Prepoznajemo li u Crnoj Gori principe Gebelsove propagandne prakse?

Više od decenije crnogorski javni prostor oblikuju narativi koji su mijenjali ne samo način na koji se tumače politički događaji, već i značenje pojmova poput nacionalizma, patriotizma, građanske politike i identiteta. Jedan od najuticajnijih bio je narativ o „dva nacionalizma“, iz kojeg je izvedena slika „razumne sredine“ između dvije navodno podjednako problematične krajnosti.

U intervjuu za Antenu M stručnjak za stratešku komunikaciju Miodrag Strugar objašnjava kako se takvi okviri stvaraju i nameću, kakvu ulogu u tome imaju političari, mediji, civilni sektor i intelektualna zajednica i šta se događa kada dovoljno dugo ponavljan narativ počne da se doživljava kao činjenica.

Na primjerima odnosa prema crnogorskom identitetu i državnoj zastavi, „životnim temama“ i litijama, izborima 2020, ali i političkom brendiranju Demokrata i Andrije Mandića, Strugar analizira kako se mijenja percepcija društvenih i političkih pojava i kakve posljedice takve promjene mogu proizvesti.

Koliko je u politici važno imenovanje stvari? Može li način na koji definišemo neki društveni problem dugoročno odrediti i način na koji će ga građani razumjeti?

STRUGAR: Jedna od ključnih postavki savremene teorije komunikacija jeste da je stvarnost, pa i politička, više stvar percepcije nego onoga što stvarno jeste. Ključno je kako se događaji tumače, ko će dominantno uticati na percepciju. Ko imenuje stvarnost, ko pobijedi u borbi za značenje riječi, odnosno ko uspostavi interpretativni okvir, taj upravlja stvarnošću. Ovo ne mora da znači da se izmišljaju činjenice, već da se prihvata neki interpretativni okvir, kroz emocionalni i vrijednosni naboj. Kad se uspije nametnuti neki interpretativni okvir, sve nove informacije tumačimo kroz njega. Da li je oslobođenje ili okupacija, je li neko terorista ili borac za slobodu, je li bio pokušaj državnog udara ili montirani proces... mogli bismo pronaći brojne primjere u kojima se glavna komunikacijska borba vodila za imenovanje i postavljanje okvira.

Jedan od najuspješnijih narativa koji je godinama građen jeste teza da su Srbi u Crnoj Gori sistemski ugroženi. Ne sporim da je bilo pojedinačnih primjera, ali ako neko jeste bio ugrožen, to su bili građani, bez obzira na nacionalnu pripadnost, koji nijesu pripadali vladajućim partijama ili ih podržavali. Međutim, tvrdnja o ugroženosti Srba se skoro dvije decenije ponavljala kroz medije, političke partije, Srpsku pravoslavnu crkvu, društvene mreže, neke akademske krugove... i kroz taj okvir se tumačio gotovo svaki politički događaj.

Ili narativ o Crnogorcima kao izmišljenoj, vještačkoj naciji. Decenijama se u dijelu srpskog političkog i medijskog prostora ponavlja teza da su Crnogorci "izmišljena" ili "komunistička nacija". Čak su i Crnogorci koji nijesu Srbi imenovani „milogorcima“.

Takva netačna tvrdnja je dugotrajnim ponavljanjem postala dio političkog narativa za dio javnosti u Crnoj Gori i veći dio javnosti u Srbiji. Uz to se, propagandnim mehanizmom od dugotrajnog i istrajnog ponavljanja do prihvatanja, pojam Crnogorac povezivao s lukrativnim interesom, kriminalom, uz brojne primjere koji su prolazili kroz zadati interpretativni okvir. Osim goriva za svoje političke ciljeve, tvorci tog narativa su kod jednog dijela javnosti proizveli i „spiralu tišine“, koju je opisala Elizabet Nojman.

Kada se određena formulacija dovoljno dugo ponavlja u medijima, političkom govoru i javnim nastupima intelektualaca, u kojem trenutku ona prestaje da bude teza koju treba dokazivati i postaje „opštepoznata činjenica“?

STRUGAR: Tu dolazimo do nekih od najpoznatijih propagandnih principa, koji se vezuju za Gebelsovu propagandnu praksu. Neki autori su rekonstruisali i sistematizovali tehnike koje je koristio. Tu prepoznajemo principe „orkestracije“, „obnavljanja“ i „vjerodostojnosti“ – od one poznate da se laž ponovljena mnogo puta počinje doživljavati kao istina, preko toga da se nove informacije moraju stalno emitovati brzinom da protivnik nema kad da odgovori jer su se već pojavile nove optužbe, pa do toga da se iste priče konstruišu iz različitih izvora.

