Najstariji podaci o pripadanju Polimlja državi Duklji nalaze se u Ljetopisu popa Dukljanina (Sclavorum Regnum – Kraljevstvo Slovena). U Ljetopisu je zapisano da je kralj Hvalimir državu podijelio sinovima: Petrislavu, Dragimiru i Miroslavu. Zeta je pripala Petrislavu, Travunija i Zahumlje Dragimiru, a Podgorje Miroslavu. Podgorje (lat. Submontana) je imalo 11 županija: Onogošt, Morača, Komarnica, Piva, Gerico, Netusini, Guisemo, Com, Debreca, Neretva i Rama. Više istoričara navodi da je županija Guisemo u stvari Gusinje i da je ta županija vjerovatno obuhvatala Gornje Polimlje. Pop Dukljanin navodi da je jednom prilikom Miroslav, vladar Podgorja, krenuo da posjeti starijeg brata, zetskog vladara Petrislava i da ga je, dok je plovio Skadarskim jezerom, zadesila oluja u kojoj je poginuo. Nakon toga je Petrislav pripojio Podgorje Zeti. Petrislavov prijesto i državu naslijedio je njegov sin Vladimir, koga pop Dukljanin naziva blaženim (svetim) kraljem. S obzirom na to da je dukljanski sveti kralj Vladimir vladao krajem X i početkom XI vijeka (ubijen 22. maja 1016.), izvjesno je da je tada dukljanskoj državi pripadala i oblast oko izvorišta Lima. Vjerovatno je pri kraju Petrislavove, a sigurno na početku Vladimirove vladavine i Raška, kao vazalna oblast, postala dio dukljanske države, tako da se sa sigurnošću može reći da je Duklja tada ovladala Polimljem. Trag o tome postoji kod vizantijskog hroničara-istoričara Jovana Skilice. On u svom djelu „Kratka istorija“ (Synopsis Historion) navodi da je Vladimir (gr. Βλαδιμηρὸς) vladao „Trim(b)alijom i obližnjim oblastima Srbije“. Skilica je naziv Trim(b)alija koristio kao sinonim za Duklju, dok je pod „obližnjim oblastima Srbije“ vjerovatno podrazumijevao Rašku.
Vladimira je na prevaru ubio makedonski car Jovan Vladislav u Prespi 1016., a potom je vizantijski car Vasilije II 1018. godine uništio makedonsko carstvo. Vizantija je Duklji nametnula vazalni status, a Srbiju (Rašku) je pretvorila u svoju provinciju. Pop Dukljanin navodi da se tadašnji dukljanski vladar zvao Dobroslav, dok se u vizantijskim izvorima naziva Stefan Vojislav. On je u drugoj polovini 1030-ih uspio da zbaci vizantijsku vlast, a potom je pobijedio vizantijsku vojsku u dvije bitke, 1040. i 1042. godine. Obnovio je državnu nezavisnost i sigurno je da su se tada u okviru dukljanske države nalazili: Zeta s Podgorjem, Travunija i Zahumlje. Istoričar Sima Ćirković ističe da je nakon Barske bitke Vojislav postao samostalan, da je nametnuo svoju vlast od Bojane do Neretve i da se Vojislavov uticaj povremeno „širio na oblasti Srba nastanjenih dublje u unutrašnjosti balkanskog kopna“. Istoričarka Jovanka Kalić navodi da je dukljanska država tada obuhvatila i „ono što obično nazivamo raškim zemljama“. Za ovo ne postoje direktni dokazi. Ukoliko se prihvate ove pretpostavke da je Stefan Vojislav nakon Barske bitke 1042. godine uspio da od Vizantije osvoji barem dio Srbije, onda se sa sigurnošću može reći da je Polimlje tada bilo sastavni dio dukljanske države i granična oblast prema Raškoj.
Nakon smrti Stefan Vojislava, vrhovni vladar je bila njegova žena, dok su njihovi sinovi imali udione oblasti. Suparništvo je dovelo do sukoba između njih, što je iskoristila Vizantija da povrati kontrolu nad Raškom. Iz sukoba petorice Vojislavovih sinova, Mihailo je izašao kao pobjednik i postao je dukljanski kralj. Kada je učvrstio vlast Mihailo je nastojao da proširi svoju državu. Pop Dukljanin navodi da je Mihailov najstariji sin Vladimir sa braćom uspio da zauzme Rašku i da je nakon toga Raškom vladao Mihailov sin Petrislav. Ovo je vjerovatno bilo krajem 1060-ih i početkom 1070-ih. Pri kraju Mihailove vladavine Vizantija je opet uspjela da povrati Rašku, ali je Mihailov sin i nasljednik kralj Bodin uspio da oko 1083. ponovo zauzme Rašku u kojoj je, kako navodi pop Dukljanin, postavio dva župana sa svoga dvora, Vukana i Marka. Oni su mu položili zakletvu vazalstva. Do kraja XI vijeka Raška je, kao osvojena oblast, ostala pod dukljanskom kontrolom, a istoričar Vladimir Ćorović ističe da je Bodin od Raške napravio običnu pokrajinu Zete. Ova dešavanja nesumnjivo ukazuju na to da je Polimlje tokom većeg dijela XI vijeka bilo pod vlašću dukljanskih vladara i da je vjerovatno bilo pogranična oblast prema Raškoj oko koje se Duklja borila sa Vizantijom. Osim narativnih izvora, o tome svjedoče i ostaci (pre)romaničke arhitekture.
Postoji predanje da je kralj Mihailo Vojislavljević sagradio crkvu rođenja Presvete Bogorodice (Bogorodica Bistrička) u manastiru Voljavac kod Bijelog Polja, na desnoj obali Lima, uz današnju granicu Crne Gore i Srbije. Istoričar umjetnosti Ivan Stevović ističe da je ova crkva po arhitekturi slična crkvi Sv. Mihaila u Stonu, za koju se dominantno vjeruje da je kralj Mihailo sagradio ili obnovio i da je u toj crkvi sačuvan njegov ktitorski portret. Istoričar umjetnosti Vojislav Korać je zaključio da stonska crkva pripada ranoj (prvoj) romanici, koja se još naziva mediteranska ili ravenska romanika. U arhitektonskom smislu ona je slična crkvi Sv. Tome u selu Kuti kod Zelenike (Herceg Novi) iz druge polovine XI vijeka za koju istoričarka umjetnosti Meri Zornija navodi da je najvjerovatnije privatna vladarska zadužbina nekog od članova dukljanske vladajuće dinastije Vojislavljevića. Po arhitektonskim i skulpturalnim elementima njima su slične crkva Sv. Stefana u Sušćepanu iznad Igala, najstarija od tri crkve benediktinskog manastira na poluostrvu Ratac kod Bara, benediktinski manastir Sv. Petra u Bogdašićima (na Gradcu) i crkva Sv. Đorđa kod Podgorice. Njihov nastanak ili obnova se uglavnom vezuju za XI vijek, odnosno za period vladavine dukljanskih kraljeva. S obzirom na sličnost s ovim hramovima, vjerovatno je i da crkva Bogorodice Bistričke potiče iz tog perioda. No, među istoričarima dominira stav da je ovu crkvu sagradio raški (srpski) veliki župan Stefan Nemanja krajem XII vijeka, jer se Nemanja kao darodavac ove crkve spominje u povelji njegovog unuka kralja Vladislava, ali to nije dokaz ktitorstva. Crkva je sagrađena u romaničkom stilu, što odudara od stila Nemanjinih zadužbina. Osim toga, dok je s braćom dijelio vlast, Nemanja je kao udionu oblast u Raškoj posjedovao Toplicu, Ibar i Rasinu do Morave, odnosno istočne djelove Raške i nije vladao Polimljem. U Toplici je tada sagradio manastir Sv. Nikole i crkvu Sv. Bogorodice.
Krajem 1180-ih fokus Nemanjine politike je bio u Pomoravlju i Povardarju, a njegov centar je bio u Nišu. Tada je, kao vrhovni vladar, odnosno veliki župan, sagradio crkve Sv. Pantelejmona u Nišu i Sv. Đorđa u Skoplju. Nemanjine zadužbine su i Bogorodičina crkva u Studenici (oko 40 km sjeverno od Raške) i Sv. Đorđa (Đurđevi Stupovi) kod Novog Pazara. Nemanjin sin Rastko (Sava) u Žitiju Svetog Simeona Nemanje je popisao zadužbine svog oca (manastire koje je sam sazdao) i među njima nema crkve Bogorodice Bistričke. To je dodatni dokaz da ona nije izvorna Nemanjina zadužbina. Romaničku Bogorodičinu crkvu u Voljavcu Stefan Nemanja je samo darivao, a možda je dijelom obnovio. Istoričarka umjetnosti Jelica Ilić je ukazala na njenu prvobitnu pripadnost benediktinskoj arhitekturi. S obzirom na to da crkva manastira Voljavac potiče iz prednemanjićkog perioda, a po karakteristikama pripada (pre)romaničkom primorskom graditeljstvu, vjerovatno je ona zadužbina dukljanskih vladara.
Iz dukljanskog perioda, odnosno iz XI vijeka potiče i trikonhosna crkva Sv. Jovana u Zatonu kod Bijelog Polja, ali su ostaci prvobitne crkve uništeni izgradnjom nove početkom XXI vijeka. Po gradnji je bila slična trikonhalnoj crkvi na ostrvu Tophala u Skadarskom jezeru. Njen trikonhalni plan je sličan spomenicima (crkvama) preromanske arhitekture sa istočnojadranskog primorja. Istoričar umjetnosti Vojislav J. Đurić ističe da je crkva u Zatonu slična starohrvatskim crkvama Sv. Nikole kod Nina i Sv. Krševana na Krku s kraja XI vijeka. Ovoj grupi hramova pripada i crkva Sv. Petra u Bijelom Polju. Iako dominira stav da je ovu crkvu sagradio knez Miroslav, brat velikog župana Stefana Nemanje, istoričarka umjetnosti Tatjana Koprivica ukazuje na to da njena starija faza potiče iz preromaničkog perioda, odnosno između IX i XI vijeka. Istoričar umjetnosti Tomislav Marasović navodi da je crkva Sv. Petra u Bijelom Polju tipološki srodna s crkvom Sv. Nikole (Mikule) u Velom Varošu u Splitu iz druge polovine IX vijeka. Istoričar umjetnosti Vojislav Korać je istakao da crkva Sv. Petra u Bijelom Polju ne liči na prve raške crkve, već da je kasnije prilagođena raškom graditeljstvu, dok je istoričarka umjetnosti Jovanka Maksimović istakla da su u crkvi Sv. Petra pronađeni djelovi skulpturalnog kamenog ukrasa sa preromanskim stilskim osobinama. Izgleda da se ktitorstvo kneza Miroslava odnosilo isključivo na obnovu ili dogradnju prvobitne crkve Sv. Petra. Izvjesno je i da se u svim (pre)romaničkim crkvama u dukljanskoj državi bogoslužilo po rimskom obredu.
Na osnovu narativnih izvora i arhitektonskih i umjetničkih odlika ovih crkava može se reći da je područje današnjeg Bijelog Polja s okolinom bilo dukljanski centar u Polimlju u drugoj polovini XI vijeka i da je tek nakon osvajanja Stefana Nemanje u ovome dijelu Polimlja počeo da se širi raški (srpski) politički, kulturni i vjerski uticaj.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Dukljansko nasljeđe u Polimlju

