanja javnog reda i mira i aktivnog napada na policijske službenike od strane okupljenih.“
Kao prvo, ispred Vile Gorica se tog dana nije desilo baš ništa. Građane koji su se u organizaciji Stege okupili da iskažu protest protiv nezakonite dodjele najviše državne nagrade nepostojećoj knjizi, policija nije čekala „ispred Vile Gorica“, kako oni tvrde, no nasred Ulice Rista Stojovića, ispod zgrade Akademije nauka i Beogradske ulice. Koga mrzi da prošeta do Gorice pa se sam uvjeri da Beogradska ulica nije ispred Vile Gorica, neka konsultuje Google maps.
Drugo, javni red i mir na Gorici toga dana nijesu narušavali okupljeni građani kojima je uskraćeno Ustavom i međunarodnim konvencijama zagarantovano pravo javnog okupljanja, već lica, od kojih su neka bila u civilu, koja su iza policijskog kordona koordinisala izazivanjem nereda, dizanjem vike i dreke na građane, potiskivanjem građana i, konačno, upotrebom ogromne količine biber spreja, ali ne na način koji bi odgovarao potrebi da se žrtva dezorijentiše, već direktno u lice, nerijetko i osobama u starijoj životnoj dobi, koja se i nijesu nalazila ispred kordona, već sa strane, bez ikakvog kontakta s policijom.&nbsp;
Nemali broj policijskih službenika, od kojih se znatan broj nevoljno tu našao, postradao je baš kao i građani zbog neadekvatne i prekomjerne upotrebe hemijskih sredstava.
Drugo, javni red i mir na Gorici toga dana nijesu narušavali okupljeni građani kojima je uskraćeno Ustavom i međunarodnim konvencijama zagarantovano pravo javnog okupljanja, već lica, od kojih su neka bila u civilu, koja su iza policijskog kordona koordinisala izazivanjem nereda, dizanjem vike i dreke na građane, potiskivanjem građana i, konačno, upotrebom ogromne količine biber spreja, ali ne na način koji bi odgovarao potrebi da se žrtva dezorijentiše, već direktno u lice, nerijetko i osobama u starijoj životnoj dobi, koja se i nijesu nalazila ispred kordona, već sa strane, bez ikakvog kontakta s policijom.&nbsp;
Nemali broj policijskih službenika, od kojih se znatan broj nevoljno tu našao, postradao je baš kao i građani zbog neadekvatne i prekomjerne upotrebe hemijskih sredstava.
V. d. Šćepanović nastavlja svoj minhauzenski slalom riječima: „Imajući u vidu zahtjeve pojedinih neovlašćenih lica da im se dostavi spisak procesuiranih lica iz ovog događaja a istovremeno poštujući odredbe Zakona o zaštiti podataka o ličnosti, naglašavamo da Uprava policije podatke o procesuiranim licima ne može dostaviti na uvid neovlašćenim licima, već isključivo nadležnom državnom tužilaštvu i sudu, te mehanizmima kontrole rada Policije.“
Prije tri noći UP objavila je gradu i svijetu inicijale tri lica koja su obuhvaćena prekršajnim postupkom, pri čemu je za jedno lice naznačeno da je poslanik, a za drugo da je članica Savjeta za građansku kontrolu rada policije. Zapravo je time vrlo jasno otkriveno ko se krije iza inicijala. Objavila je UP tad 3 od 35, jasno pokušavajući da zastraši sve koji su tog dana bili na Gorici, po modelu – sad se vi krčkajte nagađajući ko je još na spisku. 
 
