Različitost je u temeljima crnogorske književnosti

Istorija crnogorske književnosti mnogo je duža, složenija i raznovrsnija od slike koja je decenijama o njoj stvarana. Njeni počeci ne staju u jednu nacionalnu, jezičku ili vjersku matricu, niti se mogu svesti na nekoliko velikih imena i epsko-ratnički obrazac kroz koji je crnogorska kultura često predstavljana.

- Crnogorsku književnost radije vidim kao otvorenu mrežu tekstova i uticaja - kaže u razgovoru za Antenu M dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost Aleksandar Radoman, podsjećajući da su se na prostoru Crne Gore vjekovima susretali i prožimali različiti jezici, pisma, vjere i kulturne tradicije.

Od antičkih predanja, Duklje i Zete, glagoljice i Crnojevića štamparije, preko renesansne Boke, muslimanske i albanske književne tradicije, usmene književnosti, Petrovića i Njegoša, do 1918, Dubrovnika i savremenih pisaca, Radoman govori o kulturi koja je nastajala na mediteranskom i balkanskom raskršću i koja je, uprkos viševjekovnim pokušajima zatiranja, sačuvala svoju slobodarsku ideju, etičku vertikalu i umjetničku savjest.

Kada kažemo „crnogorska književnost“, koliko daleko u prošlost zapravo možemo da idemo? Da li njenu istoriju počinjemo prvim sačuvanim pisanim tekstovima nastalim na ovom prostoru ili mnogo ranije - u pjesmama, mitovima, legendama i kolektivnom pamćenju ljudi koji su ovdje živjeli? I đe je granica između književnosti nastale na prostoru današnje Crne Gore i onoga što možemo nazvati crnogorskom književnošću?

- Pitanje granica i početaka crnogorske književnosti u našoj se javnosti i istoriografiji uglavnom posmatra kroz anahrone nacionalne filtere XIX vijeka, naslonjene na herderovsku ideju jedinstva jezika, naroda i teritorije u kojima je književnost posmatrana kao „izraz narodnog duha“.

Da bismo odredili početke i granice jedne nacionalne književnosti, nužno je prvo postaviti pitanje kako tu naciju definišemo. Nijesu mi bliske primordijalističke ili nativističke teorije postanka nacije, niti etnonacionalni programi čiji kraci nerijetko skrenu u neku formu šovinizma. Uostalom, teorijska utemeljenja nacije na ovakvim premisama, a u našem slučaju ponajčešće na vjerskome kriteriju, izvor su golemih nesporazuma, imperijalnih projekata i puke otimačine za teritoriju i kulturno nasljeđe. Nasuprot tome, stoji ideja nacije kao „zamišljene zajednice“ i iz nje izvedeno shvatanje da je nacionalna književnost kanonski i kulturni konstrukt, korpus tekstova koji jedna zajednica prepoznaje kroz kulturnu memoriju i obrazovni sistem kao temeljno obilježje svojega identiteta.

Ako istoriju književnosti posmatramo kao živi organizam i kontinuitet duhovnog trajanja, onda nam kalupi panslavističkih razumijevanja početaka i granica crnogorske književnosti ne mogu biti dostatni. Oni su, uostalom, produkti mentalnih matrica koje su za potrebe konstituisanja novih nacija u 19. vijeku, a ne manje i za konstituisanje imperijalnih projekata, amputirali kompletno istorijsko i kulturno nasljeđe ovih prostora starije od 7. vijeka, proglasivši ga stranim tkivom u fabrikovanome nacionalnom imaginarijumu. Umjesto traženja početaka crnogorske književnosti u maglovitim seobama naroda đe su mitski praoci nacije u svojim brašnjenicima donijeli novi jezik i kulturu, nužno je zaviriti znatno dublje u prošlost – sve do najstarijih sačuvanih fragmenata usmene kulture, mitskih naslaga i epigrafskih spomenika.

Književnost na ovom prostoru ne počinje ni dolaskom Slovena ni pojavom prve štamparije ili prvih slovenskih rukopisa, već se napaja iz antičkih etioloških i onomastičkih predanja i epigrafskoga korpusa. Odnos između „književnosti nastale na prostoru današnje Crne Gore“ i „crnogorske književnosti“ ne uspostavlja se mehaničkim prebrojavanjem etničkih krvnih zrnaca pisaca, no uočavanjem kontinuiteta kulturne tradicije, recepcije i prožimanja viševjekovnog nasljeđa koje je uobličilo specifičan kulturni identitet ovog prostora. Nacionalna književnost tako kao pojam izbjegava zamke monolitnih definicija prikazujući se prije kao mreža razlika u kojoj pluralnost civilizacijskih uticaja tvori njezinu specifičnost. Umjesto dihotomije „književnost Crne Gore“ – „crnogorska književnost“ prije bi valjalo govoriti o crnogorskoj književnosti kao ukupnome usmenom i pisanom literarnom fundusu nastalom na prostoru današnje Crne Gore (ili od stvaralaca koji se rođeni ili se formirali u tom kulturno-duhovnom prostoru), a unutar toga entiteta može se govoriti i o užim određenjima, bilo da je riječ o onim zasnovanim na jezičkom kriteriju (pa onda možemo govoriti o latinofonoj, talijanofonoj, albanofonoj i sl. crnogorskoj književnosti) bilo na savremenom nacionalnom kriteriju (crnogorska književnost nacionalnih Srba, Bošnjaka, Albanaca, Hrvata i sl.) ne gubeći iz vida interkulturalnu i transnacionalnu dimenziju problema. Niko, dakako, ne može osporiti, recimo, pripadnost Esada Mekulija albanskoj, Ćamila Sijarića bošnjačkoj, Viktora Vide hrvatskoj ili Borislava Pekića srpskoj književnosti, no kao autori rođeni u Crnoj Gori kroz ideju transnacionalnoga tretmana koji postulira legitimno pripadanje višestrukim književnim tradicijama, oni su neotuđivi dio crnogorske književnosti. Dakle, umjesto vizure nacionalne književnosti kao etnički, jezički ili vjerski strogo determisanog zatvorenog prostora, crnogorsku književnost radije vidim kao otvorenu mrežu tekstova i uticaja za koju je od pitanja krvnoga srodstva njezinih tvoraca važnije pitanje đe neko djelo nastaje i živi, koje teme pokreće i koje tradicije nastavlja.

