Rekonstrukcija Vlade: slika Spajićeve nemoći i Mandićeve moći
Nije u četvrtak 23. jula u parlamentu bilo puko povećanje broja ministara. Ne, priča o rekonstrukciji Vlade samo je paravan za ono što se stvarno zbilo 23. jula: bila je to, u stvari, rekonstrukcija moći, nakon koje je neformalni šef parlamentarne većine Andrija Mandić konačno demonstrirao da je – upravo on - stvarno najjača politička ličnost vladajućeg političkog bloka. Tako se razobličila i politička suština današnje Crne Gore.
ISTRAŽIVANJE ETV: Što je sve razotkrila još jedna promjena broja članova izvršne vlasti
Rekonstrukcija Vlade: slika Spajićeve nemoći i Mandićeve moći
Nije u četvrtak 23. jula u parlamentu bilo puko povećanje broja ministara. Ne, priča o rekonstrukciji Vlade samo je paravan za ono što se stvarno zbilo 23. jula: bila je to, u stvari, rekonstrukcija moći, nakon koje je neformalni šef parlamentarne većine Andrija Mandić konačno demonstrirao da je – upravo on - stvarno najjača politička ličnost vladajućeg političkog bloka. Tako se razobličila i politička suština današnje Crne Gore.
Iznenađenje bi bilo, da je uopšte bilo iznenađenja! Ovako, u četvrtak se u parlamentu desilo samo ono što je bilo očekivano: najbrojnija vlada u Evropi, Vlada Milojka Spajića, postala je - još brojnija. Jedan premijer, sedam potpredsjednika, 27 ministara, nekih 50 i kusur savjetnika i još toliko direktora direktorata, pa nekih 250 zapošljenih u izvršnoj vlasti...
Takozvana - mašala Vlada!
TAKO MI BOG POMOGAO...
A sve to uz Božju pomoć, ako je vjerovati novoizabranoj potpredsjednici Vlade i trojici novih ministara.
-Zaklinjem se da ću dužnost vršiti po Ustavu i zakonu, čestito, odgovorno i savjesno. Tako mi Bog pomogao – tako je cvrkuutala zakletvu Jelena Borovinić Bojović, potpredsjednica Vlade.
A onda smo tu istu rečenicu čuli još tri puta, kao naučenu pjesmicu. Prvo je deklamovao Radoš Zečević, ministar saobraćaja, pa onda Jovan Jole Vučurović, ministar bez portfelja, na kraju i Zoran Jojić, ministar za sport i mlade... Svi sa onim obaveznim dodatkom zakletve koji nije zapisan u Ustavu: ,,tako mi Bog pomogao”...
Da, svi su nade polagali u pomoć Onoga odozgo, iako je ključni igrač ove predstave – Andrija Mandić - bio samo nekoliko metara od njih. Na kraju se, i Mandić, uz namješteni osmjeh, pozvao na vrhovnu instancu.
-Sada samo nedostaje ono: da Bog blagoslovi Crnu Goru i idemo dalje, kazao je predsjednik Skupštine Crne Gore koji je, jer premijera nije bilo u sali, vodio ,,rekonstrukcionu igru”.
E, sad, hoće li Onaj odozgo imati vremena da se bavi Crnom Gorom, to je teško saznati. Ali, da je neka pozitivna magija, neko isjeljenje, neka pomoć potrebna Crnoj Gori – to je nesporno.
Jer, ova julska predstava, ova i ovakva politička šarada, zaista je – ponižavanje građana.
JE LI SPAJIĆ UCIJENJEN ILI - BAŠ TAKO SMISLI?
I jeste ponižavajuće, za sve građane, kada se premijer - koji za nepune tri godine pravi treću rekonstrukciju izvršne vlasti – ne udostoji da se pojavi pred poslanicima, da makar da naznake te ideje o povećanju broja ljudi u Vladi...
A bilo bi interesantno da Milojko Spajić objasni: kako to da u Japanu, đe je studirao, u zemlji koja broji oko 122 miliona stanovnika, Vlada ne može imati više od 19 članova, a u Crnoj Gori sa 620 hiljada stanovnika, đe je Spajić sada premijer, Vlada može imati ministara koliko premijer poželi – najviše u Evropi, možda čak i 40 do izbora u junu sljedeće godine...
Ni slova obrazloženja, nije se objašnjenja udostojio i dan kasnije, za vrijeme subotnjeg premijerskog sata.
Nije to bio samo hir premijera Spajića. Ne, lider Pokreta ,,Evropa sad“ ćutao je oko rekonstrukcije – jer nije imao što da kaže. Zato što je glavni igrač u parlamentarnoj većini Andrija Mandić, lider Nove srpske demokratije. Četnički vojvoda je – a ne Spajić - odredio ko će od srpskih političara iz njegove stranke u vladu, i kad će.
E, sad, zašto je premijer Spajić pognuo glavu; je li razlog ucjena; što Mandić i ekipa znaju nešto iz Spajićeve prošlosti što bi premijera moglo da kompromituje? Kao onda kada su iz Beograda – kad je Spajke htio da se kandiduje za predsjenika države – poslali podatke da je lagao, da je nezakonito imao i srpsko i crnogorsko državljanstvo.
Ko zna, možda Spajki sada ćuti da Manda ili neko drugi ne progovori o vezama sa Do Kvonom ili o kripto -poslovanju sa Kotrelom?
Manje je važno. Bitna je suština: premijer je morao da prihvati da mu drugi kroji i prekraja Vladu, samo da bi ostao na čelu Vlade.
NEGIRANJE GENOCIDA KAO ULAZNICA U VLADU
I zato je tobožnji proevropski premijer bez glasa protivljenja prihvatio da ministri u njegovoj Vladi budu ljudi - koji negiraju genocid u Srebrenici, najveći zločin na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata.
- Da budemo načisto i pošteni: ja mislim da u Srebrenici nije bio genocid – tako je – da svima bude načisto – besjedio Jovan Jole Vučurović juna 2021. godine u crnogorskom parlamentu. Mandićev omiljeni stranački funkcioner glasno je izrekao upravo ono ono što misle svi u Mandićevoj Novoj srpskoj demokratiji: eskponenti ,,srpskog sveta“ neće da zucnu o zločinima u ime ,,srpskog sveta“.
Samo, tada, tog ljeta 2021. godine Jole Vučurović nije mogao biti u izvršnoj vlasti i tada je ministar Vladimir Leposavić zbog nepriznavanja genocida u Srebrenice morao da bude smijenjen...
Danas je, očito, drugo vrijeme: negiranje genocida bila ona ključna tačka u biografiji koja je Jovana Vučurovića postavila u fotelju ministra!
Zvuči kao svirepa šala. Ali, nije šala, nije vic; to je crnogorska realnost. Koja otvara teško pitanje: kakva je to država Crna Gora, kakvo je to crnogorsko društvo u kojem se negiranje genocida - politički isplati?
ČAST JE ČAST, A VLAST JE, IPAK, VLAST
A što o negatorima genocida u Srebrenici misle u Bošnjačkoj stranci Ervina Ibrahimovića?
I to se jasno viđelo baš u četvrtak, baš u crnogorskom parlamentu. Poslanici Bošnjačke stranke mirno su, bez zrna stida, glasali da u Vladu uđu i Vučurović, i Zečević i svi ostali negatori srebreničkog genocida...
A samo prije godinu, Ervin Ibrahimović je u ime Crne Gore govorio u Potočarima...
-Ako se danas i svakog dana ne sjećamo žrtava genocida u Srebrenici i njihovog stradanja, ako uporno ne zahtijevamo da budu kažnjeni svi počenioci i odgovorni za ovaj genocid, pitam sebe i vas: šta smo uradili da neko već već iz ove, ili generacija iza nas, ne bude žrtva nekog novog genocida – pitao se predsjednik Bošnjačke stranke.
Da li danas, kada su članovi njegove partije glasali da negatori genocida budu njihovi partneri u vlasti, Ervin Ibrahimović ima skoposti, da li ima obraza, da javno odgovori na to pitanje koje je postavio u Potočarima, među majkama, sestrama, rođacima pobijenih više od 8000 ljudi, onih nesrećnika umorenih u nekoliko julskih dana 1995. godine samo zato što su druge vjere, druge nacije?
Stvarno: smije li ministar vanjskih poslova Crne Gore, lider Bošnjačke stranke da ponovi, na sjednici Vlade, to pitanje?
Ili je, zarad kolača vlasti, zaboravio na zavjet časti...
KAD JULSKE VATRE OBASJAJU ISTINU...
Čudne su, interesantne su – i vrlo su značajne - te crnogorske julske vatre; uvijek osvijetle istinu; uvijek nekako pokažu ko je ko na ovim prostorima.
Da, julske crnogorske julske vatre. Ona julska 1796, prije 230 godina, u bici na Martinićima, ujedinila je podlovćensku Crnu Goru i brdska plemena, Bjelopavliče i Pipere. Bitka koja je Crnu Goru uvela u besmrtnike, kroz onu slavnu poemu lorda Alfreda Tenisona.
Znate već ono slavno: ,,O najmanji od naroda! / Tvrda stijeno tvrđeg kraja! / Prijestolje od slobode, ti velika Crna Goro! / Protiv sile otomanske ti se rveš mišcom golom, / Sa stotinom na hiljade ratujući naokolo..."
Ili ona druga, opet julska prije 150 godina, ona čuvena bitka na Vučjem dolu koja je svijetu pokazala, ne samo snagu crnogorskog herojstva, već i veličinu crnogorske etike koja poraženog protivnika ne ponižava. Koja je bila uvod u međunarodno priznanje jedne male knjaževine koja je decenijama, vjekovima krvarila da bi Crnogorci mogli hodati uzdignute glave...
Kao što je 13. jula 1941. godine Crna Gora porobljenoj Evropi, koja je stenjala pod čizmom Hitlerove i Musolinijeve vojne sile, ali i čitavom svijetu pokazala da ne želi da bude ponižena i da živi pod fašističkom čizmom... I tada je, ponovo jedno slavno ime, francuski filozof Žan Pol Sartr kazao da je ,,crnogorski 13. jul jedan od najvećih događaja u savremenoj Evropi i 20. vijeku”.
Da, julske vatre osvijetle istinu, onima koji žele da je vide. A ima i onih koji ništa ne naučiše iz julskih crnogorskih vatri. Poput mitropolita Crkve Srbije Joanikija Mićovića koji se obreo, na poziv predsjednika Jakova Milatovića, na obilježavanju Martinićke bitke.
Pa je onda mudro procijedio kako je crnogorska pobjeda na Martinićima zapalila luču slobode koja se razgorjela i u ,,bratskoj Srbiji”1804. godine kada je Karađorđe predvodio Prvi srpski ustanak.
-U tom pogledu može se reći da je Karađorđe nastavio djelo Svetog Petra Cetinjskog. Junak je kao što to uvijek biva, prepoznao junaka – pun sebe je poentirao Mićović.
Prepotentni ponavljač iz nikšićke Gimnazije ,,Stojan Cerović”, koji, eto, stoluje u Cetinjskom manastiru, pokazao je da ne zna istorijske fakte: Karađorđe - koji je ,,nastavio djelo Petra I” - umro je 13 godina prije tvorca moderne crnogorske države.
Ovaj primjer pokazuje kako se mogu banalizovati, kako se mogu instrumentalizovati istorijski podci.
KARIKATURA KOJA SAKRIVA ISTINU
A julska rekonstrukcija Vlade – iako karikaturalna po načinu izvedbe – paradoksalno ali stvarno otkriva istinu o sadašnjoj parlamentarnoj većini. O njenom karakteru.
Dakle: nije to u četvrtak 23. jula u parlamentu bilo puko povećanje broja ministara. Ne, priča o rekonstrukciji Vlade samo je paravan za ono što se stvarno zbilo 23. jula: bila je to, u stvari, rekonstrukcija moći, nakon koje je neformalni šef parlamentarne većine Andrija Mandić konačno demonstrirao da je – upravo on - stvarno najjača politička ličnost vladajućeg političkog bloka.
Tako se razobličila i politička suština današnje Crne Gore. Kada četnički vojvoda suvereno odlučuje o potezima lažne evropske većine na vlasti, onda i Crna Gora, koja je formalno na pragu ulaska u Evropsku uniju, više liči na jedinku velikodržavnog projekta ,,srpskog sveta", nego na državu koja je buduća članica zajednice građanskih država Evropske unije.
Vjerovatno to čak i Marta Kos zna, ali joj - nakon okupljanja i slavlja među Mandićevim Srbima podno Ostroga, i ispijanja naiskap one šljivovice - nekako teško da javno prizna.
A, iskreno, baš je i briga, uostalom – sve je ovo sada crnogorski izbor, odnosno izbor po volji Mandićevih Srba u Crnoj Gori.