 Nije mi bilo zamislivo dok ova kakistokratija nije zapośela Crnu Goru da u javnom prostoru nekom saopštim da laže ili da je glup. Danas se, pak, moram saglasiti s Miškom Strugarom u ocjeni da su ovi i bahati i glupi kad vjeruju da mogu zastrašiti slobodne ljude.&nbsp;
U sinoćnjem saopštenju v. d. Šćepanović tvrdi da UP ne smije neovlašćenim licima dostavljati podatke o procesuiranim licima. Ostaje sad pitanje kako su podaci o poslaniku i članici Savjeta za građansku kontrolu rada policije dospjeli u javnost prije tri noći ako ne preko saopštenja UP!?
I konačno, ali ne manje važno: „Takođe, ističemo da su službenici Uprave policije, i pored aktivnog napada na policijske službenike, obaveze zaštite štićenog objekta i prostora oko istog, bili maksimalno trpeljivi i tolerantni i prema okupljenim građanima koji su pokušali da probiju policijski kordon upotrijebili najblaže sredstvo prinude – ručni sprej sa nadražujućim dejstvom, koji je po hemijskom svojstvu blaže od dejstva suzavca, i to isključivo u cilju odbijanja aktivnog napada usmjerenog prema policijskim službenicima i štićenom objektu.“&nbsp;
V. d. nam hoće reći da represije jeste bilo, ali najblažim sredstvima – biber sprejom koji je blaži od suzavca. Suzavac sam probao 5. 9. 2021. na Cetinju. Nije bilo prijatno. Biber sprej, direktno isprskan u oči, i to u dva mlaza, probao sam 8. 7. 2025. Ono što v. d. Šćepanović naziva „najblažim sredstvom prinude“ izazvalo je oštećenje rožnjače i otutašnu medicinsku dokumentaciju koja svjedoči da se ni poslije pet mjeseci od ovog blagorodnog dejstva prinude uslovljenog time što sam držeći ruke uvis u lanenoj košulji stao ispred kordona štitova a potom bio odgurnut i poprskan – oči još nijesu oporavile. Ali lijepo od v. d.-a i njegovih kerbera što nam u oči nijesu usuli kalcijum hidroksid, koji bi po „hemijskom dejstvu bio blaži“ od dejstva sone kiśeline.
Nagradili ga mjestom direktora ili ne, v. d. je trajno kompromitovao svoju poziciju, srozavajući se na nivo uslužnog servisa družine koju je advokat Veselin Radulović u jednoj skorašnjoj krivičnoj prijavi s razlogom kvalifikovao pravim imenom – OKG. Zloupotrebljavajući poziciju moći, kao dio te organizovane kriminale grupe v. d.-u prije ili kasnije sljeduje suočavanje sa zakonom.
A je li ostavio trag koji će se pamtiti, mora se priznati da jeste. Jer malo je kome prije njega na toj poziciji palo na pamet da će toliko masnih laži to prestati biti kad na njih udari pečat UP.&nbsp;
Doduše, po v. d.-a su djelimično olakšavajuće okolnosti to što mu instrukcije daje a i saopštenja doćeruje šef OKG-a, notorni B. B., koji je svoju osebujnu vještinu fabrikovanja ogavnih besmislica dugo brusio u bizarnim saopštenjima svoje staljinističko-svetosavske sekte, povremeno bljesnuvši i na stranicama saopštenja UP, kao ono kad je prije godinu i nekoliko mjeseci gaženje psa na autoputu od strane policijskog vozila ovako preu(ne)redio: „Pas je istrčao na kolovoz auto puta i udario u službeno vozilo UP koje je bilo u pokretu. Pričinjena je manja materijalna šteta na vozilu, nema povrijeđenih. Vozilo je u funkciji ali je zbog zakonom propisanih procedura izvršen uviđaj.“