Priča tako postaje „opštepoznata“, jer mozak poznato doživljava kao vjerovatnije. Zato propaganda ne insistira na argumentima. Ona insistira na ponavljanju. Već sam pominjao propagandni princip „ponavljanje-normalizacija-prihvatanje“.

Kada se ista formulacija pojavi u medijima, na društvenim mrežama, u parlamentu, u kafani, među akademskom zajednicom, u crkvi, nevladinom sektoru, pa još ta formulacija ili taj narativ prođe kroz za autore poželjan interpretativni okvir, nastaje spirala ćutanja.

Ljudi počinju misliti: „Ako svi ovo govore, nešto tu ima.“ Ako se i ne pridruže toj priči, povlače se jer ne žele biti na bilo koji način povezani s njom.

Ko ima najveću moć da u jednom društvu uspostavi dominantan interpretativni okvir – političke partije, mediji, civilni sektor, akademska zajednica ili kombinacija svih tih aktera?

STRUGAR: Ne postoji jedan centar. Kada se kreira strategija, osim sagledavanja trenutnog stanja kroz SWOT i PEST(EL) analizu, definisanja ciljeva i drugih bitnih postavki, jedna od najvažnijih stvari jeste prepoznati nosioce komunikacionih poruka i definisati ciljne javnosti na koje želite da utičete ili za koje želite da budu multiplikatori vaših poruka. Tek kada se to definiše, odgovara se na pitanje KAKO.

Najuspješniji narativi nastaju kada djeluje više aktera istovremeno.

To je svojevrstan ekosistem narativa. Osnovna poruka se kreira u jednom centru, političke partije i mediji je stalno i dosljedno ponavljaju, intelektualci joj daju legitimnost, nevladine organizacije je dodatno šire, kroz društvene mreže se emocionalizuje, daje joj se naboj i povećava domet.

Tako neki okvir postaje dominantan. Sjetite se samo narativa o „odbrani svetinja“. Može poslužiti kao primjer kako se i strateški i taktički oblikovao način na koji će društvo razmišljati.

Pošto kreatori te strategije odlično znaju da matrice najbolje uspijevaju kad nijesu očigledne, uspješno su, u komunikacijskom smislu, krili svoje stvarne političke i ideološke ciljeve. U slučaju „odbrane svetinja“ ponuđen je uvjerljiv okvir koji su dosljedno ponavljali crkva, političari, mediji, intelektualci i drugi društveni akteri, oslanjajući se na već dugo građen interpretativni okvir i tako snažno utičući na oblikovanje javnog mnjenja.

U crnogorskom javnom prostoru godinama je prisutna teza o „dva nacionalizma“ - srpskom i crnogorskom. Kako, iz ugla komunikologije, čitate tu formulaciju? Šta se postiže njihovim stavljanjem u istu ravan?

STRUGAR: Ta teza predstavlja interpretativni okvir. Njena komunikacijska funkcija nije da utvrdi jesu li dva fenomena identična, već da ih predstavi kao dvije strane istog problema. Tako se uspostavlja njihova moralna i politička ekvivalencija, a fokus pomjera sa pitanja ko je što radio i radi, s kojim ciljevima, kakvom moći i s kakvim posljedicama, na poruku – svi su isti.

Već smo govorili o tome da, u teoriji agenda settinga i framinga nije presudno samo o čemu društvo govori, već i kroz koji interpretativni okvir to čini. Jasno je da je cilj bio, sasvim prirodno kad neki se okvir primi na plodno tle, da se politička rasprava usmjerava ka traženju ravnoteže između njih.

To je snažan komunikacijski mehanizam. Čak i kada bismo prihvatili da crnogorski nacionalizam postoji u obliku u kojem ga zagovornici ove teze predstavljaju, a ne postoji, ostaje pitanje može li biti ekvivalentan srpskom kada se uporede njihov istorijski razvoj, politički ciljevi, posljedice, finansijska i organizaciona moć.

Činjenica da i danas raspravljamo unutar okvira „dva nacionalizma“ pokazuje koliko je taj okvir bio uspješno uspostavljen. Kasnije interpretacije i događaji koji su uslijedili navode nas na zaključak da smo, umjesto objašnjenja stvarnosti, dobili prikrivanje i relativizaciju onog koji ima i snagu i volju i moć da iza sebe ostavi pogubne posljedice, čemu smo svjedočili u posljednjih skoro četiri decenije.