Univerzitet Crne Gore i Javna ustanova Muzeji i galerije Podgorice organizuju zajednički naučno-kulturni trodnevni događaj povodom obilježavanja 135 godina od prvih arheoloških istraživanja antičke Duklje – jednog od najznačajnijih lokaliteta kulturne baštine u Crnoj Gori.
- Tim povodom, u okviru Festivala umjetnosti, nauke i kulture Univerziteta Crne Gore (FUNK), 23. oktobra u Rektoratu Univerziteta Crne Gore, sa početkom u 9.00 sati, organizuje se međunarodna trodnevna konferencija „DOKLEJA – Dioklecijanovo porijeklo, kulturno nasljeđe i ekonomski napredak“ (DOCLEA – Diocletian’s Origins, Cultural Legacy and Economic Advancement“)- saopšteno je sa Univeziteta Crne Gore,
Na svečanom otvaranju govoriće &nbsp;predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, direktorica Arheološkog muzeja u Beogradu Snežana Golubović, dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu Domagoj Tončić i v.d. direktora JU Muzeji i galerije Podgorice Dragan Radović.&nbsp;
Konferencija će okupiti istaknute domaće i međunarodne stručnjake iz oblasti arheologije, istorije, kulturne baštine i srodnih disciplina, s ciljem afirmacije značaja Duklje u savremenom naučnom i društvenom kontekstu.
- Podsjećamo, Festival umjetnosti, nauke i kulture – FUNK, u okviru kojeg će biti održana međunarodna konferencija, pokrenut je prošle godine u oktobru, povodom obilježavanja 50 godina postojanja Univerziteta Crne Gore. Festival je osmišljen kao multidisciplinarna platforma koja promoviše umjetničku i naučnu produkciju studenata i akademskog osoblja, uz učešće renomiranih regionalnih i međunarodnih imena- poručili su organizatori.

UCG: Međunarodna konferencija o Duklji okupiće istaknute domaće i međunarodne stručnjake iz oblasti arheologije, istorije i kulturne baštine