Šta nam najstariji antički i ranosrednjovjekovni pisani tragovi omogućavaju da saznamo o ljudima i kulturama koji su postojali na prostoru današnje Crne Gore?

- Iako o najstarijim literarnim slojevima nastalim na prostoru Crne Gore nema mnogo sačuvanih spomenika, rijetke vijesti koje donose antički i ranosrednjovjekovni pisci dragocjeno su svjedočanstvo drevnih predanja. Primjera radi, etiološko predanje o nastanku Budve – zabilježeno kod Filona iz Bible u II vijeku i Stefana Vizantinca u VI vijeku – svjedoči o dubini mitske memorije. Slične su predaje sačuvane i o nastanku Ulcinja i Kotora, kao i o ilirskoj kraljici Teuti. Pored toga, iz antike do nas dopire korpus od oko 350 latinskih i desetak grčkih natpisa s područja od Ulcinja i Risna, preko Doklee, pa do Riječana i Municipijuma S na śeveru. Ti natpisi, mada nerijetko šturi, nude nam uvid u etničke, kulturne i društvene procese antičkoga doba i potvrđuju da ovaj prostor nije bio izolovana periferija, no dinamičan dio mediteranskog svijeta.

Kada govorite o dukljanskom periodu, kao njegovo bitno obilježje izdvajate poliglosiju – latinsku, grčku i slovensku pismenost. Šta nam to govori o kulturnom karakteru Duklje?

- Dukljanski period, koji obuhvata epohu od početka IX do kraja XII vijeka, temelji se na poliglosiji kao svom najvažnijem svojstvu. U „sklaviniji Duklji“ i potonjoj Kraljevini Duklji istovremeno funkcionišu latinska, grčka i slovenska (starocrnogorska) pismenost. To nam nedvosmisleno govori o otvorenom, mediteranskom kulturnom karakteru Duklje. Djelatnost benediktinskoga monaškog reda od sredine IX vijeka na Primorju, rad dvorske kancelarije Vojislavljevića, književna djelatnost koju reprezentuju sačuvani i nesačuvani tekstovi hronika (Kraljevstvo Slovena Popa Dukljanina) ili hagiografija o kojima se informišemo iz druge ruke (poput Žitija svetih mučenika Petra, Lovra i Andrije), papske bule te vladarski novac i pečati s natpisima na grčkom i latinskom jeziku dokazuju da Duklja nije robovala kulturnom ili jezičkom monotipstvu, no je svoju državnu i duhovnu samobitnost gradila u neposrednom dijalogu Zapada i Istoka.

Kojim se pismom najranije pisalo na slovenskom jeziku i, ako najstariji slojevi književnosti nastaju na više jezika, pisama i unutar različitih kulturnih tradicija, koliko je istorijski održivo prošlost Crne Gore svoditi na jednu nacionalnu, vjersku ili jezičku matricu?

- Najranija slovenska pismenost na prostoru današnje Crne Gore nastajala je po svemu sudeći na glagoljici, najstarijem slovenskom pismu. Na to upućuju posredni dokazi: rukopisi Marijinskoga jevanđelja, Grškovićev i Mihanovićev odlomak Apostola, epigrafski nalaz iz XI vijeka iz Konavala te glagoljski rukopisi prepisivača Dimitrija Sinaita s kraja XI vijeka. Neistražen a izuzetno vrijedan segment crnogorske pismenosti jeste i priča o pismu koje se od kraja XIX vijeka obično naziva bosančicom, a u dijelu nauke i zapadnom ćirilicom. Kad govorimo o ćirilici u Crnoj Gori od XII do XIX vijeka, prije svega moramo imati u vidu upravo ovaj osobeni tip ćirilice, koju Peraštanin Julije Balović krajem XVII vijeka naziva „čobanskom“. Svoditi istorijsku prošlost Crne Gore na jednu etničku, vjersku ili jezičku matricu istorijski je potpuno neodrživo i predstavlja anahrono osiromašenje baštine. Svaki pokušaj unifikacije previđa činjenicu da je crnogorska kulturna prošlost u svojoj suštini polifonijska, nastala u prožimanju balkanskog, latinskog, slovenskog, vizantijskog i islamsko-orijentalnog civilizacijskog sloja.

Koliko je važan za razumijevanje početaka crnogorske književnosti i kulturnog prostora Duklje tekst Žitije Svetog Vladimira? I koliko nam kasniji kult Svetog Vladimira, uključujući tradiciju Rumije, govori o tome koliko je kulturni identitet ovog prostora već tada bio složeniji od današnjih nacionalnih i konfesionalnih podjela?

