Demokratija je način življenja

Da bi se jedno društvo transformirisalo u demokratsko, u društvo vladavine prava, umjesto društva vladavine brava, u društvo tolerancije, ljudskih prava i ljudskih sloboda, uključujući i pravo na slobodu mišljenja, slobodu informisanja i pravo na aktivno učešće građana u donošenju odluka koje ih se tiču, potrebna je ozbiljna edukacija samih građana, jer su oni ti, u konačnom, koji odlučuju u kakvom društvu i sistemu vrijednosti će živjeti.

Prateći potonja istraživanja javnog mnjenja nameće mi se zaključak da kod većeg broja građana Crne Gore nije prisutna svijest da su demokratski principi upravo izmišljeni da bi doprinjeli dobrobiti građana, da je vlast data da bi radila u njihovu korist, a ne da bi vladala kao otuđena oligarhija. I onda imamo situaciju u kojoj vlast, umjesto da bude efikasni servis građana, dominantno postaje glomazno stanište partijski selektovanih i nesposobnih kadrova. A ta nekompetentnost logički rađa odsustvo komunikacije sa javnošću i autoritativne oblike ponašanja, jer je transparentnost njihov najveći neprijatelj.

GUŠENJE SLOBODE GOVORA

Svim ozbiljnijim analitičarima je jasno da briselska administracija, iz pragmatičnih razloga, prije svega zbog situacije sa Ukrajinom i namjerom da se ona što prije primi u članstvo kao dio kontinuiteta prijema novih članica, bez obzira na ispunjenje uslova, „ućeruje“ Crnu Goru u EU. Takođe, svakome sa demokratskim pedigreom je jasno da Crna Gora teško da ispunjava uslove za članstvo, da su reformski kapaciteti sadašnjih crnogorskih vlasti najpribližniji onima u Rumuniji i Bugarskoj prilikom njihovog prijema u EU. To ne znači da konstatovanje istine znači opiranje integraciji Crne Gore u ovu zajednicu evropskih država, već žal što Crna Gora nije iskoristila pristupne pregovore za transformaciju crnogorskog društva u društvo zapadne demokratije. Naravno, sa nekim drugim konstituentima vlasti, privrženijim evropskim vrijednostima. To se bar ne mora objašnjavati. Sadašnja vlast prevashodno vodi računa da eventualne promjene iskoristi u sopstvene partijske interese, da što je više moguće zadrži postojeće stanje, mažući oči međunarodnoj zajednici da su proevropska, demokratska vlast, sa navodnom namjerom da reformišu crnogorsko društvo. Mažu im oči, iako ih evropska zajednica očito drži zatvorenim.

U moru nedemokratskog ponašanja aktuelne vlasti, počev od nepoštovanja načela ravnoteže vlasti, odsustva sistema kvalitetne teže i protivteže različitih grana vlasti, odsustva nezavisne kontrole, dominacije političkih partija nad institucijama zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, u potonje vrijeme su sve češći pokušaji da se uguši sloboda javne riječi, da se uguše kritički nastrojeni mediji, direktnim atacima na medijske kuće ili zloupotrebom pravosuđa u eliminisanju izvora finansiranja medija. Pa se onda javljaju imbecilne konstrukcije nedoučenih i neobrazovanih gulanfera, poput togada je mahom utemeljena kritika vlasti „hibridni rat“ protiv tih vlasti, da su privatne komunikacije u krugu određenih osoba, među kojima su političari i novinari, ustvari, stvaranje „neformalnih centara moći“ i slično. Zanima me u kojem je sistemu ta kvalifikacija krivično djelo?

VLAST KAO MOĆ

Nameće se jednostavno pitanje za autore tih besmislica da li su oni protiv vlasti do avgusta 2020. godine vodili „hibridni rat“ i stvarali „neformalne centre moći“, u koje su svakako spadali konzorcijum Vijesti, dnevne novine Dan, nedeljnik Monitor, NVO MANS i mnoge druge nevladine organizacije, koje su dobrim dijelom konstriuisali i izmašljali afere, za razliku od današnjeg kritičkog novinarstva, koje nema potrebe da išta izmišlja i kojem je najveći problem pozabaviti se svim slučajevima bezakonja, nepotizma, uništavanja državne imovine, itd. Što bi rekli ti isti ljubitelji „kožnih mantila“ da je neko u tim vremenima njih kvalifikovao na taj način, posebno pravosudno?

Za razliku od Demokrata, DF-a i ostalih pačvork partijica dok su bili opozicija, koji su se svim silama trudili da onemoguće ondašnju vlast da ubrza pristupne pregovore sa EU, članstvo Crne Gore u NATO, oni danas, kad su na vlasti, imaju punu podršku opozicije i nezavisnih i profesionalnih medija da reformišu crnogorsko društvo, da ga demokratizuju po standardima zapadne demokratije. Problem sa nezavisnim i profesionalnim medijima je što oni ogoljuju da vlast to ne čini, pa još pokušava da ih ućutka. Jednostavno se radi o ljudima koji nemaju demokratske kapacitete, čiji je ontološki politički obrazac vlast kao moć, autoritativno ponašanje i odlučivanje po recidivima iz vremena UDBA-e i NKVD-a.