Prema žitiju koje je napisao Stefan Prvovjenčani, Nemanja je rastao u Srbiji i „kad je odrastao do mladićstva“ dobio je dio „otačastva svojega, po imenu Toplicu, Ibar i Rasinu i zvane Reke.“ To su bili istočni krajevi Srbije (Raške). Stefan je potom opisao sukob Nemanje s braćom, a posebno s najstarijim Tihomirom koji je „vladao ovom srpskom zemljom“. Nemanja je uspio da ga zbaci s vlasti, da preuzme „presto otačastava njegova“ i tada je postao vladar Srbije. Iz Stefanovog opisa je jasno da Duklja u tome periodu nije bila u sastavu ni Nemanjine udione oblasti, ni udionih oblasti njegove braće, pa se može zaključiti da Nemanja tada nije vladao Dukljom i da nije bila dio srpske države. To se potvrđuje u nastavku žitija u kome Stefan nabraja teritorije koje je Nemanja osvojio nakon što je postao veliki župan. Od Vizantije „pridodade zemlji otačastva svoga oblast nišavsku do kraja, Lipljan, i Moravu, i zvano Vranje, prizrensku oblast i oba Pologa“. Tada je razorio gradove u ovim oblastima, a među njima: Skoplje, Prizren i Niš. Stefan navodi: „Te gradove poruši i do kraja temelja ih iskoreni, jer ne osta kamen na kamenu koji se ne poruši. Zemlje njihove, i bogatstva njihova, i slavu njihovu priloži bogatstvu i slavi otačastva svoga, i slavi velmoža, i naroda svoga“.
Potom je Nemanja osvojio Duklju. O tome Stefan u nastavku žitija kaže: „Povrati Dioklitiju i Dalmaciju, otačastvo i rođenje svoje, pravu dedovinu svoju, koju je nasiljem držao grčki narod, i gradove u njoj, sazdane od ruku njihovih, tako da se prozvala grčka oblast, a kojima su imena: Danj grad, Sardoniki grad, Drivast, Rosafa grad zvani Skadar, grad Svač, grad Ulcinj, grad slavni Bar. A Kotor ostavi, utvrdi ga i prenese svoj dvor u nj, koji je i do danas. Ostale gradove poobara, i poruši, i pretvori slavu njihovu u pustoš, istrijebi grčko ime, da se nikako ne pominje njihovo ime u toj oblasti. Narod svoj u njima nepovređen ostavi da služi državi njegovoj, sa strahom, i sa urečenim dankom od Svetoga [Simeona – Nemanje]“. Ove Stefanove tvrdnje su bitno drugačije od ranijih tekstova Nemanjića. Nemanja i Sava ne navode Duklju (Zetu) kao dio Nemanjinog otačastva ili dedovine i razdvajaju Duklju od vizantijskih teritorija. Tako je napisao i Stefan Nemanjić u svojoj Hilandarskoj povelji i u uvodnom dijelu Nemanjinog žitija. No, Stefan u nastavku Nemanjinog žitija kontradiktorno tvrdi da je Duklja bila Nemanjino otačastvo i „prava dedovina“ i da je bila vizantijska oblast kojom su Grci (Vizantinci) vladali nasilno, odnosno kao okupatori. &nbsp;
Posljednjem Stefanovom zapisu o odnosima Nemanje i Duklje se, zbog kontradiktornosti, ne može vjerovati. No, važno je objasniti zašto je Stefan, suprotno Nemanji i Savi i suprotno svojim zapisima u Hilandarskoj povelji i uvodnom dijelu Nemanjinog žitija, u nastavku Nemanjinog žitija napisao da je Duklja bila Nemanjino otačastvo i „prava dedovina“ i da je Duklju povratio od Vizantinaca. Dva su razloga za to. Prvi je karakter Stefanovog djela. To je žitije njegovog oca-sveca. U svakom žitiju se veliča glavni lik, a njegov život se prikazuje kao niz bezgrešnih uspjeha i ličnih vrlina kojima se opravdava proglašenje za sveca. Uz to, ovim i žitijem koje je napisao Sava, uspostavljen je i ojačan Nemanjin kult vladara-sveca, kao osnova legitimiteta vlasti njegovih nasljednika. To je bio porodični poduhvat. Sava je oko 1207. prenio Simeonove (Nemanjine) zemne ostake iz Hilandara u Studenicu i proglasio ga za mirotočivog sveca. Zato je u žitijima Nemanja, umjesto kao uzrupator bratovog prijestola, prikazan kao obnovitelj otačastva i dedovine, a umjesto kao osvajač susjednih zemalja, njihov osloboditelj. Tako je Stefan u Nemanjinom žitiju osvajanje Duklje netačno predstavio kao oslobođenje od vizantijske vlasti i kao povraćaj njegove „prave dedovine“. Kako bi ojačao tezu o oslobađanju Duklje, Stefan je naveo da je Nemanja u Duklji poštedio navodni njegov narod, što je netačno, jer za to nema ni jednog dokaza. To i Stefan posredno priznaje, jer ističe da je Nemanju „njegov narod“ u Duklji služio sa strahom i plaćao mu danak, a to svjedoči o Nemanjinoj osvajačkoj, a ne oslobodilačkoj vlasti. Duklja je izvjesno bila u vazalnim odnosima prema Vizantiji, što potvrđuje podatak iz Ljetopisa popa Dukljanina, da je dukljanski knez Radoslav još sredinom XII vijeka dobio potvrdu svoje vlasti od cara Manojla I. I Srbija je, takođe, u većem dijelu Nemanjine vladavine bila vizantijski vazal, ali je to ne čini vizantijskom teritorijom. Vjerovatno je da su Dukljanima u odbrani od Nemanjinog napada pomagale vizantijske trupe i da ih je Nemanja prognao, zajedno sa dukljanskom dinastijom i vlastelom.&nbsp;
Drugi razlog zbog koga je Stefan izmislio da je Duklja bila Nemanjino otačastvo i „prava dedovina“ je njegov najviši vladarski interes. Stefan se u vrijeme nastanka ovog žitija obratio papi Honoriju III od koga je tražio kraljevsku krunu. U pismu koje je uputio papi, Stefan je naglasio da je njegova porodica vladala nekadašnjim dukljanskim kraljevstvom. Isticanje da je Duklja bila posjed Nemanjića i da je u njoj rođen njihov rodonačelnik, trebalo je da opravda Stefanov zahtjev za dobijanje kraljevske krune iz Rima. Istoričarka srpske srednjovjekovne književnosti Radmila Marinković je o tome zapisala: „Pri traženju kraljevske krune Stefan se poziva na dukljanske, zetske, kraljevske tradicije... Nemanja, Sava, Stefan... naročito naglašavaju da je Dioklitija u sklopu države Nemanjića; Sava i Stefan ističu da je Nemanja rođen u Duklji i tamo kršten prvi put... Sve su to argumenti za traženje kraljevske krune“. Uz to, od Nemanjine abdikacije 1196. Dukljom je samostalno vladao Nemanjin prvorođeni sin Vukan. On je prisvojio dukljansku kraljevsku titulu, koju mu je papa priznao 1199. i nazvao ga kraljem Duklje i Dalmacije. Vukan je zaratio protiv Stefana, ali je Stefan uspio da pokori kralja Vukana oko 1204., pa je i to bio dodatni razlog da zatraži kraljevsku krunu od pape. Dobijanje kraljevske titule je bio cilj kome je Stefan podredio i prilagodio tumačenje odnosa Nemanje i Duklje. Zato je katoličko dukljansko kraljevstvo predstavio kao otačastvo i „pravu dedovinu“ svog oca, a teza da je Nemanja ne samo rođen u Duklji, već i da je tu kršten po rimskom obredu trebalo je da odobrovolji papu da Stefanu pošalje kraljevsku krunu. Na nagovor svoje druge žene, mletačke princeze Ane Dandolo, Stefan je čak i prihvatio katoličanstvo. Akcija je uspjela, pa je papa poslao svog izaslanika koji je krunisao Stefana 1217. čime je postao prvi srpski kralj (Prvovjenčani). Ukazujući na to da je on prvi srpski kralj, Stefan je zapravo priznao da raniji dukljanski kraljevi nijesu bili srpski. &nbsp;
Na osnovu Stefanove tvrdnje da je Duklja bila Nemanjino otačastvo i „prava dedovina“ formirana je i teza da je Nemanja, ne samo rođen i kršten u Duklji, već i da njegova porodica potiče od dukljanske dinastije. No, istoričar Sima Ćirković je zaključio da „srpski velikožupanski rod nema ishodište u dukljanskoj dinastiji“ i da između Nemanjinog oca Zavide i dukljanskih vladara nedostaje karika. &nbsp;&nbsp;
Nema dokaza da je Duklja prije Nemanjinog osvajanja bila dio srpskog otačastva i „prave dedovine“, a Nemanja nema porijeklo od dukljanske dinastije. Sumnjiva je tvrdnja da je Nemanja rođen u Zeti, a ako bi se prihvatila kao tačna, onda je izvjesno da je rođen kao sin političkog izbjeglice, odnosno kao stranac. To rođenje nije moglo biti u nepostojećem naselju ili oblasti Ribnici, pa time definitivno otpada tvrdnja da je Ribnica bila Nemanjin grad. Duklja prije Nemanjinog osvajanja nije bila ni vizantijska oblast, niti je Nemanja nju oslobodio od Vizantije, već je Duklja bila posebna država u vazalnim i savezničkim odnosima sa Vizantijom. U Duklji nije živio Nemanjin narod, već je Nemanja za Zetu (Duklju) i njen narod bio strani osvajač. Nemanjini sinovi Sava i naročito Stefan su, iz hagiografskih, dinastičkih i vladarskih razloga, predstavili Zetu kao dio Nemanjinog otačastava, „prave dedovine“ i mjesto njegovog rođenja i latinskog krštenja. Žitija koja su napisali nijesu samo hagiografsko štivo, već i veoma uticajni političko-propagandni spisi u kojima je dinastička prošlost prilagođena ostvarivanju političkih interesa – učvršćivanju dinastičke vlasti i dobijanju kraljevske krune. Tako je, na primjer, teza o Nemanjinom latinskom i grčkom krštenju veoma vješto formirana, jer su Nemanjići mogli da se, prema potrebi, i u Rimu i u Vizantiji predstavljaju kao pravovjerni. Na osnovu toga su 1217. dobili kraljevsku krunu iz Rima, a od Vizantije su 1219. za svoju crkvu dobili status posebne arhiepiskopije. Najveći interes u takvom prilagođavanju prošlosti imao je Stefan Prvovjenčani koji je, prikazujući Duklju kao dio Nemanjine „prave dedovine“, prisvojio njeno kraljevsko nasljeđe i to je iskoristio da dobije kraljevsku krunu iz Rima. U sklopu ostvarenja političkih interesa trebalo bi tumačiti većinu podataka koje su Sava i Stefan saopštili o odnosu Nemanje i Zete. &nbsp;
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 48%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fkolumne%2Fpapovic-duklja-zeta-u-spisima-stefana-nemanje-i-njegovih-sinova-i-dio&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
&nbsp;

Papović: Duklja (Zeta) u spisima Stefana Nemanje i njegovih sinova (II dio)