- Žitije Sv. Vladimira iz XI stoljeća, sačuvano u izvodima u Dukljaninovom Kraljevstvu Slovena, spomenik je od temeljnog značaja. To je martirološko žitije vladara-mučenika s izrazitim elementima zapadnoevropske hagiografije. Kult Svetoga Vladimira nadovezao se na prethrišćanske obrede podrumijskoga kraja i postao dragocjeni trag kulturnoga śećanja te moćna tačka duhovne identifikacije stanovništva. Vjekovno iznošenje krsta Sv. Vladimira na vrh Rumije na Trojčindan, u kojem su ravnopravno i zajedno učestvovali pravoslavci, katolici i muslimani, svjedoči o slojevitom identitetu koji nadilazi savremene podjele. Taj je autentični kult, nažalost, 2005. godine pretrpio tešku devastaciju kad su pripadnici Beogradske patrijaršije uz pomoć tadašnje Vojske Jugoslavije postavili limeni objekt na vrh Rumije, rušeći njegov izvorni nadnacionalni i međureligijski karakter.

Padom Zete pod vlast Nemanjića institucionalizuje se pravoslavlje, ali Vi Zetu opisujete kao mjesto susreta ranijih zapadnih kulturnih uticaja i nove vizantijske tradicije. Da li je riječ o prekidu dotadašnjeg kulturnog razvoja ili o njegovoj transformaciji?

- U našoj istorijskoj svijesti pod uticajem dogmatskih i velikosrpskih interpretacija nemanjićki period se često ideološki falsifikuje kao nekakav „početak svega“ ili apsolutni diskontinuitet. Takva tumačenja, naravno, nemaju istorijsko utemeljenje. Padom Zete pod vlast Nemanjića krajem 12. vijeka i osnivanjem Zetske episkopije oko 1220. godine jeste došlo do institucionalizacije pravoslavlja, ali to nije obrisalo dotadašnje kulturne tokove. Uostalom, episkopija koju su utemeljili Nemanjići sredinom 15. vijeka prihvata Uniju i uskoro nestaje s istorijske pozornice, pa novo institucionalno fundiranje istočnohrišćanske crkve preuzima Ivan Crnojević utemeljivši arhiepiskopsku katedru na Cetinju. No, još krajem 12. vijeka na prostoru Kraljevine Duklje pominju se crkve „grčkoga obreda“, što svjedoči da istočnohrišćanski ritus nije ekskluzivno vezan za Nemanjiće na ovim prostorima. I nakon pada pod vlast Nemanjića Zeta ostaje mjesto susreta ranijih zapadnih uticaja i nove tradicije dominantno vizantijske provenijencije. Latinska pismenost i zapadni uticaji opstaju – kroz djelatnost franjevaca od polovine 13. vijeka te obnove sakralnih objekata pod patronatom udovice kralja Uroša, francuske plemkinje Jelene, koja se tituliše kao „Regina Serviae, Diocliae, Albaniae, Chilmiae, Dalmatiae et Maritime regionis“ – što dokazuje da kulturni razvoj nije brutalno prekinut, već preoblikovan na način što su primorski centri i dalje opstajali kao središte zapadnoga uticaja dok su se u unutrašnjosti sve izrazitije širili uticaji istočne crkve.

Zašto Miroslavljevo jevanđelje smatrate važnim spomenikom zetskoga perioda? Šta nam njegov jezik, pismo i iluminacija govore o kulturnom prostoru u kojem je nastalo?

- Miroslavljevo jevanđelje, nastalo 80-ih godina XII vijeka za potrebe Crkve Sv. Petra i Pavla u Bijelome Polju, a pisano po svemu sudeći u Kotoru, granični je spomenik zetskoga perioda. Njegova važnost leži u fiksiranju zetske redakcije staroslovenskoga jezika. U kodeksu se odslikavaju dvije pravopisne tradicije: starija, zetska, i mlađa, raška. Prisustvo elemenata latinskoga beneventanskog pisma u rukopisu glavnoga pisara Varsameleona, tragovi glagoljice i sintetičan spoj romansko-vizantijskih uticaja u iluminaciji nepogrešivo dokumentuju zetski kulturni prostor – prostor u kojem se zapadna estetika i slovensko-istočna duhovnost spajaju u rukopis izuzetne vrijednosti.

Kakva je književna zaostavština iz doba Balšića, i koliki kontinuitet možemo pratiti od nje do Crnojevića i pojave prve štamparije 1493. godine?

- Epoha Balšića donosi procvat skriptorija na obalama i ostrvima Skadarskoga jezera. Prepisivačka tradicija stvorila je spomenike poput Goričkoga zbornika Nikona Jerusalimca (s duhovnim pismima Jelene Balšić), Vranjinskoga četvorojevanđelja i Četvorojevanđelja Starčeve Gorice. Pored ćirilske crkvene književnosti, u dvorskoj kancelariji Balšića njeguje se poliglosija kroz povelje na latinskom, talijanskom i crnogorskom. Taj se prepisivački i administrativni kontinuitet direktno preliva u epohu Crnojevića, čija kancelarija izdaje spomenike poput Osnivačke povelje Cetinjskoga manastira, a kruniše se odlukom Đurđa Crnojevića da 1493. godine utemelji prvu državnu štampariju na slovenskom jugu. Moglo bi se reći da je bogata djelatnost skriptorija na Skadarskome jezeru pripremila kulturni teren za pojavu crnogorskih inkunabula.

Šta nam govori činjenica da jedna mala država, u krajnje nesigurnim političkim okolnostima, tako rano ulaže u štampanu knjigu?