Teza o crnogorskom nacionalizmu dobila je i formulaciju „asimptomatskog nacionalizma“. Ako nema prepoznatljive manifestacije, kako se njegovo postojanje može provjeriti ili opovrgnuti?

STRUGAR: Svaka ozbiljna naučna tvrdnja mora, barem u principu, biti provjerljiva i opovrgljiva. A ako se tvrdi da postoji, ali nema uobičajene manifestacije, postavlja se pitanje na osnovu čega zaključujemo da postoji?

Takve konstrukcije imaju snažnu retoričku moć jer ih je veoma teško opovrgnuti. Osnovno pitanje koje treba da postavimo je da li taj pojam pomaže da preciznije razumijemo stvarnost ili je pojednostavljuje do mjere da prikriva važne razlike.

Paralelno sa tezom o „dva nacionalizma“ razvijao se narativ o prevazilaženju identitetskih podjela i okretanju „građanskim“ i „životnim“ temama. Kako je taj okvir građen?

STRUGAR: U političkoj komunikaciji postoji tehnika reframinga ili preoblikovanja – promjene okvira rasprave. Da, plate, životni standard, zapošljavanje i druge socijalne i ekonomske teme jesu važne, ali to ne znači da pitanja identiteta, vrijednosti i državnosti nijesu. Zamislite da su naši preci, uzmite bilo koji period iz istorije, pitanja slobode, identiteta, vrijednosti stavili u stranu razmišljajući samo o “životnim” temama?

Komunikacijski efekat tog okvira bio je da se identitetske teme predstavljaju kao zastarjele, iracionalne ili štetne, a „životne“ i „građanske“ kao njihova racionalna alternativa. Tako se prvima oduzima politička legitimnost, dok druge dobijaju unaprijed pozitivan vrijednosni okvir.

Ako se dva nacionalizma predstave kao podjednako problematične krajnosti, stvara li se time prostor za politički „treći put“ između njih?

STRUGAR: Da. Ako su oba pola prethodno predstavljena kao neprihvatljiva, stvara se prostor za političku snagu koja kaže: „Mi nijesmo ni jedni ni drugi.“ Komunikološki gledano, politički centar ne gradi svoju poziciju samo sopstvenom politikom, već i na percepciji da predstavlja razumnu alternativu dvjema krajnostima.

U Crnoj Gori je taj narativ dobio i konkretnu političku posljedicu: „razumna sredina“ koja se predstavljala kao alternativa dvjema krajnostima nakon izbora 2020. priklonila se jednoj od te dvije krajnosti i danas ta krajnost vlada i dominantno utiče na društvene tokove.

Šta se događa kada se pitanja državnog suvereniteta i spoljnog političkog uticaja označe kao „identitetske teme“ koje nepotrebno dijele građane?

STRUGAR: To je jako zanimljiv komunikološki fenomen. Nešto što je ranije predstavljano kao jedno od važnih državnih pitanja počinje se opisivati kao tema kojom političari skreću pažnju sa „pravih problema, relikt prošlosti ili/i ideološka opsesija”.

Takvim uokviravanjem toj temi se oduzima politička legitimnost. Ne tvrdi se da suverenitet nije važan, već da nije pristojno o njemu govoriti. Time se mijenja i položaj učesnika u raspravi: onaj ko upozorava na mogući spoljni politički ili kulturni uticaj može biti predstavljen kao neko ko „vraća društvo u podjele“, dok se druga strana pozicionira kroz pojmove dijaloga, pomirenja i normalizacije.

Tako se rasprava pomjera sa pitanja postoji li određeni politički uticaj i kakve posljedice proizvodi, na pitanje ko „dijeli“, a ko „miri“ društvo.

Koliku odgovornost imaju mediji kada preuzmu određeni politički okvir i počnu da ga reprodukuju kroz izbor tema, sagovornika, naslova i interpretacija?

STRUGAR: Odgovornost medija je ogromna jer oni javno mnjenje rijetko oblikuju direktnim uvjeravanjem, a mnogo češće izborom okvira kroz koji će građani razumjeti političku stvarnost.

Mediji određuju o kojim će se temama govoriti, kako će se o njima razmišljati i prema kojim kriterijumima će građani ocjenjivati političke aktere. Što je veća moć i uticaj, veća je i odgovornost. Ne moraju otvoreno zastupati neku političku opciju da bi imali snažan politički uticaj. Dovoljno je da dosljedno biraju određene teme, sagovornike, interpretativne okvire i jezik. Zato odgovornost medija nije samo u tačnosti činjenica, već i u izboru konteksta.