U istoriografiji postoji saglasje da je srpski veliki župan Stefan Nemanja osvojio Duklju (Zetu) između 1181. i 1186. Dukljanski vladar je tada bio veliki knez Mihailo. Njegova žena kneginja Desislava je ostala u Baru do 1189. kada je s vlastelom i barskim (nad)biskupom Grgurom otišla u Dubrovnik. Ostale relacije između Nemanje i Zete su upitne. To se odnosi na Nemanjino porijeklo, na mjesto Nemanjinog rođenja i prvog krštenja i na status Zete prije Nemanjinog osvajanja. Da bi se odgovorilo na ova pitanja moraju su analizirati primarni izvori: Nemanjina povelja Hilandaru, Hilandarska povelja Stefana Nemanjića i žitija Svetog Simeona (Nemanje) koja su napisali njegovi sinovi Rastko (Sava) i Stefan Nemanjić.
Stefan Nemanja je u uvodu osnivačke Hilandarske povelje iz 1198. naveo da Bog „utvrdi Grke carevima, a Ugre kraljevima“, zatim da je darovao „našim pradedovima i našim dedovima da vladaju ovom zemljom srpskom“ i da je postavio njega (Nemanju) za velikog župana. Potom je naveo „obnovih svoju dedovinu“ i „podigoh propalu svoju dedovinu“, a nakon toga „pridobih [zauzeh] od morske zemlje Zetu i s gradovima, od Arbanasa Pilot [oblast u zaleđu Skadra], a od grčke [vizantijske] zemlje Lab sa Lipljanom, Dubočicu, Reke, Zagrlatu, Levče, Belicu, Lepenicu“.
Spominjanje grčkih (vizantijskih) careva i ugarskih (mađarskih) kraljeva u povelji znači da je Nemanja bio vazal Vizantije i Ugarske, odnosno da je to bio međunarodni status Srbije u vrijeme njegove vladavine. U komentaru Hilandarske povelje istoričar Dimitrije Bogdanović ukazuje na to da je pozivanje na pradedove i dedove zapravo isticanje kontinuiteta vlasti koju je Nemanja naslijedio od prethodnih srpskih vladara. S obzirom na to da Nemanja u ovoj povelji ne navodi imena ni oca ni đeda, očito je da prethodni srpski vladari nijesu bili iz Nemanjine porodice. Zato Bogdanović zaključuje: „Nemanjićki legitimitet, dakle, počiva na prednemanjićkom legitimitetu srpske državnosti.“ Posljednji vladar Srbije (Raške) iz prednemanjićkog perioda bio je veliki župan Desa, a on se ne pominje u spisima Nemanjića, što znači da ga nijesu smatrali biološkim pretkom. Ime Nemanjinog oca Zavide je posredno otkriveno, na osnovu zapisa Nemanjinog brata Miroslava na crkvi Sv. Petra u Bijelom Polju, što je ponovio pisar Miroslavljevog jevanđelja. Nije poznato zašto je Nemanja u Hilandarskoj povelji prećutao ime svog oca. Ni Nemanjini sinovi Stefan i Sava, slijedeći Nemanjinu šutnju, u svojim spisima ne spominju đeda Zavidu. Uz to, oni ne pominju ni porijeklo svoje majke Ane, tako da je porijeklo Nemanjića misteriozno i po muškoj i po ženskoj liniji. O Zavidi se gotovo ništa ne zna, pa je istoričar Vladimir Ćorović zaključio da Zavida „nije bio ličnost od većeg značaja“.
Vizantijski car Manojlo I je zbacio velikog župana Desu oko 1166., a potom je kao vazalne upravnike postavio Zavidine sinove: Tihomira, Stracimira, Miroslava i Nemanju koji su imali udione oblasti u Srbiji (Raškoj). Veliki župan je u početku bio Tihomir. Nemanja je uspio da ga zbaci s vlasti u bici kod Pantina (blizu Zvečana) oko 1168. i da preuzme titulu velikog župana. U Hilandarskoj povelji Nemanja ne pominje nasilno preuzimanje vlasti od brata, jer bi otkrio da je zapravo uzurpator. To znači da on nije bio obnovitelj srpske države, jer je ona, kao vazalna, postojala i prije njega, pa je teza o tome da je obnovio i podigao „propalu svoju dedovinu“ u stvari samo izmišljeno glorifikovanje sopstvene biografije. Zato se može zaključiti da je Srbija postala dedovina, odnosno vladarsko nasljeđe Stefana Nemanje isključivo na osnovu titule velikog župana koju je nasilno uzeo. Ostale zemlje je pridobio, što znači osvojio. Među osvojenim zemljama Nemanja je naveo Zetu s gradovima, koju je razlikovao od osvojenih grčkih (vizantijskih) oblasti. To znači da je Duklja (Zeta) bila posebna država prije Nemanjinih osvajanja.
Podatke iz Nemanjine Hilandarske povelje doslovno je prepisao njegov srednji sin i veliki župan Stefan Nemanjić (od 1217. prvi srpski kralj – Prvovjenčani) u svojoj Hilandarskoj povelji, napisanoj između 1200. i 1202. godine. Stefan ponavlja da Nemanja, nakon što „obnovi“ i „podiže propalu svoju dedovinu“, tada „priobrete [dodade, pripoji] od morske zemlje Zetu i sa gradovima, a od Arbanasa Pilot, a od grčke zemlje zemlje Lab sa Lipljanom, Dubočicu, Reke, Zagrlatu, Levče, Belicu, Lepenicu.“ I u ovoj povelji je Zeta s gradovima izdvojena od Nemanjine srpske dedovine i osvojene vizantijske teritorije. Nemanjin najmlađi sin Rastko (Sava) u „Žitiju Svetog Simeona Nemanje“, napisanom oko 1207., takođe je naveo da Nemanja „podiže propalu svoju dedovinu“ i potom „pridobi od pomorske zemlje Zetu i sa gradovima, od Rabna [Arbanon – Arbanasi] Pilot, a od grčke zemlje Patkovo, sve Hvosno i Podrimlje, Kostrc, Drškovinu, Sitnicu, Lab, Lipljan, Glbočicu, Reke, Ušku i Pomoravlje, Zagrlatu, Levče, Belicu“. Sava je proširio spisak osvojenih vizantijskih teritorija, ali je i on razdvojio Zetu od srpske dedovine i od osvojenih vizantijskih teritorija. U odnosu na hilandarske povelje, Sava je dodao da se Nemanja rodio u Zeti na Ribnici, da je tu kršten i da je, kao dijete, drugi put kršten u crkvi Svetih Apostola (Petra i Pavla) kod današnjeg Novog Pazara. Prema Savinom zapisu, Nemanja je živio 86 godina. Umro je 1199. (postoji mišljenje da je to bilo 1200.), što znači da je rođen oko 1113. Sava nije objasnio kako je došlo do Nemanjinog rođenja u Zeti. Nemanja nije naveo da je rođen i kršten u Zeti, a teško je zamisliti da bi propustio da istakne takav uspjeh – osvajanje zemlje u kojoj je rođen i kršten. Zato je ovaj Savin podatak sumnjiv. I podatak o dvostrukom krštenju je upitan, jer crkveni propisi strogo zabranjuju duplo krštenje, osim ako su prvi obred izveli jeretici. No, Sava ne spominje da su Nemanju prvi put krstili katolički sveštenici, koje su pravoslavni smatrali jereticima i obrnuto.
O ovim temama najviše podataka ima u „Životu Svetog Simeona“ koje je veliki župan Stefan Nemanjić napisao između 1208. i 1216. Stefan je u uvodnom dijelu žitija opširnije prikazao događaje iz prethodnih spisa. Navodi da je Nemanja rođen kada je bio: „...veliki metež u ovoj strani srpske zemlje, i Dioklitije i Dalmacije i Travunije, i da su roditelju njegovu braća mu zavišću oduzeli zemlju. A on iziđe iz buna njihovih u mjestu rođenja svojega, po imenu Dioklitija...u mjestu po imenu Ribnica.“ Stefan ponavlja Savinu tezu da je Nemanja rođen u Duklji (Zeti) u mjestu Ribnica i pojašnjava da je rođen kao dijete političkog izbjeglice, ali ne navodi kako su se zvali Nemanjin otac i njegova braća, niti precizira kada se desio „metež“ između njih. Ne navodi ni kod koga se u Duklji sklonio Nemanjin otac. Jasno je samo da Stefan razdvaja srpsku zemlju od Duklje (Zete), Dalmacije i Travunije. Stefan je potom ponovio Savin podatak o Nemanjinom dvostrukom krštenju. Za razliku od Save, Stefan naglašava da su Nemanju prvo krstili katolički sveštenici, ali ne navodi mjesto krštenja. O tome kaže: „A kako su u zemlji toj [Dioklitiji – Duklji] i latinski jereji, to se po volji božjoj udostoji da u hramu tom primi i latinsko krštenje“. To je kanonsko opravdanje za Nemanjino drugo krštenje koje se desilo kada se Nemanjin otac vratio iz Duklje „u stolno mesto“ odnosno u Srbiju (Rašku). Stefan navodi da je tada Nemanja drugi put kršten „usred srpske zemlje“ u crkvi Svetih apostola Petra i Pavla, koja je bila u nadležnosti Ohridske arhiepiskopije i Carigradske patrijaršije, što znači da je obavljen grčki obred.
Uprkos nepreciznostima oko mjesta Nemanjinog rođenja i prvog krštenja, većina istoričara je zaključila da je Nemanja rođen u naselju Ribnica (pored ušća Ribnice u Moraču u današnjoj Podgorici) i da je to prvo ime Podgorice. No, istoričarka književnosti Ljiljana Juhas – Georgievska, koja je magistrirala na „Životu Stefana Nemanje“ od Stefana Prvovjenčanog, ističe da Ribnica nije mjesto Nemanjinog rođenja, već da je u Ribnici bio hram Presvete Bogorodice u kome je Nemanja kršten. S druge strane, istoričar Mihailo Dinić je naveo da riječ „mjesto“ u ovom žitiju ne označava naselje, već oblast, s obzirom na to da Stefan i Dioklitiju (Duklju) naziva mjestom. Obje teze o Ribnici su sporne. U drugim izvorima nema podataka o naselju Ribnica i ne postoje dokazi da se Podgorica zvala Ribnica. Osim toga, kako Dinić pojašnjava, nije prirodno da „jedno naselje još pre turskih zavojevanja promeni jedno naše ime drugim isto tako našim“. Ni oblast Ribnica se ne pominje u drugim izvorima, a nema je ni u popisu zetskih županija u Ljetopisu popa Dukljanina. Na osnovu dosadašnjih istorijskih i arheoloških istraživanja ne može se dokazati postojanje ni naselja ni oblasti Ribnice, što problematizuje tezu da je to stvarno mjesto Nemanjinog rođenja ili krštenja. Očito je da Sava i Stefan nijesu poznavali geografiju Zete, pa su rijeku Ribnicu pretvorili u naselje i oblast.&nbsp;

Papović: Duklja (Zeta) u spisima Stefana Nemanje i njegovih sinova (I dio)

Park šuma Gorica, brdo Ljubović, arheološki lokatiteti Duklja i Medun ponovo su otvoreni za posjetioce, saopšteno je iz Glavnog grada.
Ovi lokaliteti bili su zatvoreni prethodnih dana uslijed povećanog rizika od požara.
Nakon višednevne borbe sa vatrom na više frontova, te kiše koja je juče pala situacija po pitanju požara u Podgorici je pod kontrolom.
Kako je saopšteno, trenutno je aktivan požar na Bioču, ali je manjen intenziteta. Ekipe su na terenu i prate situaciju.

Gorica, Ljubović, Duklja i Medun otvoreni za posjetioce

Arheološki lokaliteti Duklja i Medun su od danas privremeno zatvoreni za posjetioce, saopšteno je iz Glavnog grada Podgorica.
Ovu je odluku donio gradonačelnik Podgoric Saša Mujović sa ciljem zaštite života, zdravlja i bezbjednosti građana, kao i očuvanja prirodnih i kulturnih dobara.
- Ova odluka donosi se usljed povećanog rizika od izbijanja požara i nepovoljnih vremenskih uslova i visokih temperatura - navodi se u saopštenju.
Iz Glavnog grada podsjećaju javnost da je od juče na snazi i zabrana ulaska u park-šumu Gorica i na brdo Ljubović iz istih razloga, a da ove lokacije obezbjeđuju pripadnici Službe zaštite i spašavanja Glavnog grada, Službe komunalne policije i Rendžeri Agencije za upravljanje zaštićenim područjima Podgorice.
- Apelujemo na građane da poštuju donesene mjere kako bismo zajednički doprinijeli očuvanju sigurnosti i spriječili potencijalne štetne posljedice po ljude i kulturno-istorijsku baštinu - poručili su iz Glavnog grada.