Kako masno laže v. d. Šćepanović

Veoma je upitno da li Crna Gora u ovom trenutku ima dovoljno snage i političke volje da se izbori sa uticajima Srbije i Rusije koje, kako je na to nedavno ukazao predsjednik Odbora za vanjske poslove Evropskog parlamenta (AFET) Dejvid Mekalister, koriste medijske i vjerske kanale za jačanje pro-srpskih i pro-ruskih pozicija u našoj državi, ocijenio je u <a href="https://www.antenam.net/clanak/petrovic-u-drv-upitno-da-li-crna-gora-moze-sama-da-se-odupre-uticajima-beograda-i-moskve-vaznu-ulogu-mora-odigrati-eu">Drugačijoj radio vezi Antene M </a>Predrag Petrović iz Beogradskog centra za bezbjednosnu politiku.
- Posebno ako uzmem u obzir činjenicu da taj uticaj Moskve prije svega nije direktan, nego ide preko Beograda, a opet uticaj Beograda u Crnoj Gori ide preko pojedinih političkih partija koje između ostalog učestuju i u Vladi, a ide i preko Srpske pravoslavne crkve. I političke partije, a još više i Srpska pravoslavna crkva, imaju veoma jako uporište među građanima Crne Gore, tako da je ta situacija veoma kompleksna i komplikovana, pa bi bilo kakva direktnija i odlučnija akcija u suzbijanju takvog uticaja mogla dovesti do dodatne polarizacije i konflikata među građanima, što bi, opet, veoma odgovaralo sadašnjim vlastima u Beogradu i onima koje sjede u Moskvi - kazao je Petrović.
On je ocijenio da borbu protiv štetnog uticaja Beograda i Moskve vlasti u Crnoj Gori teško mogu samostalno da izvedu, te da u toj borbi važnu ulogu mora da odigra Evropska unija.
- To je jako važno da postoji na nivou cjelokupne EU i na nivou svih individualnih članica, što čini mi se da danas nije u velikoj mjeri situacija. Postoje pojedine članice Evropske unije kojima nije u interesu u ovom momentu proširenje. Na tom planu bi Crna Gora trebala poprilično da uradi kako bi razuvjerila te skeptične članice - kazao je Petrović.
Prema njegovim riječima, bilo bi veoma važno, ukoliko se želi suzbiti štetan uticaj Beograda prema Crnoj Gori, da EU mnogo ozbiljije pristupi prema režimu Aleksandra Vučića. Govoreći o navodnim tajnim sastancima nekadašnjeg crnogorskog premijera Dritana Abazovića i šefa operative BIA-e Marka Parezanovića, Petrović navodi da osim što je to bilo neprimjereno, oni mogu ukazivati da je Vučićev režim preko Bezbjednosne informativne agencije pokušavao da ostvari uticaj na politička dešavanja u Crnoj Gori.
- Vučić se uvijek oslanja na ljude koji mu obavljaju određene poslove. Nebitno koju oni trenutno funkciju obavljaju. Dakle, on nije poslao nekoga ko obavlja funkciju sličnu Dritanu Abazoviću u tom momentu, nego je poslao čovjeka koji je zadužen za pitanje Crne Gore, a to je Marko Parezanović bio u tom momentu - rekao je Petrović.
On je ukazao i na ulogu Vladimira Mandića, nekadašnjeg rukometaša, koji je u Crnoj Gori privođen tokom kampanje za lokalne izbore u Nikšiću, sa još osam osoba, među kojima je bila i „bezbjednosno interesantna osoba“ iz Beograda, takođe bivši rukometaš, Dane Šijan.
- Mandić je zadužen za specijalne operacije sadašnjeg režima. Mogli smo da ga vidimo i ovdje u Beogradu kako organizuje batinaše kako bi tukli građane. On je važan izvršilac takve vrste operacija, ali nije neko ko osmišljava i planira - već izvršava naređenja koje dolaze iz Vučićevog okruženja - kazao je Petrović.

Petrović u DRV: Upitno da li Crna Gora može sama da se odupre uticajima Beograda i Moskve, važnu ulogu mora odigrati EU