- Osnivanje Crnojevića štamparije na Cetinju (1493–1496), svega nepunih četvrt vijeka nakon Gutenberga, đe je izliveno pet inkunabula predvođenih Oktoihom prvoglasnikom, podvig je bez premca. Činjenica da stiješnjena država, pred sam pad pod osmansku vlast, ulaže sredstva i energiju u štamparsku presu govori o visokoj humanističkoj kulturi Đurđa Crnojevića i majstora Makarija. Izvjesno je da knjige štampane u Crnojevića štampariji nijesu imale samo svoju osnovnu, bogoslužbenu funkciju. Bile su one istovremeno moćno kulturno oružje u odbrani identiteta i duhovne suverenosti u trenucima kad je politička propast bila neizbježna.

Kako istorijski Ivan Crnojević postaje mitski Ivan-beg? Šta nam ta transformacija jednog stvarnog vladara u gotovo natprirodnu figuru govori o kolektivnom pamćenju Crnogoraca?

- Ivan Crnojević je u narodnom imaginariju doživio potpunu sakralizaciju i mitologizaciju. Vuk Karadžić tridesetih godina 19. vijeka bilježi da se o Ivanbegu priča „kao da je juče bio“. Narod mu je pripisao kosmološka i mitološka svojstva: kad grom grmi – kažu da se Ivan rasrdio; Rijeka Crnojevića nastala je od njegovih suza; a predanja govore da nije umro nego spava u pećini pod Obodom na krilu vila, čekajući čas da se probudi i povrati Kotor i more. Ta transformacija pokazuje kako kolektivno pamćenje u uslovima vjekovne neslobode stvara arhetip vladara-zaštitnika i stožera oko kojeg se čuva ideja o državnom kontinuitetu.

Koliko je bogata književna produkcija Boke, naročito Kotora, na kojim jezicima se piše i koliko su latinska, italijanska, renesansna i kasnije barokna tradicija važne za razumijevanje crnogorske kulturne baštine?

- Književna produkcija Boke Kotorske predstavlja izuzetno bogatstvo crnogorske kulture. Upravo ono koje je i u najtežim istorijskim okolnostima održalo živu i dinamičnu vezu sa svojim zapadnoevropskim i mediteranskim izvorima. Renesansni Kotor 16. vijeka daje pjesnike poput Bernarda Pime, Ljudevita Paskovića, Đorđa Bizantija i Ivana Bone Bolirisa, koji pišu na latinskom i talijanskom. U baroknoj epohi 17. i 18. vijeka kulturna žarišta postaju i Perast, Prčanj, Dobrota i Budva, a pisci poput Živa Bolice Kokoljića, Andrije Zmajevića i Ivana Antuna Nenadića sve češće pišu i na narodnom jeziku. Bez bokeljske tradicije – koja nam donosi prve teatrološke tekstove i libreta Krsta Ivanovića, crkvena prikazanja, komedije Lukrecija ili Trojo i Ilija Kuljaš te bogatu pomorsku liriku, ali od kraja 17. vijeka, znatno prije no u drugim sredinama, i prve usmenoknjiževne pjesmarice – crnogorska kulturna baština bila bi lišena svoje mediteranske utemeljenosti, neposrednoga dodira s recentnim tokovima evropske kulture i dramskoga kontinuiteta.

Istovremeno, djelovi današnje Crne Gore vjekovima su pripadali osmanskom kulturnom prostoru i u njima se razvijala islamsko-orijentalna književna tradicija. Ko su njeni najvažniji autori, na kojim jezicima i pismima stvaraju i koliko je ta književnost danas prisutna u našem razumijevanju sopstvene kulturne prošlosti?

- Muslimansko nasljeđe neodvojivi je dio crnogorskog kulturnog mozaika. Iz Pljevalja, Bijelog Polja, Podgorice i Bara potiču autori koji stvaraju na osmanskom turskom, persijskom i arapskom (poput velikog divanskog pjesnika Jahja-bega Dukađinija, Šehdi Akovalije, Šejha Ahmeda Hatema...), kao i pisci alhamijado književnosti koji pišu narodnim jezikom na arebici (Mula Osman, Sakib Podgoričanin, Salih Gašević, Ibrahim Pačariz Biočak...). Kroz sistematske ideološke redukcije ta je tradicija potiskivana na margine. Štoviše, oficijelna je nauka u potonjih nešto više od stoljeća metodama šovinizma, kulturrasizma i orijentalizma konceptualizovala latentnu islamofobiju kao ključni mehanizam procesa izopštavanja toga nasljeđa, kao nepoželjnog drugog. Pogledajmo samo kakav tretman u nacionalnoj istoriografiji, pod teretom restlova islamofobnih reprezentacija, ima potonji vladar iz dinastije Crnojevića, Skenderbeg Crnojević. Iako je koristio grb svoje porodice, i titulu „svoj dioklitijskoj zemlji gospodin“, iako je vjerovatno bio zaslužan što je nedugo nakon pada Zete pod osmansku vlast utemeljen zasebni Sandžak Crnogorski, pa još s centrom na Žabljaku, prvobitnom dinastičkom śedištu, u istorijatu Crnojevića Skenderbeg se navodi kao strano tijelo, izopštena fusnota. Utemeljivaču dinastije Crnojević, Stefanici, pak, niko ne zamjera što je 1455. godine prihvatio vrhovnu vlast Mletačke Republike nad Zetom!? Taj latentno islamofobni interpretativni model usmenu epsku tradiciju i mnogostruko kompleksno Njegoševo djelo – posvećene u osnovi antiimperijalnoj crnogorskoj borbi za slobodu – sveo je na banalnu pseudoreligijsko-nacionalističku ideološku matricu, nekoliko usijanih replika vladike Danila i na brke Vuka Mandušića. Danas u Crnoj Gori potpuna revalorizacija kulturne i književne tradicije crnogorskih muslimana, tradicije koja je nastala kalemljenjem osmansko-orijentalnih uticaja na domicilnu podlogu, uslov je bez kojega je nemoguće imati cjelovito i zrelo razumijevanje sopstvene prošlosti.

Đe je albanska književna i usmena tradicija u istoriji crnogorske književnosti? Koliko je ona bila u dodiru sa crnogorskom i koliko bez nje uopšte možemo razumjeti kulturnu istoriju prostora današnje Crne Gore?

- Albanska tradicija i crnogorsko-malisorski etnički dodiri utkani su u same temelje našega kulturnog identiteta. Već u najstarijem zapisu naše usmene pjesme iz 1497. godine nastalom na jugu Italije zabilježena su imena onih koji su tu pjesmu izvodili, a ta imena dokumentuju upravo crnogorsko-albansko kulturno okruženje. Predanja o zajedničkom porijeklu plemena (Hoti, Krasnići, Piperi, Vasojevići, Ozrinići), varijante motiva u epici (poput Zidanja Skadra / Rozafe) te etički obrasci u Primjerima čojstva i junaštva Marka Miljanova ili Zogovićevim Došljacima, sličnosti običajnoga prava i dr. svjedoče o dubokoj prožetosti. Uostalom, ako fenomene literature i kulture sagledavamo u njihovoj ukupnosti, srodnost usmene književnosti i tradicijske kulture, recimo, albanskih Malisora i crnogorskih Kuča takva je da bi se, izuzmemo li kriterij jezika na kojem su nastali, moglo govoriti o umnogome istovjetnim sadržajima. Što, naravno, ni Malisore ne čini etničkim Crnogorcima, a ni Kuče etničkim Albancima, budući da je njihovo tradicijsko kulturno nasljeđe starije od savremenih nacionalnih podjela i državnih granica. U XX vijeku stvaraoci poput Esada Mekulija, Redžepa Ćosje, Basrija Čaprićija i dr. čine neizostavan dio tog prostora. Bez albanske komponente kulturna istorija Crne Gore ostaje vještačkim makazama ideoloških cenzora zakinuta za jedan dio svojih dragocjenih sadržaja.

Stefan Zanović djeluje gotovo nevjerovatno iz perspektive naše današnje predstave Crne Gore XVIII vijeka. Ko je on zapravo bio i šta njegova pojava govori o uključenosti ovog prostora u evropske kulturne tokove?

- Budvanin Stefan Zanović (1751–1786) bio je fascinantna ličnost – evropski avanturista, polihistor, pjesnik i pisac koji je stvarao na talijanskom i francuskom jeziku. Autor je prvoga poznatog romana u crnogorskoj književnosti, epistolarnog romana Turska pisma (Lettere Turche, 1776). Zanović je drugovao i dopisivao se s vodećim umovima epohe prosvjetiteljstva, poput Voltera, Rusoa i Dalambera. Njegova pojava razbija mit o zabačenosti ovog prostora i pokazuje da su naši ljudi u XVIII vijeku bili direktni i ravnopravni učesnici evropskih intelektualnih strujanja. Uostalom, nije Stefan jedini Zanović koji je u toj turbulentnoj epohi obilazio evropske prijestonice i drugovao s uticajnim ličnostima toga doba. I njegov je mlađi brat, Mirislav, vijajući po Evropi uspio udahnuti dah revolucionarnih promjena, kako se čini – svjedočiti neposredno i Francuskoj buržoaskoj revoluciji, a potom u svoju Budvu donijeti libertinski duh, istovremeno pišući stihove u duhu predromantizma, i nerijetko po uzoru na usmenu liriku. Doskora skoro sasvim zaobiđeno u programima i udžbenicima, Mirislavljevo stvaralaštvo našlo je posredni put do recipijenata. Malo je, naime, poznato da je on autor pjesme „Još ne sviće bijela zora“, u nešto modifikovanoj formi danas široko zastupljene i redovno klasifikovane u korpus usmene lirike.

Do XIX vijeka već imamo autore i tekstove nastale u različitim kulturnim krugovima, na različitim jezicima i pismima. Šta onda jedno djelo čini dijelom crnogorske književnosti – jezik, prostor na kojem nastaje, tradicija, nešto četvrto?

- Jedno djelo dijelom crnogorske književnosti ne čini samo jedan statičan parametar poput jezika ili vjere, već sinergija prostora, istorijsko-kulturnog kontinuiteta, tematsko-motivskih prožimanja i svijest o pripadnosti tom kulturnom krugu. Poliglosija – pisanje na latinskom, talijanskom, staroslovenskom, crnogorskom, turskom ili arapskom – temeljno je svojstvo naše pismenosti. Crnogorska književnost je upravo sinteza svih tih slojeva koji su vjekovima na ovom kršu i mediteranskoj obali komunicirali i stvorili jedinstvenu kulturnu pojavu.

Uz tu pisanu tradiciju, postoji i ogroman svijet usmene književnosti. Kad njega pogledamo u cjelini, od herojske epike, preko ljubavne i obredne lirike, tužbalica i sevdalinki, do bajki, basni i legendi, kakav svijet ljudi iz nje izranja? Šta iz nje možemo saznati o vjerovanjima, strahovima, moralu, smrti, ljubavi, samom društvu? Jesmo li bili baš jednodimenzionalno ratničko društvo kako danas znaju da predstave staru Crnu Goru?

- Predstava o staroj Crnoj Gori kao isključivo jednodimenzionalnom ratničkom društvu, vojnome logoru i sl. produkt je romantičarskih klišea. Bogatstvo naše usmene književnosti nudi nemjerljivo širu sliku. Pored junačke epike, tom tipu naše književnosti pripada obredna lirika, mitološke pjesme o vilama i zmajevima, peraške počašnice, erotska poezija, sevdalinka gradskih sredina te tužbalice kao najintimnija lirska pjesma povezana s kultom mrtvih. Iz toga se književnoga i kulturnog konteksta oblikuje prostor duboke refleksivnosti, prefinjene emotivnosti, suptilnog humora i kompleksnog morala. Ta tradicija oblikuje društvo čiji strahovi, ljubavi i pogledi na svijet daleko nadilaze prosti ratnički obrazac.

Kakva je to usmena kultura koja je mogla da stvara, pamti i prenosi hiljade i desetine hiljada stihova bez knjige? I šta nam slučaj Avda Međedovića govori o dometima te kulture?

- To je bila kultura autentične usmene rekreacije i fascinantne memorije. Slučaj bjelopoljskog pjevača Avda Međedovića, od koga su harvardski profesori Milman Peri i Albert Lord 1930-ih i 50-ih zabilježili blizu 100.000 epskih stihova (uključujući ep Ženidba Smailagić Meha od 12.311 stihova), bio je naučni događaj od svjetskog značaja. Međedović, „sandžački Homer“, dokazao je da usmena epika nije tek puko reproduktivno pjevanje, no živi, stvaralački čin. Ta su istraživanja direktno pomogla razrješenju dvovjekovnog „homerskog pitanja“ u nauci, demonstrirajući najviše domete usmene kulture našeg prostora.

U XIX vijeku kulturno središte sve više postaje Cetinje, a gotovo cijela vladarska kuća Petrović-Njegoš istovremeno je književno aktivna. Kako objašnjavate taj fenomen? Šta nam govori o tadašnjem razumijevanju vlasti, obrazovanja i kulture? I koliko su ti ljudi bili uključeni u evropske intelektualne i kulturne tokove?

- U 19. vijeku Cetinje izrastanjem u državni stožer postaje i kulturno središte, a činjenica da bezmalo svi vladari iz kuće Petrović-Njegoš (Petar I, Petar II, vojvoda Mirko, kralj Nikola) ostavljaju tragove književnoga stvaralaštva jedinstven je fenomen. U državi koja tek stvara institucije vlast, obrazovanje i književnost bili su neodvojivi. Gotovo redovno u egzemplarnoj funkciji, za Petroviće književnost nije mogla biti autonomni estetski fenomen, no prosvjetiteljsko i državotvorno sredstvo emancipacije. Istovremeno, angažovanjem intelektualaca sa strane (Bogišića, Matavulja, Sundečića, Laza Kostića, Rovinskog...) i pokretanjem štamparija i periodike Cetinje se aktivno povezivalo s evropskim kulturnim tokovima.

Zašto Poslanice Petra I smatrate jednim od vrhunaca crnogorskoga jezika?

- Poslanice Petra I Petrovića-Njegoša predstavljaju retorski i jezički vrhunac crnogorskoga jezika. Nastale u dramatičnim okolnostima mirenja zavađenih plemena i suzbijanja krvne osvete, Poslanice spajaju moćnu narodnu leksiku, prosvjetiteljsku strast i izuzetnu stilsku sugestivnost. Petar I je u njima, afirmišući ideale „slobode i voljnosti“, do savršenstva doveo izražajne mogućnosti crnogorskoga jezika, stvorivši spomenik koji nadilazi puku istoriografiju i stoji u samome vrhu epistolarne literature.

Njegoša posmatramo kao usamljenog genija. Koliko je on zapravo izrastao iz mnogo duže crnogorske usmene i pisane tradicije, a koliko pripada evropskoj književnosti svoga vremena?

- Njegoš nije nikakav usamljeni meteor izrastao ni iz čega, već je duboko ukorijenjen u viševjekovnu crnogorsku usmenu i pisanu tradiciju, od epskoga deseterca do poslanica Petra I. S druge strane, on je izuzetno obrazovan stvaralac koji čita na ruskom, talijanskom i francuskom, pa u njegovim djelima (Luča mikrokozma, Gorski vijenac, Lažni car Šćepan Mali) prepoznajemo elemente klasicizma, romantizma i realizma. Njegoš je vrhunska sinteza autentičnog crnogorskog usmenog etosa i evropske dramske i filozofske misli svoga vremena.

Zašto je Njegoš postao i predmet ideoloških čitanja i prisvajanja? I koliko je svođenje crnogorske kulturne tradicije na Njegoša doprinijelo tome da se ona danas dominantno doživljava kroz epski i ratnički obrazac?

- Parafrazirajući riječi Alana Singfilda izgovorene povodom Šekspira, čini se da bismo danas više nego ikad mogli reći – Njegoš je moćno kulturno znamenje; ljudi se ne prepiru oko stvari koje nemaju značaja.

Njegošev Gorski vijenac, s pravom u kritici ocijenjen kao „enciklopedija crnogorskog života“ upravo jer svojom umjetničkom snagom svjedoči specifičnu cirkulaciju društvene energije iz koje je izrastao, i dalje će van svake sumnje proizvoditi nova značenja, jer to je sudbina velike literature, koja se nikad ne odnosi samo na kontekst svoga postanka, već se u kontinuiranome procesu stvaranja kulture, rekonstruiše, reinterpretira i vrednuje. A samo dinamični i inkluzivni model (re)kreiranja crnogorske kulture i identiteta može biti valjan kontekst za razumijevanje i integrisanje Njegoševa djela. Ili da još jednom parafraziramo Singfilda – i Njegoš i popularna kultura su moćni mediji kroz koje izvjesni načini razmišljanja o svijetu mogu biti promovisani, a drugi ometeni. Singfildovim riječima: „Zato je neophodno da shvatimo njihovu potencijalnu moć reprodukcije i intervencije – za bitke i promjene u kulturi. Njihovo nadmetanje može biti od pomoći. Na jedan ili drugi način, mi treba da pravimo svoje vlastite verzije.“

Usljed svoje veličine Njegoš je, nažalost, postao žrtvom brutalnih ideoloških učitavanja i velikosrpskih zloupotreba, đe su se njegovi stihovi istrzali iz dramskoga tkiva i pretvarali u političke parole. S druge strane, svođenje cjelokupne crnogorske tradicije isključivo na ideološkim makazama prilagođenu interpretaciju Njegoša učinilo je veliku štetu našoj kulturi. Stvorena je lažna slika da prije i mimo Njegoša ne postoji ništa, čime su potisnuti vjekovi vrijednoga književnog nasljeđa, a crnogorska kultura modelom Prokrustove postelje svedena na isključivo epsko-ratnički obrazac.

Da li književnost samo bilježi vrijednosti jedne zajednice ili ih i proizvodi? Jesmo li čojstvo i junaštvo „otkrili“ kod Marka Miljanova ili je upravo književnost pomogla da od njih napravimo centralni crnogorski etički ideal? I koliko je za razumijevanje tog ideala važno što se oblikuje upravo na crnogorsko-albanskom prostoru dodira, a ne u etnički zatvorenoj zajednici?

- Odnos književnosti i zbilje nikako se ne bi mogao podvesti pod jednodimenzionalnu formulu pasivne reprezentacije. Naprotiv, književnost nikada nije samo dokument o vremenu, ona aktivno oblikuje i proizvodi vrijednosti. Marko Miljanov je u Primjerima čojstva i junaštva tehnikom skaza uobličio anegdote, ali je upravo njegova književna obrada od čojstva napravila centralni etički ideal. Kako je Glas Crnogorca pisao 1884. godine, u pojmu čojstva, kao temeljnom svojstvu crnogorstva, leži pojam napretka, uljudnosti i civilizacije. Ključno je što se taj ideal oblikuje upravo na crnogorsko-albanskom prostoru dodira, jer to dokazuje da je autentični crnogorski etos nastao u dijalogu, uvažavanju i prepoznavanju Drugosti, a ne u ksenofobičnoj samoizolaciji.

Da li je 1918. proizvela, osim političkog, i književni lom? Šta se nakon nestanka crnogorske države mijenja u temama, položaju pisaca i načinu na koji Crnogorci pišu o sebi?

- Godina 1918. i nasilno ukidanje crnogorske države proizveli su strahovit politički i kulturni lom. Međutim, u tom tjesnacu kao autentični odgovor na represiju i zatiranje crnogorskoga imena, rađa se pokret socijalne literature i angažovane književnosti u krilu progresivnih ljevičarskih stremljanja nove generacije Crnogoraca. Kroz časopise poput nikšićkih Razvršja i Valjaka te podgoričkog Granita nova generacija pisaca počinje pisati o socijalnoj obespravljenosti i nacionalnom potlačivanju Crnogoraca u karađorđevićevskoj Jugoslaviji. Teme postaju socijalni bunt, pečalbarstvo, logori i otpor hegemoniji.

Zogović 1937. u „Došljacima – pjesmama Ali Binaka“ govori iz perspektive progonjenih Albanaca. Šta znači takav izbor perspektive u tadašnjem istorijskom i književnom kontekstu?

- Zogovićev izbor u poemi Došljaci – pjesme Ali Binaka iz 1937. godine bio je čin vrhunske pjesničke i ljudske odvažnosti. U trenutku kad državni režim sprovodi brutalne progone nad Albancima na Kosovu Zogović progovara iz same duše žrtve – starog Albanca Ali Binaka. Demonstrirajući izuzetan dar pjesničke preobrazbe leksičkog bogatstva crnogorskoga jezika i prikazujući psihološke i socijalne lomove Albanaca na Kosovu, izloženih režimskome progonu – Zogović ovom poemom nudi reprezentativni primjer etičkih i poetičkih vrijednosti i moći poezije. To je bio ne samo poetički vrhunac socijalne literature, no i moćan moralni šamar diktaturi.

Šta se poslije 1945. mijenja kada Crna Gora konačno dobije institucije koje stvaraju književni život i kada pisci više ne moraju nužno da odlaze da bi stvarali? Da li tek tada možemo govoriti o potpuno formiranom crnogorskom književnom sistemu? Ako biste morali izdvojiti nekoliko pisaca preko kojih se najbolje mogu pratiti promjene crnogorskog društva poslije 1945, ko bi to bio i zašto?

- Poslije 1945. godine, obnovom suvereniteta u novom jugoslovenskome državnom okviru, osnivaju se ključne institucije: pokreće se časopis Stvaranje (1946) na Cetinju, nešto kasnije Ovdje (1969), razvija se izdavaštvo i pokreće antologijska edicija Luča, čime se konačno zaokružuje crnogorski književni sistem. Promjene društva najbolje pratimo kroz pisce poput Mihaila Lalića, koji u romanima od Svadbe do Lelejske gore hirurški precizno analizira traumu rata i ideološke lomove; Ćamila Sijarića, koji u Bihorcima slika sudbinu čovjeka na razmeđu epoha; Čeda Vukovića, koji propituje etiku i istoriju; te autorskih veličina poput Danila Kiša, Borislava Pekića, Mirka Kovača i Miodraga Bulatovića koji crnogorsku prozu dovode do samih vrhova jugoslovenske i evropske književnosti. Istovremeno, javlja se generacija pjesnika koja unosi nove stilske, poetičke i žanrovske kvalitete u crnogorsku književnost. Za razliku od generacije koja im je prethodila, većina pjesnika ovoga perioda svoj je životni i stvaralački put vezala za Crnu Goru.

Kada je 1991. napadnut Dubrovnik, dio crnogorskih pisaca i pjesnika reagovao je protiv rata i politike koja se vodila u ime Crne Gore. Koliko je važno što je upravo književnost u tom trenutku postala neka vrsta savjesti Crne Gore?

- U mračnim godinama sramotne agresije na Dubrovnik 1991. godine, kad su zvanične institucije poklekle pod ratnohuškačkom mašinerijom, upravo su nezavisni crnogorski pisci sačuvali obraz i savjest Crne Gore. Stihovi, tekstovi i reakcije Vita Nikolića, Mladena Lompara, Jevrema Brkovića, Branka Banjevića, Sretena Perovića, Huseina Bašića, Milike Pavlovića, Zuvdije Hodžića, Vojislava Vulanovića, Marka Vešovića, Danila Radojevića, Radoslava Rotkovića, Rajka Cerovića, Momira Markovića, Ljubomira Đurkovića, Milorada Popovića, Sretena Vujovića i dr. te osnivanje književnih asocijacija, Crnogorskog društva nezavisnih književnika i Crnogorskoga PEN centra 1990. godine bili su ključni agensi artikulacije otpora ratnohuškačkoj propagandi i šovinističkim politikama. Književnost je tada dokazala da nije sluga vlasti, no posljednja odbrana ljudskosti i istinske crnogorske etičke tradicije pred naletom genocidne ideologije krvi i tla.

Kraj devedesetih opisujete kao period emancipacije crnogorske književnosti. Od čega se ona, po Vašem mišljenju, emancipuje i kako se to vidi u samoj književnosti?

- Kraj devedesetih donosi proces odlučne emancipacije crnogorske književnosti. Ona se emancipuje od podređenosti velikosrpskom državnom projektu, od okoštale epske mitomanije i dogmatskih stega. Pokretanjem časopisa Ars i Plima plus, radom izdavača CDNK, OKF i Plima, literarnim angažmanom pisaca srednje generacije (Ljubomir Đurković, Milorad Popović...) te stupanjem na scenu nove generacije pisaca (Dragan Radulović, Andrej Nikolaidis, Ognjen Spahić...) dolazi do estetskog preokreta. Stvorena je moderna, beskompromisna poetska, prozna i dramska produkcija koja demitologizuje tabue i ravnopravno komunicira s regionalnim i evropskim književnim tokovima.

A đe je crnogorska književnost danas? Je li nakon obnove nezavisnosti završen proces njene emancipacije ili se i dalje vode isti sporovi oko njenog identiteta, pripadnosti i prava na sopstvenu tradiciju?

- Danas je crnogorska književnost estetski izuzetno vitalna, regionalno prepoznata i nagrađivana. Međutim, njen institucionalni i društveni položaj pokazuje da proces emancipacije nije završen. I dalje svjedočimo nasrtajima na crnogorski jezik, identitet i pravo na sopstvenu tradiciju od strane istih onih hegemonističkih krugova koji nastoje da crnogorsku kulturu ponovo svedu na provincijski okrug. Zato je odbrana i naučna valorizacija crnogorske književnosti i danas jednako aktuelna kao i devedesetih godina. Stvaralaštvo Đorđa Šćepovića, Vaska Raičevića, Vojislava Pejovića, Nataše Nelević, Ljubete Labovića i brojnih drugih autora danas je najbolja legitimacija relevantnosti i čvrste uklopljenosti savremene crnogorske književnosti u svjetske literarne tokove.

Ako bismo cijelu istoriju crnogorske književnosti, od najstarijih usmenih predanja, preko Duklje i Zete, renesansne Boke, Petrovića, 1918, jugoslovenskog iskustva do savremenih pisaca, čitali kao jednu dugu priču koju ljudi na ovom prostoru pričaju o sebi, kakvu sliku crnogorske kulture na kraju dobijamo?

- Slika je to fascinantne, izuzetno slojevite, otvorene i žilave kulture. Umjesto jednolične, zatvorene plemenske špilje, kakvim je nerijetko prikazuju u nacionalističkim krugovima čija je vazdašnja namjera da je prisvoje i utope u šire „nacionalne“ projekcije, ona je zapravo slika mediteranskog i balkanskog raskršća na kojem su se vjekovima prožimali jezici, pisma, vjere i estetike – od drevnih etioloških predanja, glagoljice, beneventane i bosančice, preko renesansnog latiniteta i baroknog slovinstva, do epskog deseterca, sevdalinke, Njegoševog grandioznog djela ili savremenih književnih tokova. To je priča o kulturi koja je uprkos svim složenim istorijskim silnicama koje oblikuju prostor granice i raskršća te viševjekovnim pokušajima zatiranja sačuvala svoju slobodarsku ideju, etičku vertikalu i autentičnu umjetničku savjest.