Duklja i Medun od danas zatvoreni za posjetioce

Među najvećim krivotvorinama u srpskoj istoriografiji je da se na osnovu djela vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogenita (913/45–959) može zaključiti da su Duklju naselili Srbi i da je ona bila srpska država. Najznačajnije Porfirogenitovo djelo je De administrando imperio (DAI) – „O upravljanju carstvom“, iz sredine X vijeka. Ranije je bilo dominantno mišljenje da je ovo isključivo Porfirogenitovo autorsko djelo, ali su novije analize pokazale da je car bio naredbodavac i redaktor u sastavljanju ovog spisa, a da većina autorstva pripada nepoznatnim saradnicima iz careve (državne) kancelarije. Konstantin VII je DAI posvetio sinu i nasljedniku Romanu II (959–963) kako bi lakše upravljao carstvom, tako da DAI istovremeno predstavlja opis susjeda carstva i didaktičko uputstvo za Konstantinovog sina. Podaci o sklavinijama (slovenskim državama) i arhontijama: Hrvatskoj, Srbiji, Zahumlju, Travuniji s Konavlima, Duklji i Paganiji saopšteni su od 29. zaključno sa 36. poglavljem DAI. Ove arhontije su nastale na prostoru stare rimske provincije Dalmacije, koja se prostirala između Istre i Drima i od Jadranskog mora do Save, pa je Vizantija, čiji je službeni naziv bio Romejsko (Rimsko) carstvo, Dalmaciju smatrala svojom teritorijom i zato je Dalmacija u DAI prikazana kao carska zemlja u kojoj su Sloveni, uz dopuštenje carstva i pod uslovom da budu pokorni caru, stvorili svoje države (sklavinije, arhontije).
U istoriografiji na prostoru bivše Jugoslavije najviše je korišćeno izdanje DAI koje je priredio istoričar Božidar Ferjančić u okviru drugog toma izdanja „Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije“, a koje je objavio Vizantološki institut SANU 1959. godine. Naslov 29. poglavlja DAI na grčkom je „Περί της Δελματίας ϰαί των έν αυτη παραϰειμένων έϑνων“, i u njemu se o Duklji i Dukljanima navodi: „Αλλά ϰαί τό ϰάστρον Διόϰλεια, τό νῦν παρά τῶν Διοϰλήτιανῶν ϰατεχόμενον, ό αύτός βασιλεύς Διοϰλήτιανος ώϰοδόμήσεν, ὂϑεν ϰαί τήν έπωνυμίαν 'Διοϰλήτιανοί' ϰαλεῖσϑαι οί τῆς χώρας έϰείνής έναπειλήρασιν.“ Božidar Ferjančić je naslov 29. poglavlja preveo „O Dalmaciji i susednim plemenima“, a tekst o Duklji i Dukljanima: „Šta više, i grad Diokliju koji sada drže Dioklicijani (Dukljani), isti car Dioklecijan podiže, zbog čega su stanovnici te zemlje nazvani Dioklicijanima.“ No, u najboljem i najviše korišćenom izdanju DAI, koje je priredio filolog i vizantolog Đula Moravčik, a na engleski preveo Romili Dž. H. Dženkins (drugo izdanje iz 1967.), naslov 29. poglavlja je: „Of Dalmatia and of the adjacent nations in it“ („O Dalmaciji i njenim susjednim narodima“), a tekst o Duklji i Dukljanima: „Moreover, the city of Diocleia, now occupied by the Diocletians, was built by the same emperor Diocletian, for which reason of that country have come to be called by the name of 'Diocletians'.“
Prema Ferjančićevom prevodu Dukljani su, uz Srbe, Hrvate, Zahumljane, Travunjane, Konavljane i Neretljane, bili pleme, a prema prevodu Dženkinsa oni su bili narod (nacija). I u daljem grčkom tekstu ovog poglavlja Porfirogenit sa saradnicima navodi da su Srbi, Hrvati, Zahumljani, Travunjani, Konavljani, Dukljani i Neretljani έϑνων, što Ferjančić dosljedno prevodi kao plemena, a Dženkins kao nacije. Noviji oblik starogrčke riječi έϑνων je έθνος, što znači narod, nacija. To znači da je Dženkinsov prevod bolji od Ferjančićevog i da su za Porfirogenita i vizantijsku administraciju Srbi, Hrvati, Zahumljani, Travunjani, Konavljani, Dukljani i Neretljani bili narodi (nacije), a ne plemena. To, zapravo, potvrđuje i Ferjančić, jer je DAI preveo kao „Spis o narodima“. Ovo se može protumačiti kao istorijski razvoj doseljenih Slovena, čije su države do početka X vijeka izrasle u države-nacije pod upravom domaćih vladara (arhonata). To je u skladu s aksiomom na koji je ukazao Žak Le Gof, francuski istoričar i jedan od najvećih svjetskih medijavelista, koji je zaključio da je nakon Karolinga (od kraja IX vijeka) u hrišćanstvu nastupio period stvaranja nacionalnih monarhija.
U 30. poglavlju DAI su navedene granice Duklje. Prostirala se od Lješa, Ulcinja i Bara do Kotora, dok se planinskim stranama graničila sa Srbijom. Niko nije uspio da utvrdi na što se odnose „planinske strane“, mada su srpski istoričari uglavnom nastojali da bez ijednog dokaza tu granicu povuku u donjem slivu Morače i Zete, kako bi Duklja ispala što manja, a Srbija što veća. U stvari, ako se ima u vidu podatak iz Ljetopisa popa Dukljanina da je oblast visokih planina i površi Submontana (Podgorje) pripadala Duklji, vjerovatnije je da se dukljansko-srpska granica nalazila blizu Gornjeg Polimlja i Potarja. Pri tome se mora imati u vidu da tadašnje granice nijesu bile precizne linije, već širi pojasevi ničije zemlje. Problem u utvrđivanju granice predstavlja i to što srpski istoričari još nijesu uspjeli da utvrde ni grube granice Srbije iz X vijeka, ni da lociraju gradove: Destinik, Černavuski, Megiretus, Dresnik i Lesnik koje je Porfirogenit naveo u tadašnjoj Srbiji.
U DAI je svakoj od slovenskih arhontija posvećeno posebno poglavlje u okviru koga su dati podaci o etničkom porijeklu njihovih stanovnika. U 32. poglavlju, koje je posvećeno Srbiji i Srbima, navedeno je da su se Srbi, osim u Srbiji, naselili u: Paganiji, Zahumlju, Travuniji i Konavlima. U tom spisku nema Duklje. Potom je u 35. poglavlju, koje se naziva Περὶ τῶν Διοϰλητιανῶν ϰαὶ ήϛ νῦν οίϰοῦσι χώραϛ (prevod Dženkinsa: Of the Diocletians and of the country they now dwell in – O Dukljanima i zemlji u kojoj sada žive) navedeno da je Duklja naseljena „kao i Hrvatska i Srbija, zemlja Zahumljana, Travunija i Konavlje“. Ni u 32. ni u 35. poglavlju nema ni riječi o srpskom porijeklu Dukljana. Prema jednoj analizi DAI-a uočeno je da se etnička pripadnost ne odnosi na cjelokupno stanovništvo ovih arhontija, već samo na njihov vladarski sloj i da je takva etnička pripadnost izvedena na osnovu političke, odnosno da su Paganija, Zahumlje, Travunija i Konavli označene kao srpske zemlje jer su u vrijeme prikupljanja podataka za DAI pripadale Srbiji kojom je vladao Časlav Klonimirović (oko 927/34–oko 950). Čak ni po tom osnovu Duklja se ne može svrstati među srpske zemlje, jer nije bila dio Časlavove države.
Na osnovu DAI se može zaključiti da je Duklja krajem IX i u prvoj polovini X vijeka bila samostalna arhontija, da je njome upravljala slovenska etnička grupa koja nije pripadala Srbima i da je naziv Dukljani dobila po starom rimskom gradu Duklji. Uprkos tome, gotovo svi srpski istoričari su nastojali da na osnovu DAI zaključe da su Duklja i Dukljani morali pripadati srpskom državnom i etničkom korpusu. Upravo je Božidar Ferjančić tome dao glavni podsticaj. U komentaru 35. poglavlja DAI Ferjančić kaže da je „pisac DAI [je] verovatno propustio da kaže za Dukljane da pripadaju Srbima, što ističe za sva plemena nastanjena u južnom Primorju.“ Po toj logici ispada da je Profirogenit propustio i da u 32. poglavlju Dukljane svrsta među Srbe. Jasno je da je nagađanje o carevom propustu tendenciozna izmišljotina, a ne naučni stav. Ipak, izmaštanu tezu o navodnom dvostrukom propustu Profirogenita prihvatili su gotovo svi srpski istoričari i na osnovu toga je nastala krivotvorina da je Porifrogenit Dukljane smatrao Srbima (srpskim plemenom).
Ni u ostalim djelima Konstantina Porfirogenita nema dokaza o povezanosti Dukljana sa Srbima, već isključivo o njihovoj političkoj samostalnosti. U djelu De cerimoniis aulae Byzantinae („O ceremonijama“) Porfirogenit navodi postojanje arhonta Duklje (εἰς τὸν ἄρχοντα Διοϰλείας). Ovo djelo je nastalo na osnovu spiska stranih vladara koji je sastavljen znatno prije vladavine Profirogenita, a prema jednom mišljenju ovaj spisak je nastao u vrijeme vladavine cara Teofila, najvjerovatnije između 839. i 842. godine, što bi značilo da je Duklja bila posebna arhontija od prve polovine IX vijeka. Profirogenit to potvrđuje i u djelu Vita Basilii („Život Vasilija“), koje je posvetio svome đedu, caru Vasiliju I (867–889). Porfirogenit u ovome djelu navodi da su Dukljani (ϰαι Διοϰλητίανοί) u vrijeme vladavine cara Mihajla Amorijca postali samoupravni i samostalni pokoravajući se isključivo svojim arhontima. Prema jednom mišljenju ovo se odnosilo na period vladavine cara Mihajla II (820–829), a prema drugom na period vladavine cara Mihajla III (843–867). U oba slučaja je jasno da su Dukljani bili samostalni najkasnije od sredine IX vijeka. Uz to, Porfirogenit je u „Životu Vasilija I“ Hrvate, Srbe, Zahumljane, Travunjane, Konavljane, Dukljane i Neretljane nazvao Skitima, što može značiti da nije bio siguran u njihov slovenski identitet ili da je za njih, zbog antislovenskih osjećanja, koristio skitsko ime koje je u Vizantiji bilo podrugljivi naziv za neprijateljske narode.
Na osnovu djela koja je napisao ili na njihov nastanak presudno uticao car Konstantin VII Porfirogenit jasno je da je vizantijska administracija Duklju smatrala posebnom državom, a Dukljane posebnim narodom, a ne srpskim plemenom ni dijelom srpske države. Imajuću u vidu da su podaci koji su koristili Profirogenit i njegovi pomagači nastali između sredine IX i sredine X vijeka može se zaključiti da se u tome periodu razvila posebna arhontija Duklja (dukljanska država) koja je na bazi različitih etničkih, istorijskih i političkih faktora stvorila poseban dukljanski identitet.

