Cijena vode porasla, penzije ostale ispod obećanja – šta se dešava sa politikom Milojka Spajića?

Niti je voda ostala po staroj cijeni, niti su prosječne penzije 600 eura od 1. januara. Ovo je epilog obećanja premijera Milojka Spajića iz novembra 2024.

Iako je premijer Spajić u novembru 2024. godine kategorično tvrdio da neće dozvoliti poskupljenje vode tamo gdje Pokret Evropa sad (PES) ima vlast, Podgoričani su od 1. januara 2025. suočeni upravo s tim – voda je poskupjela za čak 40 odsto.

Spajić je tada poručio da “neće dozvoliti ni povećanje cijena vode gdje god je PES u lokalnoj vlasti, ni u Podgorici, ni u Danilovgradu, ni bilo gdje drugo”, tvrdeći da vodovodi treba sami da riješe probleme izazvane prethodnim kolektivnim ugovorima, i da građani neće snositi teret tih grešaka.

Međutim, upravo u Podgorici, gdje PES ima gradonačelnika, a prethodno je grad vodila takođe predstavnica PES-a, cijena kubika vode povećana je za 15 centi. To je u direktnoj suprotnosti sa premijerovom najavom i predstavlja još jedan primjer raskoraka između političkih obećanja i konkretnih rezultata.

Uz ovo, ostaje i pitanje penzija. Spajić je najavio da će od januara 2025. prosječna penzija biti “skoro 600 eura”. Ipak, u junu 2025. – pola godine kasnije – prosječna penzija u Crnoj Gori iznosi 548 eura. Dakle, ni ovo obećanje nije ispunjeno, a građani s pravom postavljaju pitanje: kada će najavljeno “skoro” postati realnost?

Ovakve izjave i naknadna demantovanja kroz praksu pokazuju ozbiljan nedostatak političke odgovornosti. Kada vlast izričito obeća da neće dozvoliti poskupljenja osnovnih usluga – poput vode – i to se ipak desi, riječ je o narušavanju povjerenja građana.

S druge strane, penzije, koje direktno utiču na kvalitet života starije populacije, ostaju ispod psihološke granice od 600 eura. Time se obesmišljava retorika “ekonomskog preporoda” kojom se PES predstavlja kao motor promjena.

U svjetlu ovih činjenica, javnosti ostaje da procijeni: da li se aktuelna vlast više bavi populizmom i medijskim nastupima nego stvarnim ispunjavanjem sopstvenih obećanja? I što je važnije – ko snosi odgovornost kada najavljeno ne postane ostvareno?