Svjedoci smo i pozitivnog uticaja dijela medija, koji kroz istraživanja o zloupotrebama institucija, kriminalu, korupciji, iznose činjenice, ali smo svjedoci i da se njihov doprinos marginalizovao kako bi se dalo što manje prostora argumentima koji nijesu dio nametnute agende kroz ostale medije.

Kakvu je ulogu imao koncern „Vijesti“ u promovisanju narativa o „dva nacionalizma“?

STRUGAR: Narativ o “dva nacionalizma” prvo se pojavio u “Vijestima”, ali to ne znači automatski da su oni "stvorili" taj narativ. Ono što je sigurno, “Vijesti” su aktivno radile da to bude društveno prihvaćen način razmišljanja i iskoristile su uticaj koji imaju, pa su taj okvir prihvatili i političari i drugi mediji, neki analitičari i univerzitetski profesori, pa i nevladine organizacije.

Uspjeli su da se ne raspravlja o tome da li okvir odgovara stvarnosti nego da se raspravlja unutar njega. Tom metodom uspijeva se da neki narativ neko vrijeme bude dominantan. Manje je bitno koliko su jaki argumenti koji se suprotstavljaju tom narativu, cilj je da se rasprava odigrava unutar njega.

Sasvim je opravdano postaviti pitanje da li su uticajni mediji i organizacije civilnog društva svojim izborom tema, sagovornika i interpretativnih okvira doprinijeli normalizaciji određenih političkih narativa i time oblikovali politički ambijent u kojem su pojedine političke opcije postale uvjerljivije dijelu birača. Vjerujem da će i to biti tema nekih budućih akademskih radova, koji će dati naučno i metodološki odgovor na to pitanje.

Iz komunikološke perspektive mogu istaći da mediji i organizacije civilnog društva nijesu samo prenosioci političke stvarnosti; oni su i njeni aktivni interpretatori, a svjedoci smo da su i aktivni učesnici.

U dijelu javnosti postoji utisak da je civilni sektor bio glasniji prema vlasti prije 2020. nego nakon promjene vlasti. Kako iz komunikološke perspektive tumačite takvu percepciju?

STRUGAR: Ako je neka organizacija godinama bila vrlo glasna prema jednom režimu, prirodno je očekivanje da ima isti intenzitet kritike prema svakom narednom. Kada javnost ne prepozna tu simetriju, nastaje percepcija selektivnosti, a u komunikaciji je percepcija često jednako važna kao i sama činjenica.

Formiranje Vlade u manastiru, događaji na Cetinju tokom ustoličenja Joanikija Mićovića ili dodjela Trinaestojulske nagrade nedostojnoj osobi za nepostojeću knjigu, pa ponašanje policije tokom i nakon protesta na Gorici izazvali su snažne političke i društvene reakcije. Dio javnosti s pravom je stekao utisak da su reakcije pojedinih organizacija civilnog društva bile manje intenzivne ili manje vidljive nego ranije. To ima komunikacijske posljedice bez obzira na stvarni obim njihovih aktivnosti i otvara pitanje konzistentnosti.

Kredibilitet tih organizacija ne zavisi samo od toga kritikuju li zloupotrebe, već i od toga primjenjuju li iste kriterijume bez obzira na to ko ih čini. Uzmimo kao primjer partijsko zapošljavanje. Ima li ga danas manje ili više nego ranije? Ako javnost zaključi da isti standard nije primijenjen u različitim političkim okolnostima, dolazi do slabljenja povjerenja u taj dio civilnog sektora.

Kako se dogodilo da u državi Crnoj Gori javno isticanje crnogorske zastave ili naglašavanje crnogorskog identiteta u jednom dijelu javnog diskursa počne da se tumači kao nacionalizam, dok su istovremeno masovne litije, snažna vjerska i identitetska mobilizacija i simboli druge države mogli biti predstavljani kao građanski bunt protiv korumpirane vlasti?

STRUGAR: Ovo je odličan primjer za ono o čemu smo već govorili, o moći interpretativnog okvira. U politici značenje nije uvijek prirodno ili unaprijed dato. Ista radnja može dobiti potpuno različito značenje u zavisnosti od okvira u kojem je predstavljena.

Nametnut je interpretativni okvir da je isticanje državne zastave sumnjivo, da je povezano s korupcijom, s nezasluženim privilegijama. Čak su i organizovane akcije za vrijeme državnih praznika da “moralno ispravni” ne mašu zastavama, već učestvuju u ekološkim akcijama. Zamislite to s kakve ničim zaslužene moralne visine i sa kojom snagom su najuticajniji mediji, političari, pojedini akademici, civilni aktivisti slali poruku da neko ko slavi praznik svoje države isticanjem njenog obilježja je vrlo vjerovatno moralno sumnjiv, a sasvim sigurno antiekolog i prljav u svakom smislu. Od tolike snage tih poruka, sveobuhvatnosti te akcije mnogi su upali u već pomenutu spiralu tišine.