Konstantin VII Profirogenit o identitetu Dukljana

Danas je u Skupštini Glavnog grada održan sastanak predstavnika institucija koji će biti članovi Komisije za valorizaciju arheološkog nalazišta Duklja u funkciji održivog razvoja, a predsjednica Skupštine, Jelena Borovinić Bojović, je poručila da je ovo jedan od najvažnijih projekata za kulturni identitet i razvoj Podgorice.
- Valorizacija Duklje predstavlja jedan od najvažnijih projekata za kulturni identitet i razvoj našeg grada, i sigurna sam da ćemo zajedničkim snagama obezbijediti da ovo izuzetno arheološko nalazište dobije pažnju i tretman kakav zaslužuje- kazala je Borovinić Bojović.
Iz Glavnog grada ističu da je na sastank potvrđena važnost projekta za očuvanje kulturne baštine i unapređenje turističkog potencijala Glavnog grada, kao i iskazana jasna volja i spremnost svih budućih članova Komisije da kroz koordinisane aktivnosti doprinesu njegovoj uspješnoj realizaciji.
- U narednom periodu, Komisija će biti formalno uspostavljena, te definisati prioritetne korake, uključujući izradu projektnog zadatka u skladu sa svim važećim normativno-pravnim procedurama, preciziranje nadležnosti i finansijskog okvira, kao i sprovođenje konsultacija sa stručnom i širom javnošću- navodi se u saopštenju.
Kako su iz Skupštine Glavnog grada naveli, predloženi članovi i članice Komisije dolaze iz gradskih i državnih institucija, a članica će biti i predsjednica Skupštine Glavnog grada, Jelena Borovinić Bojović, kao i potpredsjednik Skupštine Glavnog grada, Dragutin Vučinić. Pred njih u komisiji će biti predstavnici Sekretarijata za finansije, Sekretarijata za planiranje prostora i održivi razvoj, Sekretarijata za saobraćaj, Sekretarijata za kulturu, Sekretarijata za komunalne poslove, Direkcije za imovinu, Službe glavnog gradskog arhitekte, Turističke organizacije Glavnog grada, JU Muzeji i galerije Podgorica, Agencije za upravljanje zaštićenim područjima d.o.o., Ministarstva kulture i medija – Direktorata za kulturnu baštinu, Uprave za zaštitu kulturnih dobara, Ministarstva finansija, Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, Ministarstva turizma, Ministarstva ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera – Direkcije za zaštićena područja, i Centra za konzervaciju i arheologiju Crne Gore.
- Skupština Glavnog grada će nastaviti da informiše javnost o svim aktivnostima Komisije i narednim koracima u procesu valorizacije ovog izuzetno značajnog kulturnog lokaliteta- zaključuje se u saopštenju.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 66.6369%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fdrustvo%2Fborovinic-bojovic-pocele-pripreme-za-valorizaciju-arheoloskog-nalazista-duklja&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Dogovoren sastav članova Komisije za valorizaciju Duklje

Crnogorci su oduvijek znali što znači imati svoju državu, zato su je branili junačkom slobodom, nijesu je postizali raznim kompromisima, trgovačkim i drugim ustupcima - istakla je u emisiji Na kraju dana, na Televiziji E, odbornica Demokratske partije socijalista u Skupštini Glavnog grada Nela Savković Vukčević.
Slaveći Dan nezavisnosti Crne Gore 21. maja, kako navodi, slavimo i sebe jer je poslala poziv da u besmrtnost uđu svi koji zaokruže da i glasaju za svoju državu.
- Ova generacija je imala tu privilegiju da samo olovkom, ne kako je to bilo prethodno u istoriji krvlju i svojim životima, ponovo obnovi svoju nezavisnost. Utoliko je ova priča važna, jer govorimo o hiljadugodišnjoj tradiciji, podsjećamo se na sve ono što smo bili kroz istoriju. Prilika je da kažemo da je Crna Gora obnovila svoju nezavisnost i 1878. godine, nije ona tada postala nezavisna, kao što je postala Srbija, nego su njoj na Berlinskom kongresu priznali nezavisnost samo oni koji do tada to nijesu učinili, a to su bile dvije Porta, odnosno Turska i Velika Britanija, jer mi smo i prethodno bili nezavisni. Zato je ovo jedna veličanstvena priča i mislim da je ljudima lijepo kada o tome razgovaraju, kad grade samopoštovanje, kad vide sebe u toj misiji, jer nemate kroz istoriju često priliku da nešto tako veliko učinite - rekla je Savković Vukčević.
Predsjednik Skupštine Andrija Mandić ne čestitajući Dan nezavisnosti Crne Gore je, kako je ocijenila, iskoristio svoju poziciju da svojim nalogodavcima pokaže da uspijeva da ponizi, obesmisli i naruga se Crnoj Gori.
- Ne čestitajući Dan državnosti predsjednik Skupštine se dokazivao svojim finansijerima da ono što je uloženo u njih zapravo vrijedjelo, jer su dobili priliku da ostvaruju ciljeve - rekla je Savković Vukčević.
Smatra da se i uveliko slavi četništvo.
- Vidjeli smo šta se događa na Duklji - proglašavaju je prvom srpskom državom, sve one besmislice, sve ono što je očigledno netačno, što je bilo osuđeno sa nivoa čovječanstva, ne samo našim unutrašnjim sudovima, pokazatelj je da oni takvim svojim zamasima Crnu Goru ponižavaju, da u tome uživaju i da to prinose svojim nalogodavcima pokazujući njima, a i svijetu, da ta država ne može da postoji čim nema neko svoje dostojanstvo, svoju snagu, da je ona zapravo to samo gotovo simbolično i da se time potvrdi da nema razloga da postoji jedna takva država, da nema svoju suštinu, da ona svoju supstancu i da je samo pitanje trenutka kad će ona biti razgrađena, a time ostvaren i njihov viševjekovni san - zaključila je Savković Vukčević. 
&nbsp;
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DbNyI2Sr8IsQ&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>
&nbsp;

Vukčević: Crnogorci su svoju slobodu junački plaćali, a ne kao neki drugi kompromisom i trgovinom

