Vujadinović: Ne mijenja nužda zakon, već obraz

Nakon beogradske premijere, održane pred punom salom i publikom koja je film ispratila dugim aplauzom, razgovaramo o ostvarenju koje je s nestrpljenjem čekano i u Crnoj Gori — što potvrđuju i prepune bioskopske projekcije. Jer „Obraz“ nije samo priča o prošlosti, to je film koji nas suočava sa sadašnjošću.

Oduševivši publiku i kritiku na gotovo trideset svjetskih festivala, film je osvojio 17 nagrada, uključujući priznanja za najbolji film, režiju, scenario, fotografiju i glavnu mušku ulogu. „Obraz“ je i crnogorski kandidat za nagradu Oscar, a ugledni magazin Variety opisao ga je kao „moćnu istorijsku dramu — zapanjujuću, jezivu i pažljivo detaljnu — koja snažno odjekuje našim savremenim vremenom“.

Scenarij za film, u režiji Nikole Vukčevića, potpisuju Ana Vujadinović i Melina Pota, a upravo je za ovaj scenario film nagrađen Srebrnim zmajem na Međunarodnom filmskom festivalu u Saragosi.

U središtu filma nalazi se rečenica koja oslikava njegovu suštinu: „Ne mijenja nužda zakon, već obraz.“ 

Upravo se temama ličnog integriteta, odgovornosti i moralnog izbora u svom radu dosljedno bavi Ana Vujadinović, scenaristkinja i dramaturškinja koja je diplomirala dramaturgiju na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, a master studije završila u Beogradu. Debitovala je filmom „Iskra“, koji je bio crnogorski kandidat za nagradu Oscar 2018. godine, a njen autorski put obilježen je radom na filmovima, serijama i pozorišnim projektima u regionu.

O toj dilemi, o univerzalnosti moralnog izbora i o tome koliko film danas može biti prostor etičkog preispitivanja, razgovaramo sa Anom Vujadinović.

Da li se „Obraz“ čita kao balkanska specifičnost ili univerzalni moralni koncept?

- Balkanska specifičnost je okolnost koju smo svjesno gradili tokom rada na scenariju i razvoja priče, kroz svijet i odnose naših junaka. Ipak, koncept i tematski okvir u kojem se film kreće jesu univerzalni, što potvrđuje i izuzetno lijep prijem filma na festivalima širom svijeta. „Obraz“ postavlja složena moralna pitanja na koje je teško dati jednoznačne odgovore. Glavni junak nalazi se pred nemogućim izborom, što snažno komunicira s principima antičke tragedije. Vjerujem da se do univerzalnosti najlakše dolazi upravo onda kada je pokušavamo dokučiti kroz ono što nam je blisko, poznato i svojstveno. U ovom slučaju, univerzalno je proizašlo kroz filter autentičnosti podneblja, mentaliteta i kulture, iz kojih je priča i nastala. Upravo ta ukorijenjenost omogućila je publici da se s filmom poveže na intimnom i ličnom nivou.

Šta Vam govori činjenica da je priča, duboko ukorijenjena u lokalni kontekst, doživjela globalnu identifikaciju?

- Prije svega, govori o iskrenosti u autorskom postupku. Ako se film doživljava kao univerzalan, to znači da emocije, dileme i konflikti nijesu ostali zarobljeni u lokalnom okviru, već su prepoznati kao opšti i duboko ljudski. Za autora, to je najvažnija potvrda da priča funkcioniše i da je uspjela da prevaziđe granice konteksta iz kojeg je potekla.

Da li osjećate odgovornost kada kroz film otvarate teme identiteta, časti i društvenog pritiska?

- Vjerujem da umjetnici imaju odgovornost da se bave osjetljivim temama i da ukazuju na anomalije na koje smo kao društvo često navikli. U suprotnom, teško je govoriti o smislu stvaralaštva. Teško je racionalno vjerovati u onu romantičnu ideju da umjetnost može promijeniti svijet, ali bez te „naivne“ iluzije sama potreba za stvaranjem gubi smisao. Bavljenje temama koje otvaramo u „Obrazu“ smatram neophodnim, naročito u društvenom i političkom kontekstu u kojem danas živimo.

Može li film biti prostor etičkog preispitivanja bez nametanja odgovora?

- Kada gledalac izađe iz bioskopske sale s pitanjima koja ga tište i tjeraju na razmišljanje, bez obzira na to da li ima jasne odgovore, film je ispunio svoju osnovnu svrhu. Odgovori nekada dođu kasnije, nekada ne dođu nikada, ali ono što ostaje presudno jesu sama pitanja i naša potreba da se njima bavimo.

Da li vjerujete da film može biti ogledalo društva – i šta nam „Obraz“ danas pokazuje o nama samima?

„Obraz“ nas podsjeća koliko se često naš lični integritet sudara s pritiscima sistema i okruženja. Podsjeća nas i koliko lako izopačenost postaje svakodnevica, te koliko olako pravimo kompromise koje umijemo dugo i uvjerljivo da racionalizujemo, često ne shvatajući da upravo te odluke nepovratno definišu ko postajemo.

Ako biste morali da izdvojite jednu rečenicu koja opisuje suštinu filma „Obraz“, kako bi ona glasila?

- Jedna od replika iz filma glasi: „Ne mijenja nužda zakon, već obraz.“ Ta rečenica sažima ključnu dilemu filma i podsjeća nas na odgovornost koju neosporivo imamo – i prema sebi i prema ljudima oko sebe.

Šta biste voljeli da publika ponese iz bioskopa nakon gledanja filma?

- Voljela bih da film ostane sa gledaocem i nakon projekcije. Ne kao poruka ili zaključak, već kao tiho zadržavanje i potreba da se sa sobom nešto razjasni, bez žurbe i bez nužne potrebe za objašnjenjima.

Autorka teksta: Marina Strugar