Te iste strukture su za litije govorili da je to emancipatorski pokret, pokret koji će demokratizovati društvo, da je riječ o odbrani ljudskih i vjerskih prava, “odbrani svetinja”... Tamo nijesu fotografisali osobe povezane s kriminalom, a bilo ih je.

Ta dva interpretativna okvira se naslanjaju jedan na drugi. Identitetski elementi jednog pokreta sistematski su se predstavljali kao univerzalna borba za slobodu, a identitetski elementi drugog kao nacionalizam. Jasno je da tada i nikad nije bila riječ samo o opisivanju događaja ili pojave, već o svjesnom i namjernom izboru političkog okvira, radi ostvarivanja ciljeva koji mnogima nijesu bili očigledni, ali su sad svima jasni.

Da li je moguće proizvesti društvenu atmosferu u kojoj crnogorska zastava formalno ostaje državni simbol, ali njeno naglašeno javno isticanje počinje da nosi političku etiketu – DPS-a, „komita“, nacionalizma ili ekstremizma? Može li se tako jedan identitet politički delegitimisati bez njegove formalne zabrane?

STRUGAR: To je jedan od najpoznatijih mehanizama simboličke politike. Nije potrebno zabraniti simbol, dovoljno je promijeniti njegovo društveno značenje. Komunikološki gledano, taj simbol ima dva nivoa značenja: formalni je da je zastava simbol države, a drugi nivo je društveni. Ako se kroz medije, političke izjave i javni govor dovoljno dugo ponavlja da je isticanje zastave znak jedne političke partije, znak komita, znak nacionalizma u onom njegovom negativnom značenju, onda se simbol postepeno odvaja od države i povezuje sa jednom političkom ili ideološkom grupacijom. Tu se možemo pozvati na semiotiku i govoriti o rekodiranju simbola. Simbol je isti, ali kod jednog dijela javnosti značenje mu postaje drugačije.

Najveći uspjeh takvog procesa nije kad ljudi prestanu da ističu zastavu zato što im je to zabranjeno, već je sami počnu izbjegavati jer ne žele da budu politički etiketirani.

Sličan proces može se vidjeti i kod drugih simbola: kada ih jedna politička ili identitetska grupa prisvoji kao svoje, druga ih može početi odbacivati upravo zbog značenja koje su u međuvremenu dobili.

Možemo kao primjer uzeti i trobojku, koja jeste crnogorska istorijska zastava, bilo ona kralja Nikole, ona na obodima Spomenice Božićnog ustanka ili s petokrakom u socijalističkoj Crnoj Gori. Ona kod jednog dijela javnosti simbolizuje “pravu Crnu Goru” ili “srpsku Crnu Goru”, doduše bez petokrake i ne s istorijskim grbom, dok je drugom dijelu potpuno neprihvatljiva i nikad nećemo vidjeti da bilo koju verziju ističu.

Ili ćirilica. Mnogo puta sam se suočio s upitnim pogledima kad je koristim. Em što je najljepše pismo, em je naše. Nebitno je što je prva štampana knjiga na slovenskom jugu štampana na ćirilici i u Crnoj Gori, nebitne su sve činjenice, taj simbol su uzeli jedni, pa dobar dio drugih ne želi da se identifikuje s njegovim tako stvorenim značenjem.

Nagledaćemo se mi još “borbe” za simbole, jer simboli imaju baš jaku komunikacionu moć.

Šta ako pitanja koja su godinama predstavljana kao „identitetske teme“ nijesu bila proizvedena samo radi političke mobilizacije, već su se ticala stvarnog političkog uticaja Srbije i SPC, državnog suvereniteta i opstanka posebnog crnogorskog identiteta? Da li je svođenjem tih pitanja na „zastave“ i „identitetske podjele“ javnost mogla biti razoružana pred procesima koji su kasnije postali institucionalno vidljivi?

STRUGAR: Da, to je urađeno strateški, s ciljevima koji se ostvaruju na dugi rok. Iza te strategije stoji mnogo rada i mnogo znanja i zahtijeva strateški odgovor. Ta strategija nije od juče, njene glavne pravce možemo pratiti od Garašanina, ali Vučić i SPC, zajedno sa njihovim očiglednim i prikrivenim igračima u Crnoj Gori su je prilagodili aktuelnom trenutku.