Za ambiciozni plan koji je predsjednica Skupštine Glavnog grada, Jelena Borovinić Bojović, najavila kroz projekat ’’sveobuhvatne obnove Duklje’’ kroz njenu turističku valorizaciju, još uvijek ne postoje planski i projektni osnovi, a od strane nadležnih državnih organa, prije svega Uprave za zaštitu kulturnih dobara, skrenuta je pažnja da je neophodno najprije izraditi Plan upravljanja kulturnim dobrom, te obezbijediti valjanu projektnu dokumentaciju, kako bi jedan tako važan projekat na lokalitetu od izuzetnog značaja uopšte mogao i da bude razmatran. Borovinić Bojović je na prezentaciji idejnog rješenja Centra za posjetioce uz lokalitet Duklja, kazala da je to projekat koji će ’’oblikovati našu budućnost i učiniti Podgoricu nezaobilaznom turističkom destinacijom.’’  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250514020556_50fd9634b15be54c086abc7105a96fe0cb9ce7a0ef14cee3c447a5f9d6bb8d80.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250514020556_50fd9634b15be54c086abc7105a96fe0cb9ce7a0ef14cee3c447a5f9d6bb8d80" data-rendition-name="original" width="1024" height="553" loading="lazy" alt="Jelena Borovinić Bojović "><figcaption>Predsjednica Skupštine Glavnog grada na predstavljanju projekta valorizacije DukljeGlavni grad</figcaption></figure>  - Ovo nije samo kulturni poduhvat – ovo je dokaz da Crna Gora gradi svoj evropski identitet na temeljima bogate istorijske baštine. Duklja, kao simbol civilizacijskih tokova na ovim prostorima, postaće most između naše prošlosti i evropske budućnosti- poručila je tada Borovinić Bojović. Podsjećamo, valorizacija Duklje, prema riječima Borovinić Bojović, podrazumijevala bi i izgradnju putne infrastrukture koja će povezati Duklju sa Podgoricom, nastavak šetališta od mosta Milenijum do lokaliteta, kao i izgradnju multifunkcionalnog Centra za posjetioce sa sadržajima poput bioskopa na otvorenom, konferencijskih sala, biblioteke i interaktivnih edukativnih prostora.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250514020552_4d188f60e19c3e033166602098158fc393c741dc06a5231a58dd985e5f50d8dc.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250514020552_4d188f60e19c3e033166602098158fc393c741dc06a5231a58dd985e5f50d8dc" data-rendition-name="original" width="800" height="444" loading="lazy" alt="Kongresna sala u sklopu Centra za posjetioce na Duklji"><figcaption>Kongresna sala u sklopu Centra za posjetioce na DukljiGlavni grad</figcaption></figure>  S ozbirom na to da se radi o izgradnji kompleksa u neposrednoj blizini kulturnog dobra od izuzetnog značaja za Crnu Goru, iz Uprave za kulturna dobra Portalu ETV su potvrdili da intervencije ovog tipa nije moguće planirati na samom kulturnom dobru, niti u njegovoj zaštićenoj okolini, što će se uzeti u obzir prilikom eventualnog odabira lokacije za izgradnju ovog kompleksa. Kako su iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara pojasnili, inicijatorima ove projektne ideje je predočeno da moraju obezbijediti projektnu dokumentaciju koja bi predvidjela formiranje adekvatnijh sadržaja u okviru Duklje, u skladu sa konzervatorskim standardima, te da se u slučaju izrade projekta, mora raditi u relaciji sa relevantnim institucijama, prvenstveno Upravu za zaštitu kulturnih dobara.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250514020556_f555877df8e5632d4fc1e1636c04ac8306da9e276831ad387c3f32a4f54f16db.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250514020556_f555877df8e5632d4fc1e1636c04ac8306da9e276831ad387c3f32a4f54f16db" data-rendition-name="original" width="800" height="456" loading="lazy" alt="Muzejski prostor u Centru za posjetioce kod Duklje"><figcaption>Muzejski prostor u Centru za posjetioce kod DukljeGlavni grad</figcaption></figure>  O planiranim radnjima koje se tiču izgradnje Centra za posjetioce na Duklji nijesu bili obaviješteni ni u JU Muzeji i galerije Podgorice, koji već godinama radi na promociji ovog arheološkog lokaliteta. Aktivnosti na zaštiti antičke Dokleje JU Muzeji i galerije ostvaruju i kroz saradnju i zaštitna istraživanja koja sprovodi Centar za konzervaciju i arheologiju, kao i kroz projekat Duklja-Mozaik, koji označava diverzifikaciju turističkog portfolija Podgorice. Nije poznato zašto su u startu ’’preskočeni’’ određeni koraci, koji se prvenstveno odnose na upućenost i uključenost zainteresovanih nadležnih institucija u planove podgoričke gradske uprave vezane za radove na Duklji, niti je poznato zašto je inicijativa pokrenuta u ovom trenutku i na netransparentan način, jer nema jasnih informacija o tome ko je izradio rendere idejnih rješenja koja je predsjednica Skupštine Glavnog grada predstavila. Niti iz kabineta Jelene Borovinić Bojović, kao ni kabineta Gradonačelnika i gradskih službi, nijesu željeli da Portalu ETV pojasne ko je radio idejni projekat valorizacije Duklje i ko su partneri u izradi idejnog rješenja. Ostali smo uskraćeni i za odgovore vezane za proceduru i način izbora idejnog rješenja projekta valorizacije Duklje, koji je predstavila predsjednica Skupštine Glavnog grada. Kako stoji u obavještenju na web stranici Glavnog grada, planirano je da se projekat valorizacije Duklje realizuje do 2028. godine, što se poklapa sa očekivanim završetkom procesa pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji. -Sastanku koji je organizovala predsjednica podgoričke Skupštine, na kojem je prezentovala projekat obnove Duklje, prisustvovali su Novica Vuković, ministar finansija, Tamara Vujović, ministarka kulture i medija, Vladimir Božović, rektor Univerziteta Crne Gore, državni sekretari i generalni direktori Ministarstva ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera, Ministarstva turizma, Ministarstva evropskih poslova. Pored gradonačelnika Glavnog grada, Saše Mujovića, sastanku su takođe prisustvovali zamjenici gradonačelnika Nađa Ljiljanić i Boris Spalević, potpredsjednik Skupštine Glavnog grada, Dragutin Vučinić- obavijestili su iz Glavnog grada. S ozbirom na to da je sastanku na kojem je prezentovana ideja valorizacije lokaliteta Duklja, prisustvovala i ministarka kulture i medija Tamara Vujović, očekivali smo da ćemo više informacija dobiti od Ministarstva u čijem se resoru nalazi Duklja kao kulturno dobro i jedno od najvažnijih bisera kutlurne baštine u Crnoj Gori. Kao resorno ministarstvo, u čijoj je nadležnosti zaštita kulture baštine, te koje je godinama već upućeno u istraživačke projekte koji se odvijaju, ne samo na Duklji, već i na drugim arheološkim lokalitetima, interesovalo nas je da li je MKM bilo upućeno i dalo dozvolu za izradu projekta valorizacije Duklje, kao i da li je izgradnja ikakvih kompleksa na ovom lokalitetu i njegovoj neposrednoj blizini uopšte dozvoljena. Ostali smo uskraćeni za odgovore iz Ministarstva kulture i medija vezano za arheološka istraživanja na arheološkom lokalitetu Dujklja. Zanimljivo je, međutim, da je povodom nedavno održanog Sajma knjiga u Podgorici, Crnu Goru posjetio ministar kulture Srbije, Nikola Selaković, te da su, nakon sastanka dvoje kolega, iz MKM saopštili da je ministarka Vujović ’predložila je da se arheolozi iz Srbije uključe u istraživačke kampanje koje sprovodi crnogorski Centar za konzervaciju i arheologiju’. - U Crnoj Gori imamo nekoliko izuzetno značajnih, a nedovoljno istraženih arheoloških lokaliteta. Nemamo studijski program za školovanje arheologa, a interesovanje mladih za ovu oblast je u opadanju- pisalo je u saopštenju Ministarstva kulture i medija. Ne znamo o kojim se lokalitetima radi tačno radi, i da li je lokalitet Duklja među njima, i bez obzira na izostanak odgovora državnih i gradskih vlasti, Portal ETV će nastaviti da prati dešavanja vezano za valorizaciju turističkog potencijala Duklje i radovati se svakom pozitivnom rješenju koje je u skladu sa pravilima struke. U svako slučaju lijepo je vidjeti da je u moru političkih rasprava, ekonomskih sporazuma, partijskog zapošljavanja, javnost konačno počelo i da zaokuplja pitanje kulturno-istorijske baštine Crne Gore, prije svega arheološkog lokaliteta Duklja. Problematično je, nažalost, što se to dešava zbog najnovijih pokušaja istorijskih revizionizama i aproprijacije crnogorske kulturne baštine. Arheološki lokalitet i simbol istorijskog trajanja crnogorske države, Duklja, prije dvadeset dana (27. aprila) poslužila je kao mjesto održavanja ’’tradicionalnog crkveno-narodnog sabora’’ u organizaciji Srpske pravoslavne crkve i uz prisustvo ambasadora Republike Srbije u Crnoj Gori Nebojše Rodića. U javnosti svakako nije prošlo nezapaženo ni održavanje crkvenog obreda na temeljima ranohrišćanske bazilike niti igranje srpskog kola na lokalitetu starom dva milenijuma. Osude zbog upotrebe Duklje kao pozornice za nacionalističku propagandu, sveprisutniju u javnosti, su stigle od stručnjaka, građanskih aktivista, političkih partija i zainteresovane javnosti.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250514020556_25e4b43e23ea3d74ef3c2f1479007205fe250828ed23b9a2249b23a64eca5344.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20250514020556_25e4b43e23ea3d74ef3c2f1479007205fe250828ed23b9a2249b23a64eca5344" data-rendition-name="original" width="800" height="600" loading="lazy" alt="Liturgija na Duklji"><figcaption>Liturgija na DukljiMCP</figcaption></figure>  Iz JU Muzeji i galerije Portalu ETV su kazali da nijesu bili niti uključeni, niti informisani o organizaciji crkveno-narodnog sabora na Duklji, te da smatraju da su gradske službe, nadležne za čuvanje lokaliteta od bilo kakvih mogućih štetnih ili opasnih akcija koje mogu ugroziti njeno stanje i fizički integritet, trebale da reaguju. - Kao što smo više puta naglasili, nijesmo bili uključeni niti informisani o navedenim aktivnostima. Pri organizaciji pomenutog događaja ili bilo kakvoj intervenciji na takvom jednom lokalitetu, zakon nalaže jasne korake ka svim instuticijama i centrima, čije ingerencije pokrivaju isti. Svjedoci smo da su mnogi takvi koraci izostali- poručeno je iz JU Muzeji i galerije. Šturo objašnjenje, nedjelju dana nakon održavanja sabora, stiglo je iz Ministarstva kulture i medija, koji su poručili da je ’’pomenuti događaj održan na lokaciji za koju nemamo precizne informacije o vlasništvu, ali koja prema nezvaničnim izvorima nije u državnoj svojini’’, dodajući da svi treba da imaju na imu da je lokalitet Duklja od izuzetnog nacionalnog značaja i zaštićen zakonom, te da to zahtijeva poseban režim pristupa. Ono što je međutim, ostalo nezapaženo jesu reakcije iz Glavnog grada Podgorice, u čijoj je nadležnosti staranje nad arheološkim lokalitetom Duklja, odakle su, ako je suditi prema inicijativi gospođe Borovinić Bojović, veoma zainteresovani za zaštitu ovog lokaliteta. Ipak, na internet stranici i medijima Glavnog grada, ne mogu se naći informacije o održavanju crkveno-narodnog sabora SPC na lokalitetu, kao ni reakcije gradskih vlasti koje su bile očekivane, nakon polemika koje je ovaj događaj izazvao u javnosti. Iz Službe za odnose sa javnošću Glavnog grada Portalu ETV nijesu odgovorili na pitanje da li je Sprska pravoslavna crkva tražila dozvolu za održavanje sabora i vjerskog obreda, liturgije, niti da li je gradska uprava dala dozvolu za održavanje ovakvog događaja. To su svakako pitanja koja interesuju crnogorsku javnost. Ostaje da se vidi da li će gradske službe, sada kada su iskazale svoje zanimanje za obnovu turističkog i kulturnog potencijala Duklje, njenu zaštitu i civilizacijski značaj, naći načina i volje da zaustave zloupotrebu, devastaciju i aproprijaciju lokaliteta od strane jedne vjerske zajednice i sačuvaju ’’drevnu Duklju’’ kako se od skoro od milošte naziva u novom narativu koji uspostavlja Srpska pravoslavna crkva.