Umjesto da se traže modaliteti za saniranje nepovoljne demografske slike, i za podsticanje nataliteta - Vlada eksperimentiše kroz promjenu sistema porodiljskog odsustva za majku na štetu majke - poručili su u Stranci evropskog progresa (SEP) nakon što je Vlada usvojila prijedlog izmjena Zakona o radu koji predviđa da majke umjesto dosadašnjih 12 imaju pravo na 10 mjeseci porodiljskog odsustva.
U SEP-u su istakli da demografski problemi ugrožavaju Crnu Goru, ekonomsko socijalni izazovi podstiču iseljavanje, a inflacija građane postepeno vodi ka sve težem materijalnom statusu i siromaštvu.
- U jeku ovih pojava, dolazi predlog zakona kojim bi se skraćivao period porodiljskog odsustva za majke, a sve sa ciljem da se smanje izdaci iz budzeta po ovom osnovu - naveli su oni.
Pozvali su Vladu da zaustavi ovakav, pogrešan, model socijalne politike.
- Naprotiv, odgovorna vlast sve resurse treba da usmjeri na podsticanje nataliteta kroz porodičnu sigurnost odsustva majke radi podizanja djeteta. Ako se to ne dogodi, potrebna je široka društvena akcija koja će skrenuti pažnju sa kratkoročnih budžetskih benefita na trajnu potrebu svih majki i svih porodica u Crnoj Gori - naglasili su u SEP-u.
Naša budućnost je, kažu oni, u rađanju i podmlađivanju nacije.
- A ne u štednji na onim izdvajanjima koja su zapravo ulaganje u građanina i ne mogu biti trošak za državu - zaključili su u SEP-u.

SEP: Još jedan korak nazad u pogledu brige za porodicu, Vlada da zaustavi pogrešan model socijalne politike

U padu bolničkog aviona u indijskoj državi Džarkand sedam osoba je poginulo, saopštile su danas indijske vlasti.
U nesreći, koja se dogodila u ponedjeljak, poginula su dvojica članova posade, pacijent i četvoro članova njegove porodice, javlja Rojters.
Avion “Bičkraft C90” je sa pacijentom povrijeđenim u požaru letio iz grada Rančija prema Nju Delhiju, ali je ubrzo zatražio promjenu putanje zbog oluje, a zatim je nestao sa radara.
Olupina aviona je pronađena u oblasti Čatra, prenosi N1.

U padu bolničkog aviona u Indiji poginulo sedam osoba

Mještani Mjesne zajednice Bar V u Tuđemilima i dijela Mjesne zajednice Crmnica već mjesecima su odsječeni od putnog pravca prema Baru i svakodnevno strahuju za svoju bezbjednost i život - ukazao je odbornik Demokratske partije socijalista (DPS) u Skupštini Opštine Bar Emir Peričić pozivajući državne organe da hitno saniraju put preko Sutormana.
On je istakao da je klizište na lokalitetu Crni Potok zatrpalo zemljom regionalni put R-28 preko Sutormana, te da sada prijeti i da ga potpuno odsiječe.
- Da problem bude još veći, aktiviralo se i klizište na samom ulazu u naselje Tuđemili, pa je prolaz nemoguć ni za đačke autobuse, kola Hitne pomoći ili Službe zaštite i spašavanja, te nam ostaje samo da se nadamo da se nikakva vanredna situacija neće desiti u naselju, jer bismo bili prepušteni sami sebi i odsječeni od svijeta - rekao je Peričić.
Na sve to, kaže on, Vlada i nadležni državni organi koji gazduju ovim putem ne reaguju još od decembra 2024. godine, kada je put zatrpan klizištem.
- Umjesto toga, nadležni svojim saopštenjima apeluju na nadležne da se problem hitno riješi, i to tek juče, nakon protesta mještana. Ostaje samo pitanje od koga to očekuju da će riješiti problem koji je obaveza njihovih organa vlasti, pa umjesto da upozoravaju sami sebe, mi mještani zahtijevamo od Vlade Crne Gore da hitno pokrene postupak sanacije ovog poteza, ali i kompletnog puta R-28 preko Sutormana, koji je jedina alternativna veza Bara sa ostatkom države - naglasio je odbornik DPS-a.
Kako Vlada nije uradila ništa, on je podsjetio da je Opština Bar, iako nenadležna, kako bi ubrzala rješavanje problematike, uradila glavni revidovani projekat rekonstrukcije ovog putnog pravca, vrijedan oko 300.000 eura, i dostavila Vladi projekat spreman za realizaciju.
- Umjesto „apela“, neka resorno ministarstvo i nadležni državni organi izvade iz svojih fioka taj glavni revidovani projekat koji tamo drže gotovo tri godine i konačno počnu rješavati ovo pitanje - zaključio je Peričić.

Tag: aleksandar-radoman