Taj narativ o "sporednim identitetskim raspravama" ima ozbiljne posljedice po cijelo društvo. Javnosti je nametnuto da određena pitanja počne doživljavati kao nevažna ili isključivo ideološka, ali to ne važi kad je revizija istorije u pitanju, kad je u pitanju otimanje crnogorske istorije, kulture, crnogorskih pobjeda... Tada to nije sporedna tema, ali šteta je već učinjena.

Dobra stvar je što je sad već nemoguće ne primijetiti negativne promjene koje su očigledne, i kroz institucije i kroz političku praksu, pa ta njihova matrica postaje vidljivija i lakše dokaziva, što proizvodi aktivniji otpor.

Koliko je prethodno izgrađen komunikacijski okvir mogao uticati na politički ishod 2020. godine?

STRUGAR: Već smo govorili o stvorenom narativu o potrebnom “srednjem putu”. I Vi ste pitanjem i ja odgovorom nacrtali URU, ali pošteno je reći da ona nikog nije prevarila. Sjetite se kampanje “6, 9, 11”. Nijesu krili s kim će formirati vlast niti da će na to, uz njihovo učešće, presudno uticati SPC.

U političkoj komunikaciji izbori predstavljaju trenutak u kojem se dugogodišnji procesi oblikovanja javnog mnjenja prvi put materijalizuju u političkoj odluci. Godinama je dominantan javni diskurs građanima poručivao da postoje dva podjednako problematična nacionalizma, da su identitetske teme prepreka razvoju, da je politički centar moralno superiorna pozicija. Jasno je da je upravo takav okvir povećao prihvatljivost političkog subjekta koji se predstavljao kao građanska alternativa.

Međutim, bilo bi pogrešno tvrditi da je to bio jedini razlog izbornog ishoda. Izbori 2020. bili su rezultat više faktora: dugotrajne vladavine DPS-a, pitanja korupcije, ekonomskih prilika, partitokratije, protesta povodom Zakona o slobodi vjeroispovijesti, rada opozicije i promjena u biračkom raspoloženju. Komunikacijski okvir može biti važan dio objašnjenja, ali ne i jedino objašnjenje.

Može li narativ promovisan kao način prevazilaženja podjela proizvesti upravo suprotan politički efekat?

STRUGAR: Može. Ovdje je teško govoriti o nenamjeravanim posljedicama političkih narativa. Teško da iko može danas povjerovati da je taj narativ promovisan s iskrenom namjerom smanjenja polarizacije i da je proizveo rezultate koje njegovi zagovornici nijesu predvidjeli ili željeli.

Poslije šest godina ovog iskustva, jasno je da se sadržaj poruka razlikovao od namjere komunikatora i efekata koje su proizvele. Da je drugačije, bilo bi nam drugačije.

Demokrate su godinama gradile politički imidž na „pomirenju“, „pobjedama, a ne podjelama“ i otklonu od nacionalizma, dok su istovremeno koristile formulacije poput „pećinskog nacionalizma“ za svoje političke protivnike. Koliko politički slogani i odabrane riječi mogu zamagliti stvarnu ideološku poziciju neke partije?

- Pitanje je zanimljivo jer otvara razliku između političkog brendiranja i političkog identiteta. Savremeni politički marketing odavno nije usmjeren prvenstveno na predstavljanje ideologije. Njegov cilj je mnogo češće upravljanje percepcijom. Političke partije zato pažljivo biraju riječi koje kod građana izazivaju određene emocionalne asocijacije. Oni su, komunikacijski, postavili vrijednosni okvir i pokušali sebe da trajno povežu s takvim pojmovima kako bi stekli komunikacijsku prednost. Pošto građani, ipak, procjenjuju da li njihovi potezi odgovaraju takvom vrijednosnom okviru, jasno je da su pročitani. Brojni su primjeri u kojima oni, kao partija na vlasti, na svaku, i najbezazleniju kritiku odgovaraju salvama uvreda, etiketa, javnim sramoćenjem i proganjanjem kritičara, iz koje god sfere društva dolazili i ti primjeri pokazuju da iza njihovih riječi ne stoje djela.

“Pećinski nacionalizam” je jedna od bezazlenijih formulacija iz njihovog širokog repertoara etiketiranja i vrijeđanja. Nijesu oni tom sintagmom htjeli samo da opišu protivnika, već je cilj bio da unaprijed odrede kako će publika tumačiti sve što taj protivnik kaže. To je poznata tehnika u političkoj komunikaciji. Ako je neko prethodno označen kao "ekstremista", publika će njegove naredne poruke često tumačiti kroz tu etiketu.

Mogu Demokrate nastaviti sa sloganima “pobjede, a ne podjele i sl.”, ali je sad previše očigledno da taj slogan, blago rečeno, nije u skladu s njenim konkretnim političkim djelovanjem.

Kako iz ugla političke komunikacije tumačite rebrendiranje Andrije Mandića kao umjerenog i proevropskog političara?

STRUGAR: Ovo je jedno od najzanimljivijih komunikacijskih pitanja, jer se tiče ribrendiranja, i to političkog ribrendiranja. Da li je Mandić jednostavno promijenio mišljenje ili je na djelu situaciono prebacivanje između dva politička identiteta?

Jasno je da političko ribrendiranje gotovo nikada ne počinje naglom promjenom ideologije. Počinje promjenom komunikacije. To se obično radi kroz nekoliko faza. Kad bismo povjerovali da je promijenjen političar i da će promijeniti ideologiju, uočili bismo da je početna faza bila promjena jezika, odnosno odsustvo ili minimalno prisustvo konfliktnih poruka. Zamijenile su ih “saradnja”, “institucije”, “odgovornost”, “evropska integracija”... Tu su i obrisi druge faze: manje je stranačkih skupova, a više institucionalnih događaja. Tu je i, više nego ranije, državnih obilježja, a manje partijskih.

On se ne obraća više samo svom najtvrđem biračkom tijelu, pa možemo govoriti i o promjeni publike. Govori i neopredijeljenim građanima, centrima političke moći, odnosno međunarodnoj zajednici.

Međutim, bilo bi pogrešno, makar u ovoj fazi, govoriti o tome da je u pitanju neki novi Mandić. Još se kod njega paralelno pojavljuju stari i dobro poznati identitetski jezik i novi institucionalno-evropski.

To je vrlo zanimljiv predmet analize. Zašto čas „stari", a čas „novi" Mandić? Pretpostavljam da njegovi savjetnici zaduženi za imidž primjenjuju tzv. segmentiranje komunikacije. Različite poruke, za različitu publiku. Tako on ne napušta skroz svoj prethodni identitet, već mu dodaje novi komunikacijski sloj. I to neko vrijeme može da funkcioniše. Jedna publika želi da čuje potvrdu svog nacionalnog i istorijskog identiteta, dok je drugoj važno da političar izgleda umjereno, državnički, evropski, konstruktivno i prihvatljivo međunarodnim partnerima.

Još je dug put od institucionalne legitimnosti do nove reputacione legitimnosti. Sukob ili navodni sukob sa Milanom Kneževićem, sukob ili navodni sukob s Vučićem, pojačane strasti u predizbornom periodu – sve će to biti test njegove promjene.

Zašto “novi Mandić” s vremena na vrijeme „izvuče starog Mandića"?

STRUGAR: Ako je na djelu stvarna promjena, onda zna da se promjene rade korak po korak, treba da prođe vrijeme da njegova javnost prihvati novu realnost. Sjetite se koliko je Đukanoviću trebalo da pređe put od otklona od Miloševića do raspisivanja referenduma o obnovi nezavisnosti.

Ako nije, a za sad nemamo valjanih dokaza da jeste, on ne napušta ni svoju ideologiju ni svoje staro biračko tijelo, ali želi iskoristiti institucionalnu moć i evropske političare kako bi efikasnije na duži rok ostvario svoje stare ciljeve.

Ta dva okvira se neko vrijeme mogu dovoljno uspješno držati odvojeno, ali to vrijeme neumitno prolazi kako se bliže izbori. Uskoro će biti očigledno što se promijenilo, njegova politička uvjerenja ili njegova politička strategija. Tada neće moći uspješno da različitim publikama prezentuje svoj različit politički identitet.

Taj odgovor ćemo dobiti kad sagledamo kontinuitet između riječi i djela. Za sad, izgleda da nemamo “novog Mandića”, nego onog istog, samo s drugačijom retorikom.

Političko rebrendiranje uspijeva onda kada javnost postepeno počne da aktuelni identitet političara smatra važnijim od njegove ranije biografije.

Važno je istaći da, iz perspektive komunikacije, promjena percepcije nije isto što i dokazana promjena političkog identiteta. Percepcija se može promijeniti relativno brzo zahvaljujući novom načinu predstavljanja, dok procjena da li je došlo do suštinske transformacije zahtijeva dugoročnu analizu političkog djelovanja i njegovog odnosa prema ranijim stavovima.