Božena Miljić

’’Obnova Duklje’’ na časnu riječ: Gradska vlast hoće turistički kompleks, SPC sabore

Četiri godine nakon što je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu, rat ostaje mrlja na našoj kolektivnoj savjesti i godinu za godinom svjedoci smo posljedica očiglednog kršenja međunarodnog prava, uključujući Povelju Ujedinjenih nacija, izjavio je danas generalni sekretar UN Antonio Gutereš.
Gutereš je na sjednici Savjeta bezbjednosti ukazao da je, uprkos neviđenim diplomatskim naporima, prošla godina bila najsmrtonosnija za ukrajinske civile i naveo da je od početka rata ubijeno više od 15.000 civila, a više od 41.000 je povrijeđeno.
- Pored toga, milioni su bili primorani da bježe iz svojih domova, a milionima je potrebna pomoć koja spasava živote- rekao je Gutereš i istakao da je posebno teška situacija kada su u pitanju djeca.
Prema njegovim riječima, od početka rata više od 3.200 djece je ubijeno ili povrijeđeno, a procjenjuje se da je za 2,2 miliona djece neophodna humanitarnu pomoć.
Gutereš je upozorio da borbe koje se vode predstavljaju direktan rizik za bezbjedno i sigurno funkcionisanje ukrajinskih nuklearnih postrojenja i poručio da ta nesavjesna igra nuklearnog ruleta mora odmah da se zaustavi.
- Tokom rata, Kancelarija visokog komesara za ljudska prava izvještavala je o široko rasprostranjenim kršenjima ljudskih prava – mučenju, seksualnom nasilju, pa čak i pogubljenjima ratnih zarobljenika i civilnih pritvorenika, a sva ta djela su prošla bez ikakve odgovornosti- rekao je Gutereš.
Naveo je da uslovi za postizanje mira u Ukrajini ni za koga nijesu misterija, jer on mora biti u skladu sa međunarodnim pravom, uključujući Povelju UN i relevantne rezolucije UN.
- Pored toga, mora podržati suverenitet, nezavisnost i teritorijalni integritet Ukrajine, u okviru njenih međunarodno priznatih granica. Sada je vrijeme za hitan, potpun i bezuslovan prekid vatre, što treba da bude prvi korak ka pravednom miru- kazao je Gutereš.

Gutereš: Rat u Ukrajini ostaje mrlja na našoj kolektivnoj savjesti

Izrael je uputio dramatično i indirektno upozorenje Libanu poručivši da će izvesti razorne napade na ovu zemlju, što uključuje i direktno ciljanje civilne infrastrukture poput međunarodnog aerodroma u Bejrutu, ukoliko se pokret Hezbolah umiješa u potencijalni rat između Sjedinjenih Američkih Država i Irana.
Dvojica visokih libanskih zvaničnika potvrdila su u utorak da je poruka prenesena diplomatskim kanalima usred sve većih i opasnijih regionalnih tenzija, prenose agencije.
Prema riječima zvaničnika, Izrael je jasno stavio do znanja da će se kompletna libanska državna infrastruktura smatrati "legitimnom metom" ukoliko Hezbolah vojno interveniše kako bi pružio podršku Teheranu, prenosi Klix.ba.
Ovo upozorenje dolazi u trenutku kada se Vašington i Teheran pripremaju za treću rundu nuklearnih pregovora koja je zakazana za 26. februar u Ženevi. Omanski ministar vanjskih poslova Sayyid Badr bin Hamad al-Busaidi najavio je ove pregovore u nedjelju, a oni se odvijaju u sjeni sve većeg straha od šireg vojnog sukoba na Bliskom istoku.

Izrael prijeti napadima na civile u Libanu

Ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je danas tokom sjednice kolegijuma Federalne službe bezbjednosti (FSB) da neprijatelj nije u stanju da pobijedi Rusiju iako to želi.
- Oni ne mogu da nanesu strateški poraz Rusiji. To jednostavno nije moguće. Ali oni to toliko žele da ne mogu da žive bez toga. Misle da apsolutno moraju da pobijede Rusiju. Traže bilo koji način. Dovešće sebe do neke ekstremne tačke, a onda će se pokajati- rekao je Putin tokom sjednice kolegijuma FSB, prenosi RIA Novosti.
Putin je naglasio potrebu da FSB nastavi svoj sistematski rad u svim relevantnim oblastima, posebno u borbi protiv međunarodnog terorizma.
Ruski predsjednik je zatražio ozbiljne dodatne mjere za zaštitu državne granice, odlučnu i agresivnu borbu protiv ekstremizma i terorizma i suzbijanje bilo kakvih pokušaja podjele i razbijanja ruskog društva.
- Važno je u potpunosti iskoristiti ljudski i tehnički potencijal FSB, kao i njene operativne i analitičke mogućnosti, kako bi se blagovremeno i efikasno neutralisale potencijalne pretnje, pouzdano zaštitili nacionalni interesi Rusije i obezbijedio njen stabilan razvoj- rekao je Putin i upozorio da se povećao broj terorističkih napada na Rusiju.
Ruski predsjednik je upozorio na informacije o pokušaju dizanja u vazduh gasovoda Turski tok i Plavi tok u Crnom moru.
- Govorimo o mogućoj eksploziji naših gasnih sistema duž dna Crnog mora, takozvanih Turskog toka i Plavog toka. Oni ne znaju šta da urade da bi uništili ovaj mirovni proces. Čine sve što mogu da nešto izazovu i potkopaju sve što je postignuto u ovom pregovaračkom procesu- rekao je Putin, prenosi agencija Interfaks.

Putin: Pokajaće se oni koji misle da mogu da pobijede Rusiju

Tvrdnje mještana Botuna da je zemljište na lokaciji gdje se gradi postrojenje za prečiščavanje otpadnih voda kontaminirano nisu tačne, nema otpadnog materijala ni opasnog otpada, saopštio je za <a href="https://gradski.me/video-mjestani-botuna-tvrde-da-investitor-otkopava-kancerogeni-otpad-od-sjutra-najavljuju-vece-proteste/">RTV Podgorica </a>glavni inženjer nadzora postrojenja u kompaniji "Fištner", Ričard Sampson.
- Na nekim drugim dijelovima, unutar granica, pronađeni su neki manji djelovi kontaminacije, ali mi ne radimo u tim zonama tako da one ostaju netaknute. Ukoliko se ne diraju i ako ih ne iskopavamo one neće nikome naštetiti- naveo je Sampson.
On je podsjetio da su rađene dvije studije tokom kojih su vršili ispitivanjna na lokaciji – prva je bila 2015. godine, a druga 2016. godine.
- Takođe, analizirali smo i vodu i materijal. Nismo u opasnosti i ne mislim da postoji ikakav rizik uopšte, mi smo svakog dana na terenu- zaključio je Sampson.
Podsjećamo, mještani Botuna rano jutros protestovali su kod gradilišta postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda – tvrde da investitor otkopava kancerogeni otpad, od sjutra najavljuju veće proteste.
Mještani su jutros, uz poruku da je riječ o protestu upozorenja, naveli kako im je sporno što se na toj lokaciji ponovo otkopava otpad iz nekadašnje proizvodnje aluminijuma.
Gradilište u Botunu ponovo je otvoreno nakon što je Ministarstvo prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine saopštilo da je investitor otklonio nepravilnosti koje je utvrdio građevinski inspector. Gradnja postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda počela je krajem decembra prošle godine – rok za završetak radova je maj 2028. godine.

Sampson: Zemljište na lokaciji za postrojenje u Botunu nije kontaminirano

Kako tužilac Vladimir Novović štiti policajca Predraga Šukovića

Politika

Dizdarević Smailoviću: Neću da budem predsjednik Opštine jer sam Bošnjak, narativ vaših koalicionih partnera se duboko uvlači u vašu politiku

Hronika

ODT odbacilo krivičnu prijavu: Pajković nije izvršila prinudu na štetu Vukšića

Knežević Božoviću: Budite šmekeri i ubacite srpski jezik u ustavne promjene; Rakočević: Podržaćemo izmjene, povećanje plata važno za veći stepen nezavisnosti pravosuđa

Tag: duklja