Skupina ljudi sumnjivog obrazovanja, pravnika koji ne poštuju elementarne pravne principe kao što je prezumpcija nevinosti, kao što je nedozvoljeno javno iznošenje elemenata iz optužnica, najavljivanje hapšenja, sa direktorom MUP-a koji daje politčke izjave, kritikuje pravosuđe, sugeriše otvaranje novih kaznenih ustanova, sa ministrom vojnim kojem nije sporno što mu vojnici slave ratne zločince i ideologe politike u kojoj nema mjesta za državu Crnu Goru, sa ministarkom kulture i medija koja pozdravlja napade na medije, dodatno ihcipelareći... teško mogu shvatiti da su meta opravdanih kritika jer su politička katastrofa za Crnu Goru, nesposobni, nekompetentni i sa očiglednom insufijencijom inteligencije. Inače ne bi u praskozorje pregovora sa EU njihov ministar najavljivao političko „pročišćavanje“ medija, kvalifikovao jedan od najprofesionalnijih medija kao „digitalni pamflet organizovanog kriminala“, njegove novinare/ke nazvao specijalcima kriminalnih struktura. Misli li on da će naići na aplauze evropskih medijskih udruženja?

Zaista je teško odrediti u aktuelnoj vlasti ko je, svojim nesuvislim ponašanjem i izjavama, najveći trojanski konj u prolongiranju pristupa Crne Gore EU. Nalogodavci se sami referiraju. Ne pada mi na pamet da branim Kaću Krsmanović, jedno od njasvijetlijih imena crnogorskog novinarstva, od nekakvog Krapovića, čija je jedina zasluga lijepljenje plakata i članstvo u stranci koja je u odumiranju. Kaćino ime će ostati i poslije nje, dotičnog se niko neće śećati koliko ni gomile sličnih likova koji su bili epizodisti kroz prošlost Crne Gore. Svaka cezarističko-despotska vlast ne voli kritiku, njima gode ovacije i aklamacije. Njima je beogradski Informer uzor novinarstva. Takva vlast predstavlja surogate demokratije ili njen privid. Difamirajuće kvalifikacije neistomišljenika, poznato vezivanje svakog za kriminalne klanove ko se usudi da im u brk saspe istinu, jer đe je plitko buči, jeftina propaganda o sopstvenim (nepostojećim) zaslugama, klasična su legitimacija uzurpatorske vlasti.

MORALNO POSRNUĆE AMBASADORA SAD

Profesionalni i kritički mediji danas predstavljaju glavnog kontrolora rada državnih organa u Crnoj Gori. Zanimljivo je da u vremenu kada je međusobna komunikacija nikada lakša i brža, komunikacija između građana i političara generalno je sve lošija i lošija. To izbjegavanje suočavanja sa građanima, bilo direktno ili putem medija, predstavlja pogodno tlo za razvoj populizma i autoritarizma. Bilo bi više nego poželjno da se u svijetu demokratije uvede standard obaveznog odgovaranja na pitanja novinara. Svakodnevno smo svjedoci da profesionalni mediji objavljuju kako su uputili dopis sa pitanjima nekoj ustanovi, a da ih ovi nijesu ni udostojili odgovora. To se jedino može kvalifikovati kao nepoštovanje građana i namjera da se istina sakrije. I zaslužuje osudu.

Mediji inače u osnovi predstavljaju okosnicu demokratije, ali od načina izvještavanja zavisi da li će ostvariti svoju suštinu ili će se pretvoriti u njenu suprotnost. Jedan paradržavni medij je prije par dana objavio intervju sa zaboravljenim američkim ambasadorom u Zagrebu i Beogradu Vilijamom Montgomerijem, inače, zamislite, čovjekom koji je u sukobu Zorana Đinđića i Vojislava Koštunice stao na stranu Koštunice. Što će reći, između prozapadne politike i proruske, stao je na prorusku stranu. Ostao je najviše poznat po oportunizmu i planovima za biznis na Balkanu. Toliko je nisko pao da je bljuvotine Vojislava Koštunice i ološi koja ga je okruživala slao diplomatskom poštom u Zagreb uredniku zagrebačkog nedeljnika Nacional. Intervju nije slučajno sada objavljen i dio je opsesivno kompulzivne mržnje koju Vijesti ispoljavaju decenijama prema jednom čovjeku. Jasno vam je o kome se radi.

Konačno, detaljno sam i sam pisao o čuvenom „švercu cigareta“, a, ustvari, tranzitu preko teritorije Crne Gore, na osnovu Ukaza koji je potpisao Momir Bulatović, tada predśednik Crne Gore. Šverca je bilo, ali prema BiH (da ne kažem RS) i Srbiji. To nije sporno. Mnogi su se bavili time. Ali, cigarete koje su gliserima vožene iz crnogorskih luka bile su u tranzitu, vlasnici cigareta su bili isključivo italijanski građani, istina ne baš uzorne prošlosti, cigarete su italijanske firme kupovale od proizvođača, prvo preko Vanje Bokana, kasnije preko zastupnika tih firmi za istočnoevropsko tržište, Caneta Subotića, skladištene su u carinske magacine po Crnoj Gori i urednim tranzitnim dokumentima odvožene iz Crne Gore. To vam odgovorno tvrdim! Za takvu tvrdnju postoje dvije kontrole dokumentacije evropskog Interpola i dokumenta koja je zaplijenila Vojska Jugoslavije, zajedno sa cigaretama na otvorenom moru. Onaj ko ne razumije razliku između tranzita i šverca ne mogu mu pomoći. Teško da se švercom može nazviti nešto što je predśednik republike odobrio ukazom. Šverc je nešto što se radi van zakona, a ne po ukazu predśedniika.

A to što V. Montgomeri tvrdi oko povratka nezavisnosti Crne Gore i odnosu prema Milu Đukanoviću, je još jedno u nizu njegovih moralnih posrnuća. I Evropa i USA su bili protiv nezavisnosti Crne Gore jer su imali ideju da prave konfederaciju Srbije, Crne Gore i Kosova, kako bi riješili kosovsko pitanje. Pitajte Solanu, koji se istakao u protivljenju referendumu! Srećom po Crnu Goru, mi slavimo 20 godina od povratka nezavisnosti. Srećno Vam bilo! Da je vječna!