Kolika je odgovornost intelektualaca, medija i civilnog sektora za posljedice ideja koje su godinama legitimisali s obzirom na to da se pokazuje da su te ideje politički otvorile prostor procesima koje sami možda nijesu željeli?

STRUGAR: Odgovornost nikad nije jednaka za sve aktere, ali postoji za svakoga ko sistematski učestvuje u oblikovanju javnog mnjenja. Političari donose odluke, ali mediji, univerziteti, istraživački centri i organizacije civilnog društva veoma često određuju okvir kroz koji će građani te odluke razumjeti. Zbog toga je njihova odgovornost velika.

Važno je napraviti razliku između zagovaranja nekog narativa i odgovornosti za svaku njegovu kasniju političku posljedicu. I tada postoji odgovornost, ali tu razliku moramo pomenuti.

Oslobađanje dijela odgovornosti je nužno povezano sa naknadnim preispitivanjem sopstvene pretpostavke. U nauci i intelektualnom radu upravo je sposobnost samokritike jedan od pokazatelja kredibiliteta.

Postoji li u Crnoj Gori danas spremnost medija, civilnog sektora i intelektualne zajednice da preispitaju sopstvenu ulogu u procesima koji su prethodili 2020. godini?

STRUGAR: Iskustvo nas uči da u javnom prostoru ne postoji kultura institucionalne samorefleksije. Nema samokritike, nema grešaka, svi su uvijek bili u pravu.

Ako određeni narativi nijesu proizveli očekivane rezultate ili su imali neželjene posljedice, legitimno je očekivati da će se o tome voditi otvorena stručna rasprava.

Glavno pitanje je da li su mediji, akademska zajednica i civilni sektor spremni da preispitaju vlastite interpretativne okvire kada se suoče s novim činjenicama. Komunikološka teorija nas uči da nijedan narativ ne bi trebalo da bude izuzet od kritičkog preispitivanja. To važi jednako za narative vlasti, opozicije, medija i nevladinog sektora. Ako neka interpretacija godinama oblikuje javni diskurs, a kasniji razvoj događaja otvori ozbiljna pitanja o njenoj preciznosti ili posljedicama, intelektualna odgovornost ne sastoji se u odbrani tog narativa po svaku cijenu, već u spremnosti da se on ponovo ispita u svjetlu novih činjenica. Upravo je ta sposobnost samokritike jedna od ključnih razlika između analize i dogme.

Čini mi se da su oni, mislim na ogromnu većinu društvenih aktera, od političara iz svih grupacija, preko medija, do civilnog sektora – privrženici dogme i hoće da im vjerujemo da su uvijek bili u pravu, samo da ne preispitujemo, kad već oni nijesu spremni na to, njihov rad i njihova djela.

Je li moguće braniti crnogorski državni i nacionalni identitet, a ne biti nacionalista? Zašto je u jednom dijelu javnosti ta razlika postala tako teško vidljiva?

STRUGAR: Apsolutno. U javnom govoru se „nacionalizam“ često koristi prvenstveno za označavanje isključivih ili netolerantnih oblika političkog djelovanja, iako njegovo izvorno značenje nije takvo. Stvoren je takav interpretativni okvir, o čemu smo već govorili, da je negativno braniti crnogorski državni i nacionalni identitet. To je bio dio strategije koju su uspješno sprovodili. Čak se išlo dotle da se “patriota” izgovaralo s pejorativnim prizvukom.

Kada biste morali da izdvojite jedan politički narativ koji je u posljednjih desetak godina najviše promijenio način na koji Crna Gora vidi samu sebe, koji bi to narativ bio?

STRUGAR: Da završimo ovaj razgovor pozitivno – Crna Gora kao dio Zapada, tj. Crna Gora u NATO, Crna Gora u EU.

Sjetite se koliko je protivnika imao taj narativ kad je postavljen kao strateški spoljnopolitički cilj naše države. Sjetite se ko su sve bili protivnici, kako su se borili protiv toga i koji su emotivni naboj koristili, često ne birajući sredstva da Crnu Goru skrenu s tog puta.

Pogledajte sad – ko je bio protiv, sad je za; ko je bio za, i sad je za.

Potpuno je promijenjen sam okvir političke rasprave.

Taj narativ, usljed novih okolnosti, uslovio je da se promijene i politički stavovi i politički jezik. Kada se promijeni politički jezik, često se mijenja i način na koji društvo razumije sebe. Sad više nije pitanje da li ili ne u EU, da li je dobro što smo u NATO ili ne, već kakve vrijednosti tamo donosimo i koje vrijednosti kao društvo dobijamo. Sad i najveći tadašnji skeptici priznaju vizionarstvo onih prethodnih.