Centar za dječija prava: Ako država plaća smještaj djeteta, mora znati kako ono živi

Nakon informacija o navodnom dugogodišnjem nasilju i eksploataciji djece smještene u hraniteljskoj porodici, NVO „Centar za dječija prava“ zatražila je da se preispita način na koji institucije kontrolišu hraniteljske porodice i da se uvedu obavezne mjesečne terenske provjere.

Iz te nevladine organizacije poručuju da odgovornost za praćenje djece smještene u hraniteljske porodice ne smije biti stvar procjene ili dobre volje službenika, već obaveza koja se mora sprovoditi kontinuirano i na terenu.

Podsjećaju da Porodični zakon propisuje da organ starateljstva prati razvoj djece smještene u druge porodice i provjerava da li se njihovo čuvanje, njega, vaspitanje i školovanje odvijaju u skladu sa zakonom i ugovorom o smještaju.

Organ starateljstva, kako navode, dužan je da reaguje na uočene nedostatke i preduzme mjere iz svoje nadležnosti.

Ukazuju i na Pravilnik o bližim uslovima za pružanje i korišćenje usluga porodičnog smještaja-hraniteljstva i porodičnog smještaja, prema kojem se stručna podrška kod hraniteljstva pruža najmanje svakih 50 dana.

Centar za dječija prava smatra da takav minimum nije dovoljan.

– Hraniteljske porodice u kojima država smješta djecu moraju biti predmet stvarne kontrole najmanje jednom mjesečno, a tamo gdje postoji prijava nasilja, zanemarivanja, eksploatacije ili bilo koji drugi indikator rizika, kontrola mora biti češća, vanredna i, kada okolnosti to zahtijevaju, nenajavljena – poručili su.

Naglašavaju da razgovor sa djetetom mora biti organizovan tako da ono može slobodno da govori, bez prisustva hranitelja i bez svođenja kontrole na formalnu posjetu i administrativnu zabilješku.

Iz NVO posebno otvaraju pitanje na koji način se kontroliše trošenje javnog novca namijenjenog hraniteljstvu.

Podsjećaju da propisi predviđaju naknadu troškova smještaja i posebnu naknadu za rad hranitelja, te da država, kada izdvaja značajna sredstva, ima obavezu da jednako ozbiljno kontroliše svaku hraniteljsku porodicu.

– Etnička pripadnost ne smije biti ni razlog za privilegiju ni razlog za diskriminaciju, ali ni izgovor da se o kontroli ne govori. Država mora da utvrdi da li novac prati stvarna briga, bezbjednost i zaštita djeteta – naveli su.

Centar za dječija prava zato traži podatke o broju terenskih kontrola sprovedenih tokom posljednjih 12 mjeseci, broju razgovora sa djecom bez prisustva hranitelja, nenajavljenim posjetama i postupcima koji su pokrenuti zbog utvrđenih nepravilnosti.

Posebno su kritikovali odnos JU Centar za socijalni rad za Glavni grad Podgorica.

Prema njihovim navodima, direktor te ustanove Denis Martinović mjesecima ne odgovara na poziv organizacije za sastanak o pitanjima zaštite djece i funkcionisanja sistema socijalne i dječje zaštite.

– Ako nema vremena za sastanak sa organizacijom koja se svakodnevno bavi prijavama ugrožavanja prava djece, ima li Centar dovoljno vremena i kadra da redovno obilazi hraniteljske porodice i kontroliše kako djeca zaista žive – pitaju iz NVO.

Naglašavaju da to nije pitanje odnosa jedne nevladine organizacije i jednog direktora, već odgovornosti institucije kojoj je povjerena zaštita djece.

Podsjećaju i da zakon predviđa nadzor nad stručnim radom pružalaca usluga, kao i inspekcijski nadzor nad primjenom propisa iz oblasti socijalne i dječje zaštite.

– Sistem nadzora formalno postoji. Pitanje je da li postoji na terenu ili samo na papiru – poručili su.

Pozivajući se na Konvenciju UN o pravima djeteta, navode da najbolji interes djeteta mora biti od prvenstvenog značaja, da institucije koje se staraju o djeci moraju biti pod odgovarajućim nadzorom, kao i da država mora zaštititi dijete od svakog oblika nasilja dok je pod brigom drugog lica.

Centar za dječija prava zato zahtijeva uvođenje obaveznih kontrola svih aktivnih hraniteljskih porodica najmanje jednom mjesečno, uz dokumentovanu terensku posjetu, neposredan razgovor sa djetetom i vanredne nenajavljene kontrole kada postoji bilo kakav indikator rizika.

– Hraniteljstvo nije način da se dijete skloni iz evidencije institucije i da se potom svakog mjeseca uredno isplaćuje naknada. Ako država plaća smještaj djeteta, država mora znati kako to dijete živi. Ako to ne zna, onda ne kontroliše hraniteljstvo, nego samo finansira smještaj – zaključili su iz NVO „Centar za